REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-398/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Renate Šantek članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ljekarne Škoko Požega, Požega, Matije Gupca 21, OIB: 39778462503, zastupanog po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku iz Požege, protiv tuženice OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Daliji Hećimović, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-5/2024-4 od 24. siječnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-393/2023-53 od 17. studenoga 2023., u sjednici održanoj 21. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-5/2024-4 od 24. siječnja 2024., te se predmet vraća tom drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženici, ABC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], da tužitelju, ustanovi Ljekarna Škoko Požega, imajući registrirano sjedište na adresi 34000 Požega, Matije Gupca 21, upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Osijeku - stalna služba u Slavonskom Brodu pod brojem subjekta upisa (MBS) 050000587, OIB 39778462503, isplati na ime povrata razmjernog dijela stipendije iznos u visini od 80.043,81 HRK, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20. svibnja 2018. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena (%), sve u roku od petnaest (15) dana, a pod prijetnjom ovrhe.“ 2. Drugostupanjski sud je u točki I. izreke potvrdio presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-393/2023-53 od 17. studenog 2023. U točki II. izreke odbio je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan, te je u točki III. izreke odbio zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2090/2024-2 od 28. siječnja 2025., tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog sudu u Splitu broj Gž R-5/2024-4 od 24. siječnja 2024., zbog povrede temeljnog prava na pravično suđenje, zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja povreda se odnosi na kontradikciju u obrazloženju drugostupanjske presude, koje su onemogućile pravni nadzor njezine pravilnosti i zakonitosti.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 80/22 i 155/23 - dalje: ZPP), u odnosu na povredu temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje i u njemu sadržana prava na obrazloženu sudsku odluku. Predlaže da ovaj sud prihvati podnesenu reviziju te preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

5. U odgovoru na reviziju tuženica osporava osnovanost podnesene revizije, predlaže istu odbiti, te traži troškove sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP-a revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo iz razloga zbog kojih je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat isplaćenih stipendija i naknadu ugovorne štete, za koju tvrdi da mu je nastala povredom ugovorne obveze od strane tuženice iz Ugovora o stipendiranju zaključenog između stranaka 7. kolovoza 2012., te njegova Aneksa od 18. listopada 2017.

9. 1. Prvostupanjski sud je provedenim dokazima utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o stipendiranju 7. kolovoza 2012., kao i njegov aneks 18. listopada 2017., da je čl. 4. točkom 4. tog ugovora propisana obveza tuženice sklopiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme, odnosno u trajanju od najmanje dvanaest godina, odnosno pet godina (aneks), da je navedenu obvezu tuženica ispunila zaključenjem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme, 18. listopada 2017., da su u čl. 12. tog ugovora ugovorne strane stavile izvan snage sve prethodne ugovore i sporazume koje tuženica ima s tužiteljem, čime je stavljen izvan snage i Ugovor o stipendiranju i njegov aneks, pa tako i u spornom dijelu kojim se tuženica bila obvezala ostati u radnom odnosu kod tužitelja određeno vrijeme nakon završetka školovanja, da je radni odnos tuženice kod tužitelja prestao otkazom tuženice.

9. 2. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da tuženica nije u konkretnom slučaju ispunila svoju obvezu iz Ugovora o stipendiranju od 7. kolovoza 2012. i aneksa od 18. listopada 2017., odnosno obvezu da nakon završenog studija i sklapanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme bude u radnom odnosu s tužiteljem u trajanju od najmanje 5 godina. Međutim, kako Ugovorom o stipendiranju od 7. kolovoza 2012. i aneksa od 17. listopada 2017., stranke nisu ugovorile pravne posljedice u slučaju neispunjenja obveze tužene iz čl. 4. t. 4., odnosno aneksa iz čl. 2.2.1., a radi se o pravima kojima su stranke mogle slobodno raspolagati, uzimajući u obzir sadržaj čl. 6. Ugovora o stipendiranju, kojim tužitelj zadržava pravo na raskid ugovora ako tuženica ne izvrši svoje obveze i od iste zatražiti povrat uplaćenih stipendija uvećanih za kamatu određenu zakonom, odnosno kako stranke nisu u navedenom ugovoru, niti aneksu, ugovorile naknadu štete u slučaju povrede ugovorne obveze na strani tuženice, ocijenio je da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu ugovorne štete, te je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom.

10. Drugostupanjski sud je potvrdio odluku prvostupanjskog suda, ali na temelju bitno drugačijeg pravnog tumačenja. Naime, prvostupanjski sud je, kako je navedeno, zaključio da je tuženica prekršila ugovornu obvezu, (nije u konkretnom slučaju ispunila svoju obvezu iz Ugovora o stipendiranju od 7. kolovoza 2012. i aneksa od 18. listopada 2017.), ali zbog činjenice da ugovor ne predviđa posljedice toga kršenja ocijenio je da nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu ugovorne štete, dok je drugostupanjski sud zaključio da je prvostupanjski sud utvrdio kako tuženica uopće nije prekršila ugovor. Time je iznio pravno shvaćanje koje je u izravnoj suprotnosti sa stvarnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, koja činjenična utvrđenja je u cijelosti prihvatio, i interpretirao njegovu odluku na način koji dovodi do različitog pravnog ishoda. Ovakvo tumačenje bitno je utjecalo na konačnu odluku, jer je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da nisu ispunjene pretpostavke ugovorne odgovornosti za štetu (ugovorna odgovornost za štetu, čl. 342. -349. ZOO-a), dok je prvostupanjski sud istovremeno utvrdio da obveza postoji, ali da ugovor ne predviđa izričitu sankciju za njezino kršenje.

11. Prema navedenom prvostupanjski sud je zaključio da iako je do povrede ugovora došlo, ugovorne strane nisu predvidjele posljedice za takvu povredu. Sud je naveo da ugovor ne sadrži izričitu odredbu o naknadi štete, što znači da tužitelj nema pravnu osnovu za traženje povrata isplaćenih sredstava. Odbijanje tužbenog zahtjeva, dakle, više nije bilo temeljeno na nepostojanju povrede ugovora, već na stajalištu da ugovor nije sadržavao odgovarajuće sankcije za takvo postupanje. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio, ali ne zato što nije predviđena naknada štete, već zato što tuženica uopće nije povrijedila ugovorne obveze. Time je taj sud dao potpuno suprotno tumačenje odnosa među strankama, ocjenjujući da nije bilo povrede ugovora, pa prema tome nije mogla nastati ni odgovornost tuženice.

12. 1. Pravo na pravično suđenje, zajamčeno je odredbom čl. 29. st. 1. Ustava ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), a ono jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, prema toj odredbi Ustava RH, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu.

12. 2. Odredba čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10), propisuje: „Radi utvrđenja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.“

13. Pravo na pravično suđenje ne može se smatrati djelotvornim ako zahtjevi i očitovanja stranaka nisu stvarno "saslušani", tj. ako ih sud nije propisno ispitao. Prema navedenom, čl. 29. st. 1. Ustava, odnosno čl. 6. st. 1. Konvencije nameće sudovima obvezu ispitati podneske, tvrdnje i dokaze koje su stranke iznijele u sudskim postupcima. Taj članak time sadrži načelo ravnopravnosti stranaka koje nužno obuhvaća razumnu mogućnost svake stranke izložiti činjenice i poduprijeti ih svojim dokazima, koji ni jednu od stranaka u takvim uvjetima ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s, primjerice, predmetom Europskog suda za ljudska prava - u daljnjem tekstu: ESLJP - Letinčić protiv Hrvatske, br. 7183/11, § 48., presuda od 3. svibnja 2016.). Pojam pravičnog suđenja podrazumijeva i pravo na kontradiktorni postupak, prema kojemu stranke moraju imati priliku ne samo obznaniti sve dokaze potrebne da bi uspjele sa svojim zahtjevima nego i saznati za sve predložene dokaze ili dostavljena očitovanja, te staviti svoje primjedbe na njih, a sve to kako bi mogli utjecati na odluku suda (usporedi s, primjerice, predmetom ESLJP-a - Letinčić protiv Hrvatske § 49.).

14. Naime, kad odbije žalbu, žalbeni sud, prema shvaćanju ESLJP-a, može u načelu jednostavno prihvatiti razloge za odluku nižeg suda (Garcia Ruiz protiv Španjolske [VV], stavak 26. – usporedi Tatishvili protiv Rusije, stavak 62.). Međutim, pojam poštenog suđenja zahtijeva da je nacionalni sud koji je za svoje odluke dao oskudne razloge, bilo ponavljanjem razloga koje je naveo niži sud ili na drugi način, zaista dotakao bitna pitanja u okviru svoje nadležnosti te da nije jednostavno i bez dodatnog truda prihvatio zaključke do kojih je došao niži sud (Helle protiv Finske, stavak 60.). Taj je zahtjev još važniji u slučaju kad stranka u sporu nije imala mogućnost izložiti svoj predmet usmenim putem u domaćem postupku. Europski sud za ljudska prava u više je svojih presuda istaknuo da sudska praksa mora biti konzistentna i predvidljiva, jer suprotno postupanje dovodi do proizvoljnosti u suđenju i predstavlja povredu prava na pravično suđenje (npr. presude Sovtransavto Holding protiv Ukrajine, Beian protiv Rumunjske, Šimunić protiv Hrvatske).

15. Imajući u vidu sve naprijed izneseno, ovaj sud smatra da je drugostupanjski sud navedenim obrazloženjem na štetu tužitelja povrijedio, gore navedena Ustavom RH i Konvencijom, zajamčena prava koja u konkretnom predmetu nisu bila stvarno dostupna tužitelju, zbog čega je u konkretnom slučaju tužitelj žrtva povrede odredbe čl. 6. st. 1. Konvencije, kao i odredbe čl. 29. st. 1. Ustava RH. Navedenim obrazloženjem drugostupanjske presude ostvarena je, pred drugostupanjskim sudom, i bitna povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, zbog čega pobijanu presudu nije moguće ispitati uslijed nedostatnih obrazloženja vezanih za odlučne činjenice vezane za sadržaj i primjenu mjerodavnog materijalnog prava.

16. Razlog za dopuštenje revizije bila je, kako je navedeno, kontradikcije u obrazloženju drugostupanjske presude, koje su bile takve da su onemogućile pravni nadzor njezine pravilnosti i zakonitosti. Tužitelj zbog navedene kontradikcije nije imao učinkovit pravni lijek, jer se radi o presudi koja u isto vrijeme potvrđuje i odbacuje ključne pravne premise na kojima se temelji njegov zahtjev. Presudom koja sadrži proturječnosti zbog kojih nije moguće izvršiti njezinu pravnu kontrolu, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

17. Prema navedenom, ključne tvrdnje iz obrazloženja drugostupanjske presude su kontradiktorne, obzirom da iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da tuženica nije ispunila svoju obvezu iz Ugovora o stipendiranju od 7. kolovoza 2012. i aneksa od 18. listopada 2017., ali da stranke nisu ugovorile pravne posljedice u slučaju neispunjenja obveze tužene, dok drugostupanjski sud prihvaća takva utvrđenja te potvrđuje prvostupanjsku odluku uz obrazloženje da tuženica nije povrijedila prava i obveze iz spornog ugovora.

18. S obzirom na navedeno, ovaj sud smatra da je tužitelju navedenim, sumarnim i nedostatnim i proturječnim obrazloženjem drugostupanjski sud tužitelju povrijedio pravo na obrazloženu sudsku odluku kao neizostavan aspekt prava na pravično suđenje zajamčenoga čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

19. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

20. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

Zagreb, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić