REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb - Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-589/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MLŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Jasminki Gregurić Matić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupan po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice Jasminke Gregurić Matić i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su djelomično ništetne sljedeće odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 24.10.2006. godine, zaključenog između tužene Zagrebačke Banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića, 10000 Zagreb; OIB: 92963223473 kao kreditora i tužiteljice ML (tada FL), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, potvrđenog od strane Javne bilježnice Marine Augustinović iz Karlovca dana 9.11.2006. godine pod brojem OU-537/2006 i to:

- odredbe članka 1. u dijelu koji glasi:

„… kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.000,00 CHF (slovima:dvadesetčetiritisuće i 00/100 CHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“

i u dijelu

„... ,uz valutnu klauzulu,...“

- odredbe članka 2. u dijelu koji glasi:

„… redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d …“

- odredbe članka 7. u dijelu koji glasi:

„… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

i u dijelu koji glasi:

„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“

II. Utvrđuje se da ne proizvodi pravni učinak Otkaz kredita od dana 17.11.2017. godine te je na snazi Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207738808/06, broj kreditne partije 7103370010, potvrđen od strane javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca dana 9.11.2006. godine, pod brojem OU-537/2006.

III. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Ovr-665/2018 od 15.10.2018. ovrhovoditelja ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića, 10000 Zagreb; OIB: 92963223473 protiv I. ovršenika ML (tada FL), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u točki III. u odnosu na II. ovršenika CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. naknaditi tužiteljici ML trošak postupka u iznosu od 2.447,40 EUR sa zateznim kamatama od 21. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. za naknadu parničnog troška, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je tužiteljica kao korisnica kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207738808/06, broj kreditne partije 7103370010, potvrđen od strane javnog bilježnika Marine Augustinović iz Karlovca dana 9. studenog 2006., broj ovjere OU-537/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) te da je temeljem navedenog ugovora tužiteljici odobren kredit od 24.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a da se tužiteljica obvezala navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom o kreditu. Nadalje navodi da je člankom 2. Ugovora u kreditu određeno da je tužiteljica kao korisnica kredita dužna tuženiku kao kreditoru platiti u anuitetima ugovoreni iznos i redovitu kamatu koja je tijekom postojanja obveza po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, i koja na dan sklapanja iznosi 4.50% godišnje, a sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Jednako tako navodi i da je u Ugovoru o kreditu određena i interkalarna kamata koja je jednaka redovnoj kamatnoj stopi, a tako i kamate po dospijeću koje su promjenjive sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, uz činjenicu da su i svi troškovi i naknade određene jednostranom Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora. Tvrdeći da predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor te da su navedene odredbe ništetne u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom su utvrđene kao nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odnosno da su iste ništetne, a koja je odluka potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa) i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). Također tvrdi, a imajući u vidu da porastom rate nije mogla uredno podmirivati dospjele rate, da za posljedični otkaz od strane banke nisu bili ispunjeni uvjeti za isti iz članka 23.b Ugovora u kreditu. Slijedom svega navedenog u tužbi je zatraženo da se utvrdi da su djelomično ništetne određene odredbe Ugovora o kreditu, da nije postojalo pravo tuženika na otkaz predmetnog ugovora te da ne proizvodi pravni učinak pismeno upućeno tužiteljici Otkaz kredita od 17. studenog 2017. Traži i da joj tuženik naknadi trošak ove parnice sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe da se tužbenim zahtjevom ne može tražiti utvrđivanje činjenica, a da ništetni mogu biti samo pravni poslovi a ne jednostrane izjave volje. Također ističe nedostatak pravnog interesa da podnošenje predmetne tužbe kao i prigovor zastare te da se mogu utvrđivati ništetnim odredbe ugovora koji je otkazan, istovremeno osporavajući tužiteljici status potrošača. Osim toga ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF izrijekom zakonom dopuštena i legitimna ugovorna odredba te da su tužitelju pružene sve informacije temeljem kojih je mogao donijeti informiranu odluku uslijed čega se predmetna odredba ne može smatrati nerazumljivom, uz navođenje da tuženik kao banka nije znao niti mogao/morao znati za rast tečaja CHF, odnosno da je imao razloga vjerovati u stabilnost tečaja pri tom ističući kako je u samom ugovoru banka tužitelja upozorila na valutni rizik. Dalje navodi da se kamatna stopa mijenjala u skladu s promjenama javno dostupnog ugovorenog parametra, a čije je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

3. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je podneskom od 26. studenog 2021. izmijenio tužbeni zahtjev na način da je iz istoga uklonio točke II i III te dodao pod sada novom točkom II zahtjev koji glasi na utvrđenje da ne proizvodi pravni učinak Otkaz ugovora o kreditu od dana 17. studenog 2017. te da je na snazi predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu, što prema ocjeni ovog suda ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva u smislu niti promjene istovjetnosti zahtjeva niti isticanje drugog zahtjeva, već uređenje postojećeg. Uz navedeno pod novom točkom III. tužbenog zahtjeva dodao je zahtjev kojim se proglašava nedopuštenom ovrha određena Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Ovr-665/2018 od 15.10.2018. ovrhovoditelja Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića, 10000 Zagreb; OIB: 92963223473 protiv I. ovršenika MLŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. ovršenika CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koju je preinaku unatoč protivljenju tuženika ovaj sud sukladno odredbi čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a dopustio raspravnim rješenjem od 29. ožujka 2022. (u kojom je rješenju očitom omaškom naveden kao datum preinake 2. lipnja 2021.). Naime, kako je ovdje tužiteljica upućena u parnicu za proglašenje ovrhe nedopuštenom zaključkom Općinskog suda u Karlovcu broj Ovr- 665/2018-50 od 12. studenog 2021., a tužba datira od 11. lipnja 2019., odnosno prethodni postupak zaključen 2. listopada 2020., to očigledno tužiteljica nije mogla bez svoje krivnje preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, uz činjenicu da ovaj sud smatra da bi dopuštanjem ovakve preinake to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama imajući na umu da je pitanje proizvodi li otkaz predmetnog ugovora o kreditu pravni učinak, odnosno pitanje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora o kreditu prethodno pitanje u odnosu na ocjenu dopuštenosti ovrhe. S tim u vezi i iz istog razloga neosnovan je prigovor tuženika da je tužiteljica bila dužna pokrenuti novu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

4. U odnosu na prijedlog tužiteljice za spajanje ovog postupka i ovosudnog postupka koji se vodi pod posl. br. P-1090/2021, ovaj sud nije prihvatio navedeni prijedlog iz razloga što je isti postupak u prekidu te u istome još nije zaključen prethodni postupak slijedom čega se ova dva postupka nalaze u različitim fazama postupanja pa ovaj sud smatra da se spajanjem istih ne bi ubrzalo raspravljanje, odnosno smanjili troškovi sukladno čl. 313. st. 1. ZPP-a.

5. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu od 24. listopada 2006. uz priloge (list 8-15 spisa), dopis od 7. veljače 2019. uz prijepis otplatnog plana (list 28-39 spisa), izračun po stalnom sudskom vještaku (list 49-67 spisa), dopis od 17. studenog 2017. (list 68 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (list 69 spisa), nalog od 17. studenog 2017. (list 70 spisa), potvrdu javnog bilježnika od 17. studenog 2017. (list 71- 72 spisa), izlaganje od 24. veljače 2000. uz ovjereni prijevod (list 91-106 spisa), izlaganje od 19. studenog 2004. uz ovjereni prijevod (list 107-124 spisa), prijepis novinskih članaka (list 125-130 spisa), opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju sa domaćim i stranim fizičkim osobama (list 131-136 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013. (list 137 spisa), sudsku praksu (list 150-154 spisa), opće uvjete poslovanja (list 155-159 spisa), zaključak Općinskog suda u Karlovcu od 12. studenog 2021. (list 172-174 spisa), žalbu od 2. studenog 2018. uz potvrdu o primitku (list 180-184 spisa), a izvedeno je vještačenje po vještaku financijske struke Dariju Jankoviću (list 209-220 spisa), saslušana je tužiteljica (list 234-235 spisa) te je izvršen uvid u ovosudni spis poslovni broj P- 1090/2021.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), za utvrđivanjem da ne proizvodi pravni učinak Otkaz ugovora o kreditu od dana 17. studenog 2017. te da je na snazi predmetni ugovor o nenamjenskom kreditu kao i za proglašenjem nedopuštenom ovrhe određene Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Ovr-665/2018 od 15.10.2018. ovrhovoditelja ZAGREBAČKA BANKA d.d., ovdje tužitelja, protiv I. ovršenika ML (tada FL), ovdje tužiteljice i II. ovršenika CL.

8. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 24.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveza po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, i koja na dan sklapanja iznosi 4.50% godišnje. Među strankama nije sporno ni da je pokrenuta ovrha na nekretnini tužiteljice radi naplate predmetnog duga.

9. Među strankama je sporno postojanje pravnog interesa tužiteljice, zatim osnova tužbenog zahtjeva, valjanost (poštenost) odredaba ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula švicarski franak (CHF), radi li se o potrošačkom ugovoru te proizvodi li otkaz predmetnog ugovora od 17. studenog 2017. pravni učinak i jesu li ispunjene pretpostavke za proglašenje ovrhe ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Ovr-665/2018 od 15.10.2018. ovrhovoditelja ZAGREBAČKA BANKA d.d., ovdje tužitelja, protiv I. ovršenika ML (tada FL),, ovdje tužiteljice i II. ovršenika CL nedopuštenom.

10. Prije svega valja se osvrnuti na postojanje pravnog interesa tužiteljice za podnošenjem tužbe. Naime, budući da tužiteljica tvrdi da zbog ništetnih ugovornih odredbi nije mogla više podmirivati rate kredita slijedom čega joj je tuženik kao kreditor otkazao ugovor o kreditu i na temelju toga pokrenuo ovrhu protiv iste, ovaj sud ocjenjuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju svakako zainteresirana osoba ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi (odluka VSRH posl. br. Rev 1051/2022-2 od 27. rujna 2023.) te utvrđenje da predmetni otkaz ugovora o kreditu ne proizvodi pravni učinak.

11. Nadalje, valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018- 11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je parnični sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019), a imajući na umu da je predmetni Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika, sklopljen 9. siječnja 2007., dakle upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je ovaj sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

12. Tijekom postupka saslušana je tužiteljica koja je iskazala da je 2006. podigla kredit kod Zagrebačke banke radi kupnje zemljišta u Belavićima u svrhu izgradnje vikendice za sebe i svoju obitelj, a da vikendica nikada nije izgrađena pa da su na tom zemljištu koje nikada nije davano u zakup boravili u kamp kućici. Dalje je navela da je ovu banku odabrala jer je imala najpovoljnije uvjete kreditiranja, te da joj je prilikom dolaska u banku radi dogovora oko kredita ponuđeno više opcija, ali da joj je osobna bankarica rekla da je kredit u CHF najpovoljnija opcija. Navela je i kako nije bilo pregovora oko uvjeta kreditiranja niti su joj u banci nudili mogućnost pregovaranja niti je mogla na bilo koji način utjecati na odredbe ugovora, odnosno da je dobila unaprijed pripremljen ugovor za potpisivanje na koji nije mogla utjecati. Jednako tako je navela da joj je u banci objašnjeno da je kredit u CHF najpovoljniji te joj je rečeno da do drastičnih promjena u tečaju neće doći, a navela je da joj se čini da joj nije pojašnjen pojam valutne klauzule u smislu kako bi se tečaj mogao mijenjati niti rizike oko promjene tog tečaja. Isto tako navela je da joj banci nije objašnjeno kako bi se promjenjiva kamatna stopa trebala mijenjati niti parametri o kojima ovisi promjena te stope. Navela je da je ugovor pročitala i nije razumjela stručne pojmove iz njega, ali kada joj ga je bankarica laički objasnila te ju uvjeravala da je to najpovoljnija opcija te da se tečaj neće mijenjati da ga je onda prihvatila. Navela je da nije pitala koji su to tečajni rizici koji mogu proizaći iz ugovornog odnosa iz članka 23p predmetnog ugovora, a nije vidjela ni potrebu da to pita kada ju je bankarica uvjeravala u sigurnost tog kredita te je rekla da ga je i sama uzela. Tužiteljica je navela i da je mislila da će rata kredita ostati onakva kakvu je bila ugovorena i predviđena u otplatnom planu te da je banka počela povećati mjesečne iznose rata bez da ju je prethodno kontaktirala odnosno bez njezine suglasnosti. Navela je da je ona po struci upravno pravni birotehničar te da je u vrijeme dizanja kredita bila sam u radnom odnosu u Ledu, a danas radi u Mülleru.

13. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio kao logičan, životan i uvjerljiv te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu, a sadržaj iskaza ničim nije doveden u sumnju, pri čemu je na tuženiku teret dokaza, u smislu članka 219. u svezi članka 221. a ZPP-a, o obaviještenosti potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka kao i da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti (tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), a što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13.1. Tako je iz iskaza tužitelja kao i čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje građevinskog zemljišta (članak 6. ugovora), a da isto nije korišteno u svrhe koje bi bile namijenjene njezinom zanimanju, odnosno njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle da je ugovor sklopila kao potrošač te da se stoga radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno članku 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. S druge strane, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika pa je stoga tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno članku 3. točka 2. ZZP/03. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud prigovor tuženika kojom tužitelju osporava status potrošača ocjenjuje neosnovanim.

13.2. Nadalje, što se tiče pojedinačnog pregovaranja te informiranosti potrošača, iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da tuženik s istom nije prethodno pregovarao o spornim odredbama, niti joj ih učinio razumljivim, obzirom da istoj nije objasnio rizike u vezi valutne klauzule kao ni parametre koji utječu na mijenjanje tečaja, odnosno jednostrano formiranje kamatne stope, pa je, uzevši u obzir da tužiteljica nije ekonomist, životno i logično da ništa više od onoga što je u ugovoru pisalo nije znala. S tim u vezi valja uzeti u obzir i Direktivu 93/13/EEZ prema kojoj se sukladno čl. 3. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora s time da ugovorne odredbe koje se potrošaču nude u pisanom obliku moraju biti jasne i razumljive, a ovaj je članak i formalno implementiran u nacionalno zakonodavstvo na temelju odredbe čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

14. Slijedom navedenog, a ponovno ukazujući na to da je ovaj sud sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđuje se da predmetni Ugovor o kreditu, sklopljen u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, sadrži identične odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne. Stoga, nedvojbeno je utvrđeno da su u smislu odredbi članka 270. stavak 1. i članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje u tekstu: ZOO) ništetne članka 1., 2. i 7. govora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u kontekstu promjene tečaja, odnosno u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke presude.

16. Nadalje, tužitelj je dana 17. studenog 2017. otkazao Ugovor o kreditu, a uslijed neplaćanja dospjelih nepodmirenih tražbina po predmetnom ugovoru, pri čemu ukupna dospjela tražbina iznosi 19.448,78 CHF. Pri ocjeni je li udovoljeno pretpostavkama za otkaz ugovora o kreditu valja prije svega ukazati na odredbu 1023. ZOO prema kojoj, st. 1., ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka ako je kredit korišten protivno ugovorenoj namjeni, a prema stavku 2. ugovor o kreditu banka može otkazati prije isteka ugovorenog roka i u slučaju insolventnosti korisnika, čak i kad nije utvrđena sudskom odlukom, u slučaju prestanka pravne osobe ili smrti korisnika, ako bi u tim slučajevima davatelj kredita došao u bitno nepovoljniji položaj. Odredbom članka 23.B Ugovora o kreditu stipulirano je da kreditor ima pravo otkazati kredit, ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe Ugovora o kreditu te da su kreditor i korisnik kredita suglasni da cjelokupna tražbina kreditora po ugovoru dospijeva u slučaju otkaza ugovora kada javni bilježnik po nalogu kreditora, sukladno zakonskim odredbama o javnom bilježništvu na adresu iz zaglavlja ovog ugovora ili adresu o kojoj je korisnik kredita obavijestio kreditora. To znači da kreditor ima pravo otkazati ugovor ako se korisnik kredita nije pridržavao koje odredbe ugovora, odnosno ako dospjela tražbina nije podmirena pa u konkretnom slučaju valja stoga utvrditi postoji li na dan otkaza ugovora u kreditu na strani tužiteljice ta okolnost – odnosno da dospjelu tražbinu tuženika nije podmirila.

16.1. U ovom je postupku izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dariju Jankoviću iz D&S d.o.o. te iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica zbog promjene kamatnih stopa kredit platila 947,79 CHF više no što bi ga platila da se kamatna stopa nije mijenjala te da ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svake obveze/uplate iznosi ukupno 4.702,91 kn. Dalje proizlazi da je razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi ukupno 16.225,91 kn pa stoga da ukupna razlika po obje osnove iznosi 20.928,82 kn, što preračunato u eure prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur =7,53450 kn, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22), iznosi 2.777,73 EUR. Navedeno je i da bi ukupno zaduženje tužiteljice na dan otkaza kredita s datumom dospijeća 22. prosinca 2017. po početnim uvjetima, da je banka obračunavala kredit sukladno kamatnoj stopi i tečaju valute CHF koji su vrijedili na dan isplate kredita, bilo 76.297,67 kn. Budući da je tužiteljica do otkaza kredita banci platila 91.139,59 kn što je više od ukupnog zaduženja za zaključiti je da, gledajući po početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita potraživanje prema tužiteljici nije postojalo, već je kredit bio u preplati. Pod početnim kondicijama, kamatna stopa 4,50 % i tečaj 4,639320 HRK/CHF Banka ne bi imala niti jedno dospjelo otvoreno potraživanje na dan otkaza ugovora o kreditu odnosno dospijeća tog otkaza. Štoviše, tužiteljica bi u tom slučaju unaprijed platila anuitete od 133 do 157 te dio 158 anuiteta tako da bi ukupno nedospjelo potraživanje tuženika na dan 22. prosinaca 2017. godine iznosilo 102.988,80 kn od čega 175,68 kn za anuitet 158 dospijeća 1.2.2020. te 102.812,80 kn za anuitete 159 – 336 koji dospijevaju svakog prvog u mjesecu počev od 1.3.2020. godine.

16.2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je izrađen stručno i argumentirano, pri je tužiteljica u podnesku od 30. kolovoza 2022. navela kako nema primjedbi na nalaz i mišljenje, dok se tuženik na uredno dostavljen nalaz i mišljenje nije očitovao.

16.3. Vraćajući se na pitanje proizvodi li otkaz predmetnog ugovora o kreditu učinak, ovaj sud je stava da nije bilo mjesta otkazu ugovora u konkretnom slučaju, a iz razloga što je tužiteljica na dan otkaza bila u preplati na način da je ista do otkaza kredita tuženiku platila 91.139,59 kn, što je više od ukupnog zaduženja tužiteljice na dan otkaza kredita s datumom dospijeća 22. prosinca 2017. po početnim uvjetima, koje zaduženje iznosi 76.297,67 kn slijedom čega, uzimajući u obzir utvrđenu ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja djeluje ex tunc te se shodno tome ravnajući po početnoj kamatnoj stopi i tečaju na dan isplate kredita, potraživanje tuženika prema tužiteljici nije postojalo. Stoga ovaj sud zaključuje da je tužiteljica na dan otkaza ugovora o kreditu podmirila sve dospjele obveze prema tuženika, odnosno da na taj dan nije imala niti jedno dospjelo otvoreno potraživanje, slijedom čega tužiteljica kao korisnik kredita nije postupala protivno odredbama ugovora, odnosno nije imala nepodmirenu tražbinu prema kreditoru, ovdje tuženiku, pa nije bilo uvjeta za otkaz predmetnog ugovora o kreditu, što znači da isti ne proizvodi pravni učinak.

16.4. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke presude.

17. Nadalje, a u odnosu na tužbeni zahtjev pod točkom III. preinačene tužbe (list 171 spisa) koji glasi na proglašenje nedopuštenom ovrhe određene Rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu pod brojem Ovr-665/2018 od 15.10.2018. ovrhovoditelja ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića, 10000 Zagreb; OIB: 92963223473 protiv I. ovršenika ML (tada FL),, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. ovršenika CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], valja se prije svega osvrnuti na tuženikove prigovore formalne naravi.

17.1. Prije svega, tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije tvrdeći da je istaknuti novi tužbeni zahtjev istovjetan onome povodom kojeg se vodi postupak pred ovim sudom pod posl. brojem P-1090/2021 te da premda su tužitelji različiti oni imaju istovjetan interes. Valja ukazati da je za postojanje dvostruke litispendencije sukladno čl. 194. st. 4. ZPP-a potrebno da kao prvo, već teče druga parnica o istom zahtjevu, a kao drugo, među istim strankama. U potonjem predmetu tužitelj je CL, a ne ovdje tužiteljica, te se ukazuje da je predmetna odredba jasna kada govori o istim strankama što ne ostavlja prostor za drugačije tumačenje, slijedom čega se zaključuje da je predmetni prigovor promašen. Dodaje se da zaključak ovršnog suda kojim je tužiteljica upućena u parnicu datira od dana 12. studenog 2021., a da je u ovom predmetu podnesak kojim je istaknut tužbeni zahtjev za proglašenje predmetne ovrhe podnesen 26. studenog 2021., slijedom čega je tužiteljica postupila u propisanom roku od 15 dana, odnosno pravovremeno.

17.2. Nadalje činjenica da je ovršni sud uputio tužiteljicu u pokretanje parnice za proglašenje ovrhe nedopuštenom iz razloga u čl. 50. st. 1. t. 10. OZ-a nije zapreka da tužiteljica svoj zahtjev temelji činjenici da su odredbe ugovora u kreditu kao ovršne isprave ništetne, u konkretnom slučaju u dijelu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev 3357/2018-4 od 26. listopada 2021. zauzeo je pravno shvaćanje da su sudovi ovlašteni, ne samo u povodu prigovora ugovorne strane, već i po službenoj dužnosti u parnicama radi proglašenja ovrhe nedopuštenom (neovisno od žalbenog razloga zbog kojeg je ovršenik upućen na parnicu) procjenjivati valjanost spornog pravnog posla iz solemniziranog ugovora o kreditu na temelju kojeg je određena ovrha, slijedom čega je ocijenjeno da se ništetnost solemniziranog ugovora o kreditu može ocjenjivati i u parnici radi utvrđenja da je ovrha nedopuštena. Ovdje valja i ukazati da nije odlučno je li se u žalbi isticala ništetnost cijelog ili samo dijelova ugovora, imajući na umu da se pri traženju utvrđivanja ništetnosti cijelog ugovora može i nema zapreke utvrditi da je ništetan samo dio ugovora sukladno čl. 324. ZOO-a (tako i ŽSVU posl. broj. Gž-8/2022-4 od 30. siječnja 2024. i ŽSZG Gž-5024/2024- 2 od 25. veljače 2025.).

18. Vraćajući se meritum, ovaj sud je utvrdio da se rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Ovr-665/2018 od 15. listopada 2018. određuje ovrha na polovini dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljice, i to tražbine ovrhovoditelja, ovdje tuženika, u ukupnom iznosu od 19.361,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanje te tražbine u iznosu od 659,00 HRK s osnove troška. Imajući na umu utvrđenje ovog suda da otkaz predmetnog ugovora o kreditu ne proizvodi pravni učinak koji se sastoji u dospijeću preostalog iznosa kredita za koji je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo predmetni ovršni postupak, ovaj sud je utvrdio da tuženik prema tužiteljici na dan otkaza ugovora o kreditu nije imao otvorenih potraživanja već je tužiteljica s otplatama na ime predmetnog kredita bila u preplati slijedom čega ista nije imala nepodmirene dospjele obveze pa da bi na taj način bile ispunjene pretpostavke za prisilnu naplatu, odnosno predmetnu ovrhu. Stoga se zaključuje da ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Karlovcu posl. br. Ovr- 665/2018 od 15. listopada 2018. na polovini dijela nekretnine u suvlasništvu tužiteljice nije nedopuštena. Shodno tome, odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

19. U odnosu na dio predmetnog tužbenog zahtjeva za proglašenje ovrhe nedopuštenom koji se odnosi na II. ovršenika CL, odnosno na njegovu polovinu nekretnine koja je predmetnom ovrhe, ovaj sud ističe da tužiteljica nije aktivno legitimirana tražiti proglašenje nedopuštenom ovrhe na imovini II. ovršenika kao tuđoj imovini te je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen i odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

20. Tužiteljica prema stavu ovog suda nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, stoga se odluka o troškovima postupka temelji na odredbama čl. 151., 154. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj – 138/2023, 107/2025 – dalje: OT), a sukladno vrijednosti predmeta spora (1.340,50 EUR). Prilikom obračuna troškova uzeta je vrijednosti boda od 2,00 EUR (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka – koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka - tako i VSRH Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.).

20.1. Slijedom navedenog tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT), sastava podneska od 10. rujna 2019. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t 1. OT), sastava podneska od 25. rujna 2020. u iznosu 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. OT), zastupanja na ročištu 2. listopada 2020. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT), sastava podneska od 25. studenog 2021. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t 1. OT), zastupanja na ročištu 29. ožujka 2022. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT), sastava podneska od 29. kolovoza 2022. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT), zastupanja na ročištu 6. lipnja 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT) te zastupanja na ročištu 10. rujna 2025. u iznosu 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT), što ukupno iznosi 1.650,00 EUR.

20.2. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a (25%) na iznos odvjetničke nagrade prema Tbr. 42. OT u iznosu od 412,50 EUR te trošak predujma za izvedeno vještačenje u iznosu od 331,81 EUR i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR što sveukupno uz navedeni trošak zastupanja iznosi 2.447,40 EUR.

20.3. Tužiteljici su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 21. listopada 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

20.4. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki V. izreke presude.

21. Zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ocijenjen je u cijelosti neosnovanim primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a obzirom nije uspio u ovom sporu pa je odlučeno je kao u točki VI. izreke presude.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Sudac:

Jan Torjanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužiteljici po pun.

- tuženiku po pun.