Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-253/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sutkinja Slavice Garac, predsjednice, CSĐ, izvjestiteljice i CS, članice, u pravnoj stvari tužiteljice LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Lani Humljak Gugić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika ECOINA d.o.o. iz Zagreba, Savezne Republike Njemačke 10, OIB: 98219968247, zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 1828/2016-94 od 5. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 28. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice LS kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1828/2016-94 od 5. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice LS za naknadu troška nastalog povodom žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu bruto iznosa od 2.423,99 EUR–a na ime prekovremenog rada, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke),

- nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici bruto iznos od 100,68 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 15. svibnja 2016. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, sve to u roku od 15 dana (točka II. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu pod točkom II. izreke (točka III. izreke),

- nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.092,57 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 5. ožujka 2025. pa do isplate kako je to pobliže navedeno u istoj točki izreke, sve to u roku od 15 dana (točka IV. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u preostalom dijelu zatraženog iznosa (točka V. izreke),

- odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka (točka VI. izreke).

2. Protiv navedene presude, pod točkom I., III., IV. i VI. izreke, žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da se ista u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev u tome dijelu prihvati i da se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka odbije u cijelosti, kao i da joj se naknadi trošak nastao povodom žalbe u iznosu od 312,50 EUR–a.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, konačno postavljen podneskom od 15. siječnja 2024. (list 302-303 spisa) sukladno pisanom nalazu i mišljenju dipl. oec. Zrinka Ručevića, stalnog sudskog vještaka za financije, knjigovodstvo i računovodstvo od 5. ožujka 2019. (list 170-185 spisa) te prvom dopunskom pisanom nalazu i mišljenju vještaka od 14. siječnja 2020. (list 206-209 spisa) i drugom dopunskom pisanom nalazu i mišljenju vještaka od 11. listopada 2020. (list 225-230 spisa), da joj tuženik isplati bruto iznos od 2.423,99 EUR–a na ime prekovremenog rada u razdoblju od 1. siječnja 2013. pa do 31. srpnja 2015. (osim za veljaču, ožujak, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i studeni 2013., travanj, svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i prosinac 2014. te veljaču, ožujak i svibanj 2015.), zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od petnaestog dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate te bruto iznos od 100,68 EUR–a na ime razlike između ugovorene i isplaćene plaće za travanj 2016., zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 15. svibnja 2016. pa do isplate, kao i da joj naknadi trošak parničnog postupka, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na iznos istog od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

5. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer je izreka presude razumljiva i neproturječna sama sebi i razlozima na kojima se presuda temelji te jer sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i međusobno neproturječni, s time da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP–a na koju ista upire.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio nije utvrđeno da je počinjena neka od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP–a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP–a.

7. Prvostupanjski sud je na temelju dokaza koji su izvedeni tijekom postupka na okolnost prekovremenog rada tužiteljice u utuženom razdoblju, i to konkretno preslike tužiteljičine evidencije o radu i radnom vremenu (list 30-66 spisa), iskaza tužiteljice saslušane na ročištu od 7. ožujka 2017. (list 98-99 spisa), iskaza svjedoka FS i svjedoka DS saslušanih na ročištu od 16. svibnja 2017. (list 127-129 spisa) te iskaza svjedoka ĐS, svjedoka ES i svjedoka SS saslušanih na ročištu od 9. listopada 2017. (list 141- 146 spisa), pravilno utvrdio:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu projektanta u razdoblju od 31. siječnja 2011. pa do 31. svibnja 2016.,

- da je tužiteljica vodila vlastitu evidenciju o radu i radnom vremenu iz koje je vidljivo vrijeme dolaska na posao i vrijeme odlaska s posla u utuženom razdoblju, kao i na kojim je projektima tada radila,

- da je tužiteljica iskazala u bitnom:

- da je kod tuženika obavljala poslove projektiranja i nadziranja nad izvođenjem građevinskih radova,

- da je njezina radna obveza bila 5 dana u tjednu po 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno te da se kod dolaska na posao i odlaska na posao bila dužna evidentirati, prvotno upisivanjem u listu tajnice direktora, a kasnije elektronskim očitanjem preko kartice,

- da je imala tri nadređene osobe, i to SS, ES i NS,

- da je kod tuženika bilo jako puno posla, a da su rokovi za završetak posla bili vrlo kratki, zbog čega je često bila prisiljena raditi prekovremeno da bi stigla sve odraditi, pa čak i vikendima nositi posao kući,

- da je većinu prekovremenog rada odrađivala u prostorijama tuženika,

- da joj prekovremeni rad izrijekom nije nalagao nitko od nadređenih,

- da bi ponekad dobila slobodan dan, odnosno dan više godišnjeg odmora za odrađene prekovremene sate,

- da se nadređenom DS obraćala više puta usmeno u vezi prekovremenog rada, ali bez uspjeha,

- da je svjedok FS iskazao u bitnom:

- da je zadnje dvije godine u radnom odnosu kod tuženika, gdje obavlja poslove projektanta,

- da je ovlašteni inženjer kao i tužiteljica, tako da je radio s tužiteljicom na nekim projektima,

- da po nalozima koji se daju i s obzirom na obujam posla ima saznanja da je tužiteljica radila prekovremeno kod tuženika, iako nisu sjedili u istoj prostoriji,

- da on osobno nikada nije radio prekovremeno i ne zna je li se to kod tuženika evidentiralo,

- da nije bilo izravnih naloga poslodavca prema tužiteljici da radi prekovremeno, ali je na sastancima bilo rečeno da se određeni poslovi moraju obaviti do završetka određenog roka,

- da mu je poznato da tuženik svojim radnicima kompenzira prekovremeni rad na način da im se priznaju slobodni dani,

- da neke poslove kod tuženika nije bilo moguće odraditi u zadanom roku te da su se rokovi ponekad produžavali kada se vidjelo da se rokovi ne mogu ispoštovati,

- da mu nije poznato da je tuženik ikada dao pisani zahtjev radniku za prekovremenim radom,

- da je svjedok DS iskazao u bitnom:

- da je zakonski zastupnik tuženika već 26 godina te da tuženik nije nikada tužiteljici dao pisani ili usmeni zahtjev za prekovremenim radom za vrijeme njezinog rada kod tuženika,

- da je tuženik u slučaju kada su istjecali rokovi za neke projekte nastojao uključiti druge kolege radi ispomoći i davanja savjeta projektantu,

- da mu se tužiteljica nije nikad obratila sa zahtjevom da joj se isplati prekovremeni rad i da bi pritom predočila svoju evidenciju prekovremenog rada,

- da evidencije rada dostavljene od strane tužiteljice nisu službena evidencija radnog vremena, već je svrha iste bila da se vidi koliko je sati utrošeno za pojedini projekt,

- da je svjedok ĐS iskazao u bitnom:

- da je zaposlen kod tuženika već šesnaestu godinu te da radi na poslovima projektanta,

- da je s tužiteljicom radio cijelo vrijeme dok je ona radila kod tuženika, ali da nije obavljao iste poslove kao tužiteljica, budući da je ona bila statičar, dok je on instalater,

- da mu je poznato da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika prekovremeno jer je dolazila prije njega na posao i ostajala duže na poslu, s time da je dio posla nosila kući,

- da on nije radio prekovremeno od kada je od tuženika dobio upozorenje pred otkaz upravo zbog prekovremenog rada,

- da tužiteljica nije imala nalog tuženika za prekovremeni rad, ali da su nadređeni znali reći da određeni posao mora biti gotov do određenog dana, kao i da tužiteljice određene poslove nije mogla obaviti u roku jer je radila dva posla istovremeno, i to projektiranje i nadzor,

- da se cijelo vrijeme vodila evidencija prisutnosti na radu, a da je osim toga postojala evidencija na dnevnoj bazi tko je što radio, koju je vodio svatko za sebe i onda je na tjednoj bazi davao nadređenom,

- da se u slučaju nemogućnosti odrađivanja posla u zadanim rokovima posao prebacivao na drugoga, a da su se nekad rokovi znali i produljiti,

- da je svjedok ES iskazao u bitnom:

- da je zaposlen kod tuženika već sedamnaest godina kao voditelj projekta i odjela za zaštitu okoliša,

- da je tužiteljici bio prva nadređena osoba, dok je SS također bio nadređen tužiteljici u nekim drugim projektima,

- da je tužiteljica kao ovlašteni projektant kod tuženika radila poslove projektiranja te poslove stručnog i projektantskog nadzora, ali da nije bila jedina jer je

ĐS također projektant građevine,

- da se za prekovremeni rad kod tuženika treba dobiti pisani nalog, s time da on tužiteljici nikada nije naložio prekovremeni rad,

- da u načelu prekovremeni rad nije bio potreban jer je tuženik prilikom određivanja radnih sati nastojao da se posao obavi unutar redovnog radnog vremena,

- da je u slučaju da se određeni posao nije mogao obaviti u roku tuženik angažirao dodatne radnike unutar tvrtke ili vanjske suradnike, a da se u krajnjem slučaju ugovarao produžetak roka za izradu,

- da su za tužiteljičin rad u dosta projekata angažirali vanjske suradnike, kao i da su s njom radili i druge kolege,

- da se kod tuženika vodila evidencija prisutnosti na radu, kao i evidencija rada na projektu,

- da je prekovremenog rada kod tuženika bilo u dva navrata prošle godine, kada je postojao pisani nalog tuženika za prekovremeni rad koji se odnosio na konkretno određenu osobu s preciznim zadatkom i projektom, a da je prekovremeni rad svojim potpisom odobrio direktor DS,

- da je svjedok SS iskazao u bitnom:

- da je kod tuženika bio u radnom odnosu desetak godina na radnom mjestu voditelja projekta te da i nakon umirovljenja radi kod tuženika na temelju ugovora na određeno vrijeme,

- da je tužiteljici bio prva nadređena osoba na nekim projektima, a da su joj naloge osim njega davali i direktor DS i ES,

- da za prekovremeni rad kod tuženika postoji određena procedura te da on tužiteljici niti bilo kojem drugom radniku nije nikada naložio prekovremeni rad,

- da je tužiteljici sigurno za neke poslove govorio da se moraju napraviti, ali je smatrao da se može učiniti unutar redovnog radnog vremena,

- da se u slučaju nemogućnosti izvršenja posla u određenom roku radniku dodjeljuje pomoć od strane drugih radnika, a da se nekad koriste i vanjski suradnici,

- da je postojala evidencija o broju sati koji su odrađeni na određenom projektu vezano za ugovore koje je tuženik sklopio, ali da je ta evidencija služila samo za praćenje satnice i nije bila vezana za obračun plaće.

8. Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja donio pobijanu presudu kojom je pod točkom I. izreke odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu bruto iznosa od 2.423,99 EUR–a na ime prekovremenog rada, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, obrazlažući svoju odluku u tome dijelu na način:

- da tužiteljica nije dokazala da je u utuženom razdoblju postojao pisani ili usmeni zahtjev tuženika za prekovremenim radom, niti je postojala viša sila ili izvanredno povećanje opsega posla uslijed kojeg bi takav rad bio naložen, slijedom čega nisu bile ispunjene pretpostavke iz čl. 45. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – u daljnjem tekstu: ZR/09) i čl. 65. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14 – u daljnjem tekstu: ZR/14),

- da činjenica što je tužiteljica dolazila ranije na posao te ostajala na poslu dulje od propisanog punog radnog vremena sama po sebi ne dokazuje da je tužiteljica u utuženom razdoblju ostvarila prekovremeni rad,

- da je u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 5060/2019-2 od 14. siječnja 2020. izraženo pravno shvaćanje prema kojem:

- prekovremeni rad je samo onaj rad kod kojeg u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega posla i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog ili nepunog radnog vremena,

- prekovremeni rad ne može biti rad koji je stalan (koji se ponavlja svaki radni dan kao redoviti rad duži od predviđenog radnog vremena) i koji po prirodi posla u konkretnim okolnostima pojedinog slučaja zahtjeva da radnik ranije dolazi na posao i da ga kasnije napusti: njega uvijek mora odrediti poslodavac, i to samo u prilikama iz odredbe čl. 45. ZR/09.

9. Razloge na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o tužbenom zahtjevu pod točkom I. izreke pobijane presude u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud, budući da su isti sukladni činjeničnom stanju koje je utvrđeno tijekom postupka, a na koje je i pravilno primijenjeno materijalno pravo, i to konkretno odredbe iz ZR/09 i ZR/14.

10. Slijedom toga, neosnovani su daljnji žalbeni navodi tužiteljice da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu u tome dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te potom na isto i pogrešno primijenio materijalno pravo, ističući u bitnom da iz dokaza koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka proizlazi, suprotno stavu prvostupanjskog suda, da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila prekovremeno.

11.1. Iako je tužiteljica u utuženom razdoblju zbog zahtjevnosti projekata na kojima je tada radila zaista dolazila ranije na posao i odlazila kasnije s posla, vrijeme koje je ona provodila na radnom mjestu duže od punog radnog vremena (8 sati dnevno) ne može se smatrati prekovremenim radom, budući da iz dokaza koji su izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka, uključujući i iskaz same tužiteljice, ne proizlazi da je postojao zahtjev tuženika, kao njezinog poslodavca, za obavljanjem posla čije bi trajanje prelazilo 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno.

11.2. Naime, sukladno odredbama iz čl. 45. st. 1. ZR/09 i čl. 65. st. 1. ZR/14, postojanje (pisanog) zahtjeva, odnosno naloga tuženika jedna je od temeljnih pretpostavki, uz postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova ili drugog sličnog slučaja prijeke potrebe, koja mora ispunjena da bi se nečiji rad smatrao prekovremenim radom, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

11.3. Pri tome valja napomenuti da je tuženik potrebu za prekovremenim radom u utuženom razdoblju izbjegavao na način da je, ukoliko se posao nije mogao obaviti u određenom roku, angažirao dodatne radnike unutar same tvrtke ili vanjske suradnike, s time da se u krajnjem slučaju ugovarao i produžetak roka za izradu projekta.

12. Tužiteljica nema pravo na zatezne kamate na cjelokupni bruto iznos od 100,68 EUR–a koji je tužiteljici pod točkom II. izreke pobijane presude dosuđen na ime razlike između ugovorene i isplaćene plaće, kako to prvostupanjski sud također pravilno zaključuje.

13.1. Sukladno odredbama iz čl. 45. st. 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14 i 136/15 – u daljnjem tekstu: ZPD), predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14. ZPD–a ili sam porezni obveznik i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

13.2. Sukladno odredbama iz čl. 45. st. 4. i 5. ZPD–a te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (''Narodne novine'' broj 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 9/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13, 157/14 i 137/15 – u daljnjem tekstu: Pravilnik o porezu), predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava se od tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka po osnovi nesamostalnog rada iz čl. 14. ZPD–a te čl. 11., 12. i 15. Pravilnika o porezu, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima, a prema čl. 16. ZPD–a i čl. 18. Pravilnika o porezu te za neoporezivi dio dohotka – osobni odbitak iz članka 36. st. 1. i 2. ZPD–a.

13.3. Kako prema navedenim odredbama ZPD–a i Pravilnika o porezu porez na dohodak i prirez na dohodak, a koji čine sastavne dijelove bruto plaće uz neto plaću i doprinose, dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate iznosi poreza na dohodak i prireza na dohodak nisu dospjeli na naplatu pa se na te iznose zatezne kamate u smislu odredaba iz čl. 29. st. 1. i čl. 183. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) još ne mogu potraživati, tako je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u dosuđenom bruto iznosu razlike između ugovorene i isplaćene plaće, neosnovan.

14. Odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka, a kojom je pod točkom IV. izreke pobijane presude naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.092,57 EUR–a, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 5. ožujka 2025. pa do isplate, dok je pod točkom VI. izreke pobijane presude odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka, pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 8. t. 1. i 3., Tbr. 9. t. 1. i 5., Tbr. 46., Tbr. 52. t. 3. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19, 138/20, 39/22, 113/22, 33/23, 114/23, 35/24 i 152/24) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

15. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

16. Tužiteljica nema pravo na naknadu troška nastalog povodom žalbe jer s istom u pogledu odluke o glavnoj stvari u cijelosti nije uspjela, slijedom čega je primjenom odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 28. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Slavica Garac