Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-32/2022-8

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr.sc. TD, dr. sc. ZD, mr. sc. Zorislava Kaleba i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Anite Prusine, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog PD i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96., 28/96. i 110/97., dalje OKZ RH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2022., broj K- rz-2/2017-118, u sjednici održanoj 22. listopada 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog PD, odvjetnika FD i branitelja optuženog AD, odvjetnika Zorana Vujasina,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i spis predmeta se upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2022., broj K-rz- 2/2017-118, optuženi PD i optuženi AD oslobođeni su optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisano u izreci te presude.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., dalje: ZKP/08.) troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. do 5. ZKP/08. te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka (članak 468. stavak 1. točka 11. u vezi s člankom 467. točkom 1. ZKP/08.) i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. i 2. u vezi s člankom 467. točkom 3. ZKP/08.) s prijedlogom "da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ovu žalbu prihvati i pobijanu presudu ukine.

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi PD po branitelju, odvjetniku FD te optuženi AD po branitelju, odvjetniku Zoranu Vujasinu, s prijedlozima da se žalba državnog odvjetnika odbije.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis predmeta je, prethodno prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog PD, odvjetnika FD i branitelja optuženog AD, odvjetnika Zorana Vujasina, koji su to u žalbi zahtijevali, a u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08., u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika te optuženog PD i optuženog AD.

6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

7. Podnoseći žalbu zbog bitne povrede odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., državni odvjetnik tvrdi da su „…u presudi razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da je izreka proturječna razlozima presude“. Konkretizirajući navedenu žalbenu osnovu žalitelj navodi da sud u pobijanoj presudi nije naveo „po kojoj zakonskoj osnovi Zakona o kaznenom postupku oslobađa optuženike od optužbe“ te da „…je izreka presude unatoč izmjeni činjeničnog opisa ovlaštenog tužitelja tijekom rasprave ostala neizmijenjena“.

7.1. Međutim, usprkos točnosti gornjih navoda glede propusta prvostupanjskog suda, nisu u pitanju greške koje bi predstavljale bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ponajmanje takve greške koje bi predstavljale nejasne i proturječne razloge o odlučnim činjenicama, odnosno, koje bi proturječile razlozima u obrazloženju pobijane presude. Naime, iako u izreci ne navodi izrijekom zakonsku osnovu za oslobađajuću odluku, iz ukupnog sadržaja presude slijedi da prvostupanjski sud tu odluku zasniva na zaključku da nije dokazano da su optuženici počinili djelo za koje se optužuju, odnosno, na članku 453. točki 3. ZKP/08. Da je tome tako ukazuje i izvornik odluke u uvodu kojeg se sud poziva na navedenu zakonsku osnovu (koju, doduše, pogrešno označava kao „čl.453. st.3. ZKP/08“).

7.2. Ista je situacija i sa slijedećim žalbenim prigovorom o tome da prvostupanjski sud nije u cijelosti slijedio izmjenu činjeničnog opisa terećenog djela po pitanju vremena njegovog počinjenja. Međutim, samim izričajem o ne-međunarodnom oružanom sukobu u izreci presude sud je događaj vremenski locirao prije 8. listopada 1991. godine, tako da tužiteljevo inzistiranje na unošenju dopunjenog teksta izreke optužnice u bitnome predstavlja zahtjev dosljednosti, no, ne i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koju ističe. Sud preciznije navodi vrijeme počinjenja djela i prihvaćanjem vremena proglašenja nestalom osobom žrtve VD – **.**.1991.

(točka 9.1. u obrazloženju prvostupanjske presude).

7.3. Nadalje, ispitivanjem prvostupanjske presude po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08. ovaj žalbeni sud nije utvrdio počinjenje kakve daljnje povrede kaznenog zakona.

8. Međutim, s pravom državni odvjetnik u žalbi ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kritičnog događaja, odnosno, preuranjene zaključke prvostupanjskog suda u utvrđivanju istog.

8.1. Naime, ispravno je prvostupanjski sud izlučio i u presudi izložio nesporne činjenice, koje se odnose na mjesto i vrijeme, te na činjenicu ratnog zločina nad četvero civila (ŽD, ED, ID, RD). Isto tako, kao nesporna je utvrđena uloga optuženika u vojnoj postrojbi, vodu, čete Luščani, odreda teritorijalne obrane Banski Grabovac – optuženi PD je bio zapovjednik voda, a optuženi AD pripadnik iste postrojbe, koja je imala zapovijed „provjeriti ima li u selu pripadnika Hrvatske vojske“, kako je tu zapovijed citirao optuženi PD u svojoj obrani. Jednako tako, točno je sud istaknuo odlučne činjenice koje su bile predmet dokazivanja na raspravi: je li optuženi PD naredio pripadnicima postrojbe kojom je zapovijedao da ubiju civilne osobe, mještane Sibića i je li u iste pucao optuženi T Uvodno navedene neosporene činjenice te razjašnjenje uloge optuženika u kritičnom događaju doista daju odgovor na pitanje jesu li isti počinili terećeno kazneno djelo.

8.2. Glede odlučnih činjenica predmetne inkriminacije osnovano državni odvjetnik u žalbi tvrdi da su zaključci o nedokazanosti krivnje optuženika za sada preuranjeni. Naime, prvostupanjski sud prihvaća kao vjerodostojne iskaze svjedoka poimenice navedenih u točki 27.1. pobijane presude, jer su „suglasno iskazivali o zbivanjima u Sibiću“. Pritom prihvaćanje drastičnog odstupanja u iskazima svjedoka KD na raspravi u odnosu na isti iz istrage u kojem je izrijekom teretio optuženike prvostupanjski je sud objasnio time što je iskaz u istrazi bio „nekonfrontiran…, tada se u skladu s odredbom članka 431. stavka 2. ZKP/08 nekonfrontirani iskaz ne može koristiti za osudu optuženika, te se sud mora osloniti na raspravni iskaz ovog svjedoka…“. Ovdje je za utvrditi da prvostupanjski sud pogrešno tumači navedenu zakonsku odredbu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva (VSRH I Kž-414/15). Naime, sud u svom obrazloženju samo konstatira postojanje oprečnog iskazivanja svjedoka KD u istrazi u odnosu na raspravu, iako ga je pozvao da objasni takvo odstupanje u svjedočenju, da bi se potom zadovoljio odgovorom svjedoka „kako nikada nije izjavio da je I optuženi PD naredio ubojstvo civila…“ . Pritom raspravni sud ne objašnjava zašto ne prihvaća iskaz iz istrage kojeg je svjedok vlastoručno potpisao u odnosu na iskaz na raspravi u kojem je potpuno drugačije opisao tijek inkriminiranog događaja. Naime, zakonsku odredbu članka 426. ZKP/08. po kojoj će sud svjedoku koji odstupa od svojeg iskaza predočiti raniji iskaz i pitati ga zašto sada iskazuje drugačije, sud mora dovesti u vezu sa svojom obvezom ocjene dokaza i obvezom obrazloženja koji od tih iskaza i zašto prihvaća kao vjerodostojan. Ovo osobito stoga što iskaz ovog svjedoka, makar onaj kojeg je dao tijekom istrage, nije jedini dokaz koji tereti optuženike, pa stoga ne bi bio isključiva ili odlučujuća mjera u donošenju odluke glede krivnje optuženika.

8.3. Naime, sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (članak 450. stavak 2. ZKP/08.). Po ocjeni ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud se olako poveo kriterijem suglasnosti iskazivanja svjedoka koji su bili pripadnici vojne postrojbe kojom je zapovijedao optuženi PD i pripadnik koje je bio optuženi T. No, ti svjedoci su svoj ulazak u selo Sibić u kojem su prema obrani optuženog PD trebali provjeriti ima li u selu pripadnika Hrvatske vojske, odnosno, provesti „čišćenje“, kako su iskazivali navedeni svjedoci, prikazali kao prolazak glavnom ulicom kroz selo u kojem su u dvorištu jedne kuće zatekli žrtve kritičnog događaja. Način njihovog kretanja kako ga prikazuju u svojim iskazima u neskladu je sa zapovijedi koju su imali i sa svrhom njihovog ulaska u selo. Naime, provjeriti ima li pripadnika Hrvatske vojske samo prolaskom ulicom kroz selo bez provjeravanja i pretraživanja okolnog prostora i objekata, prvenstveno obiteljskih kuća, nije niti okolnosno niti logično. Da je tome tako, proizlazi i iz svjedočenja ĐD (sin ĐD, preživjele žrtve, koji je naknadno preminuo) i HD, koji je bio susjed žrtvi ĐD. Naime, oba svjedoka navode da im je žrtva MD pričao da su njemu nepoznate osobe odjevene u „…uniforme JNA I TO kroz selo vodile njegovog oca ŽD te susjede ED i ID, a dok je jedan iz kuće izveo suprugu MD, NDNadalje mu je pričao kako su ih okupili u dvorištu…“ Vrlo slično je priču žrtve MD sudu prenio i njegov sin ĐD svjedočeći da „…mu je rekao da su skupili civile i maltretirali ih.“.

8.4. Isto tako prvostupanjski je sud preuranjeno, bez dublje analize, prihvatio suglasno terećenje svjedoka – pripadnika vojne postrojbe za inkriminirano djelo CD, a njihova svjedočenja potvrđuje i ČD, sestra CD, koji joj je djelo navodno priznao neposredno prije nego li je umro. Pritom se navedeni svjedoci različito referiraju zašto bi CD počinio terećeno kazneno djelo – prema jednima bila bi riječ o njegovoj osveti za događaje iz 1941. godine, dakle, iz vremena Drugog svjetskog rata („Zapamtit ćete 1941!“ – iskaz svjedoka HD, a po njegovoj sestri ČD isti bi djelo počinio „…jer je sa istima imao svađu, obzirom je kod njih radio kao majstor, a oni mu nisu platili“. Utvrđenje motiva mogućeg postupanja CD je relevantno u kontekstu ocjene vjerodostojnosti svjedoka koji ukazuju na navedenog kao isključivog počinitelja terećenog kaznenog djela. Nužna kritičnost prema dokazima koje ukazuju na CD kao isključivog počinitelja terećenog kaznenog djela, pa i iskazu njegove sestre ČD, slijedi i iz opreke njezinog iskaza po kojoj joj je brat priznajući djelo rekao „nitko mi nije naredio“, jer o okolnosti zapovijedi (naredbe) proizlazi drugačije iz priče žrtve ĐD.

9. Slijedom izloženog, po ocjeni ovog žalbenog suda, osnovano državni odvjetnik žalbom dovodi u pitanje ispranost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, slijedom čega je prihvaćanjem njegove žalbe temeljem članka 483. stavka 1. ZKP/08. trebalo ukinuti pobijanu presudu i spis predmeta dostaviti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, sada pred potpuno izmijenjenim vijećem.

10. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud ponovno izvesti već pribavljene dokaze, a po eventualnim prijedlozima stranaka pribaviti, izvesti i ocijeniti i nove dokaza u svrhu utvrđenja odlučnih činjenica predmetne inkriminacije.

10.1. S tim u svezi osobito pozorno će analizirati i ocjenjivati obrane optuženika u kontekstu iskaza svjedoka – očevidaca kritičnog događaja, pripadnika vojne postrojbe kojom je zapovijedao optuženi PD, koji se bili na samom mjestu počinjenja terećenog djela i u kontekstu iskaza svjedoka HD i ĐD. Naime, potonji svjedoci iako iskazuju po čuvenju od žrtve, sada pok. MD, pokazuju se vjerodostojnim spoznajnim izvorima, jer ne pokazuju pretenzije individualnog terećenja bilo koje osobe i prema sadržajima njihovog iskazivanja doista prenose samo ono što su čuli od navedene žrtve. Osobito pozorno sud će analizirati i potom ocijeniti svjedočenje KD, koji je tijekom postupka potpuno promijenio svoj iskaz, te će sud iz ocjene razloga takve promjene izvesti odgovarajući zaključak o vjerodostojnosti njegovog svjedočenja.

10.2. Upravo navodi njihovog svjedočenja po kojima su od žrtve MD čuli da je „jedan pucao, a drugi su stajali sa strane“ mogu biti korisni u utvrđenju činjenice počinitelja terećenog djela, isto kao i činjenica da je žrtva prethodno pucanju čula da je „jedan rekao „Pucaj, što čekaš!“ Ova svjedočenja indiciraju dva činjenična zaključka: da je jedna osoba zapovjedila ubojstva civila, a da je druga osoba postupila po toj zapovijedi, što i jesu teze državnog odvjetnika, kako u optužnici, tako i u žalbi protiv presude.

11. Slijedom svega izloženog odlučeno je kao u izreci rješenja.

Zagreb, 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša