Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4964/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Đurđici Kos, odvjetnici u Sv. Ivanu Zelini, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Vujasin, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-639/2023-15 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-639/2023-15 od 26. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da je ništava i bez pravnog učinka odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je solemniziran dana 11. kolovoza 2006. kod javnog bilježnika Ignaca Vuger iz Sesveta pod posl. br. OU-1366/2006, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“ U toč. II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.318,35 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2006. do isplate. U toč. III. izreke utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 8. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu, koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ U toč. IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.575,69 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. kolovoza 2006. do isplate. U toč. V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 842,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od

26. kolovoza 2024. do isplate.

2. Tuženik žalbom pobija presudu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/09, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, podredno, ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim i bez pravnog učinka odredba čl. 5 st. 2. Ugovora o kreditu od 11. kolovoza 2006. koja se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i čl. 8. st. 2. istog Ugovora koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te naloži tuženiku isplata plaćenog iznosa na ime po osnovi tih ništetnih odredbi.

6. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Osim što tuženik osnovano ukazuje na bitnu povredu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u dijelu koji se odnosi na dosuđene zatezne kamate od dana stjecanja pojedinih iznosa jer su izostali razlozi o tome zbog čega je tuženik nesavjesni stjecatelj, u preostalom dijelu pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni i nisu u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima.

8. Prvostupanjski sud odbijanjem prijedloga tuženika za provođenje financijskog vještačenja nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer na taj način nije tuženiku onemogućeno raspravljanje pred sudom već je sud donio odluku o upravljanju postupkom odnosno odluku o tome koje će dokaze provesti u parnici. Postupanje prvostupanjskog suda u smislu odbijanja dokaznih prijedloga tuženika ne predstavlja nezakonito postupanje suda koje bi rezultiralo nemogućnošću tuženika da raspravlja pred sudom.

9. Tuženik je u postupku samo općenito navodio da za isplatu kredita prethodno mora osigurati novac zaduživanjem na financijskom tržištu za koje plaća kamatu zajmodavcima, a da u slučaju prijevremene otplate kredita nema istu mogućnost vratiti novac nego je dužan i dalje plaćati kamate svojim zajmodavcima, ali je istodobno u obvezi vraćeni novac položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na ta novčana sredstva plaćati negativnu kamatu, međutim te tvrdnje tuženik činjenično ne dovodi u nikakvu vezu s konkretnim Ugovorom o kreditu i konkretnom prijevremenom otplatom. Prema mišljenju ovog suda dokazivanje troška financiranja, te nastanka i visine štete odnosno troškova u vezi prijevremene otplate kredita mora biti određeno u odnosu na konkretan Ugovor o kreditu i štetu odnosno troškove u vezi prijevremene otplate konkretnog kredita, a ne samo općenito naznačeno u odnosu na ugovore sa takvom klauzulom, pa kako tuženik nije činjenično obrazložio štetu odnosno troškove koji su mu navodno nastali uslijed prijevremene otplate predmetnog kredita, temeljem kojih bi onda navoda uopće financijski vještak i mogao izraditi vještvo, pravilno je odbijen prijedlog za provođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem.

10. Neosnovani su žalbeni navodi da prvostupanjski sud zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. Prvostupanjski sud je proveo kontradiktoran postupak i strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te tuženik nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja. U skladu s načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze, već sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a prvostupanjski sud je u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz te odredbe ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice. Pri tom treba reći da tvrdnje tuženika o dostavi izjave BĆ nisu točne jer takva izjava ne prileži spisu. Nadalje, u spis nije dostavljen trošak likvidnosti za koji je naveo da će ga dostaviti na CD-u, te nije dostavljen izvadak iz Odluke o naknadama, već je dostavljen izvadak iz Odluke o aktivnim kamatnim stopama tuženika. Sud nije saslušao zaposlenike tuženika TĆ i BĆ jer je tuženik od njihovog saslušanja odustao.

11. Tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da je tužitelj kao potrošač zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu dana 11. kolovoza 2026., kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 172.600,00 CHF, kao i to da je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini od 1,25% iznosa kredita, i plaćanje naknade u slučaju prijevremene konačne otplate kredita, kao i da su iste naplaćene te nije bila sporna niti visina zahtjeva.

12. Prvostupanjski sud, polazeći od utvrđenja da se prilikom sklapanja ugovora, kojeg je prethodno pripremio tuženik odnosno da se radi o tipskom ugovoru, nije pojedinačno pregovaralo pa tako niti o odredbama o isplati naknade za obradu kredita odnosno za prijevremenu otplatu kredita, da se o predmetnim naknadama pa niti o visini istih nije moglo pregovarati već da je uvjet banke bio plaćanje navedenih naknada i da isto nije bilo niti moguće, da na sadržaj istih tužitelj nije mogao utjecati, da je izostala informiranost na što se konkretno naknade odnose, da su navedene odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su iste nepoštene, utvrdio je da su navedene odredbe ništetne te je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti istih kao i zahtjev za vraćanja iznosa isplaćenog po ništetnoj odredbi o plaćanju naknade za troškove obrade kredita u visini od 1,25% iznosa kredita (iznos od 1.318,35 eura) odnosno iznosa od 2.575,69 eura koji je tužitelj platio tuženiku prema obračunu banke izvršenom sukladno odluci banke o naknadama za usluge banke kredita sve s pripadajućim zateznim kamatama.

13. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 79/07, 125/07 i 79/09 - dalje: ZZP). Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Sukladno st. 2. čl. 81. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 odnosno čl. 102. st. 1. ZZP je njezina ništetnost.

14. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15. U žalbenoj fazi postupka između stranaka je i dalje sporno je li tuženik kao banka imao pravo od klijenta naplatiti predmetne naknade koje su, po tuženiku, jasno ugovorene i određene ugovorom o kreditu odnosno da li takve odredbe ugovora, o plaćanju određenog ili odredivog novčanog iznosa na ime troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita uzrokuje znatniju neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kako to tvrdi tužitelj, a koju tvrdnju prihvaća i prvostupanjski sud.

16. Protivno žalbenim tvrdnjama prvostupanjski sud pravilno je ocjenom provedenih dokaza (sadržaja Ugovora i iskaza tužitelja te svjedoka UĆ) utvrdio da se radi o prethodno pripremljenom ugovoru po tuženiku koji se nije mogao mijenjati i da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti moglo pregovarati, već da je između ostalog uvjet banke za odobrenje kredita bio i plaćanje predmetne naknade za obradu kredita i naknade u slučaju za prijevremene otplate kredita.

17. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tužitelju, iako je bio informiran o obvezi plaćanja predmetnih naknada, nisu date informacije o razlozima koji opravdavaju plaćanje prilikom sklapanja ugovora odnosno nije bilo pojašnjeno na što se stvarno odnose te naknade i o krajnjoj svrsi plaćanja tih naknada. Činjenica da su sporne ugovorne odredbe za tužitelja mogle biti jasne i razumljive u jezičnom smislu ne znači da su mu bile jasne obveze koje njime preuzima. Naime, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za njega kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze.

18. Tuženik nije, a što je trebao, na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tužitelju odredbe ugovora tako da su mu kao potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene tih odredbi, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati odnosno nije informiran koji troškovi se tim naknadama podmiruju i u kojoj visini niti o krajnjoj svrsi plaćanja naknada.

19. Kako se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i kako se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da pobijane odredbe ugovora o kreditu predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03 koje su prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetne.

20. To što tuženik ocjenom dokaza i činjeničnim zaključivanjem prvostupanjskog suda nije zadovoljan i što smatra da je iz provedenih dokaza trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi da proizlazi, nije povrijeđeno niti jedno pravo tuženika.

21. S obzirom na to da je visina naknade za obradu kredita određena u postotku od odobrenog kredita, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura tih troškova već je naknada za obradu kredita određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu. To ukazuje da ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu ''pokriveni'' stvarni troškovi koje tuženik ima pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita, odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita bila bi određena sukladno nekim stvarnim troškovima ili eventualnoj stvarnoj šteti koju je banka pretrpjela, a ne u visini određenoj Odlukom o naknadama tuženika.

22. U konkretnom slučaju, pri utvrđenju da su sporne ugovorne odredbe o plaćanju naknada unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj kao potrošač na nije imao utjecaja, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o opciji „uzmi ili ostavi“, te da je izostala informiranost tužitelja na što se konkretno naknade odnosi tj. koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa spornih naknada, odnosno koji opravdavaju plaćanje istih, a niti je tuženik vodio računa o zakonitim interesima tužitelja jer je riječ o tipskim ugovorima i o spornim odredbama se nije moglo pregovarati i na njih tužitelj nije mogao utjecati jer u tom slučaju tuženik očito ne bi sklopio ugovor, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to su i prema ocjeni ovog suda, sporne ugovorne odredba nepoštene i time u smislu čl. 87. ZZP/03 ništetne.

23. Neosnovano tuženik ukazuje da ugovaranje naknada nije bilo protivno prisilnim propisima, jer navedeno ne znači da pojedina ugovorna odredba ne može biti nepoštena i da je ista isključena o ispitivanja poštenosti. U ovom slučaju ugovorne odredbe su ništetne po posebnom propisu, ZZP/03 (lex specialis), i to zato što su nepoštene.

24. Tuženik osnovano ukazuje da prvostupanjski sud dosuđujući zatezne kamate na iznose od dana stjecanja nije dao razloge zbog čega tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, čime je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP: Međutim, ovaj sud koristeći ovlast iz čl. 373.a ZPP navodi da je tuženik nesavjesni stjecatelj s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, koje je u ugovor unio sam tuženik i tužitelj nije mogao na njih utjecati pa je upravo postupanje tuženika prilikom zaključenja ugovora o kreditu uzrok ništetnosti, radi čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenih iznosa, te je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužan platiti tužitelju zatezne kamate od dana stjecanja pojedinog iznosa.

25. Neosnovano tuženik ustraje u žalbi na prigovoru zastare. Za potraživanja po osnovi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, s obzirom da se ne radi o odredbama koje su bile predmet utvrđenja u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok teče kako je to bilo navedeno u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a to znači od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe, dakle tek pravomoćnošću presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi.

26. S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 373.a ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

27. Tuženik žalbom osporava dosuđeni trošak samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njemu dosuđen parnični trošak, a prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga žalba tuženika i u pogledu odluke o trošku postupka neosnovana.

28. Tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 166.st.2 i čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević