Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kžzd-252/2023-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja toga suda Jasne Smiljanić, kao predsjednice vijeća te Irene Kvaternik i Gordane Mihele Grahovac, kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv optuženog ĆR, zbog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavak 2. i 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci i optuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: Kzd-8/2023-6 od 24. svibnja 2023., u javnoj sjednici vijeća, u nazočnosti zz braniteljice optuženika Ljiljane Planinić, odvjetnice iz Zagreba, održanoj 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom ĆR za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 158. stavak 6. u vezi članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 158. stavak 6. u vezi članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora 6 (šest) mjeseci, te se na temelju članka 51. KZ/11 prihvaća po prvostupanjskom sudu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

II. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i žalbe optuženog ĆR odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Kzd-8/2023-6 od 24. svibnja 2023., optuženi ĆR proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina - iz članka 158. stavak 2. i 6. KZ/11, činjenično i pravno opisana u izreci pobijane presude, te mu je za kazneno djelo pod točkom 1. na temelju članka 158. stavak 6. KZ/11 i odredbe članka 51. stavak 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2. na temelju članka 158. stavak 6. KZ/11 i odredbe članka 51. stavak 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora 6 (šest) mjeseci, te je na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca.

2. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17., 126/19. i 80/22.; nastavno: ZKP) oštećena GR je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP nalaženo je optuženiku podmiriti paušalni trošak u iznosu od 106,18 eura (stotinušesteura osamnaestcenti) te trošak provedenog psihologijskog vještačenja u iznosu od 530,89 eura (petstotinatrideseteuraosamdesetdevet centi) i psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 530,89 eura (petstotinatrideseteuraosamdesetdevetcenti), te nagradu i naknadu opunomoćenika djeteta žrtve GR, odvjetnika Gorana Marjanovića iz Rijeke u visini koja će se odmjeriti posebnim rješenjem.

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se žalba prihvati na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

5. Protiv navedene presude žalbe je podnio optuženi ĆR, po braniteljici Ani Trošelj, odvjetnici iz Rijeke zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da se optuženik i njegova braniteljica obavijeste o sjednici drugostupanjskog suda na kojoj žele biti prisutni, te da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe. Žalba optuženika podnesena je i po branitelju Antonu Denona, odvjetniku iz Rijeke zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se branitelj obavijesti o sjednici drugostupanjskog suda, te da se žalba prihvati, pobijana presuda preinači, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. S obzirom da su obje žalbe optuženika podnesene po braniteljima u bitnome istovjetne, te su žalbeni navodi međusobno povezani, obje će se razmatrati jedinstveno kao jedna žalba optuženika.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP, na njihov zahtjev, izvješteni su optuženi ĆR, njegovi branitelji Ana Trošelj i Anton Denona te državni odvjetnik. Na sjednicu nisu pristupili, uredno obaviješteni, državni odvjetnik, optuženik i braniteljica Ana Trošelj, dok je pristupila z.z. branitelja Antona Denona, odvjetnica Ljiljana Planinića koja je na sjednici iznijela žalbene razloge.

9. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalbe optuženika nisu osnovane.

U odnosu na žalbe optuženika, osim odluke o kazni

10. Optuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom da nedostaje ozbiljna analiza iskaza djeteta žrtve te dovođenje u vezu njenog iskaza s ostalim proturječnim dokazima, da izostaje obrazloženje u pogledu namjere optuženika koja je sadržana u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, nedostaju razlozi zašto sud smatra da su radnje stavljene mu na teret bludne radnje, kao i da izostaju valjani razlozi za utvrđenje da se radi o kvalifikatornom obliku kaznenog djela počinjenog zlouporabom ovlasti.

11. Protivno istaknutim žalbenim prigovorima, u pobijanoj presudi prvostupanjski je sud u svim navedenim okolnostima iznio jasne, dostatne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud ostvario navedenu postupovnu povredu. Tako je prvostupanjski sud u razlozima pobijane presude pod točkama 32. do 35. obrazloženja iznio temeljitu analizu iskaza djeteta žrtve GR dovodeći ga u vezu s iskazima svjedoka ŠR, CR i HR kojima se dijete o inkriminiranim događajima povjerilo, te provedenim psihijatrijsko psihologijskim vještačenjem kojim je utvrđeno da je dijete žrtva bila izložena traumatskom iskustvu proživljenom od strane optuženika. Isto tako, prvostupanjski je sud iznio i temeljitu analizu i ocjenu proturječnih dokaza i to iskaza svjedoka TR, RR koje potkrijepljuju obranu optuženika i svjedokinje JR, zbog čega nije u pravu optuženik da presuda ne sadrži ozbiljnu analizu i ocjenu provedenih dokaza odnosno ocjenu proturječnih dokaza.

11.1. Jednako tako, prvostupanjski je sud u razlozima presude iznio jasne i dostatne razloge zbog kojih smatra da su inkriminiranim postupanjem optuženika ispunjeni svi sastojci krivnje propisani člankom 23. KZ/11 jer je postupao s namjerom zadovoljenja svog spolnog nagona, dodirujući dijete žrtvu u predjelu intimnih dijelova tijela i ljubeći je po vratu i usnama, pri čemu je bio svjestan da je navedeno ponašanje zabranjeno, da je žrtva dijete ispod petnaest godina života, kao i da je ostvaren kvalifikatorni oblik kaznenog djela jer je navedene radnje poduzeo zlouporabom ovlasti koje je kao trener jahanja djeteta žrtve imao (točke 39. do 43 obrazloženja pobijane presude). Jednako tako nije u pravu optuženik da nedostaju razlozi zašto sud smatra da su radnje stavljene mu na teret optuženiku bludne radnje, budući je te razloge prvostupanjski sud iznio u točkama 20. i 21. obrazloženja u bitnome navodeći da se opisanim radnjama grubo zadire u seksualnost žrtve te povređuje stid i moral žrtve.

12. Optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio daljnju postupovnu povredu iz članka 468. stavak 3. ZKP ukazujući na nepravilnosti koje su utjecale ili mogle utjecati na presuđenje. U vezi s navedenim prigovorima, ovaj drugostupanjski sud ukazuje žalitelju da iako je izostalo očitovanje optuženika o imovinskopravnom zahtjevu oštećene, u situaciji kada je pobijanom presudom oštećena upućena u parnicu, izostanak takvog očitovanja evidentno nije utjecao na presuđenje u pogledu povrede prava obrane. Odbijanjem dokaznog prijedloga za suočenje žrtve i svjedoka RR i TR iako se njihovi iskazu ne slažu u pogledu određenih činjenica, nije ostvarena navedena relativno bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je sud za odbijanje tog dokaznog prijedloga, na što je ovlašten odredbom članka 421. ZKP dao jasne i valjane razloge u točki 5. obrazloženja pobijane presude, čime nije nepravilno primijenio navedenu odredbu. Nije povrijeđena odredba članka 450. ZKP jer je sud naveo da je pročitao dokumentaciju i iskaze koje nije stvarno pročitao, s obzirom na trajanje rasprave dana 14. siječnja 2022. od 09,00 do 09,35 sati, a na tim dokazima je temeljio pobijanu presudu. Uvidom u navedeni zapisnik o raspravi od 14. siječnja 2022. utvrđeno je da je rasprava započela u 13,15 sati i završila u 14,00 sati nakon čega je 19. siječnja 2022. objavljena presuda broj Kzd-18/2019, pa je žalitelj pogrešno citirao navedeni zapisnik o raspravi, misleći zapravo na zapisnik o raspravi koja je provedena u ponovljenom postupku i to 22. svibnja 2023. kada je rasprava započela u 09,00 sati i dovršena je u 09,35 sati. Iz navedenog zapisnika proizlazi da je sud izveo dokaze čitanjem i pregledavanjem dokumentacije i iskaza svjedoka, pa unatoč tome što žalitelj ukazuje na kraće vrijeme trajanja rasprave, proizlazi da su svi navedeni dokazi izvedeni, a stranke nisu iznosile primjedbe na izvedene dokaze niti način njihova izvođenja. Zbog navedenog nije osnovan prigovor optuženika da se presuda temelji na dokazima koji nisu izvedeni na raspravi. Slijedom svega izloženog žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP nije osnovana.

13. Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaze djeteta žrtve i svjedoka kojima se ona povjerila o inkriminiranim događajima, kao i provedenog vještačenja, te da je izostala brižljiva i pažljiva analiza njenog iskaza koja u pojedinim fazama postupka različito iskazuje o određenim činjenicama kada je počela dolaziti na jahanje u jahački klub „Galop“, o samim radnjama optuženika koje različito opisuje, te ukazuje na iskaze svjedokinja RR i TR koji su u određenim bitnim okolnostima različiti od iskaza djeteta žrtve, pa je sud propuštanjem suočenja žrtve s navedenim svjedokinjama činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrdio, te posljedično izveo pogrešan zaključak o dokazanosti kaznenih djela stavljenih mu na teret, čime je ujedno na opisani način povrijedio kazneni zakon budući je optuženika proglasio krivim i kaznio za kazneno djelo iz članka 158. stavak 6. KZ/11 iako nije utvrdio bez ikakve dvojbe da bi optuženik postupao na način opisan u izreci pobijane presude.

14. Suprotno navedenim žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud na temelju provedenih dokaza, temeljitom analizom i ocjenom svakog dokaza posebno i dovodeći ih u međusobnu vezu, pravilno utvrdio da je optuženik na način opisan u izreci pobijane presude poduzeo opisane inkriminirane radnje, koje jesu bludne radnje, i za svoje zaključke je dao jasne, neproturječne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Ispravnom analizom i ocjenom iskaza djeteta žrtve GR čiji je iskaz pravilno ocjenjen kao vjerodostojan dokaz, a koja je iskazivala jasno, uvjerljivo i dosljedno u oba navrata bez uočenih različitosti ili proturječnosti, te prihvaćanjem iskaza svjedoka ŠR, CR i HR kojima se dijete o inkriminiranim događajima povjerilo, te provedenim psihijatrijsko psihologijskim vještačenjem kojim je utvrđeno da je dijete žrtva bila izložena traumatskom iskustvu proživljenom od strane optuženika, sud je donio pravilan zaključak da je optuženik svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja terećenih kaznenih djela za koja ga je proglasio krivim. Prvostupanjski je sud iznio valjanu analizu i ocjenu iskaza svjedoka TR i RR te iznio jasne i valjane razloge zbog čega imenovane nisu vidjele niti morale vidjeti inkriminirana ponašanja optuženika, koja se po prirodi stvari najčešće i događaju bez prisustva drugih osoba, kao i razloge zašto nije prihvatio njihove iskaze u dijelu da se nikada u niti jednom trenutku višemjesečnog jahanja nisu odvojile, jašući na konjima, od djeteta žrtve i optuženika koji se nalazio na istom konju iza djeteta žrtve kada je poduzimao inkriminirane radnje.

14. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio činjenično stanje i u odnosu na okolnost da je optuženik znao da je žrtva dijete mlađe od petnaest godina i da je kaznena djela počinio zlouporabom ovlasti. O tim je utvrđenjima iznio je detaljne, jasne i valjane razloge u bitnome navodeći da je iz obrane optuženika iznesene u prethodnom postupku utvrđeno da mu je dijete žrtva rekla da ima četrnaest godina tijekom razgovora kada bi jahali, odnosno kada bi sjedili na ranču, a iz iskaza majke djeteta žrtve proizlazi da su susjedi optuženika, da ga poznaju od ranije te da je poznavala njegovu pokojnu suprugu, pri čemu nije sporno da su dijete žrtva i kćer optuženika TR u inkriminirano vrijeme bile prijateljice i provodile puno vremena zajedno na ranču optuženika. Sve navedeno ukazuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome da je optuženik bio svjestan dobi djeteta žrtve. Jednako tako, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da je optuženik bio trener jahanja djetetu žrtvi, da joj je kao trener bio autoritet, da su dijete žrtva i njeni roditelji stekli puno povjerenje u njega dopuštajući da isti povremeno automobilom vozi dijete na treninge, te da iz iskaza djeteta žrtve proizlazi da je u optuženika kao osobu koja je uči jahanju i kao oca njene prijateljice TR imala puno povjerenje, te da sve što on govori je tako, iako ju je smetalo njegovo inkriminirano ponašanje, te da je isti iskoristio položaj trenera govoreći djetetu žrtvi tijekom jahanja na konju i dodirujući je za spolovilo „da to čini radi bolje kontrole prilikom jahanja“, temeljem čega je pravilno zaključio da je optuženik kaznena djela počinio zlouporabom ovlasti trenera nad djetetom žrtvom. Stoga nije u pravu optuženik da su oba djela za koja je proglašen krivim pogrešno kvalificirana kao kaznena djela iz članak 158. stavak 6. KZ/11.

16. S obzirom na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i ispravne zaključke prvostupanjskog suda o dokazanosti krivnje optuženika za počinjena kaznena djela, nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegovu obranu i osloboditi ga od optužbe, budući je njegova obrana suprotna provedenim dokazima zbog čega je ispravno ocijenjena nevjerodostojnom.

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika i žalbe optuženika zbog odluke o kazni

17. U žalbi državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona navodeći da je optuženiku prvostupanjski sud za jedno kazneno djelo utvrdio kaznu zatvora od deset mjeseci, a za drugo kazneno djelo kaznu zatvora šest mjeseci, ne primijenivši pri tome odredbe o ublažavanju kazne iz članka 48. stavak 2. KZ/11 imajući u vidu da je u vrijeme počinjenja kaznenog djela zakonom bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, pri čemu u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije iznio razloge za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma.

18. Osim toga, državni odvjetnik u žalbi ističe da je izrečena kazna zatvora optuženiku preblaga, da nema osnova za eventualno ublažavanje kazne jer ne postoji niti jedna osobito olakotna okolnost koja bi opravdavala izricanje blaže kazne, već naprotiv prvostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri cijenio značaj otegotnih okolnosti propustivši dati adekvatan značaj vrsti i težini počinjenih kaznenih djela, te dobi djeteta žrtve kao i posljedice traumatizacije u njenom svakodnevnom funkcioniranju, pa smatra da se izrečenom kaznom zatvora koja je na granici zakonskog minimuma neće ostvariti svrha kažnjavanja na planu specijalne i generalne prevencije, radi čega smatra da optuženiku treba izreći kaznu zatvora u duljem trajanju.

19. Optuženik, suprotno stavu državnog odvjetnika, u žalbi navodi da je izrečena kazna prestroga, te da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da optuženik ranije nije osuđivan, te uopće nije cijenio protek vremena od počinjenja djela, činjenicu da je udovac koji je sam odgojio dvoje djece od kojih je jedna mlađa punoljetnica koja se redovno školuje te da on i dalje skrbi za svoju obitelj. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotno istom cijenio upornost u činjenju kaznenih djela iz razloga što je inkriminirani događaj trajao oko mjesec dana svega nekoliko puta, što je kratko vrijeme da bi se moglo zaključiti da je pokazao upornost. Smatra da se blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

20. U pravu je državni odvjetnik da je prvostupanjski sud utvrdio pojedinačne kazne zatvora za oba kaznena djela ispod zakonskog minimuma, ne primijenivši odredbe o ublažavanju kazne. Naime, u vrijeme počinjenja kaznenog djela na temelju odredbe članka 158. stavak 6. KZ/11 ( Narodne novine broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.) za počinitelja je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, pri čemu Kazneni zakon u vrijeme presuđenja (Narodne novine broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18, 126/19., 84/21., 114/22) nije blaži za optuženika. Stoga je u pravu državni odvjetnik da je izricanjem pojedinačnih kazni optuženiku ispod zakonom propisanog minimuma, bez primjeni odredaba o ublažavanju kazne, na opisani način prvostupanjski sud ostvario povredu kaznenog zakona iz članka 469. točka 5. ZKP. Zbog navedenog djelomično je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona.

21. Prilikom odmjeravanja kazne prvostupanjski sud je optuženiku ispravno cijenio kao olakotno da ranije nije osuđivan. Pravilno optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud propustio kao olakotno cijeniti okolnost da je od počinjenja djela do presuđenja proteklo dulje vrijeme u kojem se optuženik nije pojavio kao počinitelj novog kaznenog djela te obiteljske prilike optuženika koje ukazuju da je udovac koji je sam odgajao dvoje djece od kojih je jedna mlađa punoljetnica koja se redovno školuje.

22. Protivno žalbenim tvrdnjama optuženika pravilno je prvostupanjski sud kao otegotno istom cijenio izraženu upornost u činjenju kaznenih djela koja se očituje u višekratnom poduzimanju inkriminiranih radnji u razdoblju od oko mjesec dana, da je kaznena djela činio na štetu djeteta žrtve koja je približne dobi kao i njegova kćer koja je bila njena prijateljica, te posljedice djela koje su se reflektirale na psihofizičko zdravlje djeteta žrtve.

23. Cijeneći raniju neosuđivanost optuženika, protek vremena od počinjenja kaznenih djela, te obiteljske prilike optuženika iz kojih proizlazi da je udovac koji je sam odgajao dvoje djece od kojih je jedna mlađa punoljetnica koja se redovno školuje, te prihvaćajući utvrđene otegotne okolnosti od strane prvostupanjskog suda, ovaj drugostupanjski sud smatra da istaknute olakotne okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu i istaknute u žalbi optuženika, kako pojedinačno tako i ukupnosti, imaju značaj osobito olakotnih okolnosti zbog kojih je opravdana primjena odredaba o ublažavanju kazne iz članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11. Iako je prvostupanjski sud propustio kao olakotno cijeniti optuženiku njegove osobne i obiteljske prilike te protek vremena od počinjenja djela, suprotno žalbenim prigovorima optuženika da je izrečena kazna zatvora prestroga, prvostupanjski je sud pravilno utvrdi i ispravno vrednovao sve otegotne okolnosti na strani optuženika, zbog kojih, protivno žalbenom prijedlogu optuženika, nije bilo mjesta primjeni uvjetne osude, imajući u vidu način počinjenja, težinu i posljedice kaznenih djela za koja je proglašen krivim.

24. Zbog svega navedenog, ovaj drugostupanjski sud je djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je optuženom ĆR za kazneno djelo pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 158. stavak 6. u vezi članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11 utvrđena kazna zatvora 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju odredbe članka 158. stavak 6. u vezi članka 48. stavak 2. i članka 49. stavak 1. točka 4. KZ/11 utvrđena kazna zatvora 6 (šest) mjeseci, a na temelju članka 51. KZ/11 prihvaćena po prvostupanjskom sudu izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, koja je u svemu primjerena stupnju krivnje optuženika, težini i posljedicama počinjenih kaznenih djela, te će se njome ispuniti svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11.

25. Pobijana presuda ispitana je u smislu odredbe članka 476. stavak 1. ZKP te kako nisu nađene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je odlučiti kao u izreci, na temelju odredbe članka 486. ZKP.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Jasna Smiljanić