Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1182/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ivice Veselića, predsjednika vijeća, Tihane Marije Miladin, člana vijeća i suca izvjestitelja i Dubravke Penić Lukač, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske – Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici, Građansko - upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pr-39/2023-4 od 12. svibnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-39/2023-4 od 12. svibnja 2023. u pobijanom dijelu kojim je tužitelju na ime neiskorištenih slobodnih dana dosuđen iznos od 544,01 eura[1] /4.098,88 kn sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 220,34 euro/1.660,16 kn od 16.01.2013 g. pa do isplate,

- na iznos od 161,78 euro/1.218,96 kn od 16.01.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 107,77 euro/812,00 kn od 16.01.2015.g. pa do isplate,

- na iznos od 54,12 euro/407,76 kn od 16.01.2016.g. pa do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr- 39/2023-4 od 12. svibnja 2023. u pobijanom dijelu kojim je tužitelju dosuđen iznos od ukupno 16.093,47 eur/121.256,22 kn na ime dodatka za rad na izdvojenom objektu i iznos od ukupno 1.656,38 eur/12.480,12 kn na ime naknade za neiskorištenu dnevnu stanku i sudi:

a) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja HF kojim zahtjeva da mu tužena Republika Hrvatska plati za aktivno dežurstvo rada na izdvojenom objektu umanjenom za 8 sati odmora dnevno iznos od 16.093,47 eur/121.256,22 kn sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 641,28 euro/ 4.832,48 kn od 16.12.2011.g. pa do isplate,

- na iznos od 404,83 euro/ 3.050,21 kn od 16.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 325,98 euro/ 2.456,06 kn od 16.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 366,19 euro/ 2.759,09 kn od 16.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 326,22 euro/ 2.457,91 kn od 16.05.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 769,69 euro/ 5.799,20 kn od 16.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 531,62 euro/ 4.005,51 kn od 16.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.579,04 euro/ 11.897,26 kn od 16.08.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 243,76 euro/ 1.836,62 kn od 16.09.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 507,76 euro/ 3.825,69 kn od 16.10.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 716,35 euro/ 5.397,37 kn od 16.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 489,01 euro/ 3.684,45 kn od 16.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 566,91 euro/ 4.271,35 kn od 16.01.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 737,39 euro/ 5.555,88 kn od 16.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 540,86 euro/ 4.075,13 kn od 16.04.2013g. pa do isplate,

- na iznos od 479,76 euro/ 3.614,75 kn od 16.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 1.367,63 euro/ 10.304,41 kn od 16.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 805,67 euro/ 6.070,35 kn od 16.07.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 654,03 euro/ 4.927,78 kn od 16.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 106,30 euro/ 800,88 kn od 16.09.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 207,69 euro/ 1.564,84 kn od 16.10.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 662,36 euro/ 4.990,58 kn od 16.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 410,13 euro/ 3.090,11 kn od 16.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 779,51 euro/ 5.873,21 kn od 16.01.2014.g. pa do isplate

- na iznos od 411,64 euro/ 3.101,51 kn od 16.02.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 409,78 euro/ 3.087,48 kn od 16.03.2014.g. pa do isplate

- na iznos od 421,43 euro/ 3.175,26 kn od 16.04.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 630,55 euro/ 4.750,85 kn od 16.05.2014.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

b) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja HF kojim zahtjeva da mu tužena Republika Hrvatska plati naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku u iznosu od 1.656,38 eur/12.480,12 kn sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 94,89 euro/ 714,98 kn od 16.12.2011g. pa do isplate,

- na iznos od 54,46 euro/ 410,32 kn od 16.01.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 49,92 euro/ 376,11 kn od 16.02.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 49,92 euro/ 376,11 kn od 16.04.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 45,58 euro/ 343,42 kn od 16.05.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 85,57 euro/ 644,76 kn od 16.06.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 68,07 euro/ 512,90 kn od 16.07.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 71,63 euro/ 539,66 kn od 16.08.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 22,46 euro/ 169,26 kn od 16.09.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 58,60 euro/ 441,54 kn od 16.10.2012.g. pa do isplate

- na iznos od 81,69 euro/ 615,48 kn od 16.11.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 57,05 euro/ 429,84 kn od 16.12.2012.g. pa do isplate,

- na iznos od 65,41 euro/ 492,80 kn od 16.01.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 82,74 euro/ 623,37 kn od 16.02.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 92,81 euro/ 699,30 kn od 16.04.2013g. pa do isplate,

- na iznos od 44,39 euro/ 334,46 kn od 16.05.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 72,93 euro/ 549,50 kn od 16.06.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,55 euro/ 599,40 kn od 16.08.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 20,84 euro/ 156,99 kn od 16.09.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 19,02 euro/ 143,34 kn od 16.10.2013.g. pa do isplate

- na iznos od 76,40 euro/ 575,63 kn od 16.11.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 53,04 euro/ 399,60 kn od 16.12.2013.g. pa do isplate,

- na iznos od 82,80 eur / 623,87 kn od 16.01.2014.g. pa do isplate

- na iznos od 51,27 euro/ 386,33 kn od 16.02.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 48,83 euro/ 367,92 kn od 16.03.2014g. pa do isplate,

- na iznos od 46,61 euro/ 351,19 kn od 16.04.2014.g. pa do isplate,

- na iznos od 79,90 euro/ 602,04 kn od 16.05.2014.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

c.) Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 4.316,81 eur/32.525,00 kn zajedno sa zateznom kamatom.

d) Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 2.497,95 eur, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženoj trošak žalbenog postupka u iznosu od 226,34 eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da na ime naknade za rad na izdvojenom objektu umanjeno za osam sati odmora dnevno za razdoblje od 10.prosinca 2011.g. do 16. svibnja 2014 g. isplati tužitelju iznos od 16.093,47 eur/121.256,22 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, naknadu za neiskorištene slobodne dane uključujući subote i nedjelje u iznosu od 544,01 eur/4.098,88 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, te naknadu za neiskorištenu dnevnu stanku u iznosu od 1.656,38 eur/12.480,12 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kao i da mu na ime parničnog troška isplati iznos od 4.316,81 eur/32.525,00 kn sa zateznom kamatom od 12. svibnja 2023. do isplate.

2. Protiv presude tužena je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači, uz naknadu troškova žalbe tuženoj.

3. Žalba tužene je djelomično osnovana.

4. Sud prvog stupnja je u pobijanoj odluci utvrdio:

- da je u utuženom periodu tužitelj radio na izdvojenom mjestu rada, sedam dana uzastopno, uz obvezu boravka na vojnoj lokaciji neprekidno kroz 24 sata,

- da tako organizirani rad predstavlja dnevnu kombinaciju radnog vremena i aktivnog dežurstva i to 12-satnog radnog vremena na poslovima elektronskog izviđanja, 4- satnog aktivnog dežurstva (straža, održavanje oružja, provjera ispravnosti tehnike, održavanje čistoće, uređivanje okoliša zgrada, spavanje), dok da se preostalih 8 sati tužitelj odmarao,

- a da mu za taj rad nije u cijelosti isplaćena naknada plaće, što da proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka Vatroslava Zovka, na temelju kojeg, utvrđuje da je tužiteljev zahtjev osnovan u visini koja proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

4.1. Takvu odluku sud temelji na čl. 96. do 98. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov,, 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09., dalje: ZOSRH/02), čl. 139., čl. 153., čl. 154. st. 4. i 5., čl. 155. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (Nar. nov. 73/13., dalje: ZOSRH/13), čl. I., čl. II., čl. III. st. 1. i 2., čl. XI., čl. XIII., Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika (Nar. nov. 118/09., 118/12., dalje: Odluka/09) i Pravilniku o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. 50/08., 142/08., 118/09., 99/12., 55/13., dalje: Pravilnik/08 ).

5. Pravilno se navodima žalbe ukazuje da se ne može razumjeti, s obzirom na propise na koje se sud i sam poziva, kako je sud na temelju provedenih dokaza došao do utvrđenja i konačnog zaključka o organizaciji radnog vremena kako je to naveo u pobijanoj odluci i time do izračuna u skladu s kojim je tužitelju dosudio iznos od 16.093,47 eur/121.256,22 kn s pripadajućim kamatama. Iz specijalnih propisa koji se primjenjuju i na koje se sud u pobijanoj odluci poziva, ne proizlazi da je rad na izdvojenom objektu organiziran na način kako to utvrđuje sud, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi podloga za zaključak do kojeg je sud došao u ovom dijelu.

6. U odnosu na rad koji je organiziran kao višednevni boravak (7 dana po 24 sata) u izdvojenom objektu, kao što je to bilo u odnosu na tužitelja u utuženom periodu, čl. VI. Odluke/09 bilo je propisano da pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo te je bilo propisano da će dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva biti uređen posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Također, čl. V. Odluke/09 bilo je propisano da se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena ne smatra prekovremenim radom (st. 1.), a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe time da se sukladno st. 2. pod aktivnim dežurstvom smatra vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.).

7. Sukladno tako propisanom, a imajući na umu i čl. XI. te Odluke, prema kojem rad na izdvojenom objektu može biti organiziran kao dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva, proizlazi da se aktivnim dežurstvom može tretirati samo period koji slijedi nakon redovnog radnog vremena, koje na izdvojenom objektu može trajati najviše 12 sati i za taj period, za vrijeme važenja Odluke/09, vojnoj osobi pripada dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva sukladno posebnom propisu kojim se uređuju dodaci na plaću. Takav dodatak vojnoj osobi pripada za svaki sad rada proveden u aktivnom dežurstvu, dakle čak i kada odmara i to upravo jer ne može napustiti vojni objekt nakon redovnog radnog vremena, već mora biti u krugu vojarne.

7.1. Osim toga, treba ponoviti da sukladno prethodno citiranoj odredbi čl. V. st. 2. Odluke/09 odmor, neovisno koliko traje, isto predstavlja aktivno dežurstvo i za taj period, sukladno specijalnim propisima tužitelj dobiva naknadu kao za aktivno dežurstvo.

8. Nakon prestanka važenja Odluke/09 na snagu je stupila Odluka/14 koja je u čl. XII. propisivala da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima i to u ciklusima sedam dana rada – sedam dana odmora, time da se u vrijeme tog ciklusa smatra da djelatna vojna osoba radi najviše 12 sati dnevno, a da preostalih 12 sati ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio odnosno obvezna je boraviti na izdvojenim objektima iz stavka 1. ove točke te se u smislu mjesečnog fonda sati smatra da radi sedam dana u redovnom radnom vremenu. Nadalje, čl. XIV. st. 1., 2. i 4. te Odluke, bilo je propisano da djelatna vojna osoba može raditi najviše 12 sati dnevno, a preostalih 12 sati je u stanju aktivne pripravnosti za rad, što znači da u tom periodu ne može bez dopuštenja nadređenoga napustiti mjesto rada ili drugo mjesto koje je nadređeni odredio te joj za to pripada pravo na pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

9. Nadalje, čl. VI. st. 3. Odluke/09 bilo je propisano da za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke, dok je čl. XII. st. 1. i st. 5. Odluke/14 propisano da je poseban oblik rada u turnusu višednevni kontinuirani rad i boravak na izdvojenim objektima za koji rad djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće, nego za to ostvaruju pravo na dodatak za vojnu službu u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

10. Iz naprijed navedenog proizlazi zaključak da tužitelju, za višednevni rad na izdvojenom objektu na kojem boravio po 7 dana 24 sata dnevno i u kojem periodu nije smio napuštati objekt, pripada pravo na plaću za redovan rad koji obavi u trajanju od najviše 12 sati dnevno, sa svim dodacima koje mu priznaju ranije spomenute Odluke/09 i 14, a za preostali period, period aktivnog dežurstva/ aktivne pripravnosti pripada mu druga vrsta naknade kako je prethodno navedeno i koja je određena čl. 17.a st. 1. i 4. i čl. 17.b Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće (Nar. nov. 50/08., 142/08., 118/09., 99/12., dalje: Pravilnik/08) te čl. 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (Nar. nov. broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 71/15., dalje: Pravilnik/14) i u odnosu na koju naknadu mu ne pripada pravno na uvećanje plaće (osim da je tužitelj doista i dokazao da je aktivno dežurstvo bilo prekidano radi obavljanja nekog točno danog radnog naloga i da stoga vrijeme provedeno u obavljanju tih nekih zadataka predstavlja prekovremeni rad, a tijekom perioda koji se smatra aktivnim dežurstvo, odnosno aktivnu pripravnost, što u ovom postupku nije učinio).

11. Dakle, utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj radio u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva i to 12-satnog radnog vremena i da je daljnjih 8 sati odmarao nema podlogu u specijalnim propisima na koje se sud, doduše, pozvao, ali ih nije i faktično primijenio na konkretan slučaj.

12. Osim toga, taj zaključak nema uporište niti u dokazima koji su provedeni jer sud nije ocijenio sve provedene dokaze, a one koje je ocijenio je propustio ocijeniti na način propisan čl. 8. ZPP-a (čl. 354. st. 1. ZPP-a), slijedom čega su nejasni i proturječni i razlozi o odlučnim činjenicama (čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a), što je otklonjeno u skladu s čl. 373.a ZPP-a.

13. Sukladno čl. 4. st. 1. i 2. Zakona o radu (Nar. nov. broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13., dalje: ZR) poslodavac je dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, a ta evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu, dok je čl. 131. st. 1. toga Zakona propisano da slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja leži na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno, u vezi s čim je st. 4. te odredbe propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Ujedno, obveza vođenja evidencija o radu i način vođenja iste bilo je propisana i čl. IV. Odluke/09 te čl. XXV. st. 2. i 3. Odluke/14.

13.1. U smislu navedenog, procesno je ovlaštenje tužitelja kao stranke bilo da dokazuje da evidencije nisu vođene na propisani način, u kojem slučaju teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu. Međutim, ako tužitelj ne dokaže da su evidencije vođene na takav način tada je teret dokaza na njemu. Sve to tužitelj može dokazivati i personalnim dokazima, dakle i svojim iskazom.

13.2. U takvoj situaciji sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva na temelju iskaza stranaka i/ili svjedoka, ako je njihovo saslušanje provedeno i to primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pri tome je nužno imati u vidu jesu li, ne samo tužitelju nego i svjedocima, ako su saslušani i kojima se dokazuje (ne)istinitost vođenja evidencije, davane na uvid tako vođene evidencije radnog vremena, koje su isti jednim dijelom potpisali, a drugim dijelom nisu potpisivali, a posebno je potrebno uzeti u obzir od kakvog je utjecaja na kvalitetu iskaza o potpunosti evidencije o radnom vremenu činjenica jesu li na tu evidenciju, bilo tužitelj, bilo svjedok, do pokretanja sudskih postupaka, iznosili primjedbe i jesu li nakon prijema obračuna plaće kroz utuženo razdoblje imali primjedbi na (ne)obračunate prekovremene sate rada, sve to posebno imajući u vidu protek vremena nakon kojeg se osporava točnost predmetne evidencije radnog vremena.

14. U konkretnom slučaju, međutim, suprotno utvrđenju suda prvog stupnja ni tužitelj ni svjedok RF nisu iskazivali o organizaciji rada na način kako to sud utvrđuje.

14.1. Tužitelj u iskazu navodi da je radio u smjenama od 12 sati, a ponekad i duže, jer je nakon odrađenog radnog vremena obavljao dodatne radne zadatke, održavanje i čuvanje objekta, košenje trave, a da zbog tako organiziranog rada nije imao prilike za odmor. S druge strane iz iskaza svjedoka RF, koji iskaz je prvostupanjski sud propustio ocijeniti u pobijanoj odluci, proizlazi da je u pisanoj zapovjedi uvijek bilo navedeno da rad u smjeni ne može biti kraći od 8 sati niti dulji od 10 sati, pri čemu se 8 sati odnosilo na posao samog elektroničkog izviđanja, a preostalo vrijeme do 10 sati (dakle preostala 2 sata) na sve druge poslove o kojima je govori i sam tužitelj (dakle govori o radu do 10 sati redovnog radnog vremena dnevno, a ne 12 sati kako iskazuje tužitelj). Slijedom toga, iz iskaza tužitelja i svjedoka ne proizlazi da je radno vrijeme bilo organizirano na način kako je to sud utvrdio.

15. Nadalje, iz iskaza tužitelja i svjedoka proizlazi da je vođena evidencija o radu, koja se i nalazi u spisu.

15.1. Iz dostavljenih mjesečnih i dnevnih evidencije radnog vremena, što sud prvog stupnja propušta utvrditi, proizlazi da ih je tužitelj osobno i potpisao i time je i potvrdio točnost sadržaja istih, a pri tome tužitelj nije obrazložio, ni činjeničnim navodima tužbe ni u svom iskazu, zbog čega sada, istinitost toga što je potpisao dovodi u pitanje, a niti je istinitost navedenog u istima dovedena u pitanje iskazom saslušanog svjedoka.

16. Dalje, valja reći da iz tih evidencija proizlazi da je rad tijekom boravka u izdvojenom objektu bio organiziran na način kako je to propisano prethodno navedenim propisima i da je trajao između 8 do 12 sati, dok je preostalo vrijeme evidentirano kao aktivno dežurstvo (dnevne evidencije), dok iz mjesečnih evidencija o radu tužitelja proizlazi da je rad označen kao PORT, koja kratica je pojašnjenja u nastavku mjesečnih izvoda radnog vremena i znači da se radilo o posebnom obliku rada u turnusu – višednevni kontinuirani rad u izdvojenom objektu i izoliranim lokacijama – sedam dana rada po 12 sati dnevno.

17. Takva organizacija rada proizlazi i iz daljnjih isprava u spisu, koje sud ne cijeni.

17.1. Tako iz dopisa Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Središnjice za obavještajno djelovanje, ..., od 4. travnja 2017. proizlazi da je u utuženom periodu tužitelj radio u posebnom obliku rada u turnusu, višednevni kontinuirani rad u izdvojenim objektima i izoliranim lokacija, sedam dana rada po 12 sati dnevno (PORT), nakon čega je tužitelj dobio 7 slobodnih dana (list 108 spisa). Također iz dopisa istog Ministarstva Središnjice za obavještajno djelovanje središte za EI, 1. regionalno središte [adresa], od 2. ožujka 2017.(list 109 spisa), proizlazi da je radno vrijeme za elektronsko izviđanje bilo organizirano dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva kroz 7 dana tijekom sva 24 sata i to na način da su radne smjene trajale od 8-12 sati dnevno, a ostalo vrijeme da je bilo vrijeme odmora unutar objekta, uz osiguran smještaj i hranu te se vrijeme provedeno na odmoru računalo kao aktivno dežurstvo i trajalo između 12 i 16 sati dnevno (zavisno od trajanja radne smjene), a navodi se i da je nakon takvog 7-dnevnog rada tužitelj ostvari pravo na 7 slobodnih dana.

18. U takvoj situaciji, jer iz evidencija o radu tužitelja proizlazi da je rad tužitelja bio organiziran na način kako je to propisano posebnim propisima, a tužiteljevim iskazom i iskazom svjedoka to nije dovedeno u sumnju, to je ovaj sud stava da zaključak suda prvog stupnja o tome da je rad tužitelja bio organiziran na način kako to taj sud utvrđuje, ne proizlazi ni iz dokaza koji su provedeni tijekom postupka.

19. Nadalje, nije neživotno niti protivno propisima da tužitelj tijekom aktivnog dežurstva/aktivne pripravnosti dobije nalog za obavljanje nekih poslova. U takvoj situaciji za takav rad, koji se obavlja nakon redovnog radnog vremena, tužitelj bi imao pravo o na naknadu za prekovremeni rad i pripadajuće dodatke, ali je na njemu bio teret dokazati kada je obavljao taj rad i koliko dugo i da mu za to nije pravilno isplaćena naknada plaće, što tužitelj niti je tvrdio niti je dokazivao (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a).

20. Zbog navedenog niti visina nije dokazana izračunom vještaka financijske struke, u skladu s kojim je postavljen tužbeni zahtjev, jer tužitelj sukladno specijalnim propisima koji su navedeni i protumačeni ovom odlukom, nema pravo na naknadu razlike plaće na način da se račun temelji na postavci da tužitelj radi 8 sati redovno, 4 sata prekovremeno i da ima 8 sati odmora. Uporište za ovo ne proizlazi niti iz specijalnih propisa niti iz provedenih dokaza.

21. Isto tako provedeni dokazi i specijalni propisi ne daju uporište niti za istinitost činjeničnih navoda tužbe da bi tužitelj imao pravo na naknadu u za 16 sati dežurstva i 8 sati odmora, kako to navodi.

22. Slijedom toga nije bilo mjesta niti prihvaćanju tužbenog zahtjeva u visini koja proizlazi iz tablice 2 nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, koji izračun je napravljen po zadatku suda (8 sati redovnog rada+ 4 sata prekovremenog rada - 8 sati odmora, nalaz i mišljenje vještaka od 26. svibnja 2020.) i koji tužitelj prihvaća kao pravilan i skladu s kojim postavlja tužbeni zahtjev.

23. Osnovano tužena pobija i dio odluke kojom je tužitelju dosuđena naknada za neiskorištenu dnevnu stanku, jer iz iskaza svjedoka i tužitelja, koje prvostupanjski sud propušta ocijeniti, proizlazi da je tužitelj imao pravo na korištenje dnevne stanke. Naime, iz iskaza svjedoka RF proizlazi da su djelatne vojne osobe imale pravo na tri obroka te da su koristili pauzu za doručak, ručak i večeru, dok je i sam tužitelj iskazao da je mogao otići u kuhinju na gablec.

24. Zbog navedenog je na temelju čl. 373.a st. 1. točka 2. ZPP-a odlučeno kao u toč. II. 1. i b. izreke ove drugostupanjske odluke.

25. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorištene slobodne dane (subote i nedjelje uključene u sedam slobodnih dana) u razdoblju od prosinca 2011. do svibnja 2014.

26. Naime, suprotno žalbenim navodima, rad tužitelja sedam dana na izdvojenom objektu i potom sedam slobodnih dana nema značaj rada u turnusu u smislu Odluke/09. To iz razloga jer iz čl. X.st.1. Odluke/09 koji glasi: “ Kada je radno vrijeme organizirano u turnusima, rad se obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca po 12 sati dnevno u ciklusima: 12 sati rada – 24 sata odmora – 12 sati rada– 48 sati odmora, ne proizlazi da bi rad na izdvojenom objektu organiziran na način da se obavlja naizmjenično 7 dan rada – 7 dana odmora predstavljao rad u turnusu, već takav način rada predstavlja rad u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva iz čl. XI. Odluke/09 koja glasi: „Iznimno, kada rad u operativnom središtu, operativnom dežurstvu Vojne policije, snagama brzog odgovora, na izdvojenom objektu i drugi oblik službe (osim stražarske), koji zahtijeva 24-satni boravak na radnom mjestu, nije organiziran u smjenama ili turnusima, može se organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva.„. Stoga, suprotno žalbenim navodima, subote i nedjelje koje padaju unutar sedam slobodnih dana ne čine jedinstvenu cjelinu rada u turnusu pa s obzirom da je riječ o inače neradnim danima, osnovano tužitelj za te dane, a koje mu je tuženik uračunavao u sedam slobodnih dana, potražuje naknadu na ime neiskorištenih slobodnih dana po cijeni redovnog sata rada.

27. Stoga je pravilno prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka u dijelu kojim je utvrđeno da razlika plaće tužitelja s osnove neiskorištenih slobodnih u utuženom razdoblju 1.656,38 eur/12.480,12 kn, na koji matematički izračun tužena nije imala primjedbi, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio taj dio tužbenog zahtjeva i obvezao tuženu na isplatu navedenog iznosa tužitelju s pripadajućim zateznim kamatama počev od 16. -tog u mjesecu za prethodni mjesec, pa je odluka u tom dijelu potvrđena na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

28. S obzirom da je donošenjem ove odluke promijenjen uspjeh stranaka u ovom postupku (tužbeni zahtjev pravomoćno je odbijen za iznos od 16.637,48 eur, a prihvaćen je za iznos od 1.656,38 eura, tužitelj je uspio kvantitativno u sporu sa 9,05%, a tužena sa 90,95 %. Kad se od one stranke koja je u većoj mjeri uspjela, u konkretnom slučaju tužene, oduzme postotak tužiteljeva uspjeha, kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, razlika iznosi 81,9%.Tako je uspjeh tužene odmjeren u postotku od 81,9%. Tuženoj je, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, Nar. nov. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) odmjeren trošak sastava odgovora na tužbu od 100 bodova (Tbr 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 13. lipnja 2017., 19. listopada 2017., 7. svibnja 2018., 14. studenoga 2018., 5. studenoga 20199., 16. veljače 2021., 17. ožujka 2021., 28. ožujka 2023. za svako po 100 bodova (Tbr 9/1), trošak sastava podnesaka od 6. ožujka 2018., 30. svibnja 2018., 18. lipnja 2018., 20. srpnja 2020., 7. rujna 2020. za svaki po 100 bodova (Tbr 8/1), te trošak sastava žalbe od 11. svibnja 2021. od 125 bodova (Tbr 10/1), ukupno trošak od 1.525 bodova, odnosno 3.050,00 eur što prema uspjehu tužene u sporu od 81,9 iznosi 2.497,95 eur.

29. Stoga je na temelju odredbe čl. 380. točka 3. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 2. ZPP-a, preinačena odluka o trošku.

30. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe u iznosu od 248,86 eur. Prema uspjehu u žalbenom postupku u omjeru od 90,95%, dosuđen joj je trošak žalbenog postupka u iznosu od 226,34 eur (čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi s Tbr. 10/1 Tarife).

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić