Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-378/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbarić, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene 1. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Željke Radoš Radičević, odvjetnice u Osijeku i zamjenika punomoćnika tuženika LB, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom uredu Jurice Barbarić, odvjetnika u Vinkovcima, dana 21. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 9912947558 sklopljenog dana 27.05.2009.god između tužitelja AB, [adresa], tvrđavica, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, u dijelu koji glasi koja glasi: „…odobravanje kredita...“
II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da tužitelju AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 327,00 EUR (tristodvadesetsedameura) odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama počev od 23. srpnja 2009. do 31. srpnja 2015.g. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g., a od 1. siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023.g., a od 30.prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217 da tužitelju AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 214,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 21.listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.
IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 9912947558 sklopljenog dana 27.05.2009.god u dijelu koji glasi: „sve javnobilježničke i sudske troškove, i sve druge troškove vezane uz ………osiguranje i naplatu tražbine.“, te u dijelu za isplatu zateznih kamata tekućih na iznos od 327,00 EUR za razdoblje od 27.svibnja 2009. do 22.srpnja 2009.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 17.ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da su dana 27.05.2009. god. tužitelj AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženik HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. ZAGREB, JURIŠIĆEVA 4, OIB 87939104217 sklopili Ugovor o kreditu br. 5591233007, a prema kojem tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21.837,00 EUR. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate 25 godina odnosno 300 mjeseci. Kredit se isplačuje u jednakim vremenskim razmacima 300 mjeseci. Tužitelj navodi da je tuženik u članku 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se obvezuje podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i sve druge troškove vezane uz odobravanje kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora.Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz uvida u ugovor o kreditu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita u visini od 327,00 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (odgovor tuženika, ugovor o kreditu, otplatna tablica), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.Tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu:
I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 7. Ugovora o kreditu br. 9912947558 sklopljenog dana 27.05.2009.god između tužitelja AB, [adresa], TVRĐAVICA, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. ZAGREB, JURIŠIĆEVA 4, OIB 87939104217, a koja glasi: „Korisnik kredita se obvezuje podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i sve druge troškove vezane uz odobravanje kredita, osiguranje i naplatu tražbine.“
II/ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. ZAGREB, JURIŠIĆEVA 4, OIB 87939104217, da tužitelju AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 327,00 EUR odnosno trošak obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 27. svibnja 2009. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14 % godišnje, od 01. srpnja 2011.g. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. ZAGREB, JURIŠIĆEVA 4, OIB 87939104217 da tužitelju AB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama počev od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje o osnovi tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja. Navodi da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo tužbom dana 17. 3. 2025. pa tuženik prigovara zastari utuženog iznosa s osnova stjecanja bez osnove (kako navodi tužitelj u tužbi) sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“).Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Prema navedenom, zastara počinje teći prvoga dana dospjelosti tražbine. Dalje, u čl. 1111. st. 1. istog Zakona navodi se da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema navedenom, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja. Dakle, o tog trenutka stjecatelj je dužan vratiti ono što je stekao, a osiromašeni ima pravo zahtijevati vraćanje onoga što je stjecatelj stekao. Takav pravni stav o početku tijeka zastarijevanja kondikcijskih zahtjeva desetljećima je dijelila i naša sudska praksa. Tako je i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske (Dalje: VSRH) konzistentno tijekom desetljeća zauzimao stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, a od kada je imovina stjecatelja povećana. Zastarni rok u vezi navedenog je opći zastarni rok od 5 godina od dana stjecanja, a s obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 17. 3. 2025., osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina od dana kad je tuženik stekao uplatu predmetnog iznosa naknade od strane tužitelja. U svakom slučaju, da prvostupanjski sud iz nekog razloga i ne prihvati tijek zastarnog roka na koje upućuje tuženik, isti bi u tom slučaju, sukladno stajalištu iznesenom u presudi Vrhovnog suda RH Rev 2245/17 od 20. 3. 2018. trebao primijeniti zastarni rok koji počinje ponovno teći pravomoćnim okončanjem parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129 od 13. 6. 2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. 6. 2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Tuženik prigovara načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u ovoj tužbi. Navodi da tužitelj u svojoj tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 327,00 eura, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 1.654,22 eura.Iako tužitelj ističe oba zahtjeva (deklaratorni i kondemnatorni) iznos vrijednosti predmeta spora mora odgovarati samo kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa. Drugim riječima, ovdje se radi o jednom zahtjevu koji ima dvije komponente — jednu deklaratornu (utvrđenje ništetnosti) i jednu kondemnatornu (izvršenje obveze, tj. isplata tražbine), s time da je deklaratorni preambul (prethodni deklaratorni zahtjev) nužna pretpostavka za kondemnatornu presudu. To znači da tužitelj prvo traži da sud utvrdi postojanje prava (deklaratorni zahtjev), a zatim traži od suda da temeljem tog utvrđenja naloži tuženiku isplatu novčanog iznosa (kondemnatorni zahtjev). Da je tome tako, tuženik u prilog dostavlja odluku Županijskog suda u Varaždinu br. Gž 1608/2016-2 od 10. 11. 2017. prema kojoj: „ tužbeni zahtjev koji sadrži zahtjev za utvrđenje postojanja tužiteljeve tražbine prema tuženiku i zahtjev da se tuženiku naloži da tužiteljima namiri tu tražbinu, ne može se smatrati dvama različitim zahtjevima u smislu čl. 37. st. 1. ZPP-a, već se radi o situaciji iz čl. 187. st. 3. ZPP-a, tj. da su tužitelji, pored kondemnatornog, istaknuli i deklaratorni tužbeni zahtjev, tzv. deklaratorni preambul, koji predstavlja nužnu logičku pretpostavku svake kondemnatorne odluke.“.S obzirom na navedeno, tuženik predlaže da u nastavku postupka tužitelj pravilno naznači vrijednost predmeta spora sukladno prigovorima tuženika. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva.Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti;- da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo,- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva,- da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Članak 7. Ugovora o kreditu jasno propisuje da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i sve druge troškove vezane uz odobravanje kredita, osiguranje i naplatu tražbine. Dakle, odredbe su u Ugovoru jasno su postavljene i smještene na vidljivo mjesto, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama koji bi bili napisani manjim slovima ili uključene u fusnotu. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Također, tužitelj nije potkrijepio niti jednim dokazom tvrdnju da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svi ugovori o potrošačkom kreditu koje tuženik sklapa ili je sklopio s korisnikom kredita, prilagođeni su individualnim okolnostima tog korisnika. Stoga, ugovori o kreditu između različitih korisnika kredita razlikuju se po ključnim faktorima kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, rok vraćanja i drugi uvjeti. Time se potvrđuje da tužitelj iznosi generalizirane tvrdnje bez konkretnih dokaza. Jasno je stoga da je o naknadi za administraciju i obradu kredita bilo pregovaranja, s obzirom na to da su ugovorne strane izričito dogovorile primjenu Tarife, te da je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost odabrati neki drugi model kredita koji je bio dostupan na tržištu u to vrijeme.Također, Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Također, potrebno je istaknuti odredbu članka 83. Zakona o zaštiti potrošača, koja propisuje da će sud prilikom ocjene poštenosti određene ugovorne odredbe uzeti u obzir prirodu robe ili usluge koja je predmet ugovora, sve okolnosti koje su prethodile i koje su pratila sklapanje ugovora, druge ugovorne odredbe te, ukoliko postoji, drugi ugovor koji se odnosi na ugovor koji se ocjenjuje i koji predstavlja glavni ugovor. Dakle, kako Direktiva, tako i ZZP utvrđuju kriterije na temelju kojih se ocjenjuje poštenost ugovorne odredbe. To znači da je i u ovom konkretnom slučaju nužno razmotriti informacije koje su tužitelju kao potrošaču bile dostavljene, kao i okolnosti koje su postojale prije i tijekom sklapanja ovog ugovora o kreditu. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita.Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu, Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem: „Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita).“.Nadalje, tužitelj u svojoj tužbi ističe da ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba nejasna i općenita, te ističe da je tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer spomenuta odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri, odnosno da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe. Naime, tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno se može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. S obzirom na svojstvo tužitelja kao stranke u postupku, iskaz svjedoka u ovom kontekstu ne može se smatrati vjerodostojnim. Tužitelj je, nakon što je pročitao ugovor i upoznao se s njegovim uvjetima, imao potpunu mogućnost odlučiti hoće li sklopiti ugovor ili od njega odustati. Stoga, iz svega navedenog proizlazi da se tužitelj bez osnove i paušalno pozvao na odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača koje su mu odgovarale. Trenutna praksa podržava navode koje je iznio tuženik. U presudi Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1215/2020 od 24. 2. 2021., sud potvrđuje prvostupanjsku presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o obradi kredita i prijevremenoj otplati. Drugostupanjski sud ističe kako je prvostupanjski sud ispravno ocijenio da su odredbe ugovora koje se odnose na naknadu za obradu kredita i prijevremenu otplatu dovoljno jasne, razumljive i uobičajene za ugovore o kreditima iz tog razdoblja, bez obzira na valutu, te da su korisnici kredita mogli opravdano očekivati takve uvjete prema samoj formulaciji ugovora. Također, sud smatra da iz teksta ugovora nije očito što bi korisniku kredita moglo biti nejasno. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. Slijedom navedenog, tuženik po punomoćniku predlaže da Naslov po provedenom postupku odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obveže tužitelja na plaćanje prouzročenih parničnih troškova tuženiku zajedno s pripadajućim zateznim kamatama po stopi sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima tekućim od dana donošenja presude u ovom predmetu.
3. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u ugovor o kreditu br. 9912947558,otplatnu tablicu,odgovor tuženika od 03.02.2025.,te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.
4. Dakle predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o troškovima u svezi sklapanja ugovora o kreditu,te zahtjev za isplatu naknade za obradu kredita.
5. Sporan je osnov tražbine tužitelja, dok visina tražbine nije sporna.
6. Nije sporna pasivna legitimacija tuženika.
7. Uvidom u Ugovor o stambenom kreditu broj 5591233007 (stranica 6 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 27.svibnja 2009..godine na temelju ugovora o poslovnoj suradnji od 25.ožujka 2004. zaključenog između Republike Hrvatske ,Ministarstva obitelji i međugeneracijske solidarnosti i Hrvatske poštanske banke d.d.; Republika Hrvatska ,Ministarstvo obitelji i međugeneracijske solidarnosti,koje zastupa HPB d.d. i AB iz [adresa] (korisnik kredita). Navedenim ugovorom tužitelju je odobren stambeni kredit u iznosu od 43.673,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan isplate,te je utvrđeno da je korisnik kredita sukladno rješenju iz čl.1. Ugovora ostvario pravo na popust pri otplati kredita za kupnju stana u visini od 50% od iznosa kredita ,što predstavlja kunsku protuvrijednost od 21.836,00 EUR (čl. 2). Rok otplate kredita je 25 godina odnosno 300 mjeseci (čl.4.).
Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je između ostalog da korisnik kredita se obvezuje podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i sve druge troškove vezane uz odobravanje kredita, osiguranje i naplatu tražbine.
8. Iz sadržaja dopisa HPB d.d. od 3.veljače 2025. proizlazi da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena administrativna naknada za obradu kredita dana 23.srpnja 2009. godine u iznosu od 327,00 EUR,a naknada za zatvaranje kredita nije naplaćena,te je kredit u otplati (stranica 5 spisa).
9. Dakle, kako je navedeno,tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za odobravanje kredita,te isplatu iznosa koji je platio tuženiku temeljem ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu.
10. Tužitelj AB saslušan u svojstvu stranke izjavio je da je 2009. godine podigao kredit kod Hrvatske poštanske banke koji mu je bio potreban za kupnju stana. Kredit je bio u valuti EUR. Radi sklapanja ugovora bio je u poslovnici HPB u Osijeku, gdje mu je predočen tekst ugovora. U tom ugovoru nije ništa mogao mijenjati, dobio je ugovor na potpis i potpisao. Prije toga ugovor je pročitao. Prilikom čitanja nije uočio odredbu ugovora po kojoj bi bio dužan platiti troškove vezane za odobravanje kredita. U vrijeme sklapanja ugovora bio je u mirovini. Nije imao privatnu firmu, niti obrt. Sredstva kredita je utrošio u svrhu u koju je kredit podignut, tj. kupio je stan u [adresa] nova, koji je koristio za svoje osobne potrebe. Sjeća se da je ugovor ovjeren kod javnog bilježnika. Zbog proteka vremena ne može se sjetiti da li su mu nešto govorili kod javnog bilježnika u vezi ugovora. Kredit još otplaćuje. Sam ga otplaćuje, putem administrativne zabrane sa mirovine. Napominje da se ne može sjetiti zbog proteka vremena kada i u kojem iznosu mu je naplaćena naknada od strane tuženika. Kredit otplaćuje Hrvatskoj poštanskoj banci, te na HPB glasi trajni nalog kojim mu se usteže od mirovine svaki mjesec rata kredita. Na pitanje punomoćnika tužitelja da li je platio sve naknade, odnosno sve što se od njega tražilo kod sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je odgovorio potvrdno. Nije se raspitivao o uvjetima kreditiranja kod drugih banaka jer je to bio kredit vezan za Ministarstvo branitelja, koje je imalo ugovor sa HPB d.d. (stranica 46 spisa).
11. Odredbom čl.322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva,osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
12. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora,ako on može opstati bez ništetne odredbe,i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen(st.1.),ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (st.2.).
13. Temeljem odredbe čl.327. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi.
14. Odredbom čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 102. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna
15. Dakle, u konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.7 predmetnog ugovora o kreditu evidentno je da navedenim ugovorom nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kredita koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita,te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarnih troškova odnosno štete koju je tuženik navodno trpio u svezi odobravanja kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu,a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao,niti procjenjivao tj. njezino postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni,te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta.
16. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik,te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove za odobravanje kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za odobravanje kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja tj. od dana 23.srpnja 2009. do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za odobravanje kredita ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja (VSRH broj Rev-1051/2023-2 od 3.travnja 2024.).
17. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
17.1.Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
17.2. Stoga prigovor zastare u konkretnom slučaju nije osnovan.
18. Glede preostalog dijela tužbenog zahtjeva u točki I petita tužbe a glede utvrđenja ništetnim čl. 7. u dijelu koji glasi: „sve javnobilježničke i sudske troškove i sve druge troškove………osiguranje i naplatu tražbine.“,za navesti je da tužitelj nije naveo postojanje pravnog interesa, razloge i dokaze za utvrđenje ništetnim predmetnog ugovora u navedenom dijelu, već samo glede zahtjeva za utvrđenje ništetnim navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za odobravanje kredita, te je stoga sud u navedenom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbio (čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. ZPP).
19. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.5. ZPP.
19.1. Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 214,04 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe po Tbr. 7.t.1 u visini od 25 bodova, sastav pisanog podnesaka od 19.08.2025. (Tbr.8.t.1.) 25 bodova, te za zastupanje na ročištu od 01.10.2025. (Tbr.9.t.1.) 25 bodova,koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, plus PDV,te troška sudske pristojbe na tužbu i presudu u Iznosu od po 13,27 EUR,
20. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl.29. ZOO).
21. S obzirom na izloženo, odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 21. listopada 2025.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
