Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj:Kžmp-36/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasne Smiljanić kao predsjednice vijeća, te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ZĆ, zbog kaznenog djela protiv imovine – krađom – iz članka 228. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22, 114/23., 36/24. i 72/25 – u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr. odlučujući povodom žalbe optuženika podnesene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: Kmp-15/2025-74 od 14. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ZĆ kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom proglašen je krivim optuženi ZĆ zbog kaznenog djela krađe iz članka 228. stavka 1. i 3. KZ/11, kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11, kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11 i kaznenog djela dovođem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. KZ/11., činjenično opisanih u izreci te presude, te mu je za kazneno djelo iz članka 228. stavak 1. i 3., na temelju članka 228. stavak 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11, na temelju članka 314. stavka 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11, na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, za kazneno djelo iz članka 215. stavka 1. KZ/11, na temelju članka 215. stavka 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, pa je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci.

2. Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 12. listopada 2024. pa nadalje.

3. Na temelju članka 68. stavka 1., 2. i 3. KZ/11 optuženom je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

4. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25; dalje u tekstu: ZKP) oštećeno trgovačko društvo [trgovačko društvo] se sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom od 26.000,00 eura, te oštećeni AĆ sa postavljenim imovinskopravnim zahtjevom od 1.450,00 eura, upućuju na parnicu.

5. Na temelju članka 148. stavka 6. ZKP optuženi je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka i to u odnosu na troškove iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP na ime psihijatrijskog vještačenja, sudsko medicinskog vještačenja, prometnog vještačenja u iznosu koji će sud naknadno odrediti posebnim rješenjem, iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP na ime paušalne svote u iznosu od 2.000,00 (dvije tisuće) eura te iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP na ime nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti u iznosu koji će sud naknadno odrediti posebnim rješenjem.

6. Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, putem branitelja Dine Lučeva, odvjetnika iz Zagreba, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Spis je u smislu odredbe članka 474. stavak 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

9. Žalba optuženika nije osnovana.

10. U odnosu na točku 1. izreke pobijane presude i kazneno djelo krađe iz članka 228. stavak 1. i 3. KZ/11 optuženik u žalbi navodi da „… nema ovlaštene prijave za krađu jer je jedino vlasnik vozila Avis Budeget Italia SPA, ovlašten istu podnijeti…“ Nadalje, ističe da tvrtka Rental Virbus d.o.o. Zagreb nije ovlaštena podnijeti prijavu jer nije vlasnik vozila, te isto tako ŠĆ nije ovlaštena osoba tvrtke Rental Virbus d.o.o. Zagreb za poduzimanje bilo kakvih pravnih radnji jer nije priložio nikakav dokument za zastupanje društva.

11. Protivno žalbenim prigovorima optuženika da nema ovlaštene kaznene prijave za kazneno djelo krađe iz članka 228. stavak 1. i 3. KZ/11 jer da prijavu može podnijeti samo vlasnik, ističe se da je odredbom članka 204. stavak 1. ZKP svatko dužan prijaviti kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti, koje mu je dojavljeno ili za koje je saznao, a iz odredbe članka 245. KZ/11 koja propisuje na koji način se za kaznena djela protiv imovine pokreće kazneni postupak, proizlazi da se za kazneno djelo krađe iz članka 228. stavak 3. KZ/11 počinjeno na štetu trgovačkog društva [trgovačko društvo], kazneni postupak pokreće po službenoj dužnosti, pa okolnost na koju se ukazuje žalbom, da kaznenu prijavu nije podnijela ovlaštena osoba trgovačkog društva Avis Budget Italia SPA kao vlasnika vozila, ne upućuje na zaključak da nisu ispunjene formalne pretpostavke za vođenje kaznenog postupka za ovo kazneno djelo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

12. U odnosu na žalbene navode da ŠĆ nije ovlaštena osoba tvrtke Rental Virbus d.o.o. Zagreb za poduzimanje bilo kakvih pravnih radnji, iz spisa proizlazi da je isti nakon podnošenja kaznene prijave u PP Velika Gorica, dana 11. listopada 2024. na obrascu navedene policijske postaje podnio imovinskopravni zahtjev na ime materijalne štete koja je nastala društvu Rental Viribus d.o.o. u visini od 26.000 eura. Na raspravi održanoj **.**.2025. ŠĆ nije ispitan u svojstvu zastupnika oštećenika, već je ispitan kao svjedok. S obzirom da je pobijanom presudom sud oštećenika društvo [trgovačko društvo] s imovinskopravnim zahtjevom uputio u parnicu, okolnost da ŠĆ nije ovlašteni zastupnik oštećenika, jer isti u spis nije dostavio nikakvu ispravu temeljem koje bi bio ovlašteni zastupnik oštećenika, nije ostvarena nikakva povreda, niti je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno kako to neosnovano u žalbi tvrdi optuženik.

13. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP optuženik obrazlaže na način da je prvostupanjski sud temeljio osuđujuću presudu na dokazima na kojima se ne može temeljiti presuda i koji se ne mogu koristiti tijekom postupka, pozivajući se na članak 86. stavak 3. ZKP, članak 208. ZKP, članak 205. stavak 6. ZKP, članak 206. i 296. stavak 6. ZKP ukazujući da se te obavijesti, zapisnici i službene zabilješke trebaju izdvojiti iz spisa i dostaviti sucu istrage, pa kako to prvostupanjski sud nije učinio ostvario je navedenu povredu. Međutim, iz dokaza koji su provedeni na raspravi i izvedeni tijekom dokaznog postupka i na kojima je prvostupanjski sud temeljio pobijanu presudu proizlazi da sud svoju odluku nije temeljio na navedenim bilješkama, obavijestima i zapisnicima, radi čega žalbeni navodi optuženika nisu prihvaćeni.

14. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na kazneno djelo krađe optuženik nalazi u analizi i zaključcima prvostupanjskog suda s kojima se ne slaže, već smatra da su razlozi pobijane presude u pogledu odlučnih činjenica nelogični i neživotni. Međutim, protivno istaknutim žalbenim prigovorima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice, potom pravilno zaključio da su se u ponašanju optuženika ostvarila sva bitna obilježja kaznenog djela krađe iz članka 228. stavak 3. KZ/11 te ga za to djelo proglasio krivim, a za svoje razloge iznio je jasne, dostatne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tako je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude iznio temeljitu analizu provedenih dokaza te naveo da iz podataka o otuđenom vozilu (list 14-16 spisa), iskaza svjedoka ŠĆ (list 442-444 spisa), iskaza svjedoka AĆ (listovi 430-432 spisa) te podataka zapisnika o očevidu (listovi 32-39 spisa) nedvojbeno proizlazi da je predmetni automobil bio ukraden dana 10./11. listopada 2024.u vremenu od 14,00 sati prethodnog dana do 7,30 sati idućeg dana, te da je svjedok ŠĆ slučajno idućeg dana 11. listopada 2024. u prijepodnevnim satima primijetio to vozilo u vožnji i obavijestio policijske službenike, nakon čega je policija poduzela potragu radi pronalaska vozila i počinitelja, te je u vozilu zatečen optuženik koji je bježao tim vozilom od svjedoka ŠĆ koji ga je pratio, a zatim i policijskim službenicima koji su ga pokušavali zaustaviti, te je tijekom bijega izgubio kontrolu nad vozilom i udario u stambenu zgrade gdje je i dalje pokušao pobjeći, ali je spriječen od strane policijskih službenika. Pravilno je prvostupanjski sud obranu optuženika da nije otuđio navedeno vozilo, ocijenio nevjerodostojnom dajući pri tome jasne i valjane razloge, imajući u vidu da je upravo optuženik u ukradenom vozilu zamijećen kraće vrijeme od izvršene krađe, te je po zamjećivanju pokušao pobjeći, pri čemu je s pravom kao neuvjerljivu i nelogičnu otklonio obranu optuženika da je s poznanikom Z za kojeg ne zna druge podatke, dogovorio posudbu tog automobila za 50 eura kako bi otišao po svoju djevojku pa je auto našao na parkingu kod Zagrebačke banke d.d. u Velikoj Gorici za koji je ključ bio ostavljen na prednjem kotaču, dok je tijekom prvog ispitivanja naveo da je ključeve od vozila dobio u jednom kafiću na trgu u Velikoj Gorici, pri čemu nije dao jasne i logične razloge radi čega se nije zaustavio na traženje policijskih službenika, pa ispravno takva obrana optuženika nije prihvaćena kao vjerodostojna.

15. U odnosu na točku 2. izreke pobijane presude i kaznena djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11, teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11 i dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavka 1. KZ/11 optuženi pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na način da izlaže izvedene dokaze, iznosi analizu tih dokaza i zaključke prvostupanjskog suda s kojima se ne slaže, tvrdeći da je oštećenik AĆ u svom iskazu izmijenio odlučnu činjenicu da mu je optuženik ruku zaglavio između sjedala vozača i vrata i počeo se kretati velikom brzinom, dok je prethodno u istom iskazu naveo da ga je optuženik cijelo vrijeme držao ruku, ali da obje varijante opisa nisu moguće iz tehničkih razloga jer optuženiku za upravljanje vozilom trebaju obje ruke, pa je oštećenik mogao pustiti optuženog čim je optuženik dao gas te tada ne bi zadobio tako teške ozljede.

16. Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio iskaz svjedoka AĆ te ga potom doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima, ispravno zaključivši da je optuženik svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. Naime, u iskazu svjedoka AĆ nema proturječnosti u opisu radnji optuženika, niti njegovih radnji te su netočni žalbeni navodi da je ovaj svjedok mijenjao iskaz, a način na koji je opisao inkriminirani događaj je jasan, logičan, uvjerljiv i tehnički izvediv. Osim toga, njegov iskaz je u suglasju s medicinskom dokumentacijom na ime oštećenika, sudsko-medicinskom vještačenju u kojem su utvrđene ozljede koje je isti zadobio u inkriminiranom događaju u vidu krvnog podljeva s manjom ranom u lijevom tjemenom zatiljnom dijelu glave, ranu lijevog lakta, krvni podljev u području desnog gluteusa i gornjeg dijela desne natkoljenice, oguljotinu na koži desnog koljena, krvni podljev s oteklinom u području lijevog koljena, krvni podljev s oteklinom na vanjskoj strani desne potkoljenice, prijelom u području vrha lijevog lakta (olekranona) s izljevom u zglob, unutarnju ozljedu desnog koljena (subtotalni razdor prednjeg križnog ligamenta i kontuziju zglobnih dijelova natkoljenične i goljenične kosti), od čega površinske ozljede (krvni podljevi, oguljotine kože, rane i otekline) svaka za sebe predstavljaju tjelesnu ozljedu, dok ozljede u vidu prijeloma u području lijevog lakta i unutarnje ozljede desnog koljena jesu ozljede koje svaka za sebe predstavljaju tešku tjelesnu ozljedu, te se mehanizam nastanka ozljeda utvrđenih kod oštećenika uklapa u dinamiku odvijanja prometne situacije koja je utvrđena prometnim vještačenjem iz kojeg proizlazi da ne bi došlo do pada policijskog službenika AĆ kojeg je osobnim vozilom optuženik vukao na putu od oko 200-tinjak metara i njegovog ozljeđivanja da optuženik nije vozilom krenuo naglo prema naprijed i prema prostoru kojeg je vožnjom unatrag zatvaralo kombi vozilo, kao i iz iskaza oštećenika, pri čemu je sudsko-medicinski vještak naveo da su sve ozljede utvrđene kod oštećenika mogle nastati padom žrtve na kolnik i posljedičnim trenjem tijela o podlogu, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su utvrđene ozljede kod žrtve u uzročno-posljedičnoj vezi s inkriminiranim postupanjem optuženika.

17. Optuženik u žalbi osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka AĆ navodeći da je on nepouzdani svjedok jer je netočno iskazao da se taj dan na Trgu bana Josipa Jelačića održavala dječja trka, iako se održavala nogometna utakmica Hrvatska – Škotska. Međutim, istaknutim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je ovaj svjedok vjerodostojno iskazivao, budući da iz zapisnika o raspravi od 26. veljače 2025. o ispitivanju ovog svjedoka proizlazi da je isti u uvodom dijelu svog iskaza naveo da je na dan inkriminiranog događaja radio kao interventni policajac zajedno s kolegama na osiguranju područja oko Trga bana Josipa Jelačića vezano za utakmicu koja se održavala te da je u gradu bilo dosta stranih navijača i gostiju. Iz navedenog slijedi da su žalbeni navodi optuženika neistiniti.

18. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaz svjedoka AĆ kao vjerodostojan dokaz dajući za svoj zaključak detaljne, jasne i valjane razloge te ga dovodeći u vezi s ostalim dokazima, ispravno zaključio da je optuženik inkriminiranim radnjama ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavak 1. KZ/11.

19. Nisu osnovani žalbeni navodi optuženika da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio provođenje vještačenja po vještaku za sigurnost i pribavu dokumentacije od MUP-a o procjeni opravdanosti intervencije prilikom zadobivanja ozljeda na radu. Naime, osnovano je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 421. stavak 1. točka 2. ZKP odbio kao nevažne te dokazne prijedloge optuženika dajući za svoju odluku ispravne i jasne razloge, navodeći da su na temelju iskaza svjedoka i vještaka na sve bitne okolnosti kaznenih djela, te pregledom snimke video nadzora, utvrđene sve odlučne činjenice, radi čega za utvrđivanje bitnih elementa kaznenih djela stavljenih na teret optuženiku nije potrebno provođenje vještačenja, očevida i rekonstrukcije kao ni pribavljanje predmeta nadležne policije. Stoga nije u pravu optuženik da je zbog odbijanja tih dokaznih prijedloga činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno.

20. U odnosu na kazneno djelo dovođenjem u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom iz članka 215. stavak 1. KZ/11 optuženik navodi da je sud krivnju optuženika za to djelo utemeljio na nezakonitim dokazima jer je u obrazloženju pobijane presude koristio dokaze na kojima se ne može temeljiti presuda, pozivajući se na odredbe članka 86. stavak 3. ZKP, članak 208. ZKP, članak 205. stavak 6. ZKP, članak 206. i 296. stavak 6. ZKP, smatrajući da je na taj način prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP. Međutim, iz ovakvih žalbenih navoda nije jasno na koje to dokaze optuženik misli jer ih ne navodi niti ne konkretizira, time da je provjerom njegovih žalbenih navoda ovaj drugostupanjski sud utvrdio da je prvostupanjski sud utemeljio svoju presudu u odnosu na ovo kazneno djelo na iskazu svjedoka AĆ, izvješća policijskih službenika koji su sudjelovali u ovoj intervenciji ŽĆ, RĆ, KĆ, TĆ, DĆ, ČĆ, MĆ, NĆ, SĆ, LĆ i ĆĆ, te na snimkama video nadzora iz kojih proizlazi da se toga dana na Trgu bana Josipa Jelačića i Ilici nalazio veći broj ljudi pješaka, roditelja s djecom, policijskih službenika, tramvaja i dostavnih vozila, zbog čega nisu istiniti žalbeni navodi da je sud presudu temeljio na nezakonitim dokazima.

21. U odnosu na kazneno djelo prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11 optuženik u žalbi navodi da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje jer nije uzeo u obzir da oštećeni AĆ nije postupao prema pravilima službe obzirom se nije legitimirao policijskom značkom, da nije istina da je povikao „Stoj policija“ a njegova uniforma bitno je različita od uniforme temeljne policije, te je optuženog primio „u zahvat“ desnom rukom koji guši i zbog kojeg se ostaje bez zraka, pa je optuženik poduzeo jedinu moguću reakciju da se oslobodi od zahvata kojim ostaje bez zraka od nepoznate osobe, a to je stiskanje papučice gasa, te da su djelatnici policije pokušali zaustaviti optuženog kombijem bez policijskih oznaka, pa se opisano ponašanje optuženika ne može kvalificirati prisilom prema službenoj osobi.

22. Tezu obrane da oštećeni AĆ kao policijski službenik nije postupao prema pravilima službe te da se on „bacio“ na vozilo optuženika, s pravom prvostupanjski sud nije prihvatio s obzirom da je iz provedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka AĆ iz kojeg proizlazi da je optuženik znao da je on policijski službenik jer mu je to dao do znanja govoreći mu „Stoj policija, ruke u zrak“, što je optuženiku rekao i policijski službenik RĆ u vrijeme kada se nalazio ispred vozila optuženika koji je imao spušteno prozorsko staklo na vozačevim vratima i mogao je čuti što mu oba policijska službenika govore, te je policijskom službeniku AĆ rekao da će ga ubiti i da je „smeće pandursko“, te pisanih izvješća policijskih službenika koji su sudjelovali u predmetnoj intervenciji iz kojih je utvrđeno da su policijski službenik AĆ i drugi policijski službenici postupali zakonito i u skladu sa svojim ovlastima poduzimajući radnje zaustavljanja vozača koji je vozio ukradeno vozilo, te koji se, unatoč usmenim naredbama policijskih službenika i fizičkim preprekama u vidu kombi vozila koje je policijski službenik ŽĆ pozicionirao ispred vozila optuženika u cilju sprečavanja njegovog daljnjeg bijega, nastavio ukradenim vozilom kretati te je gurao po tramvajskoj pruzi i izgurao službeno kombi vozilo i nastavio se kretati preko užeg centra grada. Netočni su navodi žalbe da je reakcija optuženika bila jedina moguća, a to je da „stisne papučicu gasa“ i nastavi vožnju kakao bi se oslobodio zahvata nepoznate osobe, jer se svaka prosječna osoba u opisanoj situaciji u kojoj se našao optuženik, kada mu policijski službenici odjeveni u odore interventne policije daju naredbu da se zaustavi, to i učinio, pa je pravilno prvostupanjski sud otklonio njegovu obranu da je smatrao da ga netko napada te da se ustrašio i zato nastavio vožnju.

23. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice i zaključio da se u ponašanju optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11, te je za svoja utvrđenja dao jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća ovaj drugostupanjski sud.

24. Optuženik se žali zbog odluke o kazni smatrajući da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio niti cijenio sve bitne činjenice koje su važne za odluku o kazni. Prvenstveno ističe da sud okolnost koja je utvrđena provedenim psihijatrijskim vještačenjem da je on u vrijeme događaja bio bitno smanjeno ubrojiv nije uzeo u obzir kao olakotnu okolnost, niti je kao olakotno cijenio njegove zdravstvene tegobe, kao ni mladu dob jer je u vrijeme počinjenja kaznenih djela imao 19 godina. Smatra da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda da su posljedice za oštećenika relativno blage, ali da su mogle nastupiti puno teže, jer je to samo pretpostavka suda na kojoj se ne može temeljiti presuda, kao i da je sud pogrešno primijenio opće kazneno pravo umjesto da je primijenio Zakon o sudovima za mladež.

25. Protivno istaknutim žalbenim navodima optuženika prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i primijenio prema optuženiku, mlađem punoljetniku odredbe općeg kaznenog prava, ispravno ocijenivši da nije opravdana primjena Zakona o sudovima za mladež. Kod ocjene koje će pravo primijeniti prvostupanjski je sud uzeo u obzir obranu optuženog, iskaz stručne suradnice suda BĆ, podatke izvoda iz kaznene evidencije za optuženika (list 1061 spisa), podatke izvoda iz prekršajne evidencije optuženika (list 1063 spisa), izvješća Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Pešćenica (list 165-168 spisa), izvješća stručne savjetnice državnog odvjetništva (list 171-172 spisa) te podatke presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Kmp-17/2024, nakon čega je pravilno utvrdio da iako je optuženik mlađi punoljetnik u dobi od 20 godina, još je u osnovnoj školi počeo pokazivati probleme u ponašanju, 2023. je osuđen u predmetu Pp-18107/2023 zbog prekršaja po Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, a 2024. je osuđen u predmetu Kmp-17/2024 zbog kaznenih djela prijetnje i povrede djetetovih prava na štetu članova svoje obitelji za koja kaznena djela mu je izrečena djelomična uvjetna osuda, posebna obveza liječenja od ovisnosti i sigurnosna mjera zabrane približavanja članovima svoje obitelji i udaljenje iz doma, te ima značajnih zdravstvenih teškoća zbog ovisnosti, pri čemu se nije podvrgnuo liječenju, te nije odgojno dostupan.

26. Zbog navedenog prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da se s obzirom na vrstu kaznenih djela i način njihovog izvršenja kao i ranija ponašanja optuženika protivna zakonu, ne radi o mladenačkom nepromišljenom deliktu te da njegovo inkriminirano postupanje nije u velikoj mjeri odraz njegove mlade životne dobi, pri čemu ne postoje okolnosti koje bi opravdale uvjerenje da će se svrha sankcija postići izricanjem odgojnih mjera ili kazne maloljetničkog zatvora. Stoga nije u pravu optuženik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenice kada je prema njemu primijenio opće kazneno pravo.

27. Primjenjujući opće kazneno pravo, sud je pravilno kao olakotne okolnosti optuženiku cijenio okolnost da je mlade životne dobi od samo 19 godina u vrijeme izvršenja kaznenih djela, da ima značajnih psihičkih teškoća i da mu je potrebno kontinuirano psihijatrijsko liječenje, kao i da je tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv uslijed tih teškoća i ovisnosti, a kao otegotno mu je cijenio da je ranije već kazneno i prekršajno osuđivan i to u prekršajnom predmetu broj Pp-18107/2023 zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, u predmetu broj Pp-18378/2023 zbog prometnog prekršaja iz članka 57. stavka 7. ZOSPC, članka 176. stavka 5. ZOSPC i članka 216. stavka 3. ZOSPC, te da je kazneno osuđivan zbog kaznenih djela prijetnje i povrede djetetovih prava na štetu članova svoje obitelji, da je u ovom događaju uništeno vozilo vrijedno oko 30.000 eura, kao i da samo slučajem u ovom događaju nisu nastale osobito teške tjelesne ozljede za policijskog službenika AĆ te daljnje posljedice za život i tijelo policijskih službenika koji su sudjelovali u intervenciji te građana koji su se tada našli u užem centru grada.

28. Stoga nisu istiniti žalbeni prigovori optuženika da mu sud nije kao olakotno cijenio da je u vrijeme događaja bio bitno smanjeno ubrojiv, njegove zdravstvene tegobe, kao ni mladu dob jer upravo suprotno sud je te okolnosti pravilno utvrdio kao olakotne i potom ispravno vrednovao. Jednako tako ispravno je utvrdio otegotne okolnosti na strani optuženika koje se odnose na raniju prekršajnu kažnjavanost i kaznenu osuđivanost, kao i posljedice djela u vidu materijalne štete nastale za vlasnika uništenog vozila i višestruke tjelesne ozljede oštećenog policijskog službenika AĆ, ali i visok stupanj opasnosti za živote većeg broja osoba, policijskih službenika i građana koji su se u vrijeme događaja kretali užim centrom grada.

29. Pravilnom ocjenom svih okolnosti koje utječu na proces individualizacije kazne, sukladno članku 47. KZ/11 prvostupanjski je sud, vodeći računa o rasponu propisane kazne za svako pojedino kazneno djelo, najprije utvrdio pojedinačne kazne zatvora za svako kazneno djelo i to za kazneno djelo iz članka 228. stavka 3. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo iz članka 314. stavka 1. i 2. KZ/11 kaznu zatvora 2 (dvije) godine, za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11 kaznu zatvora 2 (dvije) godine i za kazneno djelo iz članka 215. stavka 1. KZ/11 kaznu zatvora 2 (dvije) godine, nakon čega je primjenom odredaba o stjecaju kaznenih djela, na temelju članka 51. KZ/11 optuženom izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci.

30. Utvrđene pojedinačne kazne zatvora kao i jedinstvena kazna zatvora na koju je optuženik osuđen, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u svemu je primjerena težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela, posljedicama djela i osobi optuženika te će se njome ostvariti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11, zbog čega žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana.

31. Ispitana je pobijana presuda u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odbiti žalbu optuženika i odlučiti kao u izreci na temelju odredbe članka 482. ZKP.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Jasna Smiljanić