REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-871/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić–Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković odvjetnik u Križevcima, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko & Partneri, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-556/2023-2 od 19. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne služba u Križevcima poslovni broj P-306/2021-16 od 3. veljače 2023., u sjednici održanoj 22. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđeno da je ništetna ugovorna odredba sadržana u članku 14.2. Ugovora o kreditu broj 9016217003 sklopljenoga 2. studenoga 2011. između tužitelja, korisnika kredita i tuženika, banke, koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2% od iznosa kredita.“ te je naloženo tuženiku da tužitelju plati 360,00 eura sa zateznim kamatama i nadoknadi mu troškove postupka.
2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 294/2024-2 od 30. siječnja 2024. zbog pravnih pitanja:
- „Jesu li odredbe ugovora o kreditu, kojima se ugovara naknada za obradu kreditnog zahtjeva u postotku od ugovorenog iznosa kredita sukladno odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora, protivne ili sukladne odredbi članka 1024. stavka 3. i članka 345. stavka 3. Zakona o obveznim odnosima?“ i
- „Je li sud u parničnom postupku radi utvrđenja ništetnosti odredbe prema kojoj je davatelj kredita ovlašten na iznos kredita obračunati naknadu za njegovu obradu sukladno svojoj odluci o naknadama, a kojeg je pokrenuo potrošač, dužan utvrđivati u svakom pojedinačnom postupku pretpostavke za nepoštenost pojedine ugovorne odredbe iz članka 96. stavak 1. i članka 99. ZZP/07 ili je ovlašten proglasiti ugovornu odredbu nepoštenom isključivo na temelju utvrđenja da se o takvoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da jedna strana određuje iznos naknade?“.
Predložio je ovome sudu da preinači nižestupanjske presude ili da ih ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.
4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju revident po dopuštenju i pobija, i samo zbog pitanja zbog kojih mu je revizija dopuštena.
5. Revizija je neosnovana.
6. Predmet spora u revizijskome stadiju postupka pitanje je ništetnosti odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita na teret korisnika kredita, potrošača i s tim povezan zahtjev za povrat neosnovano stečenoga po toj ugovornoj odredbi.
7. Činjenična utvrđenja i pravna shvaćanja nižestupanjskih sudova su:
- da tužitelju u postupku ugovaranja nitko od djelatnika banke nije objasnio spornu ugovorenu odredbu ni na što je utrošen iznos koji je na ime obrade kredita platio, niti mu je rečeno na što se taj trošak kredita odnosi, a niti ga je itko uputio na mogućnost prigovora, nego su se pregovori sveli na podatak o iznosu kredita, visini rate i trajanju otplate kredita.
- da je sporna odredba otisnuta na formularu koji je pripremio tuženik te tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu tih naknada,
- da je time je prouzročena značajna neravnoteža pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je predmetna odredba ugovora o kreditu nepoštena i zato ništetna na temelju članka 102. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12, dalje: ZZP/07) i članka 322. u vezi sa člankom 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO).
8. Ovo vijeće revizijskoga suda prije svega upućuje na pravno shvaćanje koje je ovaj sud izrazio u odlukama poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. (i Rev- 715/2024-2 od 22. svibnja 2024.), koje glasi:
„Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.“, a koje je odgovor i na predmetna revizijska pitanja.
9. U tom smislu ovaj sud primjećuje da su nižestupanjski sudovi, osim činjenice da tužitelju nije omogućeno da o spornoj ugovornoj odredbi pregovara i da tuženik nije dokazao ima li uopće troškove koje je tom ugovornom odredbom prevalio na tužitelja, u obzir uzeli ne samo razumljivost sporne odredbe, već i neke druge okolnosti na kojima su utemeljili odluku o njenoj ništetnosti, jer, proizlazi zapravo da se ne može zaključiti da bi tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima (točke 11. – 14. prvostupanjske presude). Sagledavajući nižestupanjske presude u kontekstu revizijom postavljenih pravnih pitanja, za navesti je da su nižestupanjski sudovi svoje viđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe u konkretnome slučaju utemeljili na gore navedenim aspektima potpunoga izostanka pregovaranja i objašnjavanja ugovornih odredbi, na tome da je tužitelj praktično morao prihvatiti takav ugovor da bi ostvario kredit i da su time zapravo na tužitelja prebačeni nerazmjerni troškovi u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Nižestupanjski sudovi nisu izrazili pravno shvaćanje koje bi načelno isključilo mogućnost da stranke ugovore da tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu uslugu obrade tog kredita odrede kao dio ukupne cijene kredita (ili naplate isključivo ugovorne kamate), a što je sadržano u sukusu revizijskih pitanja.
10. Proizlazi, dakle, da su nižestupanjske presude utemeljene na pravnome shvaćanju koje je u skladu sa shvaćanjem ovoga suda, što reviziju čini neosnovanom te je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 22. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
