Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-3847/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić, te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koga zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 koju zastupa Odvjetničko društvo Porobija i Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-11/2023-23 od 17. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-11/2023-23 od 17. ožujka 2025. u točkama I, II i IV izreke potvrđuje, s tim da zatezne kamate iz točke II izreke ispravno glase:
- računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka prvostupanjske presude glasi:
"I Utvrđuje se kako je ništetna odredba ugovora o [broj kredita], kreditna partija 7102809558 sklopljenog dana 26. srpnja 2005. između tužitelja IU i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb koji je dana 27. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala pod brojem OU-602/05, a koja u članku 2. glasi kamata koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, u članku 7. glasi u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Za slučaj izmijene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.
II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 10.479,81 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na: iznos od 9,72 EUR od 08. studenog 2007. god. pa sve do isplate; iznos od 10,55 EUR od 12. prosinca 2007. pa sve do isplate; iznos od 17,31 EUR od 15. siječnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 21,10 EUR od 14. veljače 2008. pa sve do isplate; iznos od 54,63 EUR od 11. ožujka 2008. pa sve do isplate; iznos od 49,66 EUR od 15. travnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,29 EUR od 07. svibnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,10 EUR od 14. lipnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,84 EUR od 13. srpnja 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,10 EUR od 14. kolovoza 2008. pa sve do isplate; iznos od 38,67 EUR od 14. rujna 2008. pa sve do isplate; iznos od 55,04 EUR od 15. listopada 2008. pa sve do isplate; iznos od 70,11 EUR od 14. studenog 2008. pa sve do isplate; iznos od 39,84 EUR od 13. prosinca 2008. pa sve do isplate, iznos od 76,53 EUR od 14. siječnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 82,19 EUR od 10. veljače 2009. pa sve do isplate; iznos od 51,22 EUR od 14. ožujka 2009. pa sve do isplate; iznos od 49,66 EUR od 15. travnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 43,19 EUR od 02. svibnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 43,66 EUR od 14. lipnja 2009. pa sve do isplate; iznos od 73,68 EUR od 11. srpnja 2009. pa sve do isplate, iznos od 90,71 EUR od 11. kolovoza 2009. pa sve do isplate; iznos od 93,91 EUR od 11. rujna 2009. pa sve do isplate; iznos od 88,81 EUR od 11. listopada 2009. pa sve do isplate; iznos od 91,90 EUR od 11. studenog 2009. pa sve do isplate; iznos od 92,47 EUR od 11. prosinca 2009. pa sve do isplate, iznos od 68,88 EUR od 12. siječnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 108,35 EUR od 11. veljače 2010. pa sve do isplate; iznos od 105,93 EUR od 11. ožujka 2010. pa sve do isplate; iznos od 115,42 EUR od 11. travnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 119,99 EUR od 11. svibnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 122,20 EUR od 11. lipnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 131,73 EUR od 11. srpnja 2010. pa sve do isplate; iznos od 119,38 EUR od 11. kolovoza 2010. pa sve do isplate; iznos od 155,37 EUR od 11. rujna 2010. pa sve do isplate; iznos od 139,75 EUR od 11. listopada 2010. pa sve do isplate; iznos od 142,28 EUR od 11. studenog 2010. pa sve do isplate; iznos od 130,17 EUR od 11. prosinca 2010. pa sve do isplate, iznos od 152,04 EUR od 11. siječnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 128,31 EUR od 11. veljače 2011. pa sve do isplate; iznos od 135,40 EUR od 11. ožujka 2011. pa sve do isplate; iznos od 126,35 EUR od 11. travnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 146,05 EUR od 11. svibnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 164,39 EUR od 11. lipnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 169,21 EUR od 11. srpnja 2011. pa sve do isplate; iznos od 233,76 EUR od 11. kolovoza 2011. pa sve do isplate; iznos od 161,35 EUR od 11. rujna 2011. god. pa sve do isplate; iznos od 152,37 EUR od 11. listopada 2011. pa sve do isplate; iznos od 152,97 EUR od 11. studenog 2011. pa sve do isplate; iznos od 152,99 EUR od 11. prosinca 2011. pa sve do isplate, iznos od 163,01 EUR od 11. siječnja 2012. god. pa sve do isplate; iznos od 168,87 EUR od 11. veljače 2012. pa sve do isplate; iznos od 169,60 EUR od 11. ožujka 2012. pa sve do isplate; iznos od 165,64 EUR od 11. travnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 168,84 EUR od 11. svibnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 154,03 EUR od 12. lipnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 166,96 EUR od 11. srpnja 2012. pa sve do isplate; iznos od 167,38 EUR od 11. kolovoza 2012. pa sve do isplate; iznos od 158,72 EUR od 11. rujna 2012. pa sve do isplate; iznos od 161,58 EUR od 11. listopada 2012. pa sve do isplate; iznos od 167,76 EUR od 11. studenog 2012. pa sve do isplate; iznos od 165,86 EUR od 11. prosinca 2012. pa sve do isplate, iznos od 168,93 EUR od 11. siječnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 160,93 EUR od 11. veljače 2013. pa sve do isplate; iznos od 158,65 EUR od 11. ožujka 2013. pa sve do isplate; iznos od 166,90 EUR od 11. travnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 160,27 EUR od 11. svibnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 157,00 EUR od 11. lipnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 148,72 EUR od 11. srpnja 2013. pa sve do isplate; iznos od 154,53 EUR od 11. kolovoza 2013. pa sve do isplate; iznos od 161,77 EUR od 15. listopada 2013. pa sve do isplate; iznos od 166,50 EUR od 11. prosinca 2013. pa sve do isplate, iznos od 162,24 EUR od 16. siječnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 169,31 EUR od 15. veljače 2014. pa sve do isplate; iznos od 172,07 EUR od 15. ožujka 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 76,66 EUR od 07. svibnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 74,64 EUR od 12. lipnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 78,33 EUR od 17. srpnja 2014. pa sve do isplate; iznos od 80,78 EUR od 12. kolovoza 2014. pa sve do isplate, iznos od 80,24 EUR od 19. rujna 2014. pa sve do isplate; iznos od 83,25 EUR od 17. listopada 2014. pa sve do isplate; iznos od 86,14 EUR od 18. studenog 2014. pa sve do isplate; iznos od 86,72 EUR od 16. prosinca 2014. pa sve do isplate, iznos od 86,94 EUR od 16. siječnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 11. veljače 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 17. ožujka 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 16. travnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 14. svibnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 12. lipnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 11. srpnja 2015. pa sve do isplate; iznos od 86,94 EUR od 12. kolovoza 2015. pa sve do isplate i iznos od 86,94 EUR od 11. rujna 2015. pa sve do isplate, sve to u roku od 15 dana.
III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kao s neosnovanim, a koji glasi: "Utvrđuje se kako je ništetna odredba ugovora o [broj kredita], kreditna partija 7102809558 sklopljenog dana 26. srpnja 2005. između tužitelja DU i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb koji je dana 27. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala pod brojem OU-602/05, a koja u članku 1 glasi: U kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a u članku 23. J. glasi ugovorne strane pristaju da se u skladu s općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primijene i sve izmjene i dopune navedenih općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog ugovora.
IV Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473 da tužitelju DU, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.148,17 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve to u roku od 15 dana."
2. Protiv te presude u dijelu kojim nije uspio u sporu žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga te traži naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje tuženik ističe u žalbi. Prvostupanjska odluka u tom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati.
Sud prvog stupnja je pravilno primijenio i čl. 338. st. 4 ZPP-a i dao je obrazloženje o svim bitnim pitanjima sukladno čl. 338. st. 4. ZPP-a. Obveza je suda da sumarno izloži zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. U dovoljnoj mjeri, a s obzirom na materijalno pravo koje je temeljem utvrđenih činjenica bilo potrebno primijeniti, sud prvog stupnja dao je navode i obrazloženje koji su potrebni.
Sud prvog stupnja dao je dovoljno obrazloženja vezano uz tuženikov prigovor zastare, a koje se temelji na valjanoj primjeni materijalnog prava, te je dao obrazloženje o tužiteljevom statusu potrošača vezano uz primjenu čl. 502. c ZPP-a.
4.1. Vezano uz navode tuženika o tijeku i stopi zateznih kamata iz točke II izreke prvostupanjske presude treba dodati da je ovaj sud ispravno naznačio tijek i stopu sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima pa ovi žalbeni navodi pravno nisu odlučni za ocjenu osnovanosti žalbe.
4.2. U odnosu na žalbene navode vezane uz osobu vještaka treba istaknuti da prema čl. 252. st. 2. ZPP-a, vještaci se određuju u prvom redu iz reda stalnih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja. Međutim, povjeravanje vještačenja osobi koja nije stalni sudski vještak samo po sebi ne čini odluku nezakonitom odnosno nepravilnom. Samo ako je neprimjena ili nepravilna primjena odredaba ZPP-a mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude riječ je o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka, a što ovdje nije slučaj. Isto vrijedi iza izostanak usmenog iznošenja nalaza i mišljenja na ročištu za glavnu raspravu.
4.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 201. i 109. ZPP-a vezano uz činjenicu da stranka ovog postupka nije i založni dužnik. Naime, založni dužnik nije nužni jedinstveni suparničar s tužiteljem pa sud prvog stupnja nije trebao vraćati tužbu na ispravak i dopunu niti je tužba zbog neobuhvaćanja tužbom i založnog dužnika neuredna.
4.4. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i 12. ZPP-a vezano uz smanjenje tužbenog zahtjeva. Navedeno ne predstavlja preinaku tužbe, a navođenje tijeka zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose predstavlja preciziranje tužbenog zahtjeva sukladno rezultatima provedenog knjigovodtstveno financijskog vještačenja.
5. Sud prvog stupnja je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.
Iako je Republika Hrvatska pristupila u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013., obveza je nacionalnih sudova da domaće zakonodavstvo tumače u svjetlu prava Europske unije i kada se na sporni pravni odnos to pravo još uvijek nije primjenjivalo (načelo usklađenog tumačenja). A čl. 502. c ZPP-a bio je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka pa se kao procesna odredba primjenjuje i na ovaj postupak.
6. Tužitelj u tužbi navodi kako su dana 26. srpnja 2005. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o [broj kredita], kreditna partija 7102809558, koji je dana 27. srpnja 2005. potvrđen kod javnog bilježnika Ante Brekala pod brojem OU-602/05, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 109.122,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja. Gore navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 31 godinu. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 571,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćali su se po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja, no radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK su se protekom vremena povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. i 7. navedenog ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja ugovora ona je iznosila 4,5 % godišnje. Predmetni kredit je dana 19. veljače 2016. aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio manjak po istome kreditu u iznosu od 2.647,03 kn zaključno s 30. rujna 2015. kojeg je tužitelj podmirio, a zaključno s tim datumom tužitelj potražuje razliku preplaćenog iznosa od ukupno uplaćenih 371.887,50 kn naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do tog datuma po prvotnome otplatnome planu ukupno 62.926,49 CHF po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan isplate kredita (4,663113 kn), što iznosi 293.433,33 kn, stoga razlika koju potražuje tužitelj iznosi 81.101,20 kn (371.887,50 293.433,33 + 2.647,03 =81.101,20).
Dalje tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Ista presuda je potvrđena revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud RH je dana 20. ožujka 2018. svojom revizijskom odlukom br. Rev-2245/2017 potvrdio presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga je i zauzeo stav o tome kako zastarni rok od 5 u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda RH-a donesena 13. lipnja 2014.), kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe (str. 7. do 10.).
Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih I-tuženik Zagrebačka banka d.d., u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima, ZOO, (Narodne novine br. 35/05 i dr.).
S obzirom da su pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003.-31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. lipnja 2004.-31. prosinca 2008., to tužitelj zaključuje da je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.
Također čl. 502.c ZPP-a propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača...obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine br. 41/14 i 110/15).
Tužitelj pojašnjava da je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi kao i valutnoj klauzuli vezano za CHF (i u spomenutim presudama Visokog trgovačkog suda RH povodom kolektivnih tužbi, a i u ovom predmetu), de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi, dizanja kamate bilo po osnovi dizanja tečaja odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitete u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnog plana odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s 30. rujna 2015. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. kao prvog idućeg dana, uvećano za uplaćeni „manjak" povodom konverzije. Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (Narode novine br. 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti", a s obzirom da tuženik isto odbija, to tužitelj predlaže da nadležni sud donese presudu kojom se utvrđuje kako je navedeno u točkama I, III i IV izreke prvostupanjske presude.
7. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 26. srpnja 2005. sklopio ugovor o namjenskom kreditu. Tuženik kao kreditor je tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.122,80 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Člankom 2. tužitelj se kao korisnik kredita obvezao tuženiku kao kreditoru platiti u anuitetima odobreni kredit i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika kao kreditora, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje. Namjena kredita je bila kupnja kuće i refinanciranje postojećeg stambenog objekta. Člankom 7. tužitelj kao korisnik kredita obvezao se otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 571,69 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Među strankama je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 19. veljače 2016. sklopili dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) te je izvršena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u eurima.
Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovni brojem P- 1401/2012 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa kojeg je pokrenula udruga, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama ZOO-a. Isto tako, tužene banke su u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana postupajući protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a koje odredbe su ništetne.
8. Pravilno sud prvog stupnja navodi da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kada je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, mogu podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interesa i prava.
Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.
Dakle, tom odredbom ZPP-a određeno je da pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu s tim da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati suprotno.
9. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je sukladno čl. 502. c ZPP-a vezanim pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.
Tužitelj je dokazao status potrošača kroz primjenu odredbe čl. 5. st. 1. t. 15. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP-a) koja odredba normira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni postao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, kredit je podignut za osobne potrebe, za adaptaciju nekretnine za stanovanje pa tužitelj u ovom predmetu ima status potrošača, a tuženik nije dokazao nešto suprotno.
10. Tužitelj ovom tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom traži uz utvrđenje ništetnosti članka 1., 2., 7. i 13. J. ugovora o kreditu kojeg je s tuženikom zaključio 26. srpnja 2005. i isplatu preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i zakonsku zateznu kamatu na svaki više plaćeni rata kredita od plaćanja pa do isplate.
11. Iako je među strankama izvršena konverzija kredita, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelj ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu te da sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije nije izgubio pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.
11.1. Naime, i ovaj sud smatra da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/15 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZID ZPK) potrošač ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
11.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK- a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.
S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03- dalje ZZP/03).
Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.
Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
11.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.
11.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK-a. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.
11.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK- a.
Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.
Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.
Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK-a jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.
11.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.
Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno.
Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.
Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.
11.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019.
U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.
12. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a.
Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.
Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.
S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.
13. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).
Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)
13.1. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 EU protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.
Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.
13.2. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu EU protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.
14. Iz ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu, a namjena kredita je bila kupnja kuće i refinanciranje postojećeg stambenog kredita. Člankom 1. tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 109.122,80 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a tužitelj se kao korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama. Člankom 2. istog ugovora određeno je da će tužitelj odobreni kredit platiti u anuitetima i redovnu kamatu koja je tijekom ugovornog razdoblja promjenjiva, a na dan sklapanja ugovora iznosi 4,5% godišnje. Člankom 7. ugovora tužitelj se kao korisnik kredita obvezao kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 194,39 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i obračunatu kamatu. Člankom 23. točkom J određeno je da se na prava i obveze iz tog ugovora primjenjuju opći uvjeti poslovanja tuženika kao i sve njegove izmjene i dopune.
15. Iz ugovora o namjenskom kreditu od 26. srpnja 2005. kao i iskaza tužitelja proizlazi da se o spornim odredbama ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa valutna klauzula nije posebno pregovaralo.
Postupanje tuženika u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, riječ je o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu osnovan kao i zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita u kunama prema kamatnim stopama koje su se tijekom otplate kredita mijenjale i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.
16. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan je ZZP/03 za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potom od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći ZZP/14.
17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 i odredbom čl. 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.
18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe ZOO-a koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.
19. Na temelju odredbe čl. 295. st. 1. ZOO-a, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom čl. 295. st. 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.
20. U konkretnom slučaju, nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.
21. Ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna je i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja
- tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.
22. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.
23. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, u konkretnom slučaju kamate, što je u suprotnosti sa čl. 247. ZOO-a kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano čl. 272. st. 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan(čl. 270. st. 1. ZOO-a).
24. Niti ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.
25. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.
26. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena bitni element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.
27. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., ističe se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."
Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužiteljici kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelju stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Nadalje, dužnost je tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepustiti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci kao kreditoru i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.
Neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.
Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, te čl. 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj pravnoj stvari.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZPP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
27. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Na temelju naprijed navedenoga kao i temeljem iskaza tužitelja, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo i da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka dana 26. srpnja 2005. kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od nje naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO- a.
28. Obzirom na sve naprijed navedeno, odredba čl. 2. i 7. ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 26. srpnja 2005. kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa ništetna je, a sve u smislu odredbi ZZP-a koji zakon je vrijedio u vrijeme sklapanja pravnog posla – ugovora o kreditu. Ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima se glavnica iz ugovora o kreditu vezala za valutu švicarski franak iako su bile uočljive i jasne nisu bile razumljive i tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije dao sve potrebne informacije tužitelju iz kojih bi tužitelj mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takva ugovorna odredba nosi.
29. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Prema čl. 1115. istog zakona kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Na temelju naprijed navedenog, odredbe ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom ugovorne obveze promjenjiva i kojom se kamata i glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak nepoštene su, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik takve naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu čl. 1111. ZOO-a.
30. Iz knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je tužitelj do 30. rujna 2015. uplatio razliku na ime ugovorenih i stvarno plaćenih anuiteta u odnosu na početni plan otplate 78.875,53 kn odnosno 79.982,76 kn odnosno 10.479,81 eur prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. na ime samo više plaćenih anuiteta i 1.107,23 kn na ime samo manje plaćenih anuiteta u odnosu na mjesečne anuitete prema početnom planu otplate. Prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. utvrđeno je da je tužitelj manje platio prema uvjetima odobrenog kredita u iznosu od 2.647,03 kn odnosno 346,83 eur prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna 2015. Tužitelj je od sklapanja ugovora o kreditu pa do sklapanja dodatka ugovoru o kreditu, do konverzije kredita kroz period otplate kredita preplatio kredit zbog povećanja tečaja švicarskog franka na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u iznosu od 10.479,81 eur.
31. Kako je tuženik iznos od 10.479,81 eur stekao bez osnove, a tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom od tuženika potražuje na ime preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja švicarskog franka taj iznos, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev za isplatom, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana kada je tužitelj izvršio isplatu pojedinih preplaćenih rata kredita.
32. Podneskom od 16. prosinca 2024. tužitelj tužbu nije preinačio već je tužbeni zahtjev smanjio budući je u tužbi zatražio isplatu iznosa od 81.101,20 kn što po konverzijskom tečaju od 7,53450 iznosi 10.763,97 eura, a u specificiranom tužbenom zahtjevu potražuje iznos od 10.479,81 eur.
33. Pravilno je sud prvog stupnja i prigovor zastare potraživanja ocijenio neosnovanim. Tužitelj je tužbom i specificiranim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu te isplatu više plaćene anuitete kredita zbog povećanja tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita i promjene kamatne stope, a tužba je podnesena sudu 28. svibnja 2019.
34. Prema čl. 219. st. 2. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveza. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveza.
Prema čl. 215. st. 1. istoga zakona određeno je da zastara počinje teći prvoga dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a čl. 241. istoga zakona određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.
Kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanje prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanje tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kada je spor okončan ili završen na drugi način kako to proizlazi iz čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a.
Prema čl. 225. ZOO-a tražbina zastarijeva za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
Budući da u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare sud smatra da se u ovom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz naprijed navedene odredbe ZOO-a.
Prema čl. 223. istog zakona kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.
35. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.). Prema naprijed navedenim odredbama o zastari te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, podnošenje kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod brojem P-1401/2012 u kojem je tužba podnesena 4. travnja 2012. prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi zbog promjenjive kamatne stope) kada je zastara počela teći ispočetka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli).
Dakle, od naprijed navedenih dana ponovno počinje teći rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. pa zastarni rok od 5 godina u odnosu na kamatnu stopu počinje ponovno teći od 14. lipnja 2014., a od 15. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.
Vrhovni sud Republike Hrvatske je i na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. (zapisnik broj Su-IV-47/2020-2) zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
Dakle, zastara potraživanja tužitelja na ime preplaćenih rata kredita počela je teći iznova tek pravomoćnošću presuda u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom udruge Potrošač te je zastarni rok od pravomoćnosti odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je bio vođen pod brojem P- 1401/2012 u odnosu na zahtjev za povrat više plaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope počeo teći 13. lipnja 2014., a zbog više plaćenih anuiteta kredita zbog povećanja tečaja 15. lipnja 2018.
Budući je tužitelj podnio tužbu sudu 28. svibnja 2019., a tužitelj traži isplatu preplaćenih rata kredita zbog promjene kamatne stope i tečaja za period od studenog 2007. do rujna 2015., to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da to potraživanje tužitelja nije zastarjelo budući da od pravomoćnosti presude u kolektivnoj tužbi udruge Potrošač protiv tuženih banaka, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa do podnošenja tužbe nije prošao rok od 5 godina.
36. U odnosu na žalbene navode tuženika treba dodati da na ocjenu zastare pravno nije odlučna činjenica da je izvršena konverzija jer zastara se procjenjuje prema danu pravomoćnosti citiranih presuda i danu podnošenja tužbe u ovom predmetu, a isto vrijedi i za specificirani zahtjev nakon provedenog vještačenja jer tužitelj temeljem iste činjenične i pravne osnove samo specificira novčani iznos koji od tuženika od podnošenja tužbe potražuje.
37. Neosnovan je i tuženikov prigovor da je potrebno od potraživanja tužitelja oduzeti tzv. negativne razlike, razlike između početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope.
Naime, tužitelj nije ništa stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove pa ne može postojati potraživanje tuženika prema tužitelju u tom smislu, to tim više što nije stvai niti prigovor prijeboja niti protutužbu.
38. Posebno treba dodati i to da je pravno nevažno je li tužitelj ili netko drugi vršio uplate po osnovi spornog ugovora o kreditu jer je pravno odlučno samo da su isplate po osnovi kredita vršene.
39. I odluka o troškovima postupka je pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 5. ZPP-a u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23). Vrijednost boda za određivanje nagrade odvjetnika treba temeljiti na Tarifi koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke pa neosnovano tuženik u žalbi ističe zabranu retroaktivne primjene Tarife.
40. Tužitelju su pravilno priznati troškovi sastava tužbe, sastava tri obrazložena podneska i pristupa na tri ročišta. Pri tome je pravno neodlučno što sud prvog stupnja nije naveo datume sastava podnesaka, a pored činjenice da se u spisu nalaze tri obrazložena podneska na čiju naknadu tužitelju pripada pravo, a koji podnesci su i dostavljeni tuženiku tako da ima saznanja o kojim podnescima je riječ. Isto tako, za pravo na naknadu za pristup na ročišta odlučno je je li se na istima raspravlajlo o tužbenom zahtjevu, a ne jesu li se istima izvodili dokazi, a na svim ročištima za koja je priznato pravo na nagradu o tužbenom zahtjevu se raspravljalo.
41. Žalbeni navodi tuženika vezani uz omjer uspjeha u sporu su neosnovani jer je sud prvog stupnja omjer uspjeha u sporu pravilno odredio ne uzimajući u obzir onaj dio tužbenog zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio jer zbog tog dijela tužbenog zahtjeva s kojim tužitelj nije uspio u sporu nisu nastali posebni troškovi pa tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.
42. Neosnovano tuženik osporava i činjenicu dostave troškovnika sudu. Naime, tužitelj je troškovnik dostavio u spis na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena, a okolnost što troškovnik nije predan putem sustava e komunikacije ne dovodi do zaključka da tužitelju pravo na naknadu troškova postupka ne bi pripadalo. Tužitelj to pravo ima jer je uspio u sporu, a suprotno tumačenje predstavljalo bi pretjerani formalizam u tumačenju prava.
43. Zbog navedenoga je žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u pobijanom dijelu potvrđena primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
44. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu, 28. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
