Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kžzd-93/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optužene ČČ, zbog kaznenog djela protiv javnog reda – nasilničkim ponašanjem – iz članka 323. a. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. – u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući povodom žalbe optuženice podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj: Kzd-9/2023-12 od 12. rujna 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025. u odsutnosti uredno pozvanih ŽDO u Zagrebu i optuženice i nazočnosti zz branitelja Maria Puškara, odvjetnika iz Zagreba,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optužene ČČ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom na temelju članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 ,70/17 i 126/19. i 80/22. dalje: ZKP) stavljena je izvan snage presuda – kazneni nalog Općinskog suda u Splitu broj Kzd-33/2019 od 9.svibnja 2019., te je optužena ČČ proglašena krivom zbog kaznenog djela protiv javnog reda – nasilničkim ponašanjem – iz članka 323.a KZ/11 i kaznenog djela protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari – iz članka 235. stavak 1. KZ/11 sve u vezi članka 51. KZ/11, činjenično opisana izrekom presude, pa joj je na temelju odredbe članka 323.a. KZ/11 za kazneno djelo iz članka 323.a. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca, na temelju odredbe članka 235. stavak 1. KZ/11 za kazneno djelo iz članka 235. stavak 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca, te je na temelju članka 51. KZ/11 osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) mjeseci, a na temelju članka 56. KZ/11 izrečena joj je uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženica u roku 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP oštećenica FČ je s postavljenim imovinsko pravnim zahtjevom upućena u parnicu.

3. Na temelju članka 148. stavak. 6., u svezi s člankom 145. stavak. 1. i 2. točke 1. i 6. ZKP, optuženica je oslobođena dužnosti plaćanja troškova kaznenog postupka.

4. Protiv te presude žalbu je podnijela optuženica putem branitelja Hrvoja Bralića, odvjetnika iz Splita, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači na način da se optuženica oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je predloženo da se optuženica i branitelj obavijeste o sjednici žalbenog vijeća.

5. O sjednici drugostupanjskog suda uredno su obavješteni ŽDO u Zagrebu i branitelj optuženice, dok je dostava obavijesti za optuženu vraćena u dva navrata „obaviještena, nije podigla pošiljku“, a na javnu sjednicu pristupio je zz branitelj optužene odvjetnik Mario Puškar te predao zamjeničku punomoć, navodeći da je optuženica obaviještena o sjednici vijeća na koju nije pristupila, te da je suglasna da se ista provede u njenoj odsutnosti.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. Žalba optuženice nije osnovana.

9. Žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP optuženica obrazlaže okolnošću da je odbijanjem dokaznog prijedloga obrane da se ispita žrtva FČ, koja je u međuvremenu postala punoljetna, prvostupanjski sud grubo povrijedio pravo optužene na obranu, te je pogrešno primijenio odredbu članka 421. stavak 1. točke 2. i 4. ZKP kada je kao nevažan i odugovlačeći prijedlog odbio prijedlog obrane za njenim ponovnim ispitivanjem. Nadalje, ističe da je u ponovljenom postupku nova sutkinja donijela novu presudu bez da je vidjela žrtvu i bez da je dala mogućnost obrani da joj postavi pitanja, čime je povrijeđeno načelo neposrednosti kao važno jamstvo na pošteno suđenje pozivajući se na odluke u predmet Beraru protiv Rumunjske, br. 40107/04, odlomak 64., 18. ožujka 2014.; i predmet Cutean protiv Rumunjske, br. 53150/12, odlomak 60., 2. prosinca 2014. Protivno istaknutim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane da se po treći puta u postupku ispituje žrtva, koja je prema podacima u spisu ispitana na dokaznom ročištu pred sucem istrage Županijskog suda u Splitu, putem audio video uređaja, te potom na raspravi na isti način, iz čega proizlazi da je dokazna radnja ispitivanja djeteta provedena u dva navrata, time da je na raspravi očuvano načelo konfrontacije s obzirom na prisutnost svih stranaka koje su imale mogućnost postavljanja pitanja. Stoga je s pravom prvostupanjski sud zaključio da bi trećim ispitivanjem žrtve, ista neosnovano bila podvrgnuta sekundarnoj viktimizaciji protivno članku 292. stavak 6. ZKP koji propisuje da se takav svjedok (članak 43.a ZKP kada je dijete žrtva pretpostavlja se da postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite) samo iznimno ponovno ispituje na raspravi i to samo ako sud ocijeni potrebnim, pri čemu je načelo neposrednosti na koje upire žaliteljica kompenzirano reproduciranjem snimke ispitivanja djeteta na raspravi pa je sudac koji je donio pobijanu presudu putem audio video snimke vidio dijete žrtvu i način njenog iskazivanja.

10. Nije u pravu optuženica da je prvostupanjski sud u odlučujućoj mjeri temeljio presudu na nekonfrontiranim iskazima svjedoka djece, čime je postupio suprotno članku 431. stavak 2. ZKP te povrijedio ustavno i konvencijsko pravo optuženice na pravično suđenje, na koji način je ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da su iskazi svjedoka djece i to djeteta žrtve FČ i djeteta svjedoka EČ konfrontirani iskazi obzirom su ispitani na raspravi u nazočnosti stranaka, te je obrana imala mogućnost ispitivati imenovane svjedoke i postavljati im pitanja. Stoga su netočni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 2. ZKP.

11. Nije u pravu optuženica da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer je intervenirao u činjenični opis izreke presude bez da je o tome iznio razloge. Suprotno tome, prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane presude na listu 13., odlomak 1. i 2. iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih je precizirao činjenični opis izreke, a iz kojih proizlazi da je iz provedenih dokaza i obrane optuženice utvrđeno da je inkriminiranom događaju prethodilo višegodišnje vršnjačko nasilje nad unukom optuženice, za što je, prema mišljenju optužene, žrtva FČ bila glavni krivac, što optuženica u svojoj obrani niti ne osporava.

12. Nadalje, nije u pravu optuženica da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 10. ZKP smatrajući da je pobijanom presudom povrijeđena odredba članka 13. ZKP. Navedenu povredu žaliteljica obrazlaže na način da je državni odvjetnik nakon ukidne odluke, tijekom ponovljenog suđenja izmijenio činjenični opis optužnice dodajući subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela oštećenja tuđe stvari čime je optuženica stavljena u težu poziciju od one u kojoj se nalazila prije zaključenja ranijeg dokaznog postupka, jer joj je stavljena na teret veća kriminalna količina, pri čemu se državni odvjetnik u odnosu na raniju presudu žalio samo zbog odluke o kazni. Suprotno istaknutim žalbenim prigovorima, izmjenom činjeničnog opisa optužnice od strane državnog odvjetnika, koju je prihvatio i prvostupanjski sud, precizirano je subjektivno obilježje tog istog kaznenog djela, za koje je optuženica i ranije terećena, čime nije došlo do „dodavanja“ veće kriminalne količine. Naime, i ranijom optužnicom optuženoj se stavljalo na teret kazneno djelo oštećenja tuđe stvari na način da je optuženica djetetu FČ uzela mobitel iz ruke i bacila ga na tlo gdje se mobitel razbio. Državni je odvjetnik izmjenom činjeničnog opisa optužnice opisao oblik krivnje s kojim postupa optuženica, a to je izravna namjera prvog stupnja s kojim oblikom krivnje se ovo kazneno djelo jedino i može počiniti ("…u cilju da ga ošteti…"), te je precizirao da je radnjom izvršenja kaznenog djela, koja je i ranije bila opisana (bacanje mobitela na tlo) oštetio dijete FČ. Stoga, na opisani način državni odvjetnik nije "dodao" objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela, niti je opisanom izmjenom optuženici stavljena na teret veća kriminalna količina. Državni odvjetnik je ovlašten, pazeći na odredbu članka 13. ZKP izmijeniti činjenični opis optužnice, na temelju odredbe članka 441. stavak 1. ZKP, sve do završetka dokaznog postupka, pa imajući u vidu da je ovdje riječ o dopuštenoj izmjeni činjeničnog opisa optužnice, nije ostvarena navedena postupovna povreda na koju upire žaliteljica.

13. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženica smatra da „fantomski“ mobitel kojeg nitko nikada nije vidio, zapravo nije oštećen. Međutim, suprotno žalbenim navodima da mobitel djeteta žrtve FČ nije oštećen, prvostupanjski je sud navedenu odlučnu činjenicu oštećenja njenog mobitela pravilno utvrdio na temelju iskaza djeteta žrtve FČ, iskaza djeteta očevica događaja EČ, svjedoka HČ i JČ roditelja djeteta žrtve, pa nije u pravu žaliteljica kako nije dokazano da ona nije oštetila navedeni mobitel. S obzirom da je riječ o mobitelu, iako njegova vrijednost u postupku nije utvrđena, te je žrtva upućena s imovinskopravnim zahtjevom u parnicu, u ovom slučaju nije riječ o beznačajnom djelu u smislu članka 33. KZ/11 kako to pogrešno ističe žaliteljica ukazujući na nisku vrijednost mobitela, jer se pri procjeni je li riječ o beznačajnom djelu ocjenjuje stupanj počiniteljeve krivnje, te izostanak posljedice ili neznatna posljedica kaznenog djela, što ovdje nije slučaj. Jednako tako, nije u pravu žaliteljica da se radi o prividnom stjecaju kaznenih djela nasilničkog ponašanja i oštećenja tuđe stvari, te da je radnja oštećenja mobitela inkorporirana u kazneno djelo nasilničkog ponašanja. Naime, ne radi se u konkretnom slučaju o prividnom stjecaju tih kaznenih djela, odnosno o odnosu konsumpcije (odnosno apsorpcije) između ta dva kaznena djela s obzirom da je optuženica proglašena krivom da je kazneno djelo nasilničkog ponašanja počinila na štetu djeteta radnjama nasilja i zlostavljanja djeteta na javnom mjestu dovodeći dijete u ponižavajući položaj, a odvojenom radnjom počinjenja kaznenog djela i to uzimanjem mobitela iz ruku djeteta i bacanjem istog na tlo zbog čega se razbio ekran mobitela, proglašena je krivom za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari, kojim kaznenim djelom je zaštićeno drugo pravno dobro, odnosno imovina djeteta žrtve.

14. U odnosu na kazneno djelo nasilničkog ponašanja žaliteljica smatra da je prvostupanjski sud počinio daljnju postupovnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP iz razloga jer o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza te da je posljedično činjenično stanje pogrešno utvrđeno i to u odnosu na iskaze svjedoka NČ i RČ. Međutim, nije ostvarena navedena postupovna povreda, niti je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer je prvostupanjski sud u pogledu odlučnih činjenica proveo temeljitu analizu provedenih dokaza nakon čega je izveo pravilne zaključke o činjenicama koje je utvrdio na temelju određenih dokaza. U odnosu na iskaze svjedoka NČ i RČ nije utvrđeno proturječje između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju njihovih iskaza i samih iskaza koje su oni iznosili u postupku.

15. Žalbeni navodi optužene da je cijeli događaj insceniran od strane majke žrtve i samog djeteta žrtve u odnosu na način na koji je dijete žrtva odvedeno na liječnički pregled nakon inkriminiranog događaja, kao i u odnosu na opis ozljeda koje su opisivali roditelji djeteta, a koji je suprotan nalazu i mišljenju vještaka, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi. Žaliteljica gubi iz vida da u postupku, s obzirom na kaznena djela stavljena joj na teret, uopće nisu utvrđivane tjelesne ozljede djeteta, niti su one bitno obilježje kaznenog djela nasilničkog ponašanja, a inkriminirani događaj ne može biti insceniran radnjama žrtve i njene majke koje su one poduzimale nakon događaja, kako to neosnovano tvrdi žalba. Optuženica se ne slaže sa zaključcima prvostupanjskog suda koji je iskaze djeteta žrtve BČ i djeteta EČ prihvatio kao vjerodostojne, jer smatra da su oni osmišljeni i instruirani, međutim, suprotno tome, prvostupanjski je sud ocijenio iskaze djeteta žrtve FČ i svjedoka djeteta EČ kao istinite i vjerodostojne, međusobno suglasne i suglasju sa drugim provedenim dokazima te je za svoje razloge iznio jasne, neproturječne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje i postupovnu povredu iz članka 468. stavak 3. ZKP u vezi članka 308. ZKP optuženica nalazi u okolnosti što prvostupanjski sud nije proveo kombinirano psihijatrijsko psihologijsko vještačenje djece FČ i EČ, već je njihove iskaze nekritički prihvatio kao vjerodostojne, bez da su djeca obrađena od strane stručnjaka. Suprotno istaknutim žalbenim prigovorima, prvostupanjski je sud osnovano odbio prijedlog obrane za provođenjem psihijatrijsko psihologijskog vještačenja svjedoka djeteta EČ te je za odbijanje tog prijedloga dao jasne i valjane razloge navodeći da su prije ispitivanja tog djeteta kao i djeteta žrtve psiholog i socijalni pedagog dali stručnu ocjenu stupnja zrelosti djece, emotivnu i komunikacijsku zrelost za svjedočenje, čime je sumnja u nemogućnost davanja vjerodostojnog iskaza djece otklonjena, pri čemu optuženica tijekom dokaznog postupka niti u žalbi nije konkretizirala stvarne i prihvatljive razloge zbog kojih bi provođenje predloženog vještačenja djece bilo nužno.

17. Nije u pravu optuženica kada tvrdi da nije jasno temeljem čega prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženica fizički nadmoćnija nad djetetom žrtvom, obzirom je ista u vrijeme događaja bila u dobi 60 godina i imala oko 45 kg, dok je dijete žrtva jače tjelesne građe što je vidljivo iz snimki njenog ispitivanja. Prvostupanjski je sud s pravom utvrdio da je optuženica od djeteta žrtve fizički jača, razvijenija i značajno starija, jer upravo ta razlika u njihovim godinama ukazuje da je optuženica fizički i psihički superiornija nad djetetom koje je u vrijeme inkriminiranog događaja bilo u dobi od 13 godina, pa nije u pravu optuženica da je utvrđenje suda arbitrarno i da ona nije mogla počiniti kazneno djelo nasilničkog ponašanja kako je to opisano u činjeničnom opisu izreke presude. Za opisano ponašanje optuženice navedeno u izreci pobijane presude nije potrebna značajna fizička snaga, već grublji verbalni napad uz fizičko nasilje u vidu hvatanja i povlačenja za kosu, hvatanja i okretanja ruke u zglobu, pa se optuženica potpuno promašeno poziva na svoju slabu fizičku snagu.

18. Ukazujući da iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka ne proizlazi da bi dijete žrtva imalo vidljive ozljede, dok su suprotno tome iskazivali dijete žrtva, njeni roditelji i prijatelj dijeteta EČ navodeći da je dijete žrtva imalo vidljive ozljede u vidu modrica i crvenila, koje nisu utvrđene tijekom pregleda od strane liječnika, optuženica smatra da su iskazi djeteta žrtve, svjedoka djeteta EČ i roditelja djeteta žrtve neistiniti i u potpunosti iskonstruirani s ciljem da se našteti njenoj unuci i kćeri. Međutim, suprotno navedenom žalbenom prigovoru žaliteljica gubi iz vida da je od događaja koji se dogodio oko 20,50 sati do pregleda djeteta žrtve od strane liječnika u 22,59 sati prošlo oko dva sata zbog čega je crvenilo kože koje su opisivali ovi svjedoci moglo proći, pri čemu iz medicinske dokumentacije za dijete žrtvu proizlazi da joj je pružena liječnička pomoć na način da joj je na desnu ruku postavljena imobilizacija, pa priležeća medicinska dokumentacija predstavlja podupirući dokaz iskazima djeteta žrtve i svjedoka koji su opisivali čin nasilničkog ponašanja optuženice prema djetetu žrtvi.

19. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženica navodi da je minimalni zakonski okvir za oba kaznena djela za koja je proglašena krivom, kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, pa s obzirom da sud nije utvrdio otegotnih okolnosti, nije bilo mjesta izricanja kazne iznad zakonskog minimuma za kazneno djelo nasilničkog ponašanja, kao niti za izricanje zakonskog minimuma za kazneno djelo oštećenja tuđe stvari, te da izrečene kazne nisu u skladu s propisanom svrhom kažnjavanja.

20. Protivno žalbenim navodima optuženice, prvostupanjski je sud utvrdio i pravilno vrednovao sve okolnosti koje su od značaja za proces individualizacije kazne propisan člankom 47. KZ/11, pa je kao olakotno optuženici cijenio da je ranije neosuđivana osoba, iz čega proizlazi da je inkriminirani događaj eksces u njenom dosadašnjem ponašanju, te da je osoba zrele životne dobi, dok nije utvrdio otegotnih okolnosti. Na temelju navedenih okolnosti, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, prvostupanjski je sud potom utvrdio pojedinačne kazne za svako kazneno djelo i to za kazneno djelo nasilničkog ponašanja iz članka 323.a KZ/11 kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca, a za kazneno djelo oštećenje tuđe stvari iz članka 235. stavak 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) mjeseca, nakon čega je primjenom odredaba o stjecaju kaznenih djela istu osudio na kaznu zatvora u trajanju 5 (pet) mjeseci, koja kazna je uvjetovana rokom kušnje od 1 (jedne) godine. Stoga, nije u pravu žaliteljica da je izrečena kazna prestroga, obzirom se radi o pojedinačnim kaznama koje za jedno kazneno djelo predstavlja propisani zakonski minimum, a za drugo kazneno djelo radi se o utvrđenoj kazni koja je jedan mjesec iznad zakonskog minimuma, uz primjenu uvjetne osude iz članka 56. KZ/11 s propisanim najkraćim vremenom provjeravanja. I ovaj drugostupanjski sud smatra da je izrečena kaznena sankcija u svemu primjerena osobi optuženice, težini kaznenih djela i stupnju njene krivnje te da će ista ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11.

21. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić