Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-1/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr. sc. ZT, dr. sc. UT, mr. sc. Zorislava Kaleba i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Anite Prusine, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog PT i drugih zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96., dalje: OKZ RH), odlučujući o žalbama optuženog PT i optuženog OT podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 8. lipnja 2021., broj K-Rz-7/2014. u sjednici održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog PT i optuženog OT kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 8. lipnja 2021., broj K-Rz- 7/2014., optuženi PT i optuženi OT proglašeni su krivima zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te su oboje, na temelju članka 120. stavka 1. OKZ RH osuđeni na kaznu zatvora u trajanju od po dvadeset godina.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) optuženicima je naloženo da podmire troškove kaznenog postupka, a obzirom na to da u trenutku donošenja presude nedostaju podaci o visini troškova, o tome će, u skladu s odredbom članka 148. stavka 4. ZKP/08., posebno rješenje donijeti predsjednik vijeća kada se ti podaci pribave.

2. Protiv te presude žali se optuženi PT po braniteljici, odvjetnici Borki Mihović zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni" s prijedlogom "…preinačiti pobijanu presudu i donijeti oslobađajuću presudu, a podredno ukinuti pobijanu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje…pred potpuno izmijenjenim vijećem…".

2.1. Žalbu je uložio i optuženi OT, po branitelju, odvjetniku Janku Murtiću zbog "pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava" s prijedlogom "pobijanu presudu preinačiti i osloboditi okrivljenog OT od svake krivnje, podredno istu ukinuti i vratiti na ponovni postupak…".

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis predmeta je, prije dostave sucu izvjestitelju, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalbe nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženog PT

6. Optuženi PT se žali po svim žalbenim osnovama iz članka 467. ZKP/08., no, u sadržaju žalbe njezine pojedine aspekte prikazuje višeznačno, u isto vrijeme i kao bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i kao povredu kaznenog zakona i kao pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Stoga je ovaj žalbeni sud žalbene navode ovog optuženika podveo pod odgovarajuću žalbenu osnovu iz naprijed citirane zakonske odredbe, te se na iste kao takve i referirao u ovoj odluci.

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 3. ZKP/08 optuženi PT navodi da prvostupanjska presuda „ne sadrži razloge o tome zbog čega je sud postupao po izmijenjenoj optužnici, a ujedno je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. st.3. u svezi s čl.441. st.1. ZKP-a, jer je sud donio presudu temeljem izmijenjene optužnice, a da za to nisu postojali nikakvi razlozi“. No, optuženi PT nije u pravu i nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje upire u žalbi, jer upravo odredba članka 441. stavka 1. ZKP/08. na koju se poziva, ovlašćuje tužitelja, konkretno državnog odvjetnika, da do završetka dokaznog postupka izmijeni optužnicu, ako u tijeku rasprave utvrdi da izvedeni dokazi pokazuju da se izmijenilo činjenično stanje izloženo u potvrđenoj optužnici. Dakle, u pitanju je isključiva ovlast tužitelja i sud ne može ulaziti u razloge i ocjenjivati takvu njegovu procesnu aktivnost. Jedina je dužnost suda svoju presudu po završetku dokaznog postupka donijeti samo u odnosu na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici (članak 449. stavak 1. ZKP/08.), što je sud u ovoj kaznenopravnoj stvari i učinio.

7.1. U odlukama prvostupanjskog suda kojima su odbijeni dokazni prijedlozi obrane optuženik nalazi „izuzetno grubu povredu prava obrane“, čime „je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP-a“. Naime, kada pledira na jednakost oružja kao sastavnicu prava na pošteni postupak i problematizira odbijanje dokaznih prijedloga s tim u svezi, optuženik gubi iz vida da dokazni prijedlozi moraju biti podobni glede utvrđivanja odlučnih činjenica, te kao takvi obrazloženi. Stoga ovaj sud, polazeći od nesporne činjenice da je prvostupanjski sud udovoljio zakonskoj obvezi iz članka 421. stavka 2. ZKP/08. i obrazložio svoja rješenja kojima odbija pojedine dokazne prijedloge obrane i prihvaćajući ta obrazloženja kao osnovana, nalazi kako nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka na koju upire žalba optuženika.

7.2. Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženika nalazi u tome što je sud „…optuženika PT identificirao kao jednog od počinitelja inkriminiranog kaznenog djela“ na način da je „povrijedio načelo in dubio pro reo (čl.3. st.1. ZKP-a), budući da je utvrđenja o identitetu utemeljio na dokazima koji nisu predviđeni ZKP- om, a niti u vrijeme provođenja pojedinih dokaznih radnji važećim propisima. Pri tom se ističe da je sud svoja utvrđenja o identitetu okrivljenika temeljio na iskazima svjedoka ŠT, ĆT i CT pred sucem istrage, prilikom kojeg saslušanja im je sudac istrage navodno predočio 31 karton osoba sa fotografijama iz evidencije prebivališta MUP-a“. Navedenom žalbenom tvrdnjom optuženik u biti upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. tvrdeći da se pobijana osuđujuća presuda temelji na nezakonitom dokazu, budući je dokazna radnja prepoznavanja „regulirana striktnom odredbom čl.301. ZKP-a, a u vrijeme spornog prepoznavanja to je bilo regulirano sadržajno identičnom odredbom čl. 223. Zakona o krivičnom postupku“. Međutim, ovaj žalbeni sud smatra da se u opisanom ispitivanju žrtava kao svjedoka pred tadašnjim istražnim sucem nije provodila i dokazna radnja prepoznavanja u smislu tada važećeg procesnog zakona, kako to sugerira žalba. Radi se o normiranom ispitivanju svjedoka tijekom istrage unutar kojeg ispitivanja su svjedoci nakon opisivanja počinitelja terećenog kaznenog djela, između više desetaka kartona osoba pokazali na one na kojima su bile slike počinitelja inkriminiranog djela koje su opisali u svojim iskazima. Stoga je ispravno prvostupanjski sud ta svjedočenja analizirao u njihovoj ukupnosti (iskaz i nakon iskaza pokazivanje na one kartone osoba na kojima su smatrali da su kartoni počinitelja djela), te iz takve ocjene svjedočenja žrtava izveo zaključak glede njihove vjerodostojnosti. Isto tako, nije osnovan niti daljnji žalbeni navod optuženika kada tvrdi da pokazivanje slika u svojoj suštini predstavlja zabranjeno sugestivno ispitivanje svjedoka, jer takav način ispitivanja u sebi sadrži i željeni odgovor ispitivača, što nije bila situacija u prigodi ispitivanja svjedoka od strane istražnog suca, koji daje na uvid svjedocima više desetaka kartona, no, ne sugerira svjedocima da pokažu određeni karton, štoviše, svjedoci su mogli otkloniti pokazivanje svih predočenih kartona. Stoga po ocjeni ovog žalbenog suda nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., jer se protivno žalbenim navodima optuženika,pobijana presuda ne temelji na prepoznavanju optuženika kao nezakonitom dokazu. Na identifikaciju optuženika kao počinitelja terećenog kaznenog djela i primjenu pravila „u dvojbi za okrivljenika“, ovaj će se sud referirati nastavno, u okviru izjašnjenja na žalbenu osnovu utvrđenja činjeničnog stanja.

7.3. S navedenom identifikacijom optuženika ispravno je prvostupanjski sud otklonio dokazni prijedlog optuženika glede provođenja dokazne radnje prepoznavanja u raspravnoj fazi postupka 2022 godine „…zamolbenim putem … pred nadležnim tijelima Republike Srbije“. Naime, prepoznavanje 27 godina nakon inkriminiranog događaja objektivno je neprikladni dokazni prijedlog, jer se važna činjenica potvrđivanja identiteta optuženika sa navedenim vremenskim razmakom ne bi mogla utvrditi (članak 421. stavak 2. točka 4. ZKP/08). Uostalom, usprkos svom prijedlogu kako je isti naprijed izložen, njegovu neosnovanost posredno priznaje i sam optuženik kada u žalbi pozivanjem na uvid u fotografije na službenim ispravama potencira razlike u njegovoj fizionomiji u 1991.-oj godini u odnosu na istu u 1995. -oj godini. Stoga je dokaz koji se sastoji od svjedočkih iskaza preživjelih žrtava, koji uključuje i izbor fotografija optuženika kao počinitelja terećenog kaznenog djela, doista u spoznajnom smislu najrelevantniji izvor glede utvrđivanja odlučnih činjenica predmetne inkriminacije, kako je to osnovano zaključio prvostupanjski sud.

7.4. Neutemeljen je prigovor optuženika PT po kojem „…čak i da se uzme da iskazi svjedoka pred istražnim sucem nisu nezakoniti dokazi, isti su nepodobni da se na njima temelji osuđujuća presuda, u smislu odredbe čl. 431. st. 2. ZKP-a, jer prilikom izvođenja dokaza pred istražnim sucem okrivljenici nisu imali branitelja, niti su osobe mogle sudjelovati prilikom izvođenja dokazne radnje, a kršenje konfrontacijskog prava nije moglo biti sanirano ni saslušanjem svjedoka na raspravi, jer se svjedoci nisu više ničeg sjećali, pa samim time obrana nije imala stvarnu i efektivnu mogućnost preispitivanja iskaza svjedoka danih pred istražnim sucem“. Naime, iako su iskazi svjedoka u neometanom izlaganju na raspravi 2021. sadržajno kraći u odnosu na iste koje su dali sucu istrage nekoliko dana nakon inkriminiranog događaja, što je logična posljedica proteka vremena, činjenica je da je predsjednik vijeća svjedocima predočavao i njihove iskaze iz istrage i pitao ih za razloge eventualnih odstupanja od ranijih iskaza. Time su po ocjeni ovog žalbenog suda optuženiku u cijelosti omogućena prava obrane, uključujući konfrontacijsko pravo, kako bitnu sastavnicu prava na pošteno suđenje. Za podsjetiti je da se prava obrane u navedenom smislu realiziraju kada se ista omoguće makar jedanput tijekom postupka kao jedinstvene cjeline (holistička priroda kaznenog postupka) i nisu povrijeđena ako se ne ostvare već u prethodnoj fazi istog, konkretno, u istrazi. Isto tako, „mogućnost stvarnog i efektivnog ispitivanja svjedoka“ nije dovedena u pitanje niti činjenicom da se pojedini svjedoci nisu sjećali pojedinosti za koje su pitani, ta činjenica može biti relevantna u aspektu ocjene vjerodostojnosti njihovog svjedočenja. Zaključno, dokazi ispitivanja svjedoka tijekom istrage kao tada hitnoj istražnoj radnji poduzetoj 14. svibnja 1994. (dakle, trećeg dana po inkriminiranom događaju)u ovoj kaznenopravnoj stvari pribavljeni su u režimu tada važećeg Zakona o krivičnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 34/93 – pročišćeni tekst), pa nesudjelovanje okrivljenika i njegovog branitelja tim ispitivanjima sukladno ne čini nezakonitim dokazima, kako to sugerira žalba optuženika. Posljedično navedenom, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

8. Kada u žalbi problematizira „temporalnu primjenu zakona“, optuženi PT navodi da je prvostupanjski sud primjenu blažeg zakona obrazložio razlozima „apstraktne naravi“, isključivo „uspoređivanjem okvira kaznenopravnih sankcija, a ne u skladu sa načelom konkretnosti koji od suda zahtjeva da izvrši usporedbu konkretnih posljedica osude na okrivljenika prema svakom od zakona koji dolaze u obzir“. Iako žalitelj tvrdi da bi takvo postupanje suda predstavljalo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 469. stavka 1. točke 11. ZKP/08., bila bi ustvari riječ o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/98., odnosno, pitanju je li sud primijenio zakon koji se ne može primijeniti. Međutim, žalitelj nije u pravu i nije ostvarena navedena povreda kaznenog zakona, jer je prvostupanjski sud u svojoj presudi obrazložio, kako pitanje pravnog kontinuiteta za terećeno djelo, tako i pitanje primjene blažeg zakona (točka 2. u obrazloženju pobijane odluke), koje razloge kao takve u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tek je za dodati da žalitelj primjenu načela konkretnosti nastoji protegnuti i na primjenu instituta općeg dijela OKZ RH. Međutim, kako njihova primjena nije došla u obzir, to je ispravno prvostupanjski sud dvojbu glede primjene blažeg zakona riješio usporedbom okvira propisane kazne, pa je udovoljeno ustavnopravnom kriteriju kontrolabilnosti sudske odluke i odabir kaznenog zakona po prvostupanjskom sudu nije bio arbitraran (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-4149/2014 od 24. srpnja 2015.). Određenije, terećeno kazneno djelo je počinjeno u vrijeme važenja OKZRH i kao takav je blaži u odnosu na kasnije izmjene kaznenog zakonodavstva po pitanju kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Naime, članak 158. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), kao i članak 91. stavak 1. KZ/11. važećeg Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., - ispravak zakona, 101/97., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23., 36/24.) za ovo kazneno djelo propisuje kaznu dugotrajnog zatvora, koji kazneni okvir je svakako stroži u odnosu na isti iz OKZRH.

8.1. Daljnju povredu kaznenog zakona, iako istu izrijekom ne označava kao takvu, ovaj optuženik nalazi u tome što je „…potpuno nejasna kvalifikacija inkriminiranog kaznenog djela kao ratnog zločina“, što obrazlaže tvrdnjom da je mjesto počinjenja predmetnog kaznenog djela „…bilo oslobođeno 15. prosinca 1991.“, a crta razgraničenja sukobljenih strana bila je „…cesta Pakrac – Požega što je od mjesta događaja udaljeno 20-ak kilometara zračne linije“, te u tom prostoru „…nije bilo oružanih incidenata. Prema tome razvidno je da na području na kojem su žrtve ubijene nije bilo oružanog sukoba, ni međunarodnog ni nemeđunarodnog…“. U tom kontekstu smatra da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je oružani sukob bio „…na teritoriju Republike Hrvatske“. Pritom naglašava da su žrtve „očito bile u krađi građevinskog materijala“, glede čega je obrana predlagala izvođenje dokaza, no, sud je iste odbio kao nebitne“. Iako to izrijekom ne navodi, optuženik izloženom argumentacijom očito aludira na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08, dakle, da je sud na konkretni slučaj primijenio zakon koji nije mogao primijeniti. Međutim, navedena žalbena argumentacija optuženika je u cijelosti promašena, jer je neprijeporna činjenica međunarodnog sukoba Republike Hrvatske u vremenu kada se inkriminirani događaj zbio (11. svibnja 1994.). Naime, povijesna je činjenica, utemeljena ne samo na nacionalnoj historiografiji, već i na odlukama međunarodnih sudova, da je 1994. kada su se dogodila inkriminirana ubojstva, u Republici Hrvatskoj bio u tijeku međunarodni oružani sukob u kojem je bila napadnuta međunarodno priznata država, Republika Hrvatska. Pritom je notorno da je kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva moguće počiniti i izvan zone neposrednih ratnih djelovanja. Stoga je neosnovan ovaj žalbeni prigovor optuženika, koji se pritom neutemeljeno poziva i prilaže odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske I Kž 319/2009. iz konteksta koje je istrgnuo i citirao dvije rečenice, jer se navedena presuda odnosi na potpuno drugačiji i neprispodobivi slučaj. Pritom je u kontekstu terećenog kaznenog djela doista pravno neodlučno utvrđenje jesu li optuženici crijep sa kuće RT skidali ovlašteno, pa je i po ocjeni ovog žalbenog suda ispravno prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge obrane u tom smislu kao nevažne (članak 431. stavak 1. točka 2. ZKP/08). Tek podredno valja ukazati na dio svjedočkog iskaza žrtve ŠT u kojem isti opisuje da je žrtva LT na upit jednog počinitelja glede dozvole za skidanje crijepa odgovorio da ima odobrenje za isto koju je dobio od „Z koji radi u Daruvaru“, štoviše, „LT je pokazivao tu potvrdu“, no, napadači su rekli da istu ne treba pokazivati. Također, već ovdje treba naglasiti da iz iskaza sve tri preživjele žrtve slijedi da su ih optuženici ispitivali na okolnost njihovog sudjelovanja u ratu, jesu li pripadnici Hrvatske vojske ili Ministarstva unutarnjih poslova. Slijedom svega navedenog ovaj drugostupanjski sud smatra kako nije počinjena niti ova povreda kaznenog zakona, te da je terećeno djelo sukladno njegovom činjeničnom opisu, adekvatno zakonski opisano i pravno kvalificirano kao kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH.

9. U ocjeni žalbenih navoda optuženika glede činjeničnog stanja inkriminiranog događaja ovaj sud konstatira da se žalba po ovoj osnovi temelji na fragmentiranoj analizi i ocjeni dijelova pojedinih dokaza, gdje optuženik potencira one dijelove istih koji vode njegovoj ekskulpaciji, a svjesno apstrahira one dijelove koji ne idu u prilog teza njegove obrane. Ovo se prvenstveno odnosi na uspoređivanje svjedočkih iskaza koji terete optuženike i naglašavanjem različitosti u istima, čime se nastoji diskreditirati upravo one svjedoke koji terete optuženike.

9.1. Kada u žalbi tvrdi da se u predmetnom slučaju ne radi o terećenom kaznenom djelu, već o „…oružanom sukobu dviju grupa građana vezanom za krađu građevinskog materijala sa kuće RT“ (čime optuženik aludira i na povredu kaznenog zakona), žalitelj zanemaruje činjenicu da su počinitelji razgovarali i ispitivali najviše žrtvu LT, kao jedinog mještanina među osam žrtava. Svjedok - žrtva ŠT je neposredno nakon događaja o tome pričao svjedoku ĐT, kada je pobjegao optuženicima i došao u kuću tog svjedoka. Pritom su sve žrtve bile ispitivane na okolnost pripadnosti oružanim snagama Republike Hrvatske (Hrvatska vojska, Ministarstvo unutarnjih poslova).Stoga se okolnost skidanja crijepa može uzeti samo kao povod za inkriminirana ubojstva, koji kao takav ne dovodi u pitanje postojanje bitnih obilježja terećenog kaznenog djela.

9.2. Glede činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda,no, bez uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka, optuženik PT u žalbi postavlja tezu da bi ubojstva žrtava kritične prigode na utuženom mjestu bila posljedica oružanog sukoba napadača i žrtava, jer „…je na silikonskim odljevcima šaka pok. NT, pok. MT i pok. LT dokazano prisustvo nesagorjelih i djelomice sagorjelih čestica baruta“. Naime, prikazujući tijek kritičnog događaja optuženik PT zanemaruje ukupnost rezultata dokaznog postupka, odnosno, iskaze preživjelih žrtava koje su o događaju svjedočile kao očevici istog (svjedoci CT, ŠT i ĆT), te od suda prihvaćeni obdukcijski nalaz tijela ubijenih NT, MT i LT, kod kojih su na zapešću ruku nađeni otisci tankog sredstva vezivanja, odnosno tragovi stezanja kože vrpčastim sredstvom. Da su žrtve bili vezani civili proizlazi ne samo iz iskaza preživjelih svjedoka, već i iz zapisnika očevida sa pripadajućom fotodokumentacijom, sadržaj kojih isprava u cijelosti korelira sa svjedočenjem žrtava, koje su bile odjevene u civilnu odjeću, sa izuzetkom pok. NT, koji je nosio košulju koju u pravilu nose pripadnici oružanih snaga, no, ta činjenica sama po sebi ne dovodi u pitanje njegov status civilne žrtve. Pritom optuženik pogrešno zaključuje da tragovi nesagorjelih i djelomično sagorjelih čestica baruta na rukama ubijenih žrtava dokazuju da su isti pucali iz vatrenog oružja, jer prisutnost tih čestica može pokazivati i da su žrtve bile u blizini oružja iz kojeg se pucalo, što se sasvim uklapa u prikaz tijeka događaja glede prostornog razmještaja počinitelja i žrtava, kako su isti na mjestu događaja i u vremenskom slijedu prikazali preživjeli svjedoci i dokazane činjenice da su isti bili vezanih ruku. Stoga, u uvjetima kada balistički vještak nije mogao točno odrediti udaljenost optuženika od žrtava u trenutku kada su pucali na iste, i po ocjeni ovog žalbenog suda nije bilo razloga prihvatiti dokazni prijedlog obrane glede provođenja dopunskog balističkog vještačenja, jer ta dopuna izvjesno ne bi rezultirala bilo kakvom novom spoznajom u odnosu na one koje su već sadržane u nalazu i mišljenju vještaka balističke struke.

9.3. Protivno ocjeni iz žalbe optuženika po kojoj su preživjeli svjedoci „kritične prigode pucali iz vatrenog oružja“, pa ih kao takve ocjenjuje nekredibilnima i da “…sud nikako nije smio pokloniti vjeru njihovim iskazima“, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud ispravno zaključio protivno: da su ispitani preživjeli svjedoci iskazivali o činjenicama koje su doista osjetilno registrirali (vidjeli, čuli, osjetili) i da su u tom kontekstu vjerodostojni spoznajni izvori u odnosu na odlučne činjenice predmetne inkriminacije.

9.4. Stoga je neosnovan daljnji žalbeni prigovor optuženika glede tragova oštećenja majice žrtve ĆT, koji je formuliran u tvrdnju da je kod istog „…utvrđena prostrijelna rana desnog ramena, dok je vještačenjem njegove majice utvrđeno da se na istoj sa stražnje strane nalaze dva ulazna oštećenja od zrna metka, a s prednje strane samo jedno izlazno oštećenje od zrna metka“. No, ovaj žalbeni sud smatra da je u pitanju optuženikova interpretacija navedenog podatka, jer je čitanjem medicinske dokumentacije o jednom prostrijelnom kanalu na tijelu ove žrtve (uključujući i nalaz radiologa koji uključuje i snimku rane – list spisa 565) prvostupanjski sud ispravno zaključio da je ovaj svjedok ranjen jednim hicem, a tvrdnja da bi oba oštećenja na stražnjoj strani majice žrtve bila uzročena sa dva hica jesu isključivo optuženikova interpretacija navedenog podatka. Pritom treba napomenuti da optuženik na raspravi nije imao primjedbi na dokaze izvedene ispitivanjem svjedoka ĆT (list spisa 584 – 585) i čitanjem medicinske dokumentacije za istog.

9.5. Nadalje, kada je nesporna činjenica ubojstva žrtava poimenično navedenih u činjeničnom opisu djela, kao i ranjavanje žrtva ĆT, te izvršenog očevida na mjestu događaja uz fiksiranje zatečenog stanja fotografiranjem, koje uključuje položaj u prostoru i stanje ubijenih žrtava uključujući i tragove obilnih krvarenja u obliku lokava krvi, uz nespornu činjenicu da nitko od četvoro napadača nije ranjen, dokazni prijedlog obrane glede biološkog vještačenja tragova krvi doista je bespredmetan, jer , po navodima optuženika ti tragovi „…pobuđuju sumnju da se ne radi o krvi oštećenika već da je na licu mjesta bila još neka druga osoba?“. Stoga je po ocjeni ovog žalbenog suda činjenično stanje i u ovom aspektu pravilno utvrđeno i nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kako to činjenično pitanje nominira optuženik, tvrdeći da je pobijana presuda u tom dijelu nerazumljiva i da se kao takva ne može ispitati.

9.6. Pitanje valjanosti prepoznavanja optuženika od strane preživjelih žrtava optuženik u žalbi povezuje sa činjenicom vidljivosti u kritičnom vremenu. Naime, prema izreci pobijane presude inkriminirani događaj se odigrao „11. svibnja 1994. oko 20,00 sati“. O točnom satu događaja svjedoci iskazuju u bitnome istovjetno, no, različitim izričajima: tako svjedok CT navodi da je bilo „oko pola 10 na večer“, a svjedok ŠT „da se to dešavalo od nekih 8 sati navečer pa nadalje“, dakle, potonji svjedok se referira na ukupnost događaja od vremena kada su krenuli skidati crijep pa nadalje, a ne na sam čin protupravnog lišenja slobode od strane optuženika. U svakom slučaju, po pitanju vidljivosti u kritičnom vremenu relevantan je podatak kojeg je prvostupanjski sud pribavio od Zvjezdarnice u Zagrebu, te ga kao dokaz izveo čitanjem na raspravi. Po izvješću te ustanove kritičnog dana sunce je zašlo u 20,10 sati, mjesec je bio osvjetljen na oko 1% svoje površine, odnosno, bio je vidljiv njegov tanki srp i to nije utjecalo na povećanje noćne vidljivosti. U opisanim kao dokazanim uvjetima vidljivosti, irelevantna je i bez utjecaja na mogućnost ispitivanja pobijane presude nedosljednost u istoj na koju ukazuje žalba, a to je da se u izreci kao kritično vrijeme navodi „oko 20,00 sati“, a u točki 21. u obrazloženju presude „ da se dogodilo „svakako poslije 20,00 sati“. Naime, prvonavedeni podatak u izreci je općenitije prirode i kao takav ne proturječi potonjem podatku, koji samo precizira to vrijeme, koje je ispravno prvostupanjski sud doveo u kontekst izvješća Zvjezdarnice i iskaze svjedoka koji su suglasno navodili da je bio mrak.

9.7. Činjenicu mraka u kritičnom vremenu optuženik u žalbi dovodi u vezu sa žalbenom tvrdnjom da je mrak isključivao mogućnost prepoznavanja počinitelja terećenog kaznenog djela. Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je u takvim uvjetima vidljivosti prvostupanjski sud posebno obzirno ocjenjivao svjedočke iskaze žrtava u pogledu mogućnosti prepoznavanja optuženika. Tako je svjedok CT navodio koga od počinitelja je vidio u postojećim uvjetima vidljivosti (točke 8., 8.1. i 8.3. u obrazloženju pobijane presude), uključujući i njegovu tvrdnju da su u trenutku kada je zapažao „plavokosog kratko ošišanog muškarca“ na traktoru bila upaljena svjetla. Svjedok ŠT je na kritično mjesto došao biciklom u uvjetima kada su na istom već bile preostale osobe koje su pomagale u skidanju crijepa, uključujući i svjedoka CT, i tada, u trenutku njegovog dolaska svjetla na traktoru bila su ugašena, pa se njegov opis počinitelja svodi na osobu koja je, nakon što ga je udarcem oborila na tlo, kleknula na njega. Stoga nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su ovi svjedoci o svjetlima na traktoru iskazivali kontradiktorno. Svjedok ĆT iskazivao je o crnokosom i plavokosom počinitelju terećenog kaznenog djela i njihovoj visini (točka 13.4. u obrazloženju prvostupanjske presude). Sva izložena zapažanja ispitanih žrtava ispravno je prvostupanjski sud stavio u kontekst izbora fotografija počinitelja djela iz njihovog iskaza pred istražnim sucem 1994. godine i na taj način, po ovom žalbenom sudu valjano utvrdio optuženike kao počinitelje terećenog kaznenog djela.

9.8. Neosnovano optuženik nastoji žalbom obezvrijediti prepoznavanje optuženika kao počinitelja terećenog kaznenog djela od strane svjedoka ukazivanjem na različitost izgleda osoba koje nose beretke, odnosno, „civilna odijela“, jer su svjedoci iskazivali o fizičkim karakteristikama osoba koje su prepoznavali (plavokos, crnokos, visina i jačina tjelesne konstitucije, starost osoba, brada i brkovi), koje uočavanje treba staviti u kontekst događaja, koji uključuje kratkoću vremena opažanja i psihičko stanje šoka u kojem su se nalazili svjedoci u istom vremenu. K tome, kako je notorna činjenica da kartoni osoba koji uključuju fotografiju u evidenciji Ministarstva unutarnjih poslova imaju isključivo prikaz lica osobe, doista je bespredmetan žalbeni prigovor optuženika koji se poziva na „osobe u civilnoj odjeći“. Stoga je ispravno prvostupanjski sud valorizirao ovaj dokaz ne samo kao pojedinačni izvor svojih spoznaja, već i stavljanjem istog u vezu sa drugim dokazima koji su izvedeni na raspravi. Ti dokazi su među ostalim ukazali i na povod počinjenju terećenog kaznenog djela, a to je skidanje crijepa s kuće RT, jer su napadači najviše ispitivali upravo jedinog mještanina - LT, kojeg su, za razliku od ostalih koji su bili vezani isključivo žicom, vezali i žicom i remenom. I ta okolnost, uz druga činjenična utvrđenja ukazuju da su počinitelji terećenog kaznenog djela upravo optuženici kao prijeratni stanovnici susjednih mjesta koji su se poznavali sa žrtvom LT, štoviše, obitelj potonjeg je znala pomagati obiteljima optuženika PT u poljoprivrednim poslovima.

9.9. U kontekst navedenih utvrđenja treba staviti i neuspjeli pokušaj alibija koji su optuženicima pokušali dati svjedoci VT, otac optuženog PT, ČT i TT. Naime, osnovano je prvostupanjski sud otklonio navedene iskaze kao nevjerodostojne, za što je dao detaljne i logične razloge, kako ih je izložio u točki 22. obrazloženja prvostupanjske presude i koje kao takve prihvaća i ovaj žalbeni sud. Ukratko, ovaj sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda po kojoj je VT, otac optuženog PT, referirajući se na optuženika iskazivao uopćeno, bez svjedočenja o samom kritičnom događaju, pa je kao takav irelevantan. Druga dva ispitana svjedoka (ČT i TT) svojim iskazima o vremenu kada su saznali za kritični događaj diskvalificirali su svoje tvrdnje da su optuženici kritične prigode bili u njihovom društvu. Tim slijedom osnovano je prvostupanjski sud otklonio alibi optuženika.

9.10. Optuženi PT neuspješno pokušava dovesti u pitanje kredibilnost svjedočenja žrtve ŠT i kada isto uspoređuje sa iskazima svjedoka ĐT i ŽT. Naime, optuženik iz njihove djelomične neusklađenosti glede činjenice je li svjedok ŠT došao do kuće svjedoka ĐT i ŽT vezanih ruku, što navode potonji svjedoci, ili mu u tom trenutku ruke nisu bile vezane, kako je svjedočio ŠT, nastoji diskreditirati potonji u cijelosti. Međutim, i po ocjeni ovog žalbenog suda, navedena različitost iskazivanja predstavlja subjektivna viđenja spomenute okolnosti i nikako ne dovodi u pitanje zaključak prvostupanjskog suda da je svjedok ŠT iskazivao vjerodostojno. Naime, opisujući okolnosti svog bijega ovaj svjedok je iskazivao da je uspio odvezati ruke koje su prethodno bile vezane žicom položajem ruku na leđima i potom snažno „laktom svom snagom“ udario napadača koji ga je vodio u podrum u kojem su prethodno ubijeni GT i NT. Iskaz ovog svjedoka je logičan i okolnosan, jer da nije uspio osloboditi ruke ne bi mogao laktom udariti osobu koja se kreće iza njega, a isto tako rukama vezanim na leđima ne bi mogao trčanjem pobjeći napadačima. Stoga njegov iskaz, protivno navodima žalbe, nije kompromitiran svjedočenjem ĐT po kojem je u trenutku dolaska na vrata njegove kuće svjedoka ŠT imao ruke vezane žicom na leđima, odnosno, ŽT, koja se nije mogla izjasniti kako su ŠT ruke bile vezane. S potonjim u svezi, činjenično je netočan žalbeni navod optuženika da bi iskazi ovih svjedoka bili potpuno usklađeni glede činjenice načina na koji su svjedoku ŠT bile vezane ruke.

9.11.Kada sam kritični događaj u žalbi karakterizira kao „…konstrukciju, budući da se može zaključiti da su podudarnosti između iskaza svjedoka rezultat prethodnog dogovora ili dobivenih instrukcija“, optuženik nastoji obezvrijediti i svjedočki iskaz žrtve CT i to tvrdnjom da isti nije mogao zadobiti prostrijelnu ranu vatrenim oružjem s ulaznom ranom na prednjem dijelu tijela, ako je bježao od napadača, te da nisu pronađeni tragovi njegovog krvarenja od mjesta događaja do kuće njegovog brata, ubijenog AT, gdje je zatražio pomoć od bratove supruge. Naime, svjedok CT je na raspravi iskazao da su počinitelji terećenog djela nakon ubojstva GT i IT „… nakon toga izveli njega i ŠT, koji je počeo bježati, a on sam je pao. Pucali su za ŠT a jedan je pucao prema njemu dok je ležao na podu i ranio ga“ , pa je stoga bez uporišta u iskazu ovog svjedoka zaključak kojeg optuženik navodi u žalbi, kao i njegova tvrdnja o nužnosti pronalaženja i fiksiranja tragova njegovog krvarenja od mjesta počinjenja djela do kuće njegovog brata, ubijenog AT. S izloženim u svezi neprihvatljiv je pristup optuženika koji u analizi dokaza koji su izvedeni svjedočenjem inzistira na njihovoj podudarnosti, koju u dinamičnim uvjetima odigravanja inkriminiranog događaja nije realno očekivati, štoviše, potpuna harmonizacija iskaza u takvim uvjetima po ocjeni ovog suda dovela bi u sumnju kredibilitet i vjerodostojnost svjedoka koji bi tako iskazivali.

9.12. Činjenica da su svjedoku CT privremeno oduzete hlače u svrhu vještačenja, a da to vještačenje nije provedeno, ili njegovi rezultati nisu korišteni u postupku, ne podupire tezu žalbe „…da se provedeno vještačenje prikrilo, jer se nije uklapalo u činjenični konstrukt optužnice“, već je posljedica činjenice da tužitelj svoj optužni akt podupire onim dokazima za koje ocijeni da su relevantni glede dokazivanja odlučnih činjenica inkriminacije sadržane u optužnici. Stoga su, bez daljnje potkrijepe iznijete tvrdnje o konstruktu, žalbeni navodi optuženika i po ovom osnovu promašeni i neutemeljeni.

9.13. Kada žalbom nastoji oživjeti i osnažiti dokaz alibijem optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno protumačio iskaz svjedoka ČT i TT i to na način da ista svjedočenja o trenutku saznanja za zločin treba smjestiti u slijedeći dan u odnosu na kritični, dakle, 12. svibnja 1994., a ne 11. svibnja 1994. kako je to utvrdio sud. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda o toj činjenici nema dvojbe, jer su oba navedena svjedoka iskazivala istovjetno – da su za inkriminirani događaj saznali „onog dana kada se i zbio u Dnevniku u 19.30 sati“, odnosno „na Dnevniku onog dana kada se je dogodio“.

9.14. U kontekstu činjeničnih utvrđenja, protivno žalbenim navodima, doista nije bilo mjesta provođenju rekonstrukcije inkriminiranog događaja, jer je mjesto događaja sa zatečenim stanjem detaljno fiksirano provedenim očevidom sa pripadajućim opširnim foto-elaboratom, koje isprave sadržavaju sve relevantne pokazatelje događaja o kojem je riječ. U tom kontekstu neuspješno žalba nastoji diskreditirati dijelove iskaza svjedoka o pojedinim udaljenostima između pojedinih točaka, jer su u pitanju egzaktno i točno izmjerene vrijednosti, koje onda žalba neosnovano dovodi u relaciju sa subjektivnim procjenama svjedoka.

9.15. Protivno žalbenim navodima optuženika ovaj žalbeni sud smatra da je neosnovana čemu žalba istog kada isprave koje je izdao svjedok JT karakterizira kao „naknadno fabricirane dokaze“, zasnivajući tu svoju tvrdnju na datumima izdanih liječničkih isprava. Naime, ispitani svjedok, liječnik JT svjedočio je na raspravi (listovi spisa 589 i 590) da je u kritičnom vremenu bio ravnatelj Doma zdravlja u Daruvaru, no da je žrtvu, svjedoka ĆT medicinski obrađivao njegov brat liječnik BT. U spomenutom svojstvu ravnatelja 1996. godine dostavio je bolničke prijave policiji, to je radio upravo temeljem svojstva ravnatelja ustanove, bez obzira što nije sudjelovao u liječenju žrtve. Dakle, po ocjeni ovog suda činjenica datiranja dostavljanja navedenih isprava u 1996. u odnosu na događaj iz 1994. ničim ne dovodi u pitanje vrijeme događaja i njegove posljedice u vidu ranjavanja, koje kao takve proizlaze iz drugih na raspravi izvedenih dokaza.

9.16. Slijedom svega izloženog ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud u potpunosti i točno utvrdio činjenično stanje inkriminiranog događaja, te da, protivno žalbi optuženika i njegovoj tvrdnji da je sud postupao „in dubio contra rerum“ glede utvrđenja odlučnih činjenica, nije bilo mjesta primjeni procesnog pravila „u dvojbi za okrivljenika“ („ in dubio pro reo“).

U odnosu na žalbu optuženog OT

10. Optuženi U odbijanje dokaznog prijedloga obrane da se „zamolbenim putem, putem međunarodne pravne pomoći, provede radnja prepoznavanja II okrivljenog OT“ navodi kao „povredu odredaba kaznenog postupka“, ne precizirajući o kojoj povredi bi bila riječ. Međutim, odbijanjem navedenog dokaznog prijedloga optuženika nije teško povrijeđeno pravo njegove obrane i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., kako to isti tvrdi u žalbi, i to iz onih razloga koji su već navedeni u točki 7.3. ove presude.

11. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi OT ističe „atmosferske uvjete koji su bili takvi da se sve odvijalo u mrklom mraku, u noći bez mjesečine, na traktoru na kojem su se žrtve vozile nije bilo nikakvog svjetla…“. S tim u svezi problematizira „valjanost navodnog prepoznavanja s fotografije provedene u istrazi…“ i naglašava da „…nitko od saslušanih žrtava - svjedoka nije prepoznao KT kao počinitelja predmetnog zločina“. No, činjenično stanje inkriminiranog događaja po ocjeni ovog žalbenog suda potpuno je i točno utvrđeno temeljem na raspravi izvedenih dokaza, uključujući i svjedočenje preživjelih žrtava, koje iskazivanje je uključivalo i pokazivanje fotografija počinitelja kaznenog djela, kako je to već elaborirano u točki 7.2. ove presude.

12. Kako je činjenično stanje potpuno i točno utvrđeno, to nije počinjena niti tzv. posredna povreda kaznenog zakona, kako to žalbom sugerira optuženi OT, ne navodeći pritom o kojoj povredi kaznenog zakona bi konkretno bila riječ.

U odnosu na izrečene kazne

13. Iako se optuženici nisu žalili zbog odluke o kazni, zakonitost izrečenih kazni po ovom žalbenom sudu ispitana je po službenoj dužnosti, jer su se optuženici žalili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

23.1. U tom kontekstu ovaj žalbeni sud smatra da je prvostupanjski sud na konkretni slučaj ispravno primijenio pravilo o izboru vrste i mjere kazne , propisano člankom 37. OKZRH. Naime, osnovano je uzeo u obzir kao otegotno stupanj krivnje optuženika prilikom počinjenja terećenog kaznenog djela, jer je očito riječ o detaljno i unaprijed planiranom napadu na život civilnih osoba, u koji napad su uložili izniman napor spojen s dolaskom na kritično mjesto i bijegom s istog. O visokom stupnju krivnje govori i sam način počinjenja djela, jer je uporabljeno oružje s prigušivačem, a žrtve su ubijene jednim hicem u glavu, svaka. Otegotnim je ispravno cijenjena i okolnost jačine povrede zaštićenog dobra (život civilnih osoba u ratnom sukobu), koja jačina se sastoji ne samo u petero ubijenih civila, već i u teškom ranjavanju žrtava ĆT i CT. Iako je prvostupanjski sud propustio na strani optuženika olakotnim cijeniti njihovu raniju neosuđivanost, to po ovom drugostupanjskom sudu ne dovodi u pitanje pravilnost odmjerene kazne. Naime, samo tako izrečena kazna po ovom sudu ostvarit će svrhu kažnjavanja, koja se sastoji kako u posebnoj, tako i općoj prevenciji, te izražavanju društvenog prijekora počiniteljima kaznenog djela, uz mogućnost njihovog povratka u društvenu zajednicu po izdržanoj kazni .

24. Slijedom svega izloženog, budući žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude, a ispitivanjem iste nisu nađene ni povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Juriša