Poslovni broj: Usž-4017/2024-8
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Sanje Štefan i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Saša Poldan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatar, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina u Zagrebu, Ulica grada Mainza 11, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška ulica 43/IV, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja obveze doprinosa, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1797/2023-10 od 19. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1797/2023-10 od 19. rujna 2024.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-411-10/20-01/305, urbroj: 513-04-23-4 od 15. ožujka 2023. (točka I. izreke), rješenje Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave Centar, klasa: UP/I-411-01/2015-02/02475, urbroj: 513-07-24-02-2015-01 od 23. studenog 2015. (točka II. izreke). U točki III. izreke te presude se nalaže tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave pravomoćne presude, a u točki IV. izreke te presude se tužitelj odbija s ostatkom troška upravnog spora do zatraženog iznosa od 5.000,00 eura.
2. Rješenjem tuženika od 15. ožujka 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 23. studenog 2015., kojim je tužitelju, osiguraniku po osnovi član uprave trgovačkog društva utvrđeno s početkom od 1. siječnja 2015. godine obveza doprinosa u roku i na način navedenim u izreci tog rješenja.
3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga. Tuženik ističe da je prvostupanjskim rješenjem tužitelju utvrđena obveza doprinosa za (isključivo) 2015. godinu, a u osporenom drugostupanjskom rješenju od 14. ožujka 2023. se navodi, da je rješenjem HZZO od 4. prosinca 2020. tužitelju (u točki 2. izreke rješenja), za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 11. rujna 2016. utvrđen status obvezno zdravstveno osigurane osobe Zavoda kao član uprave trgovačkih društava i izvršnom direktoru društva, ako nisu obvezno zdravstveno osigurani po osnovi rada kod druge pravne ili fizičke osobe u RH ili drugoj državi članici. Tuženik dalje u žalbi ističe da se u takvom slučaju zastara računa na temelju članka 230a Zakona o doprinosima, u kojem pravcu je Visoki upravni sud već zauzeo stajalište u nizu presuda (presuda poslovni broj: Usž-4509/2021-3 od 1. lipnja 2022., presuda poslovni broj: Usž-2201/2022-2 od 13. srpnja 2022. te presuda poslovni broj: Usž-2370/2022-2 od 9. lipnja 2022.). Pri tome tuženik citira navedenu zakonsku odredbu, a primjenom koje smatra da je tužitelju svojstvo u osiguranju utvrđeno navedenim rješenjem HZZO iz 2020., zbog čega je zastara prava na utvrđivanje obveze doprinosa počela teći dana 1. siječnja 2021. i nije nastupila do dana donošenja drugostupanjskog rješenja (15. ožujka 2023.).
Tuženik zaključuje da je prvostupanjska presuda nezakonita zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu od 19. rujna 2024. te odbije tužbu tužitelja protiv rješenja tuženika od 15. ožujka 2023.
4. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući zakonitost pobijane presude, kao i postupka koji joj je prethodio u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24 – dalje: ZUS), ovaj Sud je ocijenio da razlozi zbog kojih tuženik u žalbi pobija presudu nisu osnovani.
7. Naime, iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjsko rješenje od 23. studenog 2015., kojim je tužitelju obveza doprinosa utvrđena s početkom od 1. siječnja 2015., doneseno sukladno podacima o utvrđenom svojstvu osiguranika od strane Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, prema kojima s danom 11. rujna 2016. tužitelju prestaje svojstvo osiguranika iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja kao direktoru društva Avalanche Technologies d.o.o. iz Zagreba.
8. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je u predmetnom slučaju zastara prava na utvrđivanje obveze doprinosa za 2015. počela teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, tj. da je počela teći 2016., a slijedom čega da je zastara nastupila 1. siječnja 2022., odnosno prije donošenja osporenog rješenja od 15. ožujka 2023. Nadalje je sud utvrdio da je zastara prava na utvrđivanje obveze doprinosa za 2016. počela teći 2017., a da je nastupila 1. siječnja 2023., odnosno također prije donošenja osporenog rješenja od 15. ožujka 2023. S tim u vezi prvostupanjski sud napominje da su na nastup zastare prava na utvrđivanje po službenoj dužnosti dužna paziti i drugostupanjska tijela do donošenja i dostave rješenja o žalbi sukladno članku 109. stavku 3. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ).
9. Dakle, prethodno utvrdivši da je zastara u predmetnom slučaju nastupila prije donošenja drugostupanjskog rješenja od 15. ožujka 2023., prvostupanjski sud je ocijenio prigovore tužitelja istaknute u tužbi osnovanim i na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio osporena rješenja kao nezakonita.
10. Tuženik neosnovano navodi da je u konkretnom slučaju zastara počela teći tek 1. siječnja 2021., tj. nakon proteka godine u kojoj je doneseno navedeno rješenje iz 2020., kojim je tužitelju utvrđeno svojstvo osiguranika. Naime, tužitelju je utvrđena obveza doprinosa za ranije razdoblje, konkretno za 2015. i 2016. godinu, na temelju drugog rješenja, a ne na temelju rješenja od 4. prosinca 2020. (koje je rješenjem od 26. travnja 2021. poništeno), a na koje tuženik ukazuje u žalbi.
11. Slijedom navedenog, ovaj Sud ocjenjuje da tuženik žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Stoga je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 23. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Ljiljana Karlovčan-Đurović
