REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1252/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane, OIB 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-72/2024-4 od 5. rujna 2024. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-167/2023-53 od 29. travnja 2024., u sjednici održanoj 21. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pravna pitanja, se odbija.
II. Tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije, u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-72/2024- 4 od 5. rujna 2024. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-167/2023-53 od 29. travnja 2024. u točkama II. i IV. izreke, podnio prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).
2. Tužitelj je na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP postavio četiri pravna pitanja za koja smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Mogu li personalni dokazi - iskazi tužitelja i svjedoka, mogu biti (dopunsko) dokazno sredstvo i korektiv nepotpunih i netočnih materijalnih dokaza - evidencija o radu koje je podatke o radnom vremenu sukladno zakonu dužan voditi poslodavac?
2. Mogu li personalni dokazi - iskazi tužitelja i svjedoka, mogu imati prednost pred materijalnim dokazima – evidencijama tuženika o radu tužitelja (za koje je u postupku utvrđeno da su nepotpune)?
3. Da li je pravilno shvaćanje suda po kojemu je u svrhu dokazivanja trajanja radnog vremena na terenima izvan sjedišta poslodavca (konkretno izvan sjedišta postrojbe) radnik (konkretno djelatna vojna osoba) prije pokretanja parnice protiv poslodavca za isplatu razlike plaće za neobračunati prekovremeni rad, rad subotama, nedjeljama, noću, blagdanima odrađen na terenima, u slučaju spora oko sadržaja evidencija radnog vremena koje vodi poslodavac, bio dužan evidenciju o radnom vremenu poslodavca prethodno osporiti u za to odgovarajućem postupku i dokazati da bi odgovorna osoba tuženika u te evidencije unosila neistinite podatke ili se pak treba smatrati kako je radnik ovlašten u parnici dokazivati da je njegovo radno vrijeme na terenima bilo različito od trajanja radnog vremena koje je poslodavac upisao u evidenciji radnog vremena?
4. Da li se smatra da je tuženik vodio evidenciju o radnom vremenu tužitelja na pravno relevantan način sukladno čl. 4. st. 1. i st. 2. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 82/12, 73/13) odnosno čl. 5. st. 1. ZR/14 i čl. 8. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencija o radnicima (NN 37/11) ukoliko je propustio za pojedine dane terena (TR) upisati trajanje radnog vremena, ukoliko iskazuje sate prekovremenog rada za radno vrijeme koje odgovara samo redovnom radnom vremenu, ukoliko ne prikazuje ili iskazuje manje sati noćnog rada u odnosu na upisano radno vrijeme te da li je slijedom takvih evidencija radnog vremena koje ne vode radno vrijeme na pravilan način, pravilno shvaćanje suda da u takvim okolnostima treba kao pravilnu prihvatiti evidenciju tuženika u odnosu na manje uvjerljive iskaze tužitelja i svjedoka, kao i da podatke o radnom vremenu zbog obimnosti i preciznosti nije moguće utvrditi iskazom tužitelja, niti iskazom svjedoka koji nemaju točna i precizna saznanja koliko je tužitelj točno radnih sati pojedinih dana proveo radeći?“.
3. Tužitelj smatra da su mu povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na neovisni i nepristrani sud te da je došlo do povrede vladavine prava.
4. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
5. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
6. Predmet spora je isplata naknade za prekovremeni rad.
7. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
8. Prva dva postavljena pravna pitanja pretpostavljaju da je tužitelj personalnim dokazima dokazao da je tuženik vodio netočne evidencije o radu. Međutim, pobijana odluka temelji se na stajalištu da tužitelj nije dokazao da su tuženikove evidencije nepotpune odnosno netočne.
9. Treće postavljeno pravno pitanje temelji se na pretpostavci da tužitelju nije bilo omogućeno dokazivati nepotpunost ili netočnost evidencija radnog vremena tuženika, a što je u suprotnosti sa stanjem priložene dokumentacije uz prijedlog za dopuštenje revizije. To stoga što je tužitelj dokazivao postojanje nepotpunosti i netočnosti tuženikovih evidencija, ali prema stajalištu nižestupanjskih sudova to nije uspio dokazati.
10. Četvrtim postavljenim pitanjem tužitelj problematizira način vođenja i sadržaj evidencija tuženika o radnom vremenu tužitelja, pa i dokaznu snagu tuženikovih evidencija o radnom vremenu u odnosu na iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka. Međutim, takvo pitanje je činjenične naravi i potpuno je vezano za utvrđenja okolnosti ovog pojedinog slučaja te se njime ne može uspostaviti opći standard primjenjiv na sve buduće slučajeve. Zbog navedenog, takvo pitanje nije pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, već pitanje koje se odnosi na činjenične okolnosti konkretnog slučaja, pa samim time nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu (tako i Revd-3468/2022).
11. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
12. U odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava tužitelj ne samo da nije učinio vjerojatnim da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na neovisni i nepristrani sud te da je došlo do povrede vladavine prava, već iz sadržaja tužiteljeve žalbe proizlazi da tužitelj nije prethodno iscrpio dopušteni pravni put, pa je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP valjalo odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 21. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug
