Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-1707/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužiteljice ČŽO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Stipe Vuletić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, Zagreb, Ulica Velimira Škorpika 21, kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bulić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1142/2023-20 od 26. rujna 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P- 1142/2023-24 od 28. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1142/2023-20 od 26. rujna 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-1142/2023-24 od 28. veljače 2025.
II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Izreka ispravljene prvostupanjske presude glasi:
"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe toč. 2. i toč. 3. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od dana 04.06.2008.g. kao i odredba čl. 5. st. 1. Uvjeta Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj ČŽO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. Velimira Škorpika br. 21, Zagreb, OIB 36514183925 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. Velimira Škorpika br. 21, Zagreb, OIB 36514183925 isplatiti tužitelju ČŽO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 3.225,85 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku:
na iznos od 0,13 EUR od 28.06.2008. godine,
na iznos od 0,72 EUR od 30.07.2008. godine,
na iznos od 0,91 EUR od 25.09.2008. godine,
na iznos od 5,81 EUR od 29.10.2008. godine,
na iznos od 8,13 EUR od 28.11.2008. godine,
na iznos od 2,81 EUR od 23.12.2008.godine,
na iznos od 16,12 EUR od 27.01.2009. godine,
na iznos od 17,16 EUR od 27.02.2009. godine,
na iznos od 11,54 EUR od 25.03.2009. godine,
na iznos od 13,15 EUR od 30.04.2009. godine,
na iznos od 13,68 EUR od 26.05.2009. godine,
na iznos od 11,12 EUR od 30.06.2009. godine,
na iznos od 11,85 EUR od 29.07.2009. godine,
na iznos od 10,67 EUR od 01.09.2009. godine,
na iznos od 10,67 EUR od 30.09.2009. godine,
na iznos od 9,34 EUR od 11.11.2009. godine,
na iznos od 12,02 EUR od 15.12.2009. godine,
na iznos od 11,18 EUR od 01.01.2010. godine,
na iznos od 14,21 EUR od 24.01.2010. godine,
na iznos od 15,29 EUR od 23.02.2010. godine,
na iznos od 16,16 EUR od 01.04.2010. godine,
na iznos od 17,87 EUR od 01.05.2010. godine,
na iznos od 21,03 EUR od 25.05.2010. godine,
na iznos od 23,18 EUR od 29.06.2010. godine,
na iznos od 26,56 EUR od 27.07.2010. godine,
na iznos od 28,50 EUR od 24.08.2010. godine,
na iznos od 31,16 EUR od 22.09.2010. godine,
na iznos od 30,18 EUR od 22.10.2010. godine,
na iznos od 31,65 EUR od 23.11.2010. godine,
na iznos od 38,83 EUR od 25.12.2010. godine,
na iznos od 38,52 EUR od 25.01.2011. godine,
na iznos od 38,12 EUR od 01.03.2011. godine,
na iznos od 41,71 EUR od 30.03.2011. godine,
na iznos od 37,32 EUR od 23.04.2011. godine,
na iznos od 41,55 EUR od 25.05.2011. godine,
na iznos od 48,52 EUR od 28.06.2011. godine,
na iznos od 58,76 EUR od 26.07.2011. godine,
na iznos od 65,62 EUR od 30.08.2011. godine,
na iznos od 52,86 EUR od 27.09.2011. godine,
na iznos od 48,26 EUR od 25.10.2011. godine,
na iznos od 48,31 EUR od 29.11.2011. godine,
na iznos od 51,74 EUR od 28.12.2011. godine,
na iznos od 54,84 EUR od 24.01.2012. godine,
na iznos od 55,47 EUR od 23.02.2012. godine,
na iznos od 54,12 EUR od 29.03.2012. godine,
na iznos od 53,60 EUR od 26.04.2012. godine,
na iznos od 55,37 EUR od 24.05.2012. godine,
na iznos od 55,50 EUR od 28.06.2012. godine,
na iznos od 54,16 EUR od 25.07.2012. godine,
na iznos od 53,16 EUR od 23.08.2012. godine,
na iznos od 49,52 EUR od 11.10.2012. godine,
na iznos od 54,04 EUR od 30.10.2012. godine,
na iznos od 54,60 EUR od 27.11.2012. godine,
na iznos od 54,11 EUR od 28.12.2012. godine,
na iznos od 48,77 EUR od 25.01.2013. godine,
na iznos od 51,24 EUR od 22.02.2013. godine,
na iznos od 51,70 EUR od 22.03.2013. godine,
na iznos od 54,52 EUR od 20.04.2013. godine,
na iznos od 48,45 EUR od 23.05.2013. godine,
na iznos od 48,87 EUR od 28.06.2013. godine,
na iznos od 49,71 EUR od 20.07.2013. godine,
na iznos od 49,30 EUR od 21.08.2013. godine,
na iznos od 50,90 EUR od 21.09.2013. godine,
na iznos od 52,32 EUR od 24.10.2013. godine,
na iznos od 52,40 EUR od 27.11.2013. godine,
na iznos od 54,15 EUR od 24.12.2013. godine,
na iznos od 52,41 EUR od 28.01.2014. godine,
na iznos od 54,79 EUR od 26.02.2014. godine,
na iznos od 56,22 EUR od 01.04.2014. godine,
na iznos od 55,04 EUR od 29.04.2014. godine,
na iznos od 53,11 EUR od 01.06.2014. godine,
na iznos od 53,99 EUR od 25.06.2014. godine,
na iznos od 55,12 EUR od 29.07.2014. godine,
na iznos od 55,82 EUR od 24.08.2014. godine,
na iznos od 495,61 EUR od 16.09.2014. godine,
za razdoblje do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu br. 00986 od dana 02.10.2007.g. koji su sklopili tužitelj ČŽO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik PORSCHE MOBILITI d.o.o. Velimira Škorpika br. 21, Zagreb, OIB 36514183925 kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati troškove zaključenja ugovora u iznosu od 552,36 CHF.
IV. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. Velimira Škorpika br. 21, Zagreb, OIB 36514183925 isplatiti tužitelju ČŽO, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe iznos od 333,61 Eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama sukladno ZOO i Zakonu o zateznim kamatama koje teku od dana 10.06.2008.g. do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022.godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak iznos od 1.973,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. rujna 2024. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za svako polugodište kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."
2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a kao niti one koje se ističu u žalbi. Prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.
6. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo.
7. Tužiteljica u tužbi navodi da je prednik tužiteljice ČŽ, JMBG: [jedinstveni matični broj građana] s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. [broj kredita] od 4. lipnja 2008. na iznos od 15.281,73 CHF. Prednik tužiteljice je sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača te je svrha ugovora bila financiranje troškova kupnje vozila za osobne potrebe tužitelja i to ŠKODA FABIA CLASSIC 1,2. Ugovorom o kreditu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužiteljice kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 15.281,73 CHF obračunate prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF koje vrijede na dan plaćanja. Ukupan iznos kredita s ukupnim iznosom svih mjesečnih obroka i troškovima zaključenja ugovora je po ugovoru trebao iznositi 19.336,20 CHF. Prednik tužiteljice je ugovorio iznos kredita, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim Ugovorom. Ugovorne strane ugovorile su kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF koji vrijedi na dan plaćanja. Prvi anuitet je ugovoren u iznosu od 230,55 CHF. U trenutku isplate kredita tečaj CHF prema u odnosu na hrvatsku kunu iznosio je 4,47 kn za 1 CHF. Tijekom trajanja ugovornog odnosa prednik tužiteljice ČŽ, otac tužiteljice, je preminuo, te je tužiteljica stupila u ugovorni odnos s tuženikom i preuzela otplaćivanje predmetnog ugovora o kreditu. Tužiteljica je od smrti svog oca osobno uplaćivala mjesečne anuitete. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule tužiteljica ističe da je tuženik u odnosu sa tužiteljicom koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o kreditu na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nastavno, tužiteljica ističe da je tuženik u ugovoru o kreditu koristio takve ugovorne odredbe koje su bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, te su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača. Također, tuženik u fazi pregovaranja i općenitog komuniciranja s prednikom tužiteljice kao potrošačem nije dao sve potrebne informacije, a na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose.
Iako se ista ne odnosi direktno na tuženika tužiteljica upućuje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-14101/2012 od 4. srpnja 2013. kao i presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. To iz razloga što je postupanje ovdje tuženika prilikom zaključivanja predmetnog ugovora bilo istovjetno postupanju tuženih banaka.
8. Nesporno je među strankama da je sklopljen ugovor o kreditu broj: 02336 dana 4. lipnja 2008. prema kojem je tuženik kao kreditor predniku tužiteljice kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 15.281,73 CHF u protuvrijednosti kune na dan isplate.
9. Sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, osnovanost utvrđenja ništetnosti valutne klauzule, zastara potraživanja u odnosu na valutnu klauzulu i ništetnost troškova zaključenja ugovora.
10. Prigovor zastare potraživanja koji ističe tuženik je neosnovan jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojim su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju djelomično ništetnog ugovora u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
11. Tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora nije imao svojstvo banke pa pravilno sud prvog stupnja prihvaća navode tužiteljice da navedeni Ugovor nije ugovor o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a. Iako ga stranke nazivaju ugovorom o kreditu, isti po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor o zajmu. Prema odredbi čl. 499. ZOO-a ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenljivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Prema odredbi čl. 56. ZZP-a ugovorom o potrošačkom zajmu obvezuje se zajmodavac da potrošaču stavi na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Zajmodavac je svaka osoba ili skupina osoba koja u okviru svoje djelatnosti ili svoga zanimanja sklapa s potrošačima ugovore o zajmu. Za potrebe ovoga Zakona, zajmodavac se smatra trgovcem.
12. Iz rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-18/2010 od 7. siječnja 2010. proizlazi da je iza pok. ČŽ, a koji je zaključio navedeni ugovor o zajmu nasljednik ovdje tužiteljice, pa je pravilno sud prvog stupnja utvrdio aktivnu legitimaciju tužiteljice.
Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je pok. otac dignuo kredit u CHF radi kupnje auta. Nije bila nazočna kada je pok. otac potpisivao navedeni ugovor. Navodi da je pok. otac rekao da je kupio auto i da je zaključio s tuženikom ugovor o kreditu u CHF jer su mu ponudili zaposlenici tuženika i rekli da je to najpovoljniji ugovor o kreditu. Pok. otac je bio bravar. Navedeno vozilo se koristilo za osobne potrebe. Nakon smrti oca tužiteljica je plaćala mjesečne anuitete kredita. Ne sjeća se da li je tuženik slao dopise o povećanju anuiteta kredita koji se mjesečno dosta povećao. Prijevremeno je zatvorila kredit da se riješi te obaveze.
13. Tužiteljica, dakle, nije bila prisutna prilikom dogovaranja i zaključenja kredita, te sud prvog stupnja izričito navodi da nije odluku temeljio na dijelu njenog iskaza koji se odnosi na okolnosti vezane uz dogovaranje i zaključivanje kredita, ali kako je na tuženiku teret dokazivanja da se pregovaralo, a on to nije dokazao, sud prvog stupnja je zaključio da su tužiteljičini navodi točni.
Naime, svjedok kojeg je tuženik predložio KŽ nije neposredno bio nazočan prilikom dogovaranja i zaključenja kredita te samo općenito iskazuje kako bi trebali raditi zaposlenici tuženika, pa pravilno sud prvog stupnja zaključuje da tuženik nije dokazao činjenicu pregovaranja o uvjetima ugovora koji je predmet ovog spora.
14. Prema odredbi čl. 81. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredba čl. 81. ZZP-a temelji se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 91/13). Prema čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Kako je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81. ZZP-a smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.
U situaciji kada se radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženika, ne može se Ugovor tumačiti na štetu tužiteljice, jer je na tuženiku teret dokazivanja (čl. 221.a ZPP-a) da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo, pri čemu je tuženik dužan dokazati da su stranke o spornoj odredbi doista pregovarale.
15. Pravilno sud prvog stupnja smatra da se sve gore navedeno odnosi na ugovorni odnos sa tuženikom, obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu standardizirani, tipski ugovor kakve je tuženik redovito zaključivao.
Predniku tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora nisu objašnjene relevantne odredbe ugovora te mehanizam promjene tečaja, niti su mu bile ponuđene druge mogućnosti sklapanja ugovora. Time što je znao da ugovara kredit uz valutnu klauzulu i što je institut valutne klauzule opće prihvaćen od svih subjekata i njegovo ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova, ne znači da je taj institut potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem bio razumljiv na način da bez prethodno predočenih točnih, jasnih, razumljivih kriterija može razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, tuženik prije sklapanja Ugovora nije prednika tužiteljice kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.
Takve ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu su stoga bile lako uočljive i jasne, međutim, nisu bile razumljive. Stoga se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 84. ZZP te navedene odredbe podliježu testu poštenosti.
Zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisnicima zajma pruži dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač može razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit izražen, već da može i procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Korisnik kredita mora, s jedne strane, biti jasno obaviješten o činjenici da se, sklapajući ugovor o kreditu u stranoj valuti, izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti valute u kojoj ostvaruje svoj dohodak, u odnosu na stranu valutu u kojoj je nominiran zajam. Pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti. Tuženik nije poštivao kogentna pravila te jasno obavijestio prednika tužiteljice da se izlaže tečajnom riziku koji će gospodarski teško moći snositi u slučaju pada vrijednosti kune, a što se itekako ostvarilo.
16. U odnosu na troškove zaključenja ugovora, ugovorne strane su u čl. 3. ugovorile da troškovi zaključenja ugovora iznose 552,36 CHF po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja.
Odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.
Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. br. C-26/13 čl. 54 st. 2 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u ugovoru predniku tužiteljice morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i valutna klauzula vezana za švicarski franak, odnos s drugim odredbama ugovora, tako da potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjet ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
17. U vrijeme zaključenja Ugovora na snazi je bio ZZP/03, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
U konkretnom slučaju radi se o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne.
Ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 552,36 CHF, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu.
S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.
18. Sukladno odredbi čl. 323 st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanja uzroka ništetnosti. U ovom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja povećanih rata za kredit. Posljedica je vraćanje pretplaćenih iznosa sa pripadajućom kamatom sukladno čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja pa do isplate.
19. Kako je pravilno utvrđeno da je odredba Ugovora o valutnoj klauzuli ništetna (dio odredbe toč. 2 i toč. 3 i odredbe čl. 5. st. 1. Ugovora), kao i odredba o troškovima zaključenja kredita (čl. 3. Ugovora) jer su protivne odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, pravilno je sud prvog stupnja primjenom čl. 322., 323. i 324. ZOO-a dosudio tužiteljici iznos 3.368,21 EUR na ime stjecanja bez osnove zbog preplaćene valutne klauzule (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a), i to sa zakonskim zateznim kamatama tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, a prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, kao i iznos 331,61 EUR na ime stjecanja bez osnove zbog ništetnosti naknade plaćanja troškova zaključenja ugovora sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 10. lipnja 2008. pa do isplate, a prema čl. 29 st. 2. ZOO-a.
20. Tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio prava i interese prednika tužiteljice pa zatezna kamata teče od dana stjecanja. Naime, tuženik je bio nesavjestan i morao je znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima radi izostanka mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama i moguće posljedice znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
21. Sud prvog stupnja je pravilno primijenio i čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a kada je tuženiku naložio da tužiteljici naknadi trošak postupka.
22. Slijedom navedenoga, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda potvrđena.
23. Kako tuženik nije uspio sa žalbom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.
U Zagrebu, 28. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
