Poslovni broj: Usž-3599/2024-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, Erazma Barčića 5, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, OIB:72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Vukovarska 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresirane osobe OĐZ OĐZS, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Branimir Iveković, odvjetnik iz Zagreba, Strossmayerov trg 8, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-313/2024-36 od 11. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-313/2024-36 od 11. srpnja 2024. godine.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda poništeno je rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/19-01/193, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-04 od 27. kolovoza 2019. i djelomično rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Delnice KLASA: UP/I-942- 05/03-01/05, URBROJ: 2170-09-02/6-17-53 od 21. prosinca 2017. Ujedno je presuđeno da se odbija zahtjev zainteresirane osobe OĐZ OĐZS za naknadu za oduzetu imovinu, danas upisanu kao k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica], k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina].

1.1. Upravni sud u Rijeci je ovdje pobijanu presudu donio u ponovljenom postupku povodom ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-7166/2021 od 6. veljače 2024., u kojoj je Ustavni sud Republike Hrvatske (USRH) ocijenio da je zainteresiranoj osobi povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, jer su sudovi, bez dostatne argumentacije odstupili od dosadašnje prakse u pogledu prava njemačkih državljana iz Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi).

U tako ponovljenom sudskom postupku prvostupanjski sud je odbio zahtjev zainteresirane osobe za naknadu oduzete imovine.

2. Zainteresirana osoba u pravovremenoj žalbi osporava ovakvu presudu iz svih žalbenih razloga.

3. U žalbi navodi kronologiju događaja te ukazuje na stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem Pariškim sporazumom iz 1946. godine, Bonskom Konvencijom iz 1955. godine i Sporazumom iz 1956. godine nije, u smislu članka 10. stavka 1. Zakona o naknadi, riješeno pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima, čime je Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) uspostavio pravni standard koji su stvarno nadležni upravni sudovi dužni uvažavati kada u skladu sa Zakona o naknadi odlučuju u predmetima povrata odnosno naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima. Mišljenja je da je Upravni sud u Rijeci je ponovno iznio potpuno istu pravnu argumentaciju, koju je u svojoj Odluci USRH ocijenio kao paušalnu i pravno irelevantnu. Konkretno, Upravni sud u Rijeci (suprotno jasnom pravnom standardu VSRH) i dalje tvrdi da njemački državljani, općenito i u svakom slučaju, nemaju pravo na povrat oduzete imovine, jer da je to pitanje riješeno međunarodnim sporazumima u smislu čl. 10. Zakona o naknadi, i to Pariškim sporazumom iz 1946. godine i Bonskom Konvencijom iz 1955. godine. Štoviše, Upravni sud u Rijeci pod točkom 22. ovdje pobijane Presude ponovno tvrdi kako VSRH "nije analizirao" međudržavne sporazume kojima se rješava pitanje naknade za oduzetu imovinu njemačkim državljanima te time prekršio svoju obvezu iz čl. 31. i čl. 77. Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu i ponovno povrijedio Ustavom zajamčeno pravo zainteresirane osobe na pravično suđenje (čl. 29. Ustava). Ovdje pojašnjava da je predmetna pobijana presuda suprotna pravnom stanovištu tog istog suda u prvoj presude osnovom koje je tuženik donio svoje rješenje i potvrdio djelomično rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela, kojim je oduzeta imovina bila vraćena zainteresiranoj osobi, da bi sada poništio rješenje tuženika sa novim obrazloženjem koje nije argumentirano. Smatra da nije bilo uvjeta za ponovljeni upravni spor i da je tužbu Županijskog državnog odvjetništva trebalo odbaciti. Ukazuje na to da je tijekom svih upravnih sporova koji su se u okviru ovog postupka vodili pred Upravnim sudom u Rijeci, zainteresirana osoba isticala da je u paralelnom postupku povrata koji se vodio na području Karlovačke županije, Upravni sud u Rijeci dana 20. lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu br. UsI-1052/17, kojom je utvrđeno da ne postoji međudržavni sporazum koji bi rješavao pitanje naknade za imovinu oduzetu Zainteresiranoj osobi (odnosno njegovom predniku) u smislu odredbe čl. 10. Zakona o naknadi. Postupajući po toj pravomoćnoj presudi Upravnog suda u Rijeci, Ured državne uprave u Karlovačkoj županiji je u ponovljenom postupku dana 2. srpnja 2019. godine pod brojem Klasa: UP/I-942-05/19-01/05, Urbroj: 2133-03/1-19-08 donio djelomično rješenje, kojim su u vlasništvo Zainteresirane osobe vraćene nekretnine upisane u z. k. uložak br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina] i z. k. uložak br. [broj ZK uloška] u k. o. [katastarska općina]. Kako je to rješenje postalo pravomoćno, zainteresirana osoba je u međuvremenu i upisana u zemljišnim knjigama kao vlasnik tih nekretnina. Naglašava da su činjenična i pravna osnova u spomenutom postupku pred Uredom državne uprave u Karlovačkoj županiji, kao i u postupcima koji su predmet ovog upravnog spora, u potpunosti jednake: u svim tim postupcima radilo se o isključivo o povratu imovine temeljem Zakona o naknadi, koja je bila konfiscirana predniku zainteresirane osobe 1945. godine temeljem tadašnjeg Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije. Također, u tom su postupku bili raspravljani i isti međunarodni sporazumi kao i u ovom konkretnom upravnom sporu: tj. Pariški sporazum iz 1946. godine i Bonska Konvencija iz 1955. godine. S obzirom na tvrdnje tužitelja da je Savezna Republika Njemačka na sebe preuzela obvezu obeštetiti zainteresiranu osobu, i s obzirom da je za razliku od bivše Jugoslavije samo Savezna Republika Njemačka bila potpisnica Bonske Konvencije iz 1955. godine, pravo po kojem je Upravni sud u Rijeci morao procjenjivati i tumačiti postojanje eventualnog prava na obeštećenje u ovom predmetu prema međunarodnim ugovorima je upravo njemačko pravo, a zainteresirana osoba je još tijekom upravnog postupka u spis dostavila potvrdu njemačkog Saveznog ureda za poravnanje tereta od 13. srpnja 2015. godine, u kojoj se vrlo jasno navodi da niti on niti njegovi prednici nisu imali pravo na obeštećenje za imovinu oduzetu na području Republike Hrvatske, niti po njemačkom pravu niti na temelju međunarodnih obveza Savezne Republike Njemačke pa zaključuje da, ako Savezna Republika Njemačka nije imala obvezu po međunarodnim ugovorima isplatiti naknadu zainteresiranoj osobi, odnosno njezinim sljednicima, ne može se smatrati da je pitanje naknade u odnosu na njih riješeno međudržavnim sporazumima, što je nužna pretpostavka iz čl. 10. Zakona o naknadi. Prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud tumačio međunarodne ugovore i zaključuje da je prvostupanjski sud postupio protivno odluci USRH-a jer je u ponovljenom postupku donio presudu identičnog sadržaja, da je pobijana presuda protivna pravnom standardu VSRH-a, a u presudi nisu iznijeti dostatne i pravno relevantne razloge za drugačiji stav, prvostupanjski sud je zanemario činjenicu da je pravni poredak Republike Hrvatske zainteresiranoj osobi već pravomoćno priznao pravo na povrat imovine prema Zakonu o naknadi te je pogrešno primijenio materijalno pravo jer je samovoljno tumačio pravne norme međunarodnih ugovora kojih Republika Hrvatska nije stranka, a pritom je i zanemario dokaznu stranu javne isprave u smislu čl. 56. Zakona o upravnim sporovima. Predlaže usvojiti žalbu.

4. Odgovor na žalbu nisu dostavili ni tužitelj ni tuženik.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj : 36/24, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda prvostupanjskog suda, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocjenjuje zakonitom.

7. U konkretnom slučaju za ostvarenje prava na naknadu zainteresirane osobe u ovom sporu treba, kao jedino sporno, odgovoriti na pitanje je li pitanje naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je konfiscirana predniku tužitelja kao pripadniku njemačkog naroda i njemačkom državljaninu, riješeno međudržavnim sporazumom ili nije.

8. Točno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, u nizu odluka (broj Uzz 29/2010 od 2. svibnja 2012., Uzz 8/2010 od 28. studenog 2013. Uzz 28/2010 od 28. studenog 2013., Uzz 13/2010 od 11. veljače 2015., U-zpz 7/2019 od 3. veljače 2021.), odlučivao o predmetima naknade za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koja je konfiscirana pripadnicima njemačkog naroda i njemačkim državljanima te je u odluci, poslovni broj U-zpz-29/2022 od 1. travnja 2025., izrazio shvaćanje da pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu nije riješeno međudržavnim sporazumom jer Bonski sporazum iz 1956. godine nema odredbe o obeštećenju za imovinu oduzetu njemačkim državljanima. Time je uspostavljen pravni standard koji su upravni sudovi dužni uvažavati kada u skladu sa Zakonom o naknadi odlučuju u predmetima povrata odnosno naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima, što se dosada i činilo, a zbog čega argumenti žalitelja o priznatom pravu u drugim upravnim predmetima nemaju utjecaja na rješenje konkretne pravne stvari. Ovo stoga, što je Sud, detaljnom analizom međudržavnih sporazuma koji se odnose na imovinu njemačkih državljana nakon kapitulacije fašističke Njemačke utvrdio da je pitanje naknade njemačkim državljanima za oduzetu imovinu riješeno sporazumom između Savezne Republike Njemačke i saveznika te internim njemačkim zakonodavstvom.

9. Naime, Drugi svjetski rat okončan je bezuvjetnom kapitulacijom Njemačke 8. svibnja 1945. te su četiri države (Sjedinjene Američke Države, Savez Socijalističkih Republika Rusije, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo) u ime savezničkih sila, preuzele vlast u Njemačkoj, što jasno proizlazi iz preambule Deklaracije o porazu Njemačke i preuzimanju vrhovne vlasti u odnosu na Njemačku od strane Sjedinjenih Američkih Država, Saveza Socijalističkih Republika Rusije, Privremene vlade Francuske Republike i Ujedinjenog kraljevstva od 5. lipnja 1945. godine. Vrhovni vojni zapovjednici četiri savezničke snage upravljali su odgovarajućim zonama samostalno i preko Savezničkog nadzornog vijeća, i između ostalog dogovarali o pitanjima reparacije.

10. Tako je Potsdamskim sporazumom od 1. kolovoza 1945., dogovoreno preuzimanje zajedničke odgovornosti četiriju sila nad okupiranom Njemačkom kao i da će mirovni sporazum biti potpisan s Njemačkom nakon uspostave jedinstvene njemačke vlade. Zahtjevi za reparaciju SAD-a, Ujedinjenog kraljevstva i drugih zemalja koji imaju pravo na naknadu, prema dogovoru, moraju se podmiriti iz zapadnih zona i odgovarajuće njemačke imovine.

11. Nakon održane konferencije o reparacijama u Parizu dana 14. siječnja 1946. sklopljen je Sporazum o reparacijama Njemačke, o uspostavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (dalje: Pariški sporazum iz 1946. godine) između Vlada Albanije, Sjedinjenih Američkih Država, Australije, Belgije, Kanade, Danske, Egipta, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, Grčke, Indije, Luksemburga, Norveške, Novog Zelanda, Nizozemske, Čehoslovačke, Južnoafričke Unije i Jugoslavije. Člankom 6.A. navedenog sporazuma ugovoreno je da će svaka vlada potpisnica, u skladu s postupcima koje sama odabere, čuvati ili se rješavati njemačke neprijateljske imovine koja je u njenoj nadležnosti na način koji je utvrđen kako bi se spriječio povrat imovine u njemačko vlasništvo ili kontrolu te će tu imovinu zaračunati u korist svog udjela u reparacijama (u neto iznosu bez akumuliranih poreza, založnih prava, troškova administracije, ostalih in rem pristojbi na određene konkretne stavke i na zakonita ugovorna potraživanja prema bivšim njemačkim vlasnicima takve imovine. U to vrijeme, nakon drugog svjetskog rata, kada je donesen Pariški sporazum iz 1946. godine Njemačka je imala specifičan međunarodnopravni položaj te je Pariški sporazum potpisan od strane savezničkih snaga koji su preuzeli vlast nad područjem Njemačke. Zbog toga Pariški sporazum kojeg su zaključile savezničke i udružene sile određuje pravnu sudbinu njemačke imovine i daje ovlaštenje državama na čijem području se nalazi ta imovina da njemačku imovinu uračunaju u korist svog reparacijskog fonda.

12. SR Njemačka nije bila potpisnica ovog sporazuma, jer u vrijeme njegova sklapanja nije imala suverenitet, ali je potpisnica Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije od 26. svibnja 1952. i Protokola o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Bonska konvencija iz 1955. godine). Prema tome, Savezna Republika Njemačka, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske te Republika Francuska potpisale su Bonsku konvenciju iz 1955. godine koja, prema članku 1. stavku 1. Šestog poglavlja, uzima u obzir i ranije sporazume vezane uz reparaciju. Tako se, u članku 3. stavku 1. Šestog poglavlja Konvencije izričito navodi: "Savezna Republika neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera, koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici (SAD, SSSR, Ujedinjeno Kraljevstvo) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima.".

13. U stavku 3. istog članka i poglavlja Konvencije izričito se navodi: "Zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u stavku (1) i (2) ovog članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada, ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada, nisu dopušteni.".

14. Člankom 5. istog poglavlja navedene Konvencije izričito je navedeno: "Savezna Republika osigurat će naknadu štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. ovog poglavlja.".

15. Nadalje, Konvencija o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije zajedno s Konvencijom od odnosima Triju sila i Federalne Republike Njemačke, Konvencijom o pravima i obvezama stranih snaga i njihovih prednika u Saveznoj Republici Njemačkoj i Financijskom konvencijom, sklopljena je u Bonnu 26. svibnja 1952. između Savezne Republike Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Francuske. Konačni cilj navedenih ugovora i Konvencija bio je okončanje okupacijskog režima te prijenos potpune nadležnosti nad unutarnjim i vanjskim poslovima SR Njemačke.

16. Konvencijom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije (poglavlje VI.) regulirano je i pitanje reparacije koje se treba riješiti mirovnim ugovorom koji će biti sklopljen između Njemačke i prijašnjih neprijateljskih država ili posebnim ranijim sporazumom vezanim za tu materiju. Ugovoreno je da će do konačnog rješenja tog pitanja vrijediti odredbe Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije.

17. Odredbom članka 3. poglavlja VI. Konvencije o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije određeno je da SR Njemačka neće u budućnosti stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Tri sile potpisale ili će potpisati s ostalim savezničkim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Člankom 5. Njemačka je preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI.

18. Tek su sklapanjem Ugovora o zaključnom reguliranju s obzirom na Njemačku od 12. rujna 1990., koji je stupio na snagu 15. ožujka 1991., prava i odgovornosti četiri sile prestale te je definitivno okončan prijelazni status Njemačke nakon Drugog svjetskog rata.

19. Dovodeći u vezu specifičnu situaciju Njemačke u Drugom svjetskom, ratu kao i odredbe Pariškog sporazuma iz 1946. godine u vezi sa Bonskim sporazumom iz 1956., Njemačka je člankom 5. Poglavlja VI preuzela obvezu osigurati naknadu štete ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članka 2. i 3. poglavlja VI, internim propisima, a što je i Saveznim zakonom o naknadi reparacijskih šteta od 12. veljače 1969. i regulirala. Kako se SR Njemačka obvezala osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima njemačke imovine, koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije ili ratnog stanja, što je i činila na osnovi svojeg Zakona o naknadi za ratne i poslijeratne gubitke (LAG) (Savezni sl. l. SR Njemačke, br. 34/52) od 14. kolovoza 1952., to, po ocjeni ovog Suda, Republika Hrvatska, bez obzira na to što nije potpisala zasebni ugovor sa SR Njemačkom o tom pitanju, kao sljednica bivše Jugoslavije (SFRJ), na koju se odnose prethodno navedeni međudržavni sporazumi, prema odredbama Zakona o naknadi, nije obvezna naknaditi imovinu njemačkih državljana koja je im oduzeta konfiskacijom po završetku drugog svjetskog rata, jer su za tu imovinu sklopljeni međunarodni ugovori u smislu članka 10. Zakona o naknadi.

20. Prema tome, obzirom na to da pravo zainteresirane osobe ovisi o tome primjenjuje li se Zakon o naknadi na njemačke državljane ili ne, a Sud je stava da se taj zakon ne primjenjuje, jer je to pitanje riješeno međudržavnim sporazumima, žalbeni navodi zainteresirane osobe ne mogu dovesti do drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Stoga Sud ocjenjuje prvostupanjsku presudu zakonitom i dostatno argumentiranom razlozima koje u cijelosti prihvaća, jer su utemeljeni na pravilnoj ocjeni dokaza provedenih u postupku te na pravilnom tumačenju materijalnopravnih odredbi relevantnih za donošenje odluke u ovoj upravnoj stvari.

21. Vezano za prigovore da nije postupljeno u skladu sa Odlukom USRH valja pojasniti da je do utvrđenja povrede članka 29. Ustava Republike Hrvatske u toj Odluci došlo samo zato što je USRH ocijenio da u razlozima presuda sudovi nisu dostatno obrazložili odstupanje od pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske i dosadašnjeg stava ovog Suda, ali USRH nije zauzeo stav da se međudržavni sporazumi navedeni u ukinutoj presudi ne bi odnosili na oduzetu njemačku imovinu koja se nalazi na području današnje Republike Hrvatske.

22. U odnosu na navod tužitelja kako nije primio obeštećenje od strane Savezne Republike Njemačke, Sud ističe da naknada štete od strane SR Njemačke, nastale gubitkom imovine u Republici Hrvatskoj zbog ratnog stanja, nije od utjecaja na rješenje ove upravne stvari jer je to pitanje ispunjenja obveze koju je Savezna Republika Njemačka preuzela međunarodnim sporazumima, na način kako je to naprijed opisano, i ne može sama po sebi dovesti do priznanja prava tužitelju prema odredbama Zakona o naknadi.

23. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić