REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1263/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Marinku Brajku i Marinu Brajku, odvjetnicima iz Đakova, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnici Mariji Radelji, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije kojeg je tužena podnijela protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž-373/2024-3 od 17. prosinca 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-4/2024- 12 od 26. travnja 2024., u sjednici održanoj 28. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavila pravna pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.
2.1. Uz to se pozvala i na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka.
4. Ovaj sud je prijedlog razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. Prvo postavljeno pravno pitanje problematizira neizvođenje dokaza saslušanjem svjedoka. No, utvrđenje nižestupanjskih sudova je da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka K, da je predložio da se umjesto saslušanja svjedokinje V pročita njen iskaz dan u drugom predmetu i da tužena nije ustrajala na izravnom saslušanju tog svjedoka, a da je svjedokinja Ž saslušana u postupku. Tužena u prijedlogu ne navodi o kojim bi se to drugim svjedocima radilo koji bi bili predloženi, a nesaslušani. Zato to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu.
6. U pogledu drugog, trećeg i četvrtog postavljenog pravnog pitanja dovoljno je za obrazložiti da je pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci usklađeno sa pravnim shvaćanjem koje je revizijski sud izrazio u odluci poslovnog broja Rev-112/2018 od 9. ožujka 2022.
7. U pobijanoj je odluci drugostupanjski sud utvrdio da "tuženik tijekom postupka nije dokazao da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu predočio tužitelju da ima i od čega se sastoje troškovi likvidnosti odnosno administrativni troškovi i uopće o kojim bi se iznosima moglo raditi, da bi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tužitelj imao predodžbu o visini troškova ili iznosa kojeg bi bio u obvezi platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, a što sve znači da je takvom odredbom Ugovora o kreditu tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da je o tome pojedinačno pregovarao sa tužiteljem i da je isti mogao utjecati na takvu odredbu, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom.".
7.1. Zato činjenica neprovođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenog vještačenje na okolnost nastanka štete (koja se problematizira petim postavljenim pravnim pitanjem) ne može utjecati na odluku u ovoj pravnoj stvari. Takvo dokazivanje visine štete ne utječe na pravno shvaćanje na temelju kojeg je sud u pobijanoj odluci ocijenio da ne treba provesti taj konkretni dokaz (prethodna točka ovoga obrazloženja).
8. U pogledu šestog postavljenog pravnog pitanja, koji se odnosi na tijek zateznih kamata u slučaju stjecanja bez osnove kod nepoštenog stjecatelja, zbog ništetnosti ugovornih odredbi, također je za obrazložiti da da je odluka usklađena sa ustaljenom praksom revizijskog suda (tako npr. Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024.).
9. Zbog svega navedenog – u pogledu prijedloga za dopuštenje podnesenog zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I.
U pogledu prijedloga podnesenog u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
10. Dio navoda tuženice o povredi prava na pravično suđenje i na djelotvoran pravni lijek se svodi na problematiku neizvođenja gore navedenih personalnih dokaza. No, jasno je iz svega gore navedenog da ovaj sud smatra da takvim pravnim pristupom nije došlo do povrede tih prava čak niti na razini vjerojatnosti. Također i problematiziranje tijeka zateznih kamata u svjetlu navedenih ustavnih prava je potpuno neosnovano, što je jasno iz toč. 8. ovoga obrazloženja.
11. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje, osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
12. Ovaj sud ocjenjuje da, iz njemu dostupnih dijelova spisa (v. čl. 387. st. 3. ZPP), ne proizlazi da bi u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženoj bilo onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku – a proizlazi da su u svojim presudama nižestupanjski sudovi odgovorili na sve odlučujuće navode tužene; njihove presude su dostatno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak o vjerojatnosti da tužena nije imala pravično suđenje.
13. Ništa ne ukazuje da bi pobijanom odlukom tuženoj bilo (učinjeno vjerojatnim) povrijeđeno pravo na jednakost svih pred zakonom, a niti tužena argumentirano i sadržajno ne obrazlaže u svom prijedlogu tu nejednakost u odnosu na neke druge subjekte.
14. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da tužena nije učinila vjerojatnom povredu prava na pravično suđenje, pristup sudu, jednakost svih pred zakonom i na djelotvoran pravni lijek.
15. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem se poziva na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom – valjalo, na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
Zagreb, 28. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
