Republika Hrvatska

Trgovački sud u Rijeci

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-209/2025-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja ZU, profesionalnog ribara iz Malog Lošinja, Josipa Kraljića 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Došen, odvjetnik u Rijeci, Andrije Medulića 3 protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupaju punomoćnici iz Grgić & Partneri odvjetničko društvo d.o.o. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, Pisarnica Rijeka, Riva 8, radi naknade štete od 12.892,69 EUR s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, objavljene 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747 isplatiti tužitelju ZU, PROFESIONALNI RIBAR iz Malog Lošinja, Josipa Kraljića 11, OIB [osobni identifikacijski broj] s osnove naknade materijalne štete iznos od 12.892,69 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 5.506,67 EUR od 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 5.159,60 EUR od 6. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos od 2.226,43 EUR od 21. listopada 2021. do isplate,

po stopi od 5,75% godišnje do 30. lipnja 2021., od 1. srpnja 2021. po stopi od 5,61% godišnje do 31. prosinca 2021., od 1. siječnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje do 30. lipnja 2022. od 1. srpnja 2022. po stopi od 5,31% godišnje do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje do 30. lipnja 2023., od 1. srpnja 2023. po stopi od 7,00% godišnje do 31. prosinca 2023., od 1. siječnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje do 30. lipnja 2024., od 1. srpnja 2024. po stopi od 7,25% godišnje do 31. prosinca 2024. od 1. siječnja 2025. po stopi od 6,15% godišnje do 30. lipnja 2025., od 1. srpnja 2025. po stopi od 5,15% godišnje do isplate, a u slučaju promjene kamatne stope, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja uvećano za tri postotna poena u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku na ime prouzročenog parničnog troška platiti tužitelju iznos od 1.763,07 EUR u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 20. listopada 2022. podnio tužbu pred ovim sudom radi naknade štete. Obrazlaže da je 19. prosinca 2020. došlo do prometne nezgode na Krčkom mostu oko 11:30 sati, a koju prometnu nezgodu je prouzročio osiguranik tuženika (broj police osiguranja tuženika 08111035992) upravljajući vozilom Fiat Doblo registarske oznake [registarska oznaka] na način da je prednjim dijelom vozila udario u stražnji dio vozila tužitelja Subaru Legacy 2.0 registarske oznake [registarska oznaka]. Uslijed štetnog događaja tužitelju je nastala totalna šteta na automobilu te se obratio s odštetnim zahtjevom tuženiku, no tuženik je tužitelju isplatio samo nesporan dio štete u iznosu od 118.000,00 kuna. Kako je tužitelj imao brojne prigovore na likvidaciju štete, to je u mirnom postupku pokušao ostvariti naknadu štete, ali tuženik nije prihvatio prigovore tužitelja, niti je preuzeo ostatke vozila, niti isplatio tužitelju naknadu za preuzimanje ostatka vozila. Kako je tuženik odbio likvidirati štetu na način da preuzme ostatke vozila, to su ostaci bili čuvani u ovlaštenom servisu, a za što je ovlašteni servis ispostavio tužitelju račun u iznosu od 16.775,00 kuna za vremensko razdoblje od 20. prosinca 2020. do 20. listopada 2021. Uz navedeno, tuženik pogrešno računa i tržišnu vrijednost vozila na način da neosnovano umanjuje vrijednost vozila s osnova odbitka pretporeza koji je odbijen u iznosu od 38.875,00 kuna te odbija isplatiti tužitelju vrijednost ostatka vozila u iznosu od 41.490,00 kuna, kao i iznos troškova prijevoza vozila na relaciji [adresa] u iznosu od 750,00 kuna. Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao činjenicu da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] dana 19. prosinca 2020. bilo osigurano kod tuženika policom automobilske odgovornosti, kojom se policom vlasnik vozila osigurao od odgovornosti za naknadu štete trećim osobama u skladu sa čl. 22. Zakona o obveznom osiguranju u prometu (dalje: ZOOP-u). Tuženik čini nespornim odgovornost osiguranika tuženika za nastanak prometne nezgode. Osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U prvom redu, tuženik nije obvezan preuzeti ostatke vozila temeljem čl. 951. ZOO-a kako to tvrdi tužitelj u prigovoru od 4. ožujka 2021. Tuženik je tužitelju dostavio ponudu za otkup ostatka vozila u iznosu od 41.490,00 kuna. Zahtjev za isplatom iznosa od 41.490,00 kuna osporava se u cijelosti. Nadalje, tuženik osporava osnovanost zahtjeva u iznosu od 38.875,00 kuna. Tuženik ističe kako je tužitelj obveznik plaćanja poreza na dodanu vrijednost, slijedom čega ima pravo na odbitak 50% pretporeza. U privitku se dostavlja potvrda o poreznom statusu tužitelja iz koje je razvidno kako je u sustavu PDV-a. Zahtjev s naslova troška ležarine osporava se u cijelosti kao neosnovan obzirom da je nastao isključivo tužiteljevom voljom i krivnjom. Tužitelj nema pravo na naknadu za ležarinu odnosno čuvanje vozila u servisu. Osporava se zatraženi tijek kamata obzirom na čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer je tuženik kao osiguratelj u cijelosti postupio u tamo propisanim rokovima. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. Ovaj sud je presudom poslovni broj P-643/2022-17 od 16. studenog 2023. naložio tuženiku platiti tužitelju iznos od 12.892,69 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je odlučeno o naknadi troškova postupka (odluka na stranici 86-92 spisa). Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Pž- 80/2024-3 od 12. ožujka 2025., odlučujući o žalbi tuženika, ukinuo citiranu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje s uputom da će ovaj sud provesti postupak u pogledu utvrđivanja je li tuženik dao ponudu za otkup ostatka vozila, je li tužitelj prihvatio ili odbio te pitanja vezana uz vrijednost vozila sukladno provedenom vještačenju te potrebnom vremenu čuvanja vozila (odluka na stranici 108-114 spisa).

4. U ponovljenom postupku tužitelj se očitovao na navode iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te je naveo da je iz priložene dokumentacije razvidno da je tuženik dostavio sporazum o namirenju tužitelju kojim nije postupio sukladno čl. 1085. st. 1. ZOO te su stranke pregovarale o visini štete i tužitelj je 5. ožujka 2021. izjavio tuženiku da mu prepušta ostatke vozila. Stoga tužitelj nije odbio ponudu prodaje, nego visinu koja mu je ponuđena. Također tužitelj nije bio ni u kakvom pravnom odnosu s trećom osobom, već isključivo s osigurateljem.

4.1. Što se tiče PDV-a, tužitelj upućuje na odluku VTS-a Pž-4590/2022 gdje je zauzeti stav da sukladno odredbama čl. 1085. ZOO-a odgovorna osoba je dužna uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala te da oštećenik ima pravo na naknadu štete koja uključuje i PDV pozivajući se na pravna shvaćanja VS RH Rev-1667/10 i Rev-x 341/10.

4.2. Vezano za troškove ležarine ističe kako ih je tužitelj potraživao samo do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, a ne i dalje.

5. Tuženik je naveo da nije sporno da je tuženik dostavio tužitelju ponudu za otkup ostatka vozila prema kojoj ni visina vrijednosti ostatka vozila nije bila sporna obzirom da je tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao isplatu upravo tog iznosa. Tuženik ističe da je nesporno da tužitelj nije prihvatio ponudu za otkup vozila pri tom zaboravljajući kako tuženikovu obvezu može ispuniti i druga osoba. Jedino što je tužitelj trebao napraviti je nazvati telefonski broj ponuđača i dogovoriti kupoprodaju.

5.1. U odnosu na navode da bi tužitelju pripadao PDV, tuženik ističe kako u ovoj pravnoj stvari nije takva pravna situacija jer tužitelj štetu nije ni otklanjao da bi mu PDV pripadao jer ga je platio. PDV je stavka koja je uzeta u obzir kod obračuna totalne štete na vozilu tužitelja.

5.2. Tuženik osporava trošak ležarine jer tužitelj nije dokazao da je te račune platio.

6. U daljnjem tijeku postupka sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu te uvidom u Nalaz i mišljenje vještaka prometne struke Alberta Grabovca iz Zagreba, Savska Opatovina 32 (Nalaz i mišljenje na stranici 59-66 spisa, usmeno obrazlaganje na stranici 117 spisa), kao i saslušanjem svjedoka MU (iskaz na stranici 118 spisa) utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, "Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete koju trpi kao posljedicu štetnog događaja od 19. prosinca 2020., prometne nezgode, u kojoj je oštećeno vozilo kojeg je vlasnik, a za koju je odgovoran osiguranik tuženika u iznosu od ukupno 12.892,69 EUR s kamatom. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama nije sporno da je 19. prosinca 2020. došlo do prometne nezgode na Krčkom mostu na način da je osiguranik tuženika, upravljajući vozilom Fiat Doblo registarske oznake [registarska oznaka], prednjim dijelom vozila udario u stražnji dio vozila tužitelja Subaru Legacy 2.0 registarske oznake [registarska oznaka]. Tuženik je priznao činjenicu da je vozilo registarske oznake [registarska oznaka] dana 19. prosinca 2020. bilo osigurano kod tuženika policom automobilske odgovornosti, kao što je učinio nespornim odgovornost osiguranika tuženika za nastanak prometne nezgode. Također nije sporno da je uslijed štetnog događaja tužitelju nastala totalna šteta na vozilu (tuženikov izvid štete na stranici 30-31 spisa). Nadalje, nije sporno da je tužitelj tuženiku prijavio i podnio zahtjev za naknadu štete 22. prosinca 2020. (prijava i zahtjev na stranici 7-8 spisa). Nije sporno da je tuženik procijenio visinu štete u iznosu od 118.400,00 kuna (tuženikova ponuda od 15. siječnja 2021. na stranici 9 spisa). Tuženik je do tog nespornog iznosa štete došao na način da je utvrdio novonabavnu cijenu predmetnog vozila u iznosu od 388.750,00 kuna, koji iznos je umanjio za iznos 50% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 38.875,00 kuna, navodeći da je tužitelj porezni obveznik s pravom povrata 50% PDV-a. Nadalje, amortizaciju vozila je ocijenio na 54,3% te je slijedom toga vrijednost vozila prije nezgode utvrdio u iznosu od 159.892,00 kuna, a koji iznos je umanjio za vrijednost ostatka vozila od 41.490,00 kuna (tuženikova ponuda od 15. siječnja 2021. na stranici 9 spisa i tuženikova odluka o prigovoru od 30. siječnja 2021. na stranici 13 spisa) te je tužitelju isplatio nesporan dio štete od 118.400,00 kuna. Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

9. Sporno jest je li tuženik osnovano umanjio iznos nastale štete za vrijednost ostatka vozila od 5.506,67 EUR/41.490,00 kuna te za iznos od 5.159,60 EUR/38.875,00 kuna s osnove odbitka pretporeza. Također je sporno je li tuženik dužan tužitelju nadoknaditi i štetu u iznosu od 2.226,43 EUR/16.775,00 kuna koja se odnosi na čuvanje ostataka vozila u ovlaštenom servisu.

10. Tužitelj u tužbi navodi kako tuženik neosnovano odbija tužitelju isplatiti vrijednost ostatka vozila u iznosu od 5.506,67 EUR, za koji iznos je tuženik umanjio nastalu štetu prilikom obračuna, pozivajući se na odredbu čl. 951. Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Odredbom čl. 951. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.) propisano je da, ako nije drukčije ugovoreno, osiguranik nema pravo da nakon nastanka osiguranog slučaja prepusti osiguratelju oštećenu stvar i da od njega zahtijeva isplatu punog iznosa osiguranja. Ta se odredba ne odnosi na slučajeve iz obveznog, već samo na slučajeve iz dobrovoljnog osiguranja (VS, Rev-338/92 od 29.4.92.). S obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, to tužitelj kao oštećenik ima pravo izabrati hoće li prepustiti osiguratelju oštećenu stvar i od njega zahtijevati isplatu punog iznosa osiguranja ili će se drukčije sporazumijeti s osigurateljem.

10.2. Sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Kad uspostava prijašnjeg stanja nije moguća, odgovorna je osoba dužna isplatiti oštećeniku odgovarajući iznos novca na ime naknade štete (st. 3.). Naknada u novcu dosudit će se oštećeniku ako on to zahtijeva, a okolnosti danog slučaja ne opravdavaju uspostavu prijašnjeg stanja. Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi sukladno čl. 1089. st. 1. ZOO-a. Odredbom čl. 1090. ZOO je propisano da će sud, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročenja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Dakle, citiranom odredbom uspostavljeno je načelo potpune naknade kojom se izričito potvrđuje pravo oštećenog na popravljanje sve štete koju trpi posljedicom štetnikove štetne radnje ili propuštanja pa tako i štete koja mu je nastupila u okolnostima poslije prouzročenja štete do presuđenja.

10.3. Sukladno načelu potpune naknade štete na vozilu za koju je u konkretnom slučaju nesporno odgovoran osiguranik tuženika, tuženik je dužan oštećenom nadoknaditi potpunu štetu, a ne štetu u visini vrijednosti vozila prije nezgode umanjenoj za vrijednost spašenih dijelova. Po ocjeni ovoga suda visina naknade se može umanjiti za vrijednost ostatka vozila samo ako je o tome postignut sporazum, tj. ako je oštećeni pristao zadržati spašene dijelove vozila i da će mu tuženik na ime njih umanjiti utvrđenu naknadu, kakvog sporazuma u konkretnom slučaju nema.

10.4. U konkretnom slučaju nije sporno da je na tužiteljevom automobilu nastala totalna šteta, kao što nije sporno da je tuženik dostavio tužitelju ponudu društva BERICAR d.o.o. za otkup vozila od 5. siječnja 2021. (ponuda na stranici 48 spisa), te također nije sporno da je tužitelj tuženika obavijestio da ne želi zadržati preostale dijelove vozila, odnosno pozvao je tuženika da ga obavijesti kada i gdje da mu prebaci ostatke vozila (tužiteljev prijedlog za naknadu štete od 4. ožujka 2021. na stranici 14-16 spisa), a iz čega proizlazi da nije prihvatio tuženikovu ponudu da tužitelj sam prodaje ostatke vozila trećoj osobi. Tužitelj je na ročištu održanom 24. lipnja 2025. naveo da je odbio visinu koju mu je tuženik ponudio te da osim toga nije bio ni u kakvom pravnom odnosu s trećom osobom (BERICAR d.o.o.), već isključivo s osigurateljem.

10.5. Dakle, kod obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti osiguratelj ne sklapa s trećom oštećenom osobom nikakav ugovor o osiguranju, već joj naknađuje štetu koju uzrokuje osiguranik svojim osiguranim vozilom. Oštećena treća osoba ima pravo na naknadu sveukupne štete koju mu uzrokuje osiguranik nekog osiguratelja. S obzirom na to da postupak sa spašenim ostacima oštećenog vozila može oštećenom nametati obveze koje nemaju temelja u nikakvom ugovoru (procjena ostataka, traženje kupca, smještaj ostataka do prodaje, rizik cijene koja se može postići na tržištu spašenih ostataka itd.), oštećeni ima pravo ostatke prepustiti osiguratelju i tražiti naknadu potpune štete, a rizike vezane uz sudbinu spašenih dijelova prebaciti na osiguratelja (tako i sudska praksa VS RH Rev-1189/82.).

10.6. Slijedom toga, vlasnik vozila (tužitelj) nije dužan snositi rizik prodaje sačuvanih dijelova, već taj rizik snosi osiguratelj (tuženik), a vlasnik vozila je bio dužan predati tuženiku spašene dijelove vozila samo ako on to traži. Tako je sud u predmetu koji se vodio pred Županijskim sudom u Zagrebu poslovni broj Gž-5583/17- 2 od 23. listopada 2018. zauzeo stajalište prema kojem u situaciji: „kada između oštećenika i osiguravatelja nije postignut sporazum o uračunavanju vrijednosti spašenih dijelova vozila, te s obzirom da je tužitelj dao izjavu da ne želi zadržati ostatke vozila, oštećenik ima pravo na potpunu naknadu štete. To znači i na naknadu za spašene dijelove vozila, jer se na takav način materijalna situacija oštećenika dovodi u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje“.

10.7. Stoga tužitelj nije dužan zadržati ostatke radi uračunavanja u naknadu štete, već ima pravo tražiti novčanu naknadu koja će omogućiti nabavljanje drugog vozila u onakvom stanju u kakvom se nalazio tužiteljev u trenutku kada je šteta nastala, odnosno u kakvom stanju bi bio da nije bilo štetne radnje sukladno čl. 1090. ZOO-a. Navedeno pravno shvaćanje izraženo je u presudi Vrhovnog suda Republika Hrvatske Rev-2384/13 od 14. studenoga 2017. kada je utvrđeno da je pitanje vrijednosti ostataka vozilo bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona u odnosu na totalnu štetu na vozilu kada stranka ne želi zadržati preostale dijelove vozila i kada je pozvao tuženika da ostatak vozila preuzme, da se tada primjenjuje odredba čl. 1090. ZOO-a i da se vrijednost zadržanih spašenih dijelova uračunava u odštetu jer da tužitelj nije dužan zadržati spašene dijelove, već da ima pravo na novčanu naknadu koja će mu omogućiti da nabavi koje drugo vozilo (tako i sudska praksa ŽS u Zadru Gž-85/18 od 6.2.19., ŽS u Rijeci Gž-1426/19 od 22.11.19. i ŽS u Varaždinu Gž-100/2020 od 14.5.20. i ŽS u Varaždinu Gž-512/2007-2 od 3. rujna 2007.). Slijedom navedenog, na temelju citiranih zakonskih odredbi, tuženik je dužan tužitelju isplatiti štetu i u visini vrijednosti ostatka vozila odnosno u iznosu od 5.506,67 EUR pa je sud u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev i donio odluku kao u t. I. izreke presude.

10.8. Slijedom navedenih utvrđenja, sud nije prihvatio iskaz svjedoka MU, zaposlenika tuženika u dijelu u kojem je iskazao da je tužitelj bio dužan kontaktirati otkupljivača kojeg mu je ponudio tuženik za prodaju ostatka vozila te u dijelu da tužitelj ne može osiguratelju prepustiti ostatke vozila jer suprotno proizlazi iz naprijed navedenih zakonskih odredaba i obrazloženja presude u t. 10.1. -10.7.

11. Tužitelj nadalje traži naknadu štete s osnove odbitka pretporeza za koji mu je tuženik prilikom izračuna štete nesporno umanjio iznos naknade za 5.159,60 EUR/38.875,00 kuna.

11.1. Tužitelj je u svom prijedlogu za naknadu materijalne štete od 4. ožujka 2021. (prijedlog na stranici 14-16 spisa) osporio tuženikove tvrdnje kako ima pravo na 50% (38.875,00 kuna) odbitka pretporeza obračunatog za nabavu osobnog automobila jer je tek 1. siječnja 2018. stupila na snagu izmjena Zakona o porezu na dodanu vrijednost koji je u čl. 61. st. 2. i 3. omogućio odbitak 50% pretporeza obračunatog za nabavu ili najam prijevoznih sredstava za osobni prijevoz čija nabavna vrijednost ne prelazi 400.000,00 kuna. Tuženik je u odluci po prigovoru ovdje tužitelja od 8. travnja 2021. naveo kako je tužitelj porezni obveznik s pravom povrata 50% PDV-a navodeći da se tržišna vrijednost računa na temelju sadašnjeg poreznog statusa oštećenika temeljem kojeg ima pravo na odbitak 50%, a ne prema onom iz 2016. (stranica 9 i 17 spisa).

11.2. Osnovano navodi tužitelj da je do 1. siječnja 2018. u Republici Hrvatskoj bio na snazi opći porezni tretman prema kojem nije bilo dopušteno odbiti pretporez pri nabavi osobnih automobila, osim u specifičnim slučajevima (npr. taksi, autoškole i slično) te da je od 1. siječnja 2018. stupila na snagu izmjena Zakona o porezu na dodanu vrijednost kojom je omogućen djelomični odbitak pretporeza (50%) pri nabavi osobnih automobila (do 400.000,00 kuna vrijednosti vozila) pod određenim uvjetima, sve sukladno odredbama čl. 61. st. 2. i 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., 39/22., 113/22., 33/23., 114/23., 35/24., 152/24. i 52/25.).

11.3. Tuženik tijekom ovog postupka nije osporio da je tužitelj predmetno vozilo nabavio prije 1. siječnja 2018., a i iz izvida štete je vidljivo da je datum prve registracije 12. kolovoza 2016. te da vrijednost novonabavnog vozila iznosi manje od 400.000,00 kuna. Dakle, s obzirom da je tužitelj kao oštećenik vozilo kupio prije stupanja na snagu izmjena Zakona o porezu na dodanu vrijednost od 1. siječnja 2018., to tužitelj nije imao pravo na odbitak PDV-a prilikom nabave vozila. Stoga je porez na dodanu vrijednost bio sadržan u trošku nabave vozila te ga tužitelj nije mogao odbiti jer na to u trenutku kupnje nije imao pravo sukladno citiranom Zakonu. Stoga je tuženik prilikom obračuna naknade štete neosnovano iznos štete umanjio za 50% PDV-a u iznosu od 5.159,60 EUR jer tužitelj nije mogao odbiti pretporez u tom iznosu prilikom nabave vozila.

11.4. Napominje se da je stalni sudski vještak za cestovni promet Albert Grabovac iz Zagreba u Nalazu i mišljenju od 10. svibnja 2023. utvrdio da je na vozilu Subaru Legacy u predmetnoj prometnoj nezgodi nastupila totalna šteta, što među strankama nije sporno. Nadalje utvrđuje kako vrijednost novo nabavnog vozila Subaru Legacy iznosi 388.750,00 kuna (koju vrijednost navode tužitelj i tuženik), s time da po vještaku amortizacija temeljem starosti vozila iznosi 59,5%, dok je tuženik ocijenio na 54,3%, a tuženik smatra da bi maksimalna amortizacija bila 50%. Stoga je sud uzeo u obzir amortizaciju od 54,3%, koju je uzeo u obzir i sam tuženik prilikom obračuna štete. Vještak je na ročištu 25. rujna 2025. prilikom usmenog obrazlaganja Nalaza i mišljenja naveo da je prilikom određivanja novonabavne vrijednosti vozila uzeo u obzir cijeli iznos PDV-a, odnosno vrijednost vozila nije umanjivao za 50%. O ostalim pitanjima, kao pravnim pitanjima, odluku je donio sud. Sud prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari nije uzeo u obzir utvrđenje vještaka o visini stvarne štete nastale na vozilu. To iz razloga što je vrijednost novonabavnog vozila vještak utvrdio u istoj visini koju navode tužitelj i tuženik, a uzeo je u obzir veću stopu amortizacije od 58,4%, dok je tuženik i sud iz naprijed navedenih razloga tu stopu utvrdio u iznosu od 54,3%. Osim toga, vještak je vrijednost ostatka vozila procijenio u većem iznosu od onog kojeg navodi tuženik, a tuženik tijekom postupka nije tvrdio da je ta vrijednost veća, niti je to tvrdio tužitelj jer ovom tužbom traži upravo onaj iznos po toj osnovi koji mu je ponudio tuženik. Također umanjeni iznos štete s osnove odbitka pretporeza među strankama nije sporan.

11.5. Ponovno se ističe da sud dosuđuje naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje (tako i sudska praksa VTS Pž-5500/21 od 7.2.22.) sve sukladno odredbi čl. 1090. ZOO-a. Utvrđivanje visine naknade štete na način da je u tu visinu uključen i porez na dodanu vrijednost je način da se osiguranicima na taj način nadoknade svi troškovi koje imaju radi otklanjanja nastale štete. Stoga je tuženik neosnovano i protivno odredbi čl. 1090. ZOO-a te protivno odredbama Zakona o porezu na dodanu vrijednost prilikom izračuna štete koja je nastala tužitelju njezinu visinu umanjio za 50% poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 5.159,60 EUR. Slijedom toga, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi i štetu u iznosu od 5.159,60 EUR (t. I. izreke presude).

12. Tužitelj nadalje traži naknadu štete za čuvanje ostatka vozila u ovlaštenom servisu u iznosu od ukupno 2.226,43 EUR prema računima ovlaštenog servisa- automehaničarski obrt [obrt], [adresa] vlasnika VU za razdoblje od 21. siječnja 2021. do 20. listopada 2021. (računi za ležarinu vozila na stranici 20-23 spisa).

12.1. Kako je naprijed navedeno, osnovno načelo naknade štete prema kojem se naknadom štete imovina, odnosno materijalna situacija oštećene osobe treba dovesti u stanje kakvo je bilo prije nastanka štete, ne otklanja obveze oštećenog da i sam nastoji smanjiti štetu, što u ovoj pravnoj stvari predstavlja obvezu spašavanja ostataka motornog vozila od uništenja. Tužitelj je kao vlasnik ostataka motornog vozila poduzeo mjere radi čuvanja tih ostataka. Da nije bilo štetnog događaja, a time i nastale štete, tužitelj ne bi imao ni troškove vezane uz čuvanje ostataka motornog vozila pa se troškovi čuvanja ostataka motornog vozila kroz to vrijeme ukazuju kao novčana materijalna šteta nastala tužitelju (tako i sudska praksa VS RH Rev 999/01 od 18.7.2001.). S obzirom na nespornu činjenicu da je na vozilu tužitelja nastala totalna šteta, to su troškovi čuvanja vozila u uzročnoj vezi s nastankom prometne nezgode, a koju je skrivio osiguranik tuženika, koji u utuženom razdoblju nije preuzeo ostatke vozila od tužitelja, iako ga je tužitelj pozvao na predaju vozila dopisom od 4. ožujka 2021. (dopis na stranici 14-16 spisa).

12.2. Tuženik je nakon zaključenja prethodnog postupka 23. ožujka 2023., na ročištu održanom 25. rujna 2025. iznio prigovor da trošak ležarine tuženik osporava iz razloga što nema dokaza da je navedeni račun plaćen. Stoga je taj prigovor tuženika nepravovremen sukladno odredbi čl. 299. st. 1. ZPP-a.

12.3. Slijedom navedenog, tužitelju pripada i pravo na naknadu tih troškova te mu je tuženik dužan nadoknaditi štetu u iznosu od 2.226,43 EUR na ime ležarine vozila u ovlaštenom servisu (t. I. izreke presude).

13. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 12.892,69 EUR te donio odluku kao u t. I. izreke presude. Sud je tužitelju dosudio navedeni iznos s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako ih je tužitelj zatražio od 6. ožujka 2021. odnosno 21. listopada 2021. do isplate. Sukladno odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.) oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Tužitelj je odštetni zahtjev podnio 22. prosinca 2020., a isplatu iznosa kamate traži od kasnijeg datuma pa je i u tom dijelu sud njegov zahtjev utvrdio osnovanim.

14. Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tužitelju, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 12.892,69 EUR, priznao parnični trošak u iznosu od 1.763,07 EUR (t. II. izreke presude).

14.1. Tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška koji se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 87,69 EUR i na presudu u iznosu od 175,38 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) te na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, "Narodne novine" broj 138/23.), budući da je tužitelja zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7/1, troška zastupanja na ročištima 7. veljače 2023., 23. ožujka 2023., 3. listopada 2023., 24. lipnja 2025. i 25. rujna 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (ukupno 1.000,00 EUR) sukladno Tbr. 9/1, što ukupno iznosi 1.200,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 300,00 EUR sukladno Tbr. 42.

Rijeka, 21. listopada 2025.

Sutkinja

Tamara Jugo Smoljanović

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. ZPP-a). U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti (čl. 352. st. 1. ZPP-a).