Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-333/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sucu Arsenu Vaneku, u pravnoj stvari tužitelja UE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732 zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba, nakon zaključene glavne javne rasprave 15. listopada 2025, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91-155/23 dalje ZPP-a), 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Prihvaća se u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

I. „Odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9015948350 od 27. lipnja 2011. godine zaključenog između tužitelja UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.267,14 Eur-a uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koja na navedeni iznos teče od dana donošenja ove odluke ( 21.listopada 2025) do isplate, sve u roku 15 dana .

III. U razlici od zatraženog do dosuđenog iznosa odbija se zahtjev za naknadu troška tužitelja kao ne osnovan.

IV. Odbija se zahtjev za naknadu troška tužitelja kojim bi se obvezalo Republiku Hrvatsku da mu naknadi trošak u iznosu od 516,40 Eur-a kao ne osnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod Općinskog suda u Bjelovaru dana 9.04.2025. podnošenjem tužbe u predmetu P-292/2025 pokrenuo parnični postupak radi utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu koja je pobliže označena u toč I izreke presude, a kojom mu je obračunata i naplaćena jednokratna naknada za obradu i odobravanje kredita u visini 2% od iznosa ukupno odobrenog kredita. Navedeni predmet odlukom predsjednika zajednički neposredno višeg suda, dakle predsjednika Žs Bjelovar broj Su-233/2025- 2 od 11.lipnja 2025 ( 59-62) upućen je na rješavanje ovome sudu.

2. U tužbi tužitelj činjenično ističe slijedeće cit "I.- Dana 27. lipnja 2011. godine tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 9015948350, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 7.400,00 EUR po srednjem tečaju za EUR tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci. Člankom 1. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva označenu pod točkom (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 1.090,76 HRK / 148,00 EUR. DOKAZ: - preslika Ugovora o kreditu broj 9015948350 od 27. lipnja 2011. godine - preslika očitovanja tuženika od 19. prosinca 2024. godine s podacima o naplaćenoj ulaznoj naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita II.- Spornim člankom 1. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. DOKAZ: - saslušanje tužitelja - po potrebi drugi dokazi III…", te nakon provedenog dokazno postupka predlaže da se tužbeni zahtjev usvoji te da mu se nadoknadi parnični trošak.

5. U odgovoru na tužbu ( list 12-19 spisa) koji će sud zbog njegove opsežnosti nastojati reducirati na ono bitno tuženik ističe, prigovor pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora, ističe se prigovor zastare, u toč IV navoda argumentira osnovanost dopuštenosti ugovaranja odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koju tuženik ostvaruje pravo sukladno svojim internim propisima koja ugovorna odredba je sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o kreditnim institucijama ( NN 117/08- 159/23), koji nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade već je u čl. 306 prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banke zaračunava korisniku kredita, navodi da niti u to vrijeme tada važeći Zakon o zaštiti potrošača ( NN 79/07-41/14 ) nije zabranjivao ugovaranje ovakve naknade kao niti Zakon o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09- 156723) koji je usklađen sa pravom Europske unije, poziva se na naknado doneseni Pravilnik i naknadama za potrošačke kredite ( NN 15/14) gdje je čl. 3 izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Nadalje poziva se na Direktivu Vijeća 93/13 0d 5.travnja 1993 godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( dalje Direktiva), na odredbe čl. 96-106 Zakona o zaštiti potrošača kojima se propisuju kriteriji temeljem kojih se ocjenjuje je li određena odredba poštena što znači da se u svakom pojedinačnom slučaju trebaju ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja toga ugovor . Tuženik se poziva na stajalište VSRH iskazanog u odluci Rev-673/2023-2 od 13.02.2024 po kojem se ocjena o nepoštenosti odredbe nikako ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo kao i na tome da tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita nego je prilikom provođenja testa nepoštenosti dužan uzeti u obzir i to da li je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva te okolnosti koje su bile prije i prilikom sklapanja ugovora . Pravo kreditne institucije na naplatu i određivanje naknade u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud Eu u presudi od dana 3.listopada 2019 u predmetu C-621/17 gdje se dijelovi te odluke po tuženiku citiraju cit " „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno NE UZROKUJE na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, 6 znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora." Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 7.400,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 1.090,76 kuna / 148,00 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a. Isto tako, tuženik napominje kako je i VSRH, u prethodno navedenoj presudi posl.br. Rev-673/2023-2, jasno utvrdio da je sud prilikom ocjene o postojanju značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, dužan provesti kvantitativnu ocjenu odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a . Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: 7 „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. U dijelu navoda gdje se obrazlaže i argumentira da predmetna odredba o ugovorenoj naknadi ispunjava kriterij transparentnosti tuženik navodi da je zahtjev njezine transparentnosti iz čl. 85 ZZP-a ispunjen temeljem činjenice da je ista jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a, kao i da je ista naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom da je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZOKI), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Nastavno se osporava zahtjev tužitelja i u dijelu gdje se potražuje isplata zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjev iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem, predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz obvezu istoga da tuženiku naknadi iznosa parničnog troška.

6. U svome očitovanju na dostavljeni odgovor na tužbu ( 23-58) tužitelj ističe slijedeće cit" I.- Tužitelj ustraje u cijelosti sa tužbom i tužbenim zahtjevom. U dostavljenom odgovoru na tužbu od 12. svibnja 2025. godine tužena osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. DOKAZ: - uvid u spis II.- Prvenstveno, spornim člankom 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje istovremeno s korištenjem kredita platiti banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, a koja naknada mu je naplaćena u iznosu od 1.090,76 HRK / 148,00 EUR. Tužitelj navodi da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja u čemu se točno sastoji predmetna naknada te koje troškove pokriva. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu ugovora kako bi tužitelj mogao predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obveza transparentnosti ugovorenih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 EEZ ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. To je odraz ustaljenog stajališta Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Naime, tzv. ulazna naknada prouzročila je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka obzirom tužitelju prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojašnjeno koji su to točno troškovi u vezi postupka obrade i odobravanja kredita, niti struktura navedenih troškova, a nije mu ni razjašnjena korelacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, odnosno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita. Također, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju je nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, a kojom obvezom je tužena za krajnji cilj imala isključivo ostvarenje dodatnog profita.Tužitelj ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u presudi Posl.br: Rev673/2023 od 13. veljače 2024. godine da iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu (u konkretnom slučaju 17. travnja 2014. godine), Republika Hrvatska je tek postala članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svijetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Obzirom na izneseni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i činjenicu da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03), objektivno je jasno da je tuženik postupao nepošteno i nesavjesno. Naime, kako to obrazlaže Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Posl.br.: Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je u konkretnom slučaju riječ o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe ni oko njenog prihvaćanja, to je nedvojbeno da je takvo postupanje tuženika prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tako zaključuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u naprijed navedenoj odluci, Posl.br.: Rev-637/2023 od 13. veljače 2024. godine: „To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.)“ Slijedom prednje navedenog, odredba članka 1. Ugovora o kreditu tužitelju nije bila jasna, niti predstavlja lako razumljivu odredbu, nije transparentna jer tužitelj o istoj nije bio informiran na odgovarajući način pa je kao takva suprotna načelu dobre vjere i načelu savjesnosti i poštenja, a uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača stoga je ista u konačnici i ništetna. U prilog svojih navoda, tužitelj se poziva na sudsku praksu u istovjetnim predmetima kao što je i predmet spora ovoga postupka. DOKAZ: - presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Posl.br: Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024. godine - presuda Županijskog suda u Rijeci, Posl.br:

Gž-1250/2022 od 05. svibnja 2023. godine - presuda Županijskog suda u Puli-Pola, Posl.br.: Gž-19/2023 od 16. siječnja 2023. godine - presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Posl.br.: Gž-216/2025 od 20. ožujka 2025. godine IV. - U odnosu na tuženikov prigovor visine tužbenog zahtjeva, tužitelj ističe kako se ovdje isključivo radi o utvrđenju ništetnosti predmetne odredbe Ugovora o kreditu. V.- Tužitelj predlaže nastavak postupka i provođenje predloženih dokaza.

7. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u tužbu sa prilozima ( 1-7), odgovor na tužbu tuženika ( 12-58), rješenje predsjednika Žs Bjelovar ( 59-62), odgovor na tužbu tuženika ( 32-34), pročitan je zapisnik sa ročišta održanih kod ovog suda dana 25.09.2025. ( 69-71), dana 15.10.2025 (73-78) te je izvršen uvid u cjelokupnu dokumentaciju koje se nalazi u spisu predmeta. Svi dokazi ocjenjeni sud po čl. 8 ZPP- a te je brižljivom ocjenom svakog dokaza posebnog i svih dokaza zajedno po sudu zaključeno da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

8. Između stranka spora po utvrđenju suda nisu sporne slijedeće činjenice

-da su stranke i to tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 27.06.2011 Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj 90159483507 ( 8-11) na iznos od 7.400,00 Eur-a bez da je u ugovoru izričito navedena namjena korištenja ostvarenih kreditnih sredstava

-da navedeni Ugovor o kreditu, obzirom na iskaz tužitelja sa ročišta održanog dana 15.listopada 2025 a koji se odnosi na utvrđenu namjenu korištenja ostvarenih kreditnih sredstava, ima po sudu utvrđeno svojstvo potrošačkog ugovora jer je sklopljen od strane tužitelja kao fizičke osobe koja je citirani pravni posao sklopila za ostvarenje potreba koja se nalaze izvan obavljanja njegove trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (podmirenja troškova udaje kćeri, list 13 spisa), budući tu činjenicu tužena nije tijekom postupka osporila, niti u tome slučaju predložila dokaze kojima bi u odnosu na tako utvrđenu činjenicu tvrdila suprotno

- da je navedeni kredit u ugovorenom iznosu odobren od strane tuženika, te isplaćen tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora a tužitelj se obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po tako ugovorenom srednjem tečaju na dan njihova dospijeća zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta ( čl. 3 Ugovora, list 6), dok se ukupni iznos kreditnog zaduženja ( 10.791,37 Eur-a) koji je izračunat na dan sklapanja ugovora ( naznačeno pod toč. G ugovora ) sastoji od glavnice, interkalarne kamate, redovne kamate obračunate do dospijeća, a koju bi korisnik kredita plaćao do konačne otplate kredita, te jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

9. Temeljem iznesenih navoda i argumentacije stranaka koji su istaknuti u ovom postupku ima se zaključiti da je sporna osnova tužbenog zahtjeva koji je postavljen po tužitelju radi zaštite njegovih prava i interesa koje kao potrošač ostvaruje zbog kako tvrdi ugovorene ništetne odredbe iz čl.1 sklopljenog Ugovora o brzom gotovinskom kreditu ( 6-7) u dijelu obveze plaćanja tzv ulazne naknade u visini od 2% od odobrenog iznosa kredita, budući se po tuženiku osporava osnovanost činjeničnih navoda na kojima se temelji tužba i postavljeni zahtjev istaknutom tezom tužitelja da je ugovorena odredba čl. 1 iz Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja ugovorene jednokratne naknade ništetna u smislu odredbi Zakona o zašiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( NN 79/07- 41/14 dalje ZZP-a/07) a po kojem Zakonu se ima procjenjivati nastali sporni odnos ( Ugovor o kreditu je sklopljen dana 27.06.2011) a sve to temeljem činjenice da tužitelj obzirom na utvrđeni status potrošača ima pravo pred sudom tražiti zaštitu i ostvarenje svojih prava koja mu temeljem citiranog zakona kao potrošaču pripadaju.

10. U odnosnu na spornu činjenicu od koje ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva da li je navedene ugovorna odredba u tome dijelu ništetna ili nije postoje suprotstavljeni stavovi stranaka spora jer tužitelj tvrdi da je odredba članka 1 Ugovora o kreditu u tome dijelu nepoštena a time i ništetna u smislu odredbi tada važećeg ZZP- a ( opaska suda čl. 96 ZZP-a) te da je uzrokom znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka do koje je došlo na štetu tužitelja, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje njezina poštenja a time i utvrđenja one činjenice koju dokazuje tužitelj da je ista uzrokom nastale znatnije neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka (ovdje stranaka spora) do koje je došlo na njegovu štetu kao potrošača, obzirom da tvrdi da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

11. Odredbom članka 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

12. U tim je predmetima rečeno da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

13. Prema tome, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi da li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Navedene odredbe u sadržajnom pogledu u cijelosti odgovaraju odredbama čl. 96 st 1 i 2 ZZP-a/07 po kojoj se ima prosuđivati konkretno nastali sporni odnos između stranaka ovog spora.

14. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju ( čl. 69 st 1 ) moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“. Premda se navedena Direktiva ne primjenjuje na nastali kreditni odnos koji je sklopljen dana 27.06.2011 sve prema vremenskom kriteriju važenja njezine primjene ( u primjeni je od 01.07.2013 , odnosno tek od trenutku primanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo zemalja EU-a) bez obzira na tu činjenicu interno pravo po načelu koje je ustanovio Sud Eu obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju pravo u svjetlu prava Eur-a , te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti ( toč 19.1 obrazloženja dijela odluke VSRH Rev-673/23-2 od 13.02.2024, dano sve u skladu sa čl. 69 st 1 Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ( NN 14/01).

15. Tuženik tijekom postupka po ocjeni suda nije sa uspjehom osporio tužiteljevu tvrdnju da se o ugovornoj odredbi kojom se određuje plaćanje jednokratne naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo. Samo iznošenje teze dakle tvrdnje čije se istinitost u postupku treba utvrditi a koju ističe u odgovoru na tužbu u dijelu gdje navodi da je tužitelju iznos ulazne naknade prije sklapanja samog ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, bez konkretno predloženog dokaza radi utvrđenje te činjenice, tuženik na kojem je bio teret dokaza takve činjenice nije predložio, pa tako niti saslušanje djelatnika koji je sa tužiteljem vodio pregovore oko sklapanja predmetnog kreditnog posla zbog čega njegova tvrdnja bez konkretnih dokaza osim istaknutog navoda na navedenu okolnost poprima značaj paušalne tvrdnje.

16. Stoga odredba čl. 1 Ugovora o kreditu u dijelu plaćanja ugovorene naknade u postotku od 2% od iznosa odobrenih sredstava kredita po ocjeni suda predstavlja odredbu ugovora koja je sadržana u prijedlogu Ugovora o kreditu koji je sastavljen od strane tuženika kao predlagatelja u unaprijed formuliranom ugovoru ( tipskom ugovoru) o kojoj odredbi se nije pregovaralo, zbog čega ona podliježe testu utvrđenja njezine valjanosti odnosno ništetnosti sve na način kao sud tumači odredbu čl. 296 st 1 ZOO- a. Nadalje činjenica da je navedena odredba transparentno objavljena, jasno vidljiva u sklopljenom ugovoru o kreditu te razumljiva ugovornim strankama ( čl. 295 st 5 ZOO- a) ne znači obzirom na činjenicu da predstavlja tipsku klauzulu o kojoj se nije pregovaralo da ne može biti predmetom ocjene njezine valjanosti odnosno utvrđenja ništetnosti, jer da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj a koji utjecaj na njezin sadržaj je jedino mogao imati da se oko navedene odredbe u postupku koji je prethodio sklapanju samog ugovora između ugovornih stranaka o toj odredbi pregovaralo što po tuženiku nije dokazano.

17. Odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

18. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, ( vidjeti obrazloženje ove odluke pod toč. 11,12 i 13) sud je saslušao tužitelja, dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem ( čl. 96 st 4 ZZP-a). Iz iskaza tužitelja ( 73- 75) slijedi da mu od stane službenice banke nije ništa pojašnjeno oko uvjeta ugovora, visine kamatne stope, načina na koji će se njegovo kreditno zaduženje odraziti na njegovu financijsku situaciju pa tako niti u dijelu čl. 1 navedenog ugovora kada se radilo o tzv "ulaznoj naknadi ". Rečeno mu je samo da je to politika banke , drugo ništa, tom prilikom mu također nije ništa dostavljeno od banke u smislu nekih Općih uvjeta kojim se dokumentira osnovanost ugovorene ulazne naknade kao i Pravilnika kojima se dokumentira visina troška koji je banka imala u postupku obrade njegovog postavljenog kreditnog zahtjeva. Bez plaćanja ugovorene naknade nije mogao ostvariti isplatu kreditnih sredstava . Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv , te na temelju njegovog iskaza zaključio da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, kao i dobiti potpunu i pravodobnu informaciju oko toga koji se troškovi ili pružene usluge njome podmiruju.

19. Iako tuženik navodi u dijelu dostavljenog odgovora na tužbu gdje argumentira svoje navode oko toga da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu sa Općim uvjetima poslovanja ( lis 18-19 spisa) te da je tužitelj prilikom potpisa ugovora bio upoznat sa njima te pristao na njihovu primjenu, takav materijalni dokaz nije priloženi u ovaj predmet zbog čega se ne može provjeriti istinitost navoda tuženika u tome pogledu odnosno na kojim aktima tuženika se doista temelji ugovorena jednokratna naknada ugovorena čl. 1 Ugovora o kreditu. Ovo sve i iz razloga što se tužitelj upravo i poziva na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite ( NN 15/2014 koji doduše nije bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu između stranaka obzirom na čl. 5 istoga, i gdje je čl. 4 navedenog Pravilnika propisano da za trajanja ugovornog odnosa vjerovnik ne smije naplatiti naknadu koja nije bila poznata potrošaču u trenutku sklapanja ugovora te sadržana u tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, kao i gdje da je na zahtjev potrošača, vjerovnik dužan bez naplate dati prikaz visine svojih naknada iz stavka 3. ovoga članka sve propisano čl. 5 toč 4 navedenog Pravilnika). Budući tužitelj u svojem iskazu u odnosu na tu činjenicu tvrdi potpuno suprotno odnosno činjenično navodi da mu ništa prilikom vođenja pregovora oko sklapanja ugovora dakle u predugovornoj fazi od strane banke od uvjeta ili pravilnika tom prilikom nije dostavljeno, ima se zaključiti da mu tuženik zbog činjenice što mu nije dao prikaz visine svojih naknada sadržanih u njegovoj tarifi odnosno aktu nije mogao niti naplatiti navedenu tzv "ulaznu naknadu" u ugovorenom postotku . Međutim bez obzira na izneseno zapažanje ovog suda koje je istaknuto u tome pogledu, polazeći od hipotetičke pretpostavke da su opći akti tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu doista i uručeni tužitelju iz čega bi se moglo zaključiti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njezinoj visini, ne može se još uvijek na racionalnoj osnovi izvesti zaključak o njezinoj krajnjoj svrsi, odnosno o postojanju utvrđene korelacije odnosa između iznosa visine ugovorene naknade i izvršenih usluga tuženika na što ukazuje VSRH u svojoj odluci Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024, odnosno pod kojim se utvrđenim činjenicama ugovorna odredba iz ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti šteta potrošaču u smislu postojanja znatnije neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka koja je u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, a to je kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima sve prema iznesenom stajalištu Suda Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19.

20. Uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita jer po njemu nije na transparentan način između ostaloga dokazano zbog čega bi korisnici kredita kojima je odobren viši iznos kredita plaćali u postupku obrade kredita višu naknadu na ime izvršenih troškova i usluga u odnosu na one korisnike kojima je odobren niži iznos kredita odnosno u čemu nastaje stvarna razlike na ime izvršenih usluga i troškova kod obrade kreditnih zahtjeva upućenog tuženiku od strane potencijalnih korisnika kredita koja bi pravdala osnovanost utvrđenih razlika tako ugovorenih naknada u postotku odobrene visine iznosa kredita ( pitanje korelacija iznosa ugovorene naknade i stvarnih troškova i usluga tuženika koji su mu objektivno nastali u postupku obrade kreditnih zahtjeva).

21. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno da li je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi da li je tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

22. Prema odredbi članka 98 ZZP-a, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri.

23. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, pa tako i u dijelu gdje ističe da je uvjet ostvarenja kreditnih sredstava bilo plaćanje ugovorene naknade, ( što protivna strane nije osporila) može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe jer tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a kako tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita), sud nalazi da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi zbog čega je odlučeno kao u točki I izreke presude. Na ovaj način istovremeno se odgovara tuženiku u dijelu njegovih navoda iz odgovora na tužbu ( 17) gdje ističe da se naplaćeni iznos naknade ( po izračunu suda od 148,00 Eur-a što predstavlja 2% od iznosa ukupno odobrenog kredita od 7.400,00 Eur-a) ne bi nikako mogao smatrati značajnim u smislu čl. 96 st 1 ZZP-a jer se u smislu čl. 98 ZZP-kod ocjene (ne)poštenja ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima sagledavaju sve okolnosti konkretnog slučaja pa tako i okolnosti koje su postojale prije i u trenutku sklapanja samog ugovora a to su između ostaloga ograničavajući uvjeti pod kojima se kredit mogao ostvariti jedino uz obvezu plaćanja ugovorene naknade a o kojoj se odredbi dijela čl. 1 Ugovora nije pregovaralo oko njezina prihvaćanja ili odbijanja, zbog čega se od banke nije vodilo računa o zakonitim interesima tužitelja kao potrošača da li bi pod tim uvjetima pristao ili ne na ostvarenje kredita a koji je u poziciji slabije ugovorne strane u odnosu na tuženika kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

24. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), što sud ponovo ističe treba ocijeniti i okolnosti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru kojeg je unaprijed pripremio tuženik i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Identična pravna shvaćanja izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu svojih odluka pa tako i onima pod brojem Rev 673/2023 od 13. veljače 2024. na koju odluku se poziva ovaj sud tako i u odluci broj Rev 1420/2024 od 17. lipnja 2025.

25. Posljedično iznesenom, obzirom da je ovaj sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba u smislu čl. 96 st 1 ZZP-a/07, odlučio kao u izreci presude pod toč. I.

26. Sud nije prihvatio od strane tuženika istaknuti prigovor zastare, obzirom da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela, održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje (broj Su-IV-47/2020) da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je u konkretnom slučaju ništetnost ove ugovorne odredbe o ugovorenoj naknadi za obradu kredita ustanovljena tek u ovoj parnici, zaključuje se da pravomoćnošću ove odluke zastarni rok za povrat ne osnovano plaćenog iznosa ( 148,00 Eur-a) temeljem navedene odredbe još nije počeo niti teći.

27. Obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora (1.327,23 eura) koja je utvrđena temeljem čl. 19 ZPP-a, i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/23 dalje OT-a) tužitelju su kao osnovani temeljem čl. 154 st 1 ZPP-a dosuđeni slijedeći troškovi:

- trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 Eur-a (Tbr.7. t.1. OT-a),

-trošak sastava podneska od 10.04.2025 u iznosu do 50,00 Eur- po tbr 8/4

-trošak sastava podneska od 15.10.2025 u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 8/1 Ot-a

-trošak zastupanja na ročištu od dana 25.09.2025 u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 9/1 Ot-a

-trošak zastupanja na ročištu od 15.10.2025 u iznosu od 200,00 Eur-a po tbr 9/1 OT-a

-trošak pristupa na ročište za objavu odluke 21.10.2025 u iznosu od 100,00 Eur- po tbr 9/3 Ot-a ili iznos od 950,00 Eur-a što uvećano za iznos Pdv-a koji se potražuje ( 25%, ili 237,50 Eur-a) iznosi ukupno 1.187,50 Eur-a ( 950,00 Eur-a +237,50 Eur-a) koji iznos je uvećan za trošak sudskih pristojbi koje se potražuju na tužbu u iznosu od 26,55 Eur- a ( koja je plaćena po čl. 7 st 1 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18., 51/23) u polovici iznosa njezine visine, list 11 spisa po tbr 1/1 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi NN 37/23), kao i za iznos troška pristojbe na ovu presudu u iznosu 53,09 Eur-a odmjerene po tbr. 2/1 Uredbe ili sve ukupno iznos od 1.267,14 Eur-a, koji je dosuđen toč II izreke presude uz dosudu kamate tekuće na isti od dana donošenja ove presude a koja je dosuđena po zahtjevu tužitelja postavljenog po čl. 151 st 3 ZPP-a.

U odnosu na troškove koji se potražuju pod toč. e) zahtjeva ( 76-77) po osnovi sastava dopisa tuženiku od 11.10.2024 i 28.11.2024 a koji se argumentiraju priloženim dokazom ( 84-85) ocjenjeno je da su isti ne osnovani temeljem činjenice da se dijelom ne odnose na ostvarenje prava tužitelja iz konkretnog sklopljenog kredita ( 9015948350), nego na ostvarenje prava iz drugih kreditnih odnosa ( 3965696, 9018412206, 9013875357, 9017332918) , a dijelom što se i konkretni zahtjev u odnosu na dostavu podataka u vezi spornog kredita o čijoj je ništetnosti odredbe odnosno njezina dijela iz čl. 1 ( ugovor br.9015948350) raspravljalo u ovom predmetu ne odnosi na pribavu dokaza kojima se dokazuje činjenična osnovanost konkretno postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom postupku nego na pribavu podataka o činjenici kada je ulazna i izlazna naknada naplaćena iz tog kreditnog odnosa, te na pribavu plana o promjenama kamatne stope iz navedenog ugovora, slijedom čega je u tome dijelu zahtjev za naknadu troška odbijen kao ne osnovan te je odlučeno kao pod toč. III izreke presude.

28. Temeljem čl. 11. st. 1. u vezi sa st. 4. Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) u slučaju delegacije nadležnosti za postupanjem do koje je došlo odlukom predsjednika zajednički neposredno višeg suda ( predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru ) punomoćnik iz reda odvjetnika ostvaruje pravo na naplatu troškova javnog prijevoza i izbivanja iz pisarnice prema odredbama o Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog mjesta i nazad do mjesta ureda traje dulje od tri sata. Po utvrđenju ovog suda udaljenost na relaciji od [adresa] do Virovitice i nazad do [adresa] u normalnim uvjetima prometa na cesti ne može biti uzrokom odsutnosti odvjetnika iz ureda zbog putovanja u vremenu duljem od tri sata budući iz dokaza samog tužitelja (78-79) proizlazi utvrđenje okolnosti da trajanje puta na navedenoj relaciji [adresa] s polaskom iz [adresa] kao polaznog kolodvora u 13 h 50 min u jednom smjeru javnim autobusnim prijevozom traje 1 h 30 minuta , dok udaljenosti između navedenih gradova iznosi u jednom smjeru 65,24 km ( 76) .Nadalje iz priloženog dokaza tužitelja ( 78-79) kojim nastoji argumentirati činjenicu duljine trajanja vožnje javnim linijskim autobusnim prijevozom i to autoprijevoznika Čazmatarans ne može se jasno utvrditi činjenica koliko traje vožnja javnom autobusnom linijom gdje je polazak predviđen iz mjesta [adresa] u 7:53 sati i 12:40 sati zbog nejasnog i nečitljivog podneska kako bi sud mogao preciznije utvrditi približni prosjek trajanja duljine voženje na navedenoj relaciji. Osim toga i da se pođe od dokazane činjenice da vrijeme vožnje na relaciji [adresa] javnim linijskim autobusnim prijevozom traje u jednom smjeru 1 h 30 min , i toliko u povratku to znači da ukupna vožnja traje točno 3 h, zbog čega sud nalazi utvrđenom činjenicu da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 11 st 4 Zakona o sudovima ( NN 28/13-36/24) da se punomoćniku tužitelja prizna trošak javnog prijevoza i pravo na naknadu troška za izbivanje iz pisarnice jer putovanje do mjesta delegiranog suda ( Općinski sud Virovitica) iz mjesta sjedišta ureda punomoćnika tužitelja ([adresa]) niti javnim linijskim autobusnim prijevozom u povratnoj relaciji ne bi ukupno trajao dulje od 3h nego točno 3 h, a što čini zakonsku pretpostavku da bi se punomoćniku iz reda odvjetnika na teret RH mogla priznati naknada za odsutnost iz ureda i troška puta po tbr 50/3 u vezi sa tbr 39 OT-a ( Rev-442/25) zbog čega je u tome dijelu zahtjev za naknadu troška punomoćnika tužitelja ( troška koji se potražuje pod c) i d) troškovnika (list 76) odbijen kao ne osnovan te je odlučeno kao pod toč. IV izreke rješenja.

U Virovitici 21. listopada 2025.

Sudac:

Arsen Vanek

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu .Žalba se podnosi pismeno u dva primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana primitka pismenog prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj- po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetnici iz Bjelovara

2. Tuženik- po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. iz Zagreba