REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2350/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Saša Pufler, odvjetnica u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1606/2024-2 od 16. siječnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-663/2024-9 od 6. prosinca 2024., u sjednici održanoj 28. listopada 2025.,
r i j e š i o j e
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1606/2024-2 od 16. siječnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-663/2024-9 od 6. prosinca 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).
2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članaka 385.a i 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje pet pravnih pitanja koja glase:
"1) Je li, u slučaju kad utvrdi da su pojedine promjene ugovorne kamatne stope neodredive, sud ovlašten ukinuti ugovorenu promjenjivost kamatne stope iz ugovora o kreditu ili je dužan utvrditi na koji se način kamata trebala mijenjati;
2) Može li sud, u slučaju pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti dijela ugovorne odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom o kojem ovisi ispunjenje obveze na plaćanje ugovorne kamate korisnika kredita, a kad tužitelj potražuje isplatu kao da se radi o ugovoru o kreditu bez valutne klauzule, vještaku naložiti izradu nalaza i mišljenja bez da odredi primjenu ugovorne kamate za kredite bez valutne klauzule;
3) Može li se stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kojim je zauzeto shvaćanje da „ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva“, primijeniti i na ugovor o kreditu;
4) Može li se nepoštenje ugovorne strane predmnijevati ili sud isto mora utvrditi na temelju činjenica i dokaza u pojedinačnom postupku, a kako bi se na konkretan pravni odnos primijenila odredba članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (opseg vraćanja);
5) Je li, prilikom tumačenja i primjene odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP) u postupku utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe između potrošača i trgovca, potrebno utvrditi stupanj pažnje s kojim je potrošač postupao?“
3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Kao razlog važnosti u odnosu na prvo naznačeno pitanje poziva se na pravna shvaćanja izražena u odlukama revizijskog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Revt-304/11 od 4. travnja 2012. U odnosu na drugo naznačeno pitanje navodi da je potrebno zauzeti jedinstveno pravno stajalište o načinu popunjavanja pravne praznine nastale u ugovornom odnosu utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule, a da o istome Vrhovni sud Republike Hrvatske još nije zauzeo stav. Nadalje, u odnosu na treće i četvrto naznačena pitanja predlagatelj navodi da pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda odstupaju od stava prihvaćenog na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održanoj 5. ožujka 2024. kao i od prakse revizijskog suda izražene u odlukama Rev-1242/2014 od 6. lipnja 2018. i Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015., dok se u odnosu na peto naznačeno pitanje poziva na odluke Europskog suda broj C-210/96 i C-186/16, te odluku Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1960/2020 od 22. rujna 2021.
4. Tužiteljica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže istog odbaciti, a podredno odbiti. Također, potražuje troškove sastava odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. Naime, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda u odnosu na naznačena pitanja u skladu su s pravnim shvaćanjima zauzetim u sada već stabilnoj, ustaljenoj i dosljednoj praksi revizijskog suda izraženoj primjerice u odlukama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev- 2221/2018-2 od 3. rujna 2019., Rev- 308/2022 od 19. travnja 2022., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i dr. U takvim okolnostima naznačena pitanja tuženika ne mogu osnovano biti temelj za ujednačavanje sudske prakse, pa time ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući na umu da predlagatelj ističe i da potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu opravdavaju dopuštenje revizije, valja odgovoriti da, prema ocjeni revizijskog suda, potrebe razvoja prava ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda putem dopuštenja revizije jer je pobijana odluka donesena u skladu s dostignutim standardima zaštite ljudskih prava u suvremenim društvenim okolnostima koji su uspostavljeni u praksi europskih i domaćih sudova. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavka 1. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
7. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka bilo povrijeđeno pravo vlasništva (imovine) te pravo na pravično suđenje kroz pravo na legitimno očekivanje kao dio aspekta zabrane arbitrarnog postupanja ovog temeljnog ljudskog prava kojemu je smisao zaštita od proizvoljnih postupanja. Ovo sve radi shvaćanja nižestupanjskih sudova da je u konkretnom slučaju tuženik nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja, imajuću na umu da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora). Ovdje valja ukazati na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III- 4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., koje je ponovno reafirmirano u odlukama U-III-5247/2022, U-III-5248/2022, U-III-5173/2022 i U-III- 5330/2022 od 18. rujna 2024., a prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja. Stoga je prijedlog tuženika u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
8. Tužiteljici nisu dosuđeni traženi troškovi na ime odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije, jer odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije bila radnja potrebna za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke rješenja.
Zagreb, 28. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
