Poslovni broj: Usž-3080/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner , predsjednice vijeća , Mirjane Čačić i Marine Kosović Marković , članice vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja 1.) PFiz [adresa], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Močić , odvjetnik u Splitu , Domovinskog rata 29 a /I i 2.) ZFiz [adresa], [adresa], koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu „Jeličić i partneri“ doo iz Splita , Kliška 29 , protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske , Zagreb , Ulica Republike Austrije 14 , radi izdavanja rješenja o izvedenom stanju, odlučujući o žalbama tužitelja 1.) i 2.) protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us l-1871/2023 od 8. travnja 2025. , na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Žalbe tužitelja 1.) i 2.) se odbijaju i potvrđuju se presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us l-1871/2023 od 8. travnja 2025. II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja 1.) i 2.) za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi tužitelja 1.) i 2.) za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II-361-05/22-26/212, urbroj: 531-07-1- 3-2/1-23-3 od 27. lipnja 2023. i rješenja prvostupanjskog upravnog tijela – Splitsko- dalmatinske županije, Grada Splita, Upravnog odjela za prostorno planiranje, uređenje i zaštitu okoliša, Odsjeka za provedbu dokumenata prostornog uređenja, klasa: UP/I- 361-03/13-04/6419, urbroj: 2168/01-03-02/7-22-10 od 9. ožujka 2022. Osporenim rješenjem odbačen je zahtjev Javne ustanove park – šuma Marjan za priznavanje statusa zainteresirane osobe te su kao neosnovani odbijeni zahtjevi tužitelja 1.) i 2.) za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijene su žalbe tužitelja 1.) i 2.) izjavljene protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 9. ožujka 2022. kojim je odbijen njihov zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za nezakonito izgrađenu zgradu na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

3. U pravodobno izjavljenoj žalbi tužitelj 1.) osporava odluku prvostupanjskog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe kako sud u osporenoj presudi nije ulazio u problematiku nedostataka rješenja donesenih u upravnom postupku te je u cijelosti zanemario primjedbe tužitelja glede izvođenja relevantnih dokaza, a time i utvrđivanja potpunog i točnog činjeničnog stanja. Navodi kako je rješenje tuženika doneseno primjenom odredbe članka 116. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku, odnosno tuženik je utvrdio nedostatke u prvostupanjskom upravnom postupku, no isti nisu utjecali na drugačije rješavanje konkretne upravne stvari. Međutim, sud u osporenoj presudi ne razmatra propuste u utvrđivanju činjeničnog stanja, niti obrazlaže kakvi su to nedostaci postojali u prvostupanjskom upravnom postupku te da li je ispravan stav tuženika da se radi o nedostacima koji ne utječu na donošenje odluke. Smatra da tuženik nije utvrdio sve relevantne činjenice u postupku, već je pozivanjem na načela učinkovitosti i ekonomičnosti donio odluku temeljem nepotpune dokumentacije i primjenom pogrešnog materijalnog prava. Smatra da su rješenja donesena u upravnom postupku kao i prvostupanjska presuda nejasni jer ne navode konkretni propis, odnosno odredbu temeljem koje su doneseni. Ističe da je pogrešan stav suda koji se ne upušta u ocjenu osnovanosti navoda tužitelja o tome je li predmetno područje uopće dio Park-šume Marjan. Naime, kontradiktorno je da se za predmetnu zgradu koja je izgrađena prije gotovo jednog stoljeća i koja se nesporno nalazi unutar grada, koja ima kućni broj i u neposrednoj je blizini ostalih zgrada navodi da se ista nalazi unutar Park - šume Marjan. Upućuje na odredbu članka 119. Zakona o zaštiti prirode koja definira park-šumu, dok iz posjedovnog lista za predmetnu nekretninu proizlazi da ista nije šuma, već u naravi neplodno, a što proizlazi i iz samog lica mjesta. Zaključuje da predmetna nekretnina nije namijenjena niti za odmor niti za rekreaciju, već se radi o privatnoj obiteljskoj kući u kojoj se trajno stanuje. Ističe kako su upravna tijela i sud, umjesto da su proveli očevid na licu mjesta uz geodetsko i građevinsko vještačenje, gotovo paušalno naveli da su uvidom u dokumentaciju utvrdili da se predmetna nekretnina nalazi izvan građevinskog područja, a unutar Park- šume Marjan. Navodi da je predmetna zgrada zakonito izgrađena prije drugog svjetskog rata u skladu s građevinskom dozvolom i na građevinskom zemljištu. Nakon toga, više puta su se mijenjale granice Park-šume Marjan, međutim predmetna nekretnina nikad nije ispunjavala zakonske uvjete da bude dio park-šume ili drugog oblika zaštićenog predjela. Stoga prvostupanjski sud neosnovano odbija tužbeni zahtjev iz razloga jer je područje Park-šume Marjan površina zaštićene prirodne vrijednosti sukladno rješenju iz 1964. godine. Ovo iz razloga jer bi stvarna park-šuma, sukladno definiciji propisanoj odredbom članka 119. Zakona o zaštiti prirode bila ono što je zasađeno prije više desetljeća, uglavnom na kršu, a granica je Marangunićevo šetalište, površina šume je cca 180 ha, dok privatne nekretnine na južnoj strani Marjanskog poluotoka, uključujući i predmetnu nekretninu, ne odgovaraju toj definiciji i ne mogu biti park-šuma, a što proizlazi i iz načina uporabe upisanog u katastarskom operatu, odnosno posjedovnim listovima tih nekretnina. Ističe da je zbog prijepora oko granica park-šume Marjan osnovana i Udruga Vlasnici zemljišta na Marjanu. Navodi da je sporna nadogradnja u površini od cca 60 m2 izgrađena 1979. godine u skladu s posebnim uvjetima građenja te je u skladu s okolnim zgradama i uvjetima tradicijske gradnje, kako je u cijelosti uklopljena u krajolik te se zajedno s ostalim okolnim zgradama uklapa u opis tradicijske naseobine. Ističe da je zbog propusta i nepravilnosti počinjenih u upravnom postupku došlo do zanemarivanja prava tužitelja na način da mu je u značajnoj mjeri smanjena mogućnost ravnopravnog sudjelovanja što je rezultiralo povredom načela jednakosti oružja kao konstitutivnog elementa prava na pravično suđenje zajamčenog Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te Ustavom RH. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti osporenu presudu na način da se ponište rješenja donesena u upravnom postupku uz naknadu troška upravnog spora, a podredno predlaže vratiti predmet na ponovni postupak. Potražuje trošak sastava žalbe uvećano za pripadajući PDV.

