Poslovni broj: Usž-2577/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Marine Kosović Marković, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 80 uz sudjelovanje zainteresirane osobe Republike Hrvatske, zastupane po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Savska cesta 41, radi utvrđivanja pripadnosti javnom vodnom dobru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-3132/2023-9 od 29. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 23. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovnog broja: Us I-3132/2023-9 od 29. travnja 2024.
II. Odbija se prijedlog tužitelja za donošenjem dopunske presude.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenjem rješenja tuženika, klase: UP/II-325-01/22-02/654, urbroj: 517-09-1-1- 2-3-6 od 14. lipnja 2023. godine kojim se utvrđuje da zemljišna čestica upisana u zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označena kao zkč. br. [katastarska čestica], put u Gornjoj Mokrici, ukupne pov. 59 m2, u vlasništvu Republike Hrvatske – opće dobro – javna cesta – pod upravom Hrvatskih cesta d.o.o. (udio 1/1) u cijelosti površine pripada javnom vodnom dobru (točka I. izreke). Određeno je da će na temelju tog rješenja zk. odjel Donja Stubica, Općinski sud u Zlataru, izvršiti na toj čestici upis oznake javno vodno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske – na upravljanju Hrvatskih voda (točka II.). Zabranjuje se otuđenje i opterećenje nekretnine založnim pravom, sve pobliže opisano u navedenom rješenju (točka III.).
2. Tužitelj je protiv citirane presude podnio žalbu s prijedlogom za donošenje dopunske odluke smatrajući da je počinjena povreda postupka jer nije odlučeno o svim zahtjevima koje je podnio i koji su bili predmet postupka. Ističe da je istom sudu podnio dvije tužbe i to tužbu kojom je tražio poništenje rješenja i tužbu/zahtjev za rješavanje sukoba nadležnosti, a tužbe da sud nije razdvojio niti je o istima raspravljao odvojeno, već je o istima raspravljao u ovom predmetu. Smatra da se radi o dva različita zahtjeva odnosno o dvije različite tužbe o kojima je sud dužan donijeti dvije odluke sukladno članku 55. stavak 1. i 60. stavak 3. ZUS-a. Sud je pogrešno primijenio i materijalno pravo obzirom da je utvrdio da je državna cesta i vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske međutim ne primjenjuje odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i to odredbe članka 2. stavak 3., 30. stavak 1., 35. stavak 1. i 3. navedenog Zakona koje odredbe i citira. Ističe da je rješenjem tuženika most iznad potoka Jarek postao vodno dobro. Proizlazi da upravitelj javne ceste više nije dužan održavati most. Opće poznata činjenica je da je zemljišno – knjižno stanje nesređeno. Obzirom na stvarno stanje na nekretnini i volji vlasnika Republike Hrvatske koja je zakonom odredila način korištenja pojedine nekretnine (članak 30. stavak 1. i 35. stavak 3. ZV- a) treba tumačiti na način da ako je u zemljišne knjige upisano vodno dobro, ali ne i javna cesta koja je u stvarnosti izgrađena na nekretnini, onda bi se s obzirom na namjenu nekretnine za upis državne ceste trebala primijeniti odredba članka 44. Zakona o cestama, tako da vodno dobro ostaje upisano na nekretnini, a za javnu cestu se osniva pravo građenja; nadalje ako je u zemljišnim knjigama upisana državna cesta, onda bi se, s obzirom na namjenu nekretnine za upis vodnog dobra primjenjivala odredba članka 15. stavak 3. Zakona o vodama, na način da se vodno dobro upisuje na nekretnini, a za javnu cestu se osniva pravo građenja, istim aktom. Predlaže usvojiti žalbu i donijeti dopunsku odluku jer je sud pod poslovnim brojem: Us I-13123/2023 donio odluku samo o upravnoj tužbi kojom se traži poništenje rješenja, dok u tužbi za rješavanje sukoba nadležnosti nije donio odluku.
3. Tuženik i zainteresirana osoba nisu se očitovali o žalbi.
4. Ispitujući osporenu presudu prvostupanjskog suda u skladu s odredbom članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da osporenom presudom uz obrazloženje kakvo je njome dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
5. To stoga što prema ocjeni ovog Suda prvostupanjski upravni sud kao i tuženo tijelo osnovano zaključuju da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonom propisane pretpostavke iz odredbe članka 9. i 12. stavak 1. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj: 66/19., 84/21. i 47/23., dalje: Zakon) za utvrđivanje predmetne čestice zemljišta oznake zk.č. br. 1290 – put u Gornjoj Mokrici u vlasništvu: Republika Hrvatska (udio 1/1), javno dobro u općoj uporabi, na upravljanju Hrvatskih cesta d.o.o. pov. 59 m2 u cijelosti površine pripada javnom vodnom dobru na upravljanju Hrvatskih voda.
6. Naime, neprijepornim proizlazi u konkretnom slučaju da je tuženiku dano ovlaštenje u smislu odredbe članka 11. stavak 1. i 2., te nadalje članka 12. stavak 1. i 2. ZV-a, utvrđivati pripadnost određenih nekretnina – zemljišta iz članka 9. tog Zakona vodnim dobrom, uz pribavu prethodnog mišljenja Hrvatskih voda d.o.o. Prema odredbi članka 9. stavak 1. točka 2. i 3. citiranog Zakona propisano je da vodno dobro čine, između ostalog, i zemljišne čestice koje obuhvaćaju uređeno inundacijsko područje i neuređeno inundacijsko područje. Nadalje, prema odredbi članka 12. stavak 1. Zakona javno vodno dobro čine zemljišne čestice iz članka 9. Zakona koje su do dana stupanja na snagu Zakona o vodama ("Narodne novine", broj: 107/95.) bile na temelju Zakona ili na temelju bilo koje druge pravne osnove: opće dobro, javno dobro, javno vodno dobro, vodno dobro, javno dobro – vode, državno vlasništvo itd.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je osporeno rješenje tuženika doneseno po prijedlogu Hrvatskih voda radi potrebe sređivanja imovinsko – pravnih odnosa na vodnom dobru i uknjižbe prava vlasništva Republike Hrvatske na javnom vodnom dobru uz navode da je obilaskom terena utvrđeno da predmetna zk.č. br. 1290, kultura
– put u Gornjoj Mokrici u pov. 59 m2 je u vlasništvu Republike Hrvatske za cijelo, javno dobro u općoj uporabi, s pravom upravljanja Hrvatskih cesta, međutim, u naravi da predstavlja potok Jarek te da kao takav u cijelosti predstavlja javno vodno dobro. Po navedenom prijedlogu je doneseno osporeno rješenje kojim se predmetna čestica zemljišta utvrđuje kao javno vodno dobro u vlasništvu Republike Hrvatske na upravljanju Hrvatskih voda. Neprijepornim proizlazi da je predmetna čestica zemljišta prethodno bila upisana kao javno dobro u općoj uporabi.
8. Nadalje, prema očitovanju Hrvatskih cesta d.o.o. Zagreb od 28. travnja 2023. godine, predmetnom česticom prolazi državna cesta DC – 307 kojom upravljaju Hrvatske ceste d.o.o. u skladu sa Zakonom o cestama, dok prema očitovanju Hrvatskih voda od 26. svibnja 2023. godine predmetna čestica zemljišta u naravi predstavlja postojeći most na vodnom dobru – potok Jarek.
9. Prema ocjeni ovog Suda navedena činjenica da predmetnom česticom prolazi državna cesta kojom upravljaju Hrvatske ceste nije od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari, imajući u vidu odredbu članka 15. stavak 3. Zakona, na koju odredbu se pravilno pozvao tuženik i prvostupanjski upravni sud, a kojom je odredbom propisano da se građenjem cestovnih i željezničkih prometnica na javnom vodnom dobru ne mijenja pravni status javnog vodnog dobra. Pravilno se Sud poziva i na odredbe članka 121. stavka 1. i 44. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj: 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 4/23. i 133/23., dalje: ZC) prema kojima je propisano da se odredba članka 44. tog Zakona primjenjuje i na zemljišta koja se po posebnom zakonu smatraju javnim vodnim dobrom na kojima je već izgrađena javna cesta ili je započeta gradnja ili je po posebnim propisima izdana dozvola za građenje i rekonstrukciju javne ceste do dana stupanja na snagu ovog Zakona. Kada je radi građenja, rekonstrukcije i održavanja javne ceste za određenu nekretninu ili njezin dio potrebno utvrditi prestanak statusa javnog vodnog dobra, provodi se postupak koji je za prestanak javnog vodnog dobra propisan zakonom kojim se uređuju vode.
10. Prvostupanjski upravni sud u obrazloženju osporene presude pravilno upućuje tužitelja na odredbu članka 5. ZC-a s naglaskom da u konkretnom slučaju javna cesta i dalje postoji te je i dalje uporabi, pri čemu treba reći da se radi o izgrađenoj građevini cestovnog prijelaza iznad predmetne čestice zemljišta, pa ista nije izgubila status javnog dobra u općoj uporabi.
11. Prema ocjeni ovog Suda, pravilno navodi prvostupanjski upravni sud i otklanja prigovor tužitelja da u konkretnom slučaju ne postoji nikakav sukob nadležnosti na koje tužitelj ukazuje u smislu odredbi članka 19. i 20. Zakona o općem upravnom postupku, pa stoga nije nadalje bilo niti razloga donošenju dopunske odluke.
12. Obzirom na sve naprijed navedeno i neprijeporno utvrđeno ovaj Sud nije našao osnove ocijeniti nezakonitom osporenu presudu prvostupanjskog suda niti rješenja tuženika.
13. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a, riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 23. listopada 2025.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
