Poslovni broj: Usž-4503/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan-Đurović , članice vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja VN ulaganja doo , sa sjedištem u [adresa], [adresa], OIB: 58833546426 , kojeg zastupa opunomoćenik odvjetnik Miroslav Rendić u Odvjetničkom društvu Kozjak i Rendić jtd , Varaždin , Franjevački trg 11 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , Zagreb , Koturaška 43/IV , OIB: 18683136487 , radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-4003/2023-7 od 24. listopada 2024. , na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: Us I-4003/2023-7 od 24. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tuženi zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , klasa: UP/II-471-02/23- 01/156 , urbroj: 513-04-23-2 od 26. lipnja 2023. te se točkom II. izreke odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

2. Osporenim rješenjem tuženika od 26. lipnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, klasa: UP/I-471-02/20-01/66, urbroj: 513-07-05/23-26 od 24. veljače 2023. kojim se tužitelju za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2028. utvrđuje umanjenje gubitka, iznos gubitka za prijenos u sljedeće razdoblje te manje obračunati porez na dobit i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza, sve u iznosima pobliže označenim tim rješenjem.

3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. U bitnome ističe kako prvostupanjski sud navodi da iz odredbe članka 117. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", 115/16., 106/18., 12/19., 32/20., 42/20. i 114/22. – dalje: OPZ) ne proizlazi da bi postupak nadzora trebao završiti u roku tri godine, dok tužitelj smatra da to upravo proizlazi iz navedene odredbe jer ta odredba ograničava obavljanje poreznog nadzora na tri godine. Smatra da ako se porezni nadzor više ne smije obavljati nakon što proteknu tri godine (od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze) to ujedno znači da ga treba završiti u roku od tri godine jer ga nakon proteka tog roka više nije moguće obavljati. Navodi da je rok zastare prava na utvrđivanje obveze duži i traje šest godina te smatra kako treba istaknuti da je termin "utvrđivanje porezne obveze" širi od termina "obavljanje poreznog nadzora" jer termin "utvrđivanje porezne obveze" može uključivati postupke koji se provode nakon što je porezni nadzor obavljen, tj. završen, npr. postupanje u okviru žalbenog postupka. Tužitelj nadalje ističe kako se obrazloženje presude u dijelu u kojem se tužba odnosi na primjenu članka 117. stavka 2. OPZ-a zapravo u suštini svodi na zaključak da se navedena odredba primjenjuje samo na pokretanje poreznog nadzora, ali ne i na cjelokupno obavljanje poreznog nadzora. Smatra da je u pitanju neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda kojim nije ničim potkrijepljen te ujedno navodi da su u zakonodavnoj proceduri izmjene i dopune sporne odredbe. Navodi da je u konkretnom predmetu ponovni postupak nadzora obavljen u 2023. što znači da je obavljen nezakonito u vrijeme kada njegovo obavljanje sukladno članku 117. stavka 2. OPZ-a više nije bilo dozvoljeno poreznom tijelu. Smatra da je taj zaključak utemeljen bez obzira na to računa li se zastara prava na utvrđivanje porezne obveze od 1. siječnja 2019. kako je tužitelj detaljno obrazložio u tužbi ili od 1. siječnja 2020. kako to navodi prvostupanjski sud. Naime, čak i da je točno da se zastara prava na utvrđivanje porezne obveze računa od 1. siječnja 2020. i tada bi tri godine iz članka 117. stavka 2. OPZ-a istekle prije 2023. Nadalje tužitelj ističe da je do obračuna dodatnog poreza na dobit u 2018. došlo zbog toga što porezno tijelo smatra da je trošak otpisa potraživanja po stečajnoj nagodbi trebalo priznati kao rashod u 2016., a ne u 2018. Tužitelj obrazlaže kako navedeno nije dovelo do umanjenja poreza na dobit za 2018., da nema osnove da se tužitelju zbog takve drugačije vremenske alokacije predmetnog rashoda nametnu dodatne obveze poreza na dobit za 2018. što je tužitelj sve detaljno obrazložio u tužbi. Zaključno ističe kako su svi argumenti i brojčani prikazi učinaka na porez na dobit dostavljeni u tužbi zanemareni, dok obrazloženje presude u tom dijelu sadrži samo paušalne i općenite navode. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu, poništi osporenu presudu te sam otkloni nedostatke i riješi stvar uz nadoknadu troškova upravnog spora.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema stanju spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. o čemu je sastavljen zapisnik 18. prosinca 2020. kojim su tužitelju utvrđene dodatne obveze poreza na dobit te je nakon toga doneseno prvostupanjsko porezno rješenje 18. veljače 2021. koje je tuženik povodom žalbe tužitelja poništio 3. studenog 2022. i predmet vratio na ponovni postupak. Postupajući po uputi tuženika, prvostupanjsko je tijelo u ponovljenom postupku poreznog nadzora sastavilo zapisnik 24. veljače 2023. na koji je tužitelj pravovremeno izjavio prigovor, koji prigovor prvostupanjsko porezno tijelo nije prihvatilo te je donijelo ovdje osporeno prvostupanjsko porezno rješenje od 24. ožujka 2023. na koje je tužitelj izjavio žalbu te je rješenjem tuženika od 26. lipnja 2023. odbijena žalba tužitelja i potvrđeno prvostupanjsko porezno rješenje.

8. Tijekom postupka poreznog nadzora je utvrđeno da je tužitelj troškove rashoda, otpisa po sklopljenoj predstečajnoj nagodbi u 2016. nezakonito uvrstio u troškove u 2018. Naime odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", 177/04., 90/05., 57/06., 146/08., 80/10., 22/12., 148/13., 143/14., 50/16., 115/16., 106/18.) propisano je da ako se u postupku utvrđivanja porezne osnovice utvrdi negativna osnovica, porezni obveznik ima porezni gubitak. Prema stavku 2. istog članka Zakona porezni gubitak prenosi se i nadoknađuje umanjivanjem porezne osnovice u sljedećih pet godina, ako Zakon ne određuje drukčije.

9. Polazeći od citirane odredbe Zakona te dovodeći je u vezu s mjerodavnom odredbom članka 7. stavka 2. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine", 78/15., 134/15., 120/16., 116/18.) prema kojoj je poduzetnik, između ostalog, dužan sastavljati financijske izvještaje sukladno tom Zakonu, poštujući pri tome standarde financijskih izvještaja (članak 1.3.2. Hrvatski standardi financijskog izvještavanja - dalje HSFI) osnovano prvostupanjski sud ističe kako temeljna pretpostavka nastanka događaja zahtjeva da se učinci transakcija i ostalih događaja priznaju kako nastanu, što u konkretnom slučaju znači da se troškovi otpisa po sklopljenoj predstečajnoj nagodbi u 2016. trebaju uvrstiti u troškove rashoda u 2016., a ne kako to tužitelj pogrešno ističe u tužbi i žalbi u bilo kojem trenutku unutar petogodišnjeg razdoblja. Naime, financijski izvještaji sastavljaju se na temelju računovodstvenog načela nastanka poslovnog događaja, dakle, evidentiraju se u računovodstvenim evidencijama i uključuju u financijska izvještajna razdoblja na koja se odnose. Polazeći od navedenog, neosnovan je žalbeni navod da je imao pravo nastale troškove rashoda evidentirati u 2018. te je ujedno i neosnovan navod da osporena presuda u tom dijelu nema valjano obrazloženje.

10. Tužitelj i u žalbi ponavlja navod da su porezna tijela i prvostupanjski sud pogrešno primijenili i protumačili odredbu članka 117. stavka 2. OPZ-a u pogledu dopustivosti obavljanja poreznog nadzora.

11. Prije svega valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju zastara prava na utvrđivanje poreza na dobit počela teći 1. siječnja 2020. , a sukladno odredbi članka 108. stavka 1. OPZ-a nastupila bi 1. siječnja 2026. U konkretnom slučaju nije sporno da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor o čemu je sastavljen zapisnik 1. srpnja. 2020. , međutim, kako je rješenjem tuženika od 3. studenog 2022. poništeno prvostupanjsko porezno rješenje od 18. veljače 2022. i predmet vraćen na ponovni postupak to je prvostupanjsko porezno tijelo postupajući po uputama tuženika u ponovljenom postupku sastavilo zapisnik od 24. veljače 2023. Dakle, u konkretnom slučaju ne radi se o novom poreznom nadzoru, kako bi to trebao prikazati tužitelj , već o nastavku postupka poreznog nadzora, jer bez obzira što je tuženik poništio ranije prvostupanjsko porezno rješenje i predmet vratio na ponovni postupak, riječ je o jednom postupku koji je započeo uručenjem obavijesti tužitelju 1. srpnja 2020. pa je porezni nadzor započeo sukladno odredbi članka 117. stavka 2. OPZ-a , dakle u roku od tri godine od početka tijeka zastare prava na utvrđivanje porezne obveze. Nadalje, prvostupanjski je sud sagledavajući odredbu članka 117. stavka 2. OPZ-a pravilno obrazložio da je ista ograničavajuća porezno tijelo usmjerena na okolnost početka poreznog nadzora, a ne i na okolnost da bi postupak nadzora trebao završiti u roku od tri godine. Stoga se ocjenjuju neosnovanim navodi žalbe da je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio mjerodavno pravo.

12. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio da je osporena presuda zakonita, kako s osnove utvrđenog činjeničnog stanja, tako i na osnovi primjene mjerodavnog prava, zbog čega je na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a žalbu trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

13. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, temeljem odredbe članka 147. ZUS-a .

U Zagrebu 22. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković