Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1372/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Davoru Domijanu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetniku iz odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći V1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja na rješenje o parničnom trošku sadržanom u presudi i o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6381/2022-20 od 9. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6381/2022-20 od 9. siječnja 2024.u pobijanom dijelu iz stavka I, II i III. (ispravno IV.) izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6381/2022-20 od 9. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III. Uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana, preinačuje se rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6381/2022-20 od 9. siječnja 2024. u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u daljnjem iznosu od 300 eura i rješava:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 300 eura u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 25 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarskog franka Chf iz ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika 7. siječnja 2005., kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

Pod točkom II. izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 1.103,23 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka svakog prvog dana u mjesecima od veljače 2009. do siječnja 2012. pa do isplate te je tužitelju dosuđen parnični trošak u visini 1.296,38 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

Pod točkom II. izreke presude (ispravno točka III. izreke) je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

Pod točkom IV. izreke je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Rješenjem prvostupanjskog suda je dopuštena preinaka tužbe.

3. Protiv navedene presude pod točkama I., II. i IV. izreke te protiv rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i uz naknadu troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske presude do isplate, podredno ju ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

4 Protiv navedene presude pod točkom II. (ispravno pod točkom III. izreke) žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga te predlaže pobijanu odluku preinačiti podredno ukinuti. Traži trošak žalbenog postupka.

5. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženika neosnovana.

6. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

7. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja") koje je sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka. Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza.

8. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

9. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17).

10. U odnosu na rješenjem dopuštenu preinaku tužbe od 28. rujna 2023. koju tuženica osporava, valja navesti da je točno da je tužitelj preinačio tužbu sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka nakon što je zaključen prethodni postupak. Naime, prema odredbi čl. 190. ZPP tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu (st. 1.), a iznimno od odredbe st. 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (st. 2.). Nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (st. 3.). Iz citirane zakonske odredbe razvidno je da je svrha čl. 190. st. 1. ZPP da se ubrza postupak i spriječi procesna zlouporaba, a dodavanje st. 2. istog članka ima za cilj sprečavanje zloupotreba prava od strane tuženika i izbjegavanje prisiljavanja tužitelja da u trenutku podnošenja tužbe postavlja nerealno visoke zahtjeve zbog bojazni da će u daljnjem tijeku postupka biti onemogućen u usklađivanju svog zahtjeva sa stvarnim stanjem, pogotovo imajući u vidu da se tuženik jednako kao u slučaju preinake tužbe može protiviti i povlačenju tužbe. Protivno žalbi tuženice, onemogućavanjem preinake tužbe nakon tužitelju dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj bi bio onemogućen u ostvarivanju svog prava na pravično suđenje što je u suprotnosti s odredbama čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženice kojima pobija prvostupanjsko rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe, odnosno da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju sadržajno upućuje žalba.

11. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja (380. t. 2. ZPP).

12. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO), nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u valuti Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2. ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz Chf, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

16. Na tragu tumačenja odredbi čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz presude suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014., nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego je potrebno da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

17. Uz iznijeto, odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese a svaki rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

18. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO.

19. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

20. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti Chf prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

21. Po pitanju osporavanja pravilnosti odluke suda prvog stupnja kojom je odbijen prigovor zastare ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno pošao od odredbe čl. 215. st. 1. ZOO po kojoj zastara počinje teći prvog dana od dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Prvostupanjska je odluka u skladu sa stavom zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31 siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) iz kojeg proizlazi da pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka nastaju i u pogledu zastare jer ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u Chf odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u Chf u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

22. Zastara za tražbinu s osnove ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u Chf nastupila je 14. lipnja 2023. obzirom na to da je u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, temeljem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017, pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, potraživanje tužitelja iz tužbe podnesene 1. prosinca 2022. dakle prije nastupa zastare 14. lipnja 2023., nije zastarjelo kao što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

24. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio sporne odredbe Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

25. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

26. Pravilno je stoga prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju utuženi s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO.

27. Prigovore koje žalitelj iznosi vezano za nalaz i mišljenje vještaka kojim je utvrđena visina tražbine odnose se na tvrdnju da je prilikom izrade nalaza trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov. pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti, i tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe čl. 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe, a što je tužitelj i tražio postavljenim tužbenim zahtjevom. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (čl. 2. ZPP), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njen prigovor iznosu preplate) sa pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja. Osim toga, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača, što tužitelj nije ništa stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju i što ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi takozvane "negativne razlike", a nastavno niti obveza tužitelja na vraćanje, a time niti za uračunavanje iznosa takozvane"negativne razlike". Stoga zbog "prihvaćanja financijskog izračuna" vještaka činjenično stanje nije ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

28. Slijedom sveg navedenog odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

29. Pod točkom II. izreke drugostupanjskog rješenja odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe s kojom nije uspio, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154. st. 1. ZPP

30 Pod točkom III. izreke drugostupanjskog rješenja odlučeno je primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP. Naime, pogrešno prvostupanjski sud nije dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu 14. veljače 2023. koje ročište je odgođeno s obrazloženjem da je tužitelj na to ročište dostavio podnesak od 7. veljače 2023., zbog čega je tužitelj dužan sam snositi taj trošak (čl. 152. ZPP). Očito sud prvoga stupnja smatra da je tužitelj odgodu ročišta uzrokovao time što je na to ročište dostavljen podnesak kojim je nakon vještačenja određen tužbeni zahtjev. Međutim iz sadržaja spisa je razvidno da je taj podnesak dostavljen elektronskim putem 7. veljače 2023. i da na ročištu tuženik nije zatražio rok za očitovanje niti odgodu ročišta, pa u tim okolnostima tužitelju pripada parnični trošak i za to ročište i to u visini 100 eura po Tbr. 9. t. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/2023). Također tužitelju pripada i pravo na naknadu troška za pristup na ročište za objavu presude. Naime, odredbom čl. 335. st. 7. ZPP-a propisano da stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu, dok je st. 8. iste odredbe propisano da će sud stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, odnosno, da će se sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP, ako stranka ne pristupi na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrati da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Obzirom na navedeno, se trošak zastupanja na ročište za objavu presude može smatrati potrebnim radi vođenja parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a time da je punomoćnik tužitelja na navedeno ročište pristupio i zatražio trošak sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 155. ZPP-a kada je nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadom troška pristupa na ročište za objavu presude.

31. Stoga, tužitelju pripada trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 100 eura.

15. Obzirom na navedeno, tužitelju ukupno pripada daljnji trošak postupka u iznosu od 300 eura.

32. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tužitelja uvažiti te na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. odlučiti kao u točki III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

33. Tužitelj je sa žalbom uspio u cijelosti pa mu je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. ZPP dosuđen trošak žalbenog postupka prema vrijednosti predmeta žalbe 300 eura i to 12,5 bodova po Tbr. 10/4 Tarife odnosno u iznosu od 25 eura (Tbr. 54. Tarife), te je odlučeno kao u točki IV. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.