4. Iz sadržaja pravodobno izjavljene žalbe proizlazi da tužiteljica 2.) u cijelosti osporava odluku prvostupanjskog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome navodi propise temeljem kojih je prvostupanjski sud donio odluku te zaključuje kako je nejasno zašto primjenjuje trenutno važeći Zakon o upravnim sporovima ako je tužba podnesena u trenutku kad isti nije bio na snazi. Smatra da je pogrešan stav suda prema kojem postupak u povodu zahtjeva za usklađenje granice Park-šume Marjan sa Zakonom o zaštiti prirode i Zakonom o šumama ne predstavlja prethodno pitanje u konkretnom slučaju te razlog za prekid upravnog spora. Pogrešnim smatra odbijanje predloženih dokaznih prijedloga, kao i pozivanje na odredbu članka 6. stavak 1. Zakona o postupanju kao razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva. Ističe da sud zakonitim tumači i prihvaća protuustavne i protuzakonite odredbe Zakona o postupanju i GUP-a Grada Splita, obrazlažući isto da se odredbe tih propisa primjenjuju kako glase ne ispitujući njihovu zakonitost i ustavnost budući da je to isključiva nadležnost ovog Suda. Zaključuje kako je prvostupanjski sud takvim pristupom pretjeranog formalizma, ne vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja, odlučio negativno o pravima stranaka te je time povrijedio načelo legitimnog očekivanja, jamstvo pravičnog suđenja te jamstvo mirnog uživanja vlasništva kao i ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe da sud u osporenoj presudi nije ocijenio njene procesno- pravne prigovore, a koje povrede sud mora uzeti u obzir i po službenoj dužnosti. Primjerice prigovarala je da je u prvostupanjskom upravnom rješenju bilo navedeno da je zastupana po opunomoćeniku iako tužiteljicu nije zastupao navedeni opunomoćenik kao i da u uvodu navedenog rješenja nije istaknut propis o nadležnosti, već samo odredba materijalnog prava koja propisuje izuzetke za ozakonjenje, dok istovremeno odredba članka 98. stavak 2. ZUP-a kojom je propisano da uvod rješenja treba sadržavati i propis o nadležnosti predstavlja kogentnu pravnu normu. Upućuje i na odredbu članka 98. stavak 5. ZUP-a koja propisuje sadržaj obrazloženja te ističe da je ista kogentne naravi, međutim prvostupanjska presuda nije sastavljena u skladu s navedenom odredbom. Navodi da se postupak ozakonjenja provodi po pravilima ispitnog postupka, no iz osporenih upravnih akata u konkretnom slučaju nije razvidno da li je proveden ispitni postupak ili je odluka donesena temeljem neposrednog rješavanja. To stoga, jer se u konkretnom slučaju neposrednim rješavanjem stvar može riješiti jedino usvajanjem zahtjeva stranke za što tužiteljica smatra da su ispunjene sve zakonske pretpostavke, dok se neposrednim rješavanjem ne može odbiti zahtjev stranke. Smatra da su joj u predmetnom upravnom postupku uskraćena prava propisana odredbom članka 52. ZUP-a, no sud takvo nezakonito postupanje upravnih tijela nije sankcionirao usvajanjem tužbenog zahtjeva, već je isključivo cijenio činjenicu na kojem području se nalazi nekretnina koja je predmet ozakonjenja u konkretnom slučaju, dok istovremeno nije uzeo u obzir druge pravno-relevantne činjenice i dokaze koji se nalaze u spisu te je onemogućio tužiteljici predlaganje dokaznih prijedloga. Navodi kako iz isprava koje se odnose na predmetnu zgradu proizlazi da se radi o zakonito izgrađenom objektu u najvećem dijelu te da se radi o objektu tradicijske izgradnje u zoni koje po prirodi stvari i namjeni prostora predstavlja poljoprivrednu površinu, a ne zaštićenu šumu ili park-šumu kako se navodi u osporenim upravnim rješenjima i osporenoj presudi koje se pritom pozivaju na akte koji nisu usklađeni s pozitivnim propisima te su kao takvi praktički nepostojeći. Ističe da je inicirana provedba izmjena i dopuna GUP-a Grada Splita te su iznesena određena očitovanja koja prilaže uz žalbu, a za koja se legitimno očekuje da će biti i ostvarena budući da su osnovana. Upućuje i na mišljenje Ministarstva graditeljstva te zaključuje da je sud u osporenoj presudi zauzeo problematičan stav time što je naveo da do dana donošenja odluke u konkretnom slučaju nije donesen Prostorni plan područja posebnih obilježja za predmetnu lokaciju te je na taj način teret propusta javne uprave prebacio na štetu stranke, odnosno tužiteljice. Ističe da više nisu na snazi pravni propisi temeljem kojih je doneseno rješenje iz 1964. kojim je uspostavljena zaštita na predmetnom području, a na koje rješenje se poziva sud u osporenoj presudi. S obzirom da rješenje iz 1964. nije usklađeno s pozitivnim propisima, smatra da isto ne proizvodi pravni učinak jer je protuzakonito te se temeljem njega ne mogu utvrđivati pravno relevantne činjenice u konkretnom slučaju. Stoga je trebalo usvojiti prijedlog za prekid postupka do završetka postupka navedenog usklađivanja. Navodi da je dogradnja za koju se traži ozakonjenje u konkretnom slučaju završena 1979. godine, od nadležnih tijela izdane su suglasnosti za priključke na infrastrukturu, kako je 1983. godine odbijen njezin zahtjev za izdavanje uvjerenja o uvjetima uređenja prostora za dogradnju i nadogradnju obiteljske stambene zgrade, ali ne iz razloga zaštite sukladno rješenju iz 1964. ili zone park-šume Marijan, već zbog Provedbenog urbanističkog plana poluotoka Marjana kojim je bilo propisano da se predmetni objekt nalazi i u zoni igrališta predviđenoj za pasivnu i aktivnu rekreaciju pa stoga na predmetnom objektu nije moguće vršiti bilo kakve intervencije. Slijedom navedenog zaključuje kako se predmetna zgrada u vrijeme završetka dogradnje nije nalazila u zoni park-šume, nego je bila u građevnoj zoni predviđenoj za javnu namjenu koja nije realizirana, no to utječe na stečena prava stranke. Stoga je u konkretnom slučaju problematična retroaktivna primjena GUP-a koji nije bio na snazi u vrijeme građenja predmetne nekretnine. Smatra da su ispunjenje sve kumulativno propisane zakonske pretpostavke za ozakonjenje predmetne dogradnje iako upravna tijela i sud pogrešno zaključuju da je mogućnost ozakonjenja u konkretnom slučaju isključena. Naime, izdavanje rješenja o izvedenom stanju samo je uvjetno isključeno, ne apsolutno kako to pogrešno smatraju tuženik i prvostupanjski sud, no radi utvrđivanja relevantnih činjenica trebalo je provesti ispitni postupak, a što je izostalo u konkretnom slučaju. Smatra da propis treba tumačiti i primjenjivati u skladu s njegovim ciljem, a što nije učinjeno u predmetnom postupku. To stoga jer je cilj Zakona o postupanju ozakoniti što veći broj zgrada, stoga i pojedinačne odluke trebaju težiti navedenom cilju. Pozivajući se na Zakon o prostornom planiranju i uređenju prostora, zaključuje da se primjena Zakona o postupanju proširuje na zgrade izgrađene na svim površinama izvan građevinskog područja, na svim kategorijama poljoprivrednog zemljišta, u gospodarskim i zaštitnim šumama, zonama društvene izgradnje pod određenim zakonskim uvjetima. Stoga u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu članka 6. Zakona o postupanju izvan konteksta odredbe članka 5. istog Zakona te mjerodavnih odredbi GUP-a. Primjenom odredbe članka 108. stavak 4. te odredbe članka 68. GUP-a proizlazi da je u konkretnom slučaju dozvoljeno ozakonjenje predmetne dogradnje, stoga zaključuje da je osporena odluka nezakonita. Također iz odluke o izradi izmjena i dopuna GUP- a Grada Splita proizlazi da je cilj legalizacija bespravne gradnje, između ostalog, unutar park-šume Marjan. Smatra da je zbog činjenice što nije izrađen Prostorni plan posebnih obilježja te drugi podzakonski akti, a što nije propust tužiteljice, već nadležnih tijela, diskriminirana u odnosu na ostale bespravne graditelje. Ističe da osporena odluka ne može proći test razmjernosti javnog i privatnog interesa niti je taj test proveden tijekom predmetnog postupka. Stoga smatra da je trebalo provesti ispitni postupak u konkretnom slučaju i radi provedbe testa razmjernosti kroz izvođenje predloženih dokaza, naročito provedbom predloženog vještačenja. Ističe da se tijekom upravnog postupka te prvostupanjskog upravnog spora nije raspravilo sporno pitanje da li se predmetna nekretnina nalazi u obuhvatu Park-šume Marjan s obzirom da rješenje kojim je određen predmetni obuhvat nije usklađeno sa Zakonom o zaštiti prirode te Zakonom o šumama. Osim toga, nije ocijenjeno da li je predmetni objekt, zajedno sa svim sličnim objektima u predmetnoj zoni, objekt tradicijske gradnje poljskih kućica koje su po tradiciji služile kao gospodarski objekti vezani za tradicijski način stanovanja i obrade poljoprivrednog zemljišta na području splitskog polja koje se nalazi na južnoj strani Marjana, a sve sukladno Mišljenju Ministarstva graditeljstva. Također, spornim smatra činjenicu da li je tužiteljica ostvarila jamstvo nepovredivosti doma sukladno Konvenciji i Ustavu RH s obzirom da je legalno izgrađen objekt rekonstruiran radi poboljšanja uvjeta života i osiguranja doma obitelji. Time što nisu ocijenjene navedene sporne činjenice, smatra da je došlo do povrede jamstva prava na pravično odlučivanje, mirnog uživanja vlasništva, prava na dom te jednakosti svih pred zakonom. Ponavlja da nije utvrđena granica park-šume Marjan, odnosno da ista nije usklađena sa važećim pravnim propisima, stoga smatra da je trebalo prekinuti postupak ozakonjenja dok se ne utvrdi granica park-šume, odnosno dok se ne uskladi s važećim propisima. Ističe kako je temeljni kriterij za odbijanje predmetnog zahtjeva za ozakonjenje bilo pozivanje na odredbe GUP-a Grada Splita i PPU Grada Splita. Međutim, Ustavom je izričito zabranjena retroaktivna primjena propisa. S obzirom da se u predmetnom postupku nije raspravljalo pravno pitanje godine izgradnje predmetnog objekta, to zaključuje da iz spisa proizlazi da je predmetni objekt izgrađen prije 1968., a rekonstruiran 1979. godine, što je svakako prije 2006. godine kad je usvojen GUP Grada Splita, odnosno PPU Grada Splita. Stoga osporeni upravni akti kao i prvostupanjska presuda izravno predviđaju povratno djelovanje propisa što je nezakonito i protuustavno. Napominje da su pred nadležnim državnim tijelima u tijeku postupci donošenja prethodnog mišljenja na Odluku o mjerama zaštite i očuvanja Park-šume Marjan kao i plana upravljanja istog, kako je u tijeku postupak radi usklađivanja granica Park-šume Marjan s važećim zakonskim propisima, a Udruga vlasnici zemljišta na Marjanu podnijela je temeljem odredbe članka 105. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH Ustavnom sudu RH prijedlog radi provođenja nadzora nad donošenjem propisa za izvršenje Ustava, zakona i drugih propisa. Upućuje na praksu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda RH u kojoj je zauzeto stajalište o načinu tumačenja pravnih propisa kao i stavu o pretjeranom formalizmu u odlučivanju. Predlaže usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu i sam riješiti upravnu stvar na način da se ponište predmetna rješenja i predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak uz naknadu troškova upravnog spora, dok podredno predlaže poništiti osporenu presudu i vratiti predmet upravnom sudu na odlučivanje. Potražuje trošak sastava žalbe uvećano za troškove PDV-a.

5. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbe.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude i rješenja u granicama razloga navedenih u žalbama, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska odluka pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka. Pri tome je prvostupanjski sud prilikom donošenja osporene odluke ocijenio sve pravno relevantne procesne i materijalne prigovore tužitelja istaknute tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Naime, sud nije obvezan obrazlagati i pravno ocijeniti svaki navod tužitelja (naročito ne one koji su nastali tužiteljevim pogrešnim tumačenjem utvrđenog činjeničnog stanja), već isključivo one pravno relevantne, a čemu je u konkretnom slučaju i udovoljeno.

8. Prvostupanjski sud osnovano primjenjuje Zakon o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS) budući da je njegovim prijelaznim i završnim odredbama pripisano da će se upravni sporovi pokrenuti do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, dovršit po odredbama ovoga Zakona, a o čemu se radi i u konkretnom slučaju. Suprotno navodima tužitelja, sud je zakazivanjem i održavanjem rasprave dana 20. prosinca 2024. omogućio strankama da se izjasne o svim činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje predmetne upravne stvari. Pravilno su odbijeni dokazni prijedlozi tužitelja kao suvišni iz razloga jer se i po ocjeni ovog Suda, pravilna i zakonita odluka može donijeti temeljem ostale dokumentacije koja prileži spisu kako sudskog predmeta tako i upravnog postupka. Osim toga, kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, sukladno odredbi članka 49. stavak 4. ZUS-a sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka. Stoga nisu osnovani prigovori tužitelja o povredi njihovih prava koje ističu u tom smislu.

9. Nadalje, i po ocjeni ovog Suda, postupak pokrenut na zahtjev Udruge Vlasnici zemljišta na Marjanu radi usklađenja granica Park-šume Marjan s važećim zakonskim propisima nije prethodno pitanje za predmetnu upravnu stvar u smislu odredbe članka 104. stavak 1. ZUS-a. To stoga jer zahvati u prostoru moraju biti u skladu s prostorno

– planskim uvjetima koji su na snazi barem u jednom od tri mjerodavna trenutka propisana odredbama članka 6. stavak 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama ("Narodne novine", broj: 86/12., 143/13., 65/17., 14/19., dalje: Zakon), a čemu u konkretnom slučaju nije udovoljeno. Stoga legitimno očekivanje ozakonjenja nezakonito izgrađene, odnosno dograđene zgrade mogu imati samo oni podnositelji zahtjeva koji su zahvate u prostoru izveli sukladno prostorno-planskim uvjetima važećim na relevantne datume, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju.

10. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem je zahtjev tužitelja 1.) i 2.) za izdavanje rješenja o izvedenom stanju za nezakonito izvedenu dogradnju postojeće stambene zgrade izgrađene na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] odbijen pozivom na odredbu članka 6. stavak 1. točka 1. Zakona nakon što je utvrđeno da se ista prema prostorno-planskoj dokumentaciji nalazi u granicama obuhvata Generalnog urbanističkog plana Splita, ("Službeni glasnik Grada Splita", 1/06., 15/07., 3/08., 3/12., 32/13., 52/13., 41/14. i 55/14.-pročišćeni tekst, dalje: GUP Splita) izvan građevinskog područja, u zoni javnih zelenih površina, PŠ – Park šuma Marjan za koju vrijede odredbe članka 15. GUP-a Splita.

11. Odredbom članka 6. stavak 1. alinejom 1. Zakona propisano je da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se nalazi na području koje je prostornim planom uređenja općine, grada i velikog grada, Prostornim planom Grada Zagreba ili generalnim urbanističkim planom, koji važi na dan stupanja na snagu ovoga Zakona, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za donošenje rješenja o izvedenom stanju ili na dan donošenja rješenja o izvedenom stanju ako je to povoljnije za podnositelja zahtjeva, određeno kao površine izvan građevinskog područja u nacionalnom parku, parku prirode, regionalnom parku, park-šumi, strogom rezervatu, posebnom rezervatu, spomeniku prirode i spomeniku parkovne arhitekture, osim zgrade izgrađene u skladu s prostornim planom i zgrade izgrađene unutar tradicijske naseobine određene prostornim planom područja posebnih obilježja ili drugim prostornim planom.

12. Uvidom u predmetni spis utvrđeno je da se predmetna stambena zgrada, uključujući dogradnju za koju je nepotpun zahtjev za izdavanje rješenja o izvedenom stanju podnesen dana 26. lipnja 2013., prema GUP-u Splita u sva tri relevantna trenutka propisana odredbom članka 6. stavak 1. Zakona nalazila u zoni PŠ-Park šuma Marjan. Iz spisu priloženog zaključka od 25. siječnja 2022. proizlazi da je prvostupanjsko upravno tijelo, suprotno žalbenim navodima, omogućilo tužiteljima izjašnjavanje o svim relevantnim činjenicama prije donošenja predmetne odluke o odbijanju zahtjeva za ozakonjenje, a koju mogućnost su tužitelji i iskoristili. Nadalje, iz rješenja prvostupanjskog upravnog tijela od 9. ožujka 2022. proizlazi da je isto doneseno temeljem odredbe članka 6. Zakona, dok iz uvoda rješenja tuženika od 27. lipnja 2023. proizlazi da tuženik svoju nadležnost za odlučivanje o žalbi tužitelja temelji na odredbi članka 9. Zakona, a žalbu je odbio pozivom na odredbu članka 116. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21) nakon što je utvrdio nedostatke u prvostupanjskom upravnom postupku i ocijenio da isti nisu bili od utjecaja na rješavanje predmetne upravne stvari.

13. Slijedom tako utvrđenih činjenica, i po ocjeni ovog Suda, pravilno je primjenom odredbe članka 6. stavak 1. alineja 1. Zakona odbijen zahtjev tužitelja 1.) i 2.) za ozakonjenje dijela predmetne stambene zgrade koji nije obuhvaćen valjanim odobrenjem za gradnju, a koje stajalište je pravilno potvrđeno rješenjem tuženika te osporenom presudom. Pri tome žalbeni navodi tužitelja kako je predmetna postojeća zgrada izgrađena prije 1968. u skladu s građevinskom dozvolom, a da je predmetna nezakonita dogradnja završena 1979. godine kada to područje nije bilo obuhvaćeno zonom park-šume Marjan te da se ista danas u cijelosti uklapa u opis tradicijske naseobine definirane u mišljenju nadležnog ministarstva nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. To stoga što mišljenje ministarstva ne obvezuje ovaj Sud, a do današnjeg dana nije donesen Prostorni plan područja posebnih obilježja za predmetnu lokaciju, a prostornim planovima mjerodavnim sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Zakona nije na predmetnoj lokaciji definirana tradicijska naseobina. Osim toga, da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitoj dogradnji, odnosno dogradnji koja nije u skladu s prostornim planom, proizlazi i iz činjenice što su tužitelji podnijeli zahtjev za ozakonjenje iste. Nastavno na navedeno, pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, da građevine koje se nalaze u zoni park-šume Marjan i izgrađene su prije 15. veljače 1968. ili imaju valjana odobrenja za gradnju koja su ishođena u vrijeme kada se predmetno područje nalazilo u građevnoj zoni, kasnijim izmjenama prostornih planova ne gube svoju zakonitost. Drugim riječima, legitimno očekivanje tužitelja zadržava se na činjenici da će zgrade koje su izgrađene prema odgovarajućim aktima za gradnju, svoju zakonitost zadržati i nakon nastalih promjena, no to ne znači da se takva očekivanja mogu imati i glede zahvata koji su izvedeni bez odgovarajućih akata, a nalaze se na području iz članka 6. stavak 1. podstavka 1. Zakona.

14. Kako tužitelji ni ostalim prigovorima kojima iznose svoje tumačenje pravnih propisa oko uređenja granica park-šume Marjan te razlozima zbog kojih smatraju da predmetna nezakonita dogradnja nije u prostornom obuhvatu navedene park-šume, nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost osporene prvostupanjske presude, kao i s obzirom na činjenicu da se ustavne i konvencijske povrede prava vlasništva i prava na dom ne mogu s uspjehom isticati u situaciji nezakonite gradnje, odnosno dogradnje, to nema osnove za usvajanje žalbi tužitelja 1.) i 2.).

15. S obzirom da tužitelji nisu uspjeli sa žalbama, to u smislu odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a nije osnovan niti njihov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

16. Imajući u vidu sve navedeno, trebalo je temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke presude, dok se odluka o trošku (točka II. izreke) temelji na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a .

U Zagrebu , 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner