Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3654/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. sa sjedištem u Rijeci, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-874/2020-16 od 9. lipnja 2025. i žalbe tužitelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-874/2020-16 od 9. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-874/2020-16 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I izreke.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-874/2020- 16 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke te sudi:

Odbija se tužitelj HN sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische bank d.d. u roku petnaest dana platiti tužitelju HN 2.107,65 eura (slovima: dvijetisućestosedameurašezdesetpetcenti) zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine."

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-874/2020-16 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom III, IV i V izreke.

II Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-874/2020-16 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom VI izreke.

II Preinačuje se rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-874/2020- 16 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom VII izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je pod točkom I izreke utvrđeno da je ništetna odredba čl. 7. st. 3. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 24. rujna 2004. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 28. rujna 2004. po Javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem Ou- 1.321/2004, u dijelu odredbe koji glasi: „Povrat obveza oz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke.“ i čl. 8. st. 2. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 24. rujna 2004. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 28. rujna 2004. po Javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka, pod brojem Ou-1.321/2004, u dijelu odredbe koji glasi:„… u skladu s važećim odlukama Banke dok je pod točkom II izreke naloženo tuženiku platiti tužitelju 2.107,65 eura sa zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. do isplate a pod točkom III izreke je utvrđeno se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u svoti od 1.177,52 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate, pod točkom IV izreke da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u svoti od 343,14 eura sa zateznim kamatama od uplate svakomjesečnog iznosa do isplate i pod točkom V izreke da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u svoti od 526,11 eura sa zateznim kamatama od uplate svakomjesečnog iznosa do isplate.

1.1. Prvostupanjskim rješenjem je pod točkom VI izreke odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku a pod točkom VII izreke je naloženo tuženiku platiti tužitelju HN parnični trošak u svoti od 2.030,59 eura sa zateznom kamatom tekućom od 9. lipnja 2025. pa do isplate dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u svoti od 312,50 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žali se tuženik zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom, pobijane prvostupanjske odluke preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje odnosno ponovan postupak, uz naknadu troškova žalbe.

2.1. Tužitelj se žali protiv prvostupanjskog rješenja u dijelu pod točkom VII izreke za parnični trošak sa kojim nije uspio u svoti od 187,50 eura zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22., 142/22. i 155/23 - dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže uvažiti njegovu žalbu i preinačiti odluku o parničnom trošku za svotu od 187,50 eura, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana a žalba tužitelja neosnovana.

4. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji im je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP a budući da su prvostupanjske odluke u pobijanom dijelu jasne i razumljive te se mogu ispitati, nije počinjena niti bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 15. svibnja 2025. nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP, potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi čl. 7. st. 3. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 24. rujna 2004. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) gdje je ugovorena valutna klauzula kao i promjena kamatne stope u skladu s važećim odlukama banke jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama, kao i zahtjev za isplatu preplaćenog u ispunjenju tih ugovornih odredbi.

7. Tuženik u izjavljenoj žalbi obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući kako je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP odnosno, da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju se izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP s time, da tuženik istovremeno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

8. Ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje s obzirom da se radi o teoretskoj analizi hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira niti osobu suca niti konkretnu situaciju) u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka a čime, kako tvrdi, bi bila uvjetovana njihova pristranost pa stoga niti žalbeni prijedlog da se uređujući suci preispitaju u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće s tim više što je podnijet, kako sam tuženik navodi – uvjetno, ukoliko bi uređujući suci našli da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost a niti odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

9. Prvostupanjski sud dijelom pobijanog rješenja pod točkom VI izreke odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti primjenom odredbe čl. 59. ZPP. I stoga što je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke nepoštena budući da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo a udaljenost ovoga suda u odnosu na prebivalište tužitelja iznosi 450 km pa bi ta nepoštena odredba uzrokovala procesnu neravnotežu stranaka .

10. Neovisno o takvom zaključku prvostupanjskog suda, na sjednici sudaca Građanskog odjela Županijskog suda u Zagrebu održanoj dana 8. lipnja 2022. godine je zauzeto pravno shvaćanje, koje se, između ostalog, temelji i na rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. godine prema kojem se odredba čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16. – dalje: ZPK) a koja propisuje da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, da se ta odredba primjenjuje na sve sporove koji nastaju nakon stupanju na snagu ZID ZPK (Narodne novine broj 102/15) a koji je u primjeni od 30. rujna 2015. godine, jer se radi o procesnoj odredbi, pa kada je tužitelj podnio tužbu 10. lipnja 2019. sukladno tom pravnom shvaćanju, onda je pravilno odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti.

11. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno pobijano prvostupanjsko rješenje u dijelu pod točkom VI izreke.

12. Tužbeni zahtjev na utvrđenje prvostupanjski sud prihvaća upućujući na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača ocjenjujući kako se o ugovornim odredbama nije pregovaralo pa se radi o nepoštenim te ništetnim ugovornim odredbama a potom, nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja sudi razliku u plaćenim anuitetima kredita po početno ugovorenim uvjetima i tečaju CHF u odnosu na kune u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu umanjene za tzv. negativne razlike kao i svote priznate u konverziji kredita kao i preplaćene svote po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

13. Budući da je Ugovor o kreditu zaključen 24. rujna 2004. u ovoj parnici se glede Ugovora o kreditu imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91., 73/91., 11/93., 3/94., 107/96., 91/96., 112/99., 88/01. - dalje: ZOO) kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP).

14. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

15. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor, kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. ZZP kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

16. Tuženik je međutim povukao prijedlog za saslušanje svjedoka predloženih radi utvrđenja činjenice pojedinačnog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu a saslušanjem tužitelja je utvrđeno da takvog pregovaranja o odredbama Ugovora o kreditu nije bilo pa nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom kako je iz dokumentacije u spisu moguće je utvrditi da su klijentima predočavani izračuni i bili dostupni leci te pojašnjavana svaka stavka naznačena u informativnim lecima kao i grafovi i mogućnost dolaska promjene rata ukoliko dođe do promjene tečaja i kamatne stope.

17. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje kuće u kojoj živi za osobne potrebe.

18. Na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno je da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici da nije učinio pa svojstvo potrošača ne može s uspjehom, paušalnim žalbenim navodima osporavati tužitelju.

19. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

20. Dijelom Ugovora o kreditu, gdje je određena promjenjiva visina kamatne stope tuženik je, ugovarajući takvu kamatnu stopu postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, s obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope, što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koja predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Posljedica takve nepoštene odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno, odrediva u smislu odredbe čl. 46. st. 2. ZOO a ugovorna odredba gdje se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva ali nije razumljiva a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

22. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.

23. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena pa tako ova odredba Ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora. Uz iznijeto, označeni dio odredbi Ugovora o kreditu suprotan je odredbi čl. 12. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

24. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena odnosno, odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

25. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama čl. 81. i 82. ZZP.

26. Označenim dijelom odredbe Ugovora o kreditu gdje je ugovorena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita te obveza tužiteljice na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, također postupio suprotno odredbi čl. 59. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP.

27. Tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio pravni interes za utvrđenje pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ništetnim s obzirom da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla s time, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Zbog toga nije isključena mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih njegovih odredbi jer se ne radi o uzroku ništetnosti koji bi predstavljao zabranu manjeg značenja u smislu odredbe čl. 107. st. 2. ZOO, kako s obzirom na obvezujuće učinke odluka u kolektivnom sporu tako i činjenicu da su označene odredbe Ugovora o kreditu koje su predmet prijepora, predstavljale njegove bitne sastojke.

28. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 5102064909 dana 8. veljače 2016. (dalje: Aneks) na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/2015 – dalje: ZIDZPK) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, na način i u rokovima propisanim ZID ZPK pravilno je ocijenjeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

29. Slijedom svega iznijetog nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika glede dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenja je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena njegova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I izreke.

30. Glede utjecaja sklapanja Aneksa prvostupanjski sud ocjenjuje kako izvršenom konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer Aneksom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je ubuduće definiran ugovorni odnos na temelju kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti pa stoga sudi, po pravilima stjecanja bez osnove tužitelju preplatu po osnovi preplaćene kamate, preplaćenog tečaja te ukupne zatezne kamate na tako preplaćene svote vodeći računa da je tuženik konverzijom priznao preplatu tužitelju pa sukladno uračunavanju umanjuje preplate od ukupnog iznosa zateznih kamata na preplaćene svote na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koju tužitelj u konačnici nije obeštećen.

31. Uvidom u Aneks moguće je utvrditi da su tužitelj i tuženik suglasno utvrdili sklapanje Ugovora o kreditu te da se glede Aneksa radi o istom ugovornopravnom odnosu pa dakle Aneks nema značaj obnove novacije u smislu čl. 145. ZOO.

32. Tužitelj je nadalje odredbom čl. 4. Aneksa potvrdio i izrijekom izjavio koliko duguje tuženiku na temelju Ugovora o kreditu i to po osnovi dospjele glavnice ugovorne i zatezne kamate te nedospjele glavnice kredita i drugih dospjelih troškova i naknada kao i da mu je tuženik dostavio izračun konverzije kredita iz osnovnog Ugovora u CHF i nacrt Aneksa dok je odredbom čl. 5. Aneksa utvrđeno da su utvrđene preplate po provedbi konverzije kao i zaključen Sporazum koji čini sastavni dio Aneksa.

33. Također je utvrđeno da će se sukladno ZIDZPK početno utvrđeni otplatni plan osnovnog Ugovora u CHF zamijeniti novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli euro uzimajući u obzir sve izmijene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja Ugovora o kreditu imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta a tužitelj je izrijekom, odredbom čl. 9. toč. 2. Aneksa izjavio da mu je banka uručila novi otplatni plan u kojem su određeni uvjeti kredita s dospijećem svakog anuiteta te da ga prihvaća.

34. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je taj sud, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao je sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZIDZPK na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

35. Aneks koji je sklopljen u skladu sa ZIDZPK sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZIDZPK zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme sklapanja Aneksa pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali značenje nepoštenosti sa posljedicom ništetnosti.

36. Pokraj činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZIDZPK u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti euro, kao i sve svote koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignuta suglasnost o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženika bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/2018., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO/05) koji je važio u vrijeme sklapanja Aneksa.

37. Primjena ZIDZPK derogira opće odredbe ZOO/05 o pravnim posljedicama ništetnosti tako, da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Aneksom, sa jasno propisanim načinom raspolaganja možebitno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.

38. Tuženik je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unio svote zatražene predmetnom tužbom a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njegovu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli euro utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u euro a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u euro.

39. Tako je valjano prestala obveza tuženika, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate te o valutnoj klauzuli a koja je proizlazila iz čl. 1111. st. 1. ZOO/05 i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženika.

40. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks na temelju odredbi ZIDZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZIDZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

41. Tako slijedi zaključak da je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO a prema odredbama ZIDZPK tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u U go v o r u o kreditu jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio su vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom , na čije je odredbe tužitelj izrijekom pristao pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

42. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZIDZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato, što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZIDZPK stavka 1. uključuje i te uplate.

43. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Aneksom treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c st. 1. ZIDZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZIDZPK.

44. Tako je sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 19.c ZIDZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

45. Kada su dakle, svote koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorištena u novom otplatnom planu, prihvaćenom po tužitelju, za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog Ugovora o kreditu kao i utvrđena glavnica kredita, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO/05 na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZIDZPK. Naime, konverzija izvršena prema ZIDZPK je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužiteljici kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti a time posljedično niti ništetnosti.

46. Slijedom iznijetog je, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Aneksu tako, da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, u dijelu prvostupanjske odluke pod točkom III izreke pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 1111. ZOO/05, u svezi čl. 19.c ZIDZPK pa je na temelju odredbe čl. 373. točka 3. ZPP u tom dijelu preinačena prvostupanjska presuda tako, da je zahtjev za isplatu odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda (čl. 373. toč. 3. ZPP).

47. U prigovoru radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta tuženik predlaže presudom utvrditi da postoje tražbine tuženika prema tužitelju koje međutim, sukladno iznijetom u ovoj presudi, ne postoje pa je primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP ukinuta prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom III, IV i V izreke.

48. Odluka o parničnom trošku u ovoj odluci donijeta je cijeneći činjenicu da je tužitelj zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače stranke u njihovom međusobnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena. Tako ovaj sud ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka usprkos činjenici da su sada stranke djelomično uspjele u parnici.

49. Tužitelj naime nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljene sudske prakse pa nije mogao biti svjestan da zahtjev nema razumne izglede za uspjeh zbog čega je, što je i sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, utvrđeno kako postoje razlozi koji opravdavaju odstupanje od primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP jer tužbeni zahtjev tužitelja nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman pa je primjenom odredbe čl. 380. točka 3. ZPP uvažena žalba tuženika kao i odbijena žalba tužitelja te preinačena odluka o parničnom trošku sadržana u dijelu pod točkom VII izreke pobijanog rješenja tako, da svaka stranka snosi svoj trošak parnice s time, da je odlučeno, sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP o troškovima cijele parnice jednom odlukom.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Andrina Raspor Flis