Republika Hrvatska

Općinski sud u Bjelovaru

Stalna služba u Križevcima

F 14

48260 Križevci

Poslovni broj: P-682/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu Marijanu Vrbančić, kao sucu pojedincu, rješavajući u parničnom predmetu tužitelja FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po ZOU Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić u Križevcima protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. [adresa], OIB:92963223473, zastupanog po OD Metelko, Knežević&partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, na održanoj glavnoj i javnoj raspravi dana 9. srpnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, a objavljenoj dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3208505230, kreditna partija broj 7103524460, od dana 27.02.2007. godine, a koji Ugovor je sklopljen između tužitelja FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati s osnova preplaćenih anuiteta (nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije) iznos od 1.301,10 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos od 01.10.2015. do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a sve u roku od 15 dana.

III

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, da tužitelju FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati dio iznosa za koji je temeljem Dodatka Ugovoru o Kreditu od dana 30.12.2015. godine uvećana glavnica po kreditu u visini od 527,62 EUR/3.975,37 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od dana 30.09.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01.01.2024. godine do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a sve u roku od 15 dana.

IV

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.317,50 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 21. 10. 2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj je podnio tužbu dana 1. 8. 2023. navodeći da su dana 27.02.2007.godine, tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu, broj Ugovora 3208505230, kreditna partija broj 7103524460, a koji Ugovor je solemniziran kod Javnog bilježnika Višnja Tušek iz [adresa], pod poslovnim brojem OV-1610/2007 od dana 27.02.2007. godine (dalje u tekstu: Ugovor). Predmetnim Ugovorom Tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje Tužitelju kredit u kunskoj vrijednosti od 15.644,44

CHF (slovima: petnaesttisućašestočetrdesetčetiri četrdesetčetiri/100 švicarskih franaka) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu otplata kredita ugovorena je u valuti te je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 98,22 CHF (slovima: devedesetosamidvadesetdva/100 švicarskih franaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.

1.1.

Predmetni kredit tužitelj otplaćuje u mjesečnim anuitetima te je glede predmetnog kredita između parničnih stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Naime, Dodatkom Ugovora o kreditu učinjena je konverzija kredita na način da je otplata obveza po kreditu iz Osnovnog ugovora u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR. Navedenim Aneksom ugovora konvertiran je Ugovor na način da otplata istog od tog dana pa ubuduće više nije vezana uz valutu u švicarskim francima već uz valutu euro. Unatoč sklopljenom Aneksu ugovora i izvršenoj konverziji, tužitelj ističe kako ima opravdan pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a postojanje kojeg pravnog interesa u ovakvim identičnim slučajevima je utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev-2868/18-2 od dana 12.02.2019.godine. 1.2.

Glede samog postupka provedbe konverzije tužiteljevog kredita, ukazuje se na presudu suda Europske unije, posl. broj C-118/17 od 14.03.2019. godine u predmetu BU / ERSTE BANK HUNGARY ZRT. U navedenoj presudi sud utvrdio kako se članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EZ, mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedicom ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Sama činjenica da su neke ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Da tužitelj kao potrošač provedenom konverzijom nije obeštećen potvrđuje i činjenica da je u provedenoj konverziji utvrđena nova nedospjela glavnica u EUR koja je iznosila 6.980,84 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća, odnosno 53.316,17 kuna. Imajući u vidu da su odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije tj. na dan 30.09.2015. godine postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu ( prvotno ugovorenu) i početni tečaj ( na dan isplate kredita) što je iznosilo 10.885,84 CHF odnosno 49.340,80 kuna te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije od 6.980,84 EUR/53.316,17 kuna. 1.3.

Ukupna razlika odnosno uvećanje glavnice nakon provedene konverzije iznosi 527,62 EUR/3.975,37 kn.

1.4.

Tužitelj podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to ugovornu odredbu kojom je otplata vezana uz valutu švicarski franak. Zbog navedenog, tužitelj smatra da cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu.

1.5.

Napominje se da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04.07.2013. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj Pž-6632/17 od dana 14.06.2018. godine, donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula “Udruga Potrošač” protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika.

1.6.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d. u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a. Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno odredbama članka 22. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21.ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Na sporni pravni posao se primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača (2003, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. do 87. ZZP- a koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

1.7.

Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena ili nije uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe Ugovora o kreditu u kojima se otplata kredita veže uz valutu CHF su nepoštene ugovorne odredbe budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je, kako je ranije navedeno, zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ista se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca (kune) naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca (kune) kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo i na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužitelju omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u Ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava, i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Nadalje, tužitelj smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, svakako nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje ne pripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena te o kojoj mogućnosti tužitelj nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku). Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu da bi tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Dakle, tužitelj je bio obvezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na štetu tužitelja stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

1.8.

Nedopuštenom i nepoštenom primjenom valutne klauzule izražene u CHF tuženik je stekao bez osnove iznos od 1.546.97 EUR/11.655,73 kuna. 1.9.

S obzirom da je ranije citiranim pravomoćnim presudama VTS-a utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.06.2004.godine i 31.12.2008.godine, te obzirom da ugovor koji je predmetom ovog postupka predstavlja upravo takav ugovor to je tuženik sukladno čl. 323. ZOO-a (NN 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi i s čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a.

1.9.

Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“

1.10.

Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „…Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika….” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).

1.11.

Slijedom gore navedenih pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu gdje je presuđeno u korist potrošača, tužitelj temelji svoju tužbu te traži da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3208505230, kreditna partija broj 7103524460 u dijelu u kojem su iste iskazane u valuti švicarski franak (CHF).

1.12.

U tijeku postupka nakon provedenog vještačenja tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev svojim podneskom od 23. 1 2025. tako da je postavio uz prvotno postavljeni tužbeni zahtjev i alternativni tužbeni zahtjev uvažavajući i iznos priznat u konverziji tako da umanjuje svoje potraživanje kako je to učinjeno u nalazu i mišljenju vještaka, a sukladno čl. 188. st. 2. Zakona o parničnom postupku, polazeći od zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovorne u pogledu otplate kredita uz korištenje valutne klauzule potražujući isplatu iznos od 1.301,10 € s osnova preplaćenih anuiteta, a nakon izvršenih prijeboja preplate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao što je postavljeno točkom II alternativnim zahtjevom i isplatu iznosa od 527,62 €, a koji se iznos odnosi na uvećanu glavnicu po kreditu nakon konverzije.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik ističe nedostatak aktivne legitimacije na srani tužitelja, jer da uplate kredita nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba. Ističe prigovor da tužitelj nema status potrošača. Nadalje, ističe prigovor zastare, odnosno prigovor da su sva potraživanja tužitelja po osnovi ugovora o kreditu u zastari pozivajući se na zastarni rok propisan odredbama Zakona o obveznim odnosima (ZOO). Nadalje, u odnosu na konverziju kredita jer su tužitelj i tuženik sklopili 20. 1. 2016. Dodatak ugovora o kreditu tvrdeći da su promjene koje su nastale tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta. Naime, tvrdi tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pri tom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.

2.1.

Poziva se na Odluku suda Europske unije u predmetu C-567/20 kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenom Dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Tvrdi tuženik da je sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi zbog razloga navedenih u Zakonu o potrošačkom kreditiranju u glavi IV. Iz svih navedenih razloga smatra da je konverzija kredita isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti te da su stoga svi članci konverzije isključeni iz primjene Direktive, pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača. 2.1.

Zaključno tuženik u odgovoru smatra da je Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao sklopljen na temelju posebnog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i voljom stranaka te proizvodi pravne učinke od samog početka i valjan je. Tim Dodatkom ugovora stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnim propisima i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Nadalje, smatra da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Nadalje, tužitelj je prihvatom konverzije, odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati kao korisnika kredita u EUR. Uzimajući u obzir sve navedeno, kao i stav Vrhovnog suda i suda EU jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenje novog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Poziva se pri tom i na sudsku praksu županijskih sudova. 2.3.

U pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata navodi da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. 2.4.

Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud tužbu odbaci, podredno da je odbije.

3.

U tijeku postupka provedeni su dokazi uvidom u dopis dostava dokumentacije (13), ugovor o namjenskom kreditu (14-19), dodatak ugovora o kreditu (20-25), pregled kamatnih stopa (26-27), podaci otplati tamburani prikaz (28-50), izračun konverzije na dan 30.9.2015.g. (259), prijedlog izmjene ugovora o kreditu listovi (569), tabelarni prikaz uplata – promet po kreditu – specifikacija uplate ( 280- 305), nalaz i mišljenje vještaka Marinele Vuković (405-420), očitovanje vještaka (664- 666), preslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokaza na glavnoj raspravi 9. srpnja 2025. (list 698).

4.

U odnosu na prigovor da tužitelj nema status potrošača sud je iz iskaza tužitelja FU zaključio da je namjena kredita bila završetak stambenog objekta obiteljske kuće. Iz samog ugovora o kreditu jasno je naznačeno da se radi o namjenskom kreditu, odnosno namjena kredita je dovršenje stambenog objekta, što je izričito navedeno u čl. 6. istog Ugovora, a na kraju iz same činjenice da je tuženik pozvao tužitelja na sklapanje konverzije, proizlazi da i sam tuženik tretira tužitelja kao potrošača te ima sva prava koja predviđa i propisuje Zakon o zaštiti potrošača. 5.

Da bi se utvrdila visina potraživanja tužitelja prema tuženiku polazeći od ništetnosti odredbi ugovora kojim je kredit vezan za tečaj CHF te kojim je ugovoreno da banka može jednostrano mijenjati kamatnu stopu, odnosno ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstveno- financijske struke Marinelu Vuković, koja je u svom nalazu i mišljenju dala prikaz osnovnih elemenata ugovora o kreditu, zadatak vještačenja sukladno rješenju suda te dala i analitički prikaz iznosa anuiteta uz povećani tečaj-preplata po valutnoj klauzuli (list 412-416). Zatim je prikazan izračun prema čl. 172. ZOO-a koji definira uračunavanje kamata i troškova (list 417) i na kraju prikaz tabelarni u tabeli br. 3. uvećanja glavnice u konverziji.

6.

Na kraju nalaza i mišljenja vještakinja daje zaključno mišljenje prema kojem preplata anuiteta za tečajnu razliku iznosi 1.546,98 € u kojem iznosu nije uključeno razdoblje primjene nižeg tečaja CHF od onog koji bi bio na dan isplate kredita, a u odnosu na pitanje prijeboja smatra da je to pravno pitanje. Nakon izvršenih uračunavanja preplate priznate u konverziji uz primjenu čl. 172. ZOO-a potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana 1. 10. 2015. do isplate iznosi 1.301,10 €. Uvećanje glavnice u konverziji iznosi 527,62 €. 7.

Na nalaz i mišljenje primjedbe je imao tužitelj te se dopunski očitovala u pisanom obliku na te primjedbe (list 664-666). Naime, tužitelj navodi kako je putem ručnog kalkulatora zbrajanjem pojedinačnih preplaćenih anuiteta izračunao ukupni iznos od 1.546,97 €. Nasuprot tome, sudski vještak u svom nalazu i mišljenju dolazi do ukupnog iznosa od 1.546,98 € što predstavlja razliku od 0,01 €. Predmetna razlika proizlazi iz razlike u načinu zaokruživanja decimalnih vrijednosti kod zbrajanja, jer ručni kalkulator primjenjuje zaokruživanje na manji broj decimalnih mjesta, najčešće dvije. Radi procesne ekonomičnosti, kao i činjenice da razlika od 0,01 € nije materijalno značajna vještak prihvaća izračun koji je priložen od strane tužitelja, odnosno iznos od 1.546,97 € izračunat putem ručnog kalkulatora.

8.

Potrebno je u ovom parničnom predmetu raspraviti pitanje da li se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule. U pogledu ovih pitanja vođen je sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji sud je 4. srpnja 2013. donio presudu br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovoru o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to protivno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. 9.

U pogledu nepoštenih ugovornih odredbi vezano za promjenjivu stopu redovne kamate i valutne klauzule potrebno je istaknuti presudu koju je donio Vrhovni sud RH 9. travnja 2015. godine broj Revt-249/14 kojom je odbijena između ostalog i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a vezano za povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Nadalje, donesena je presuda na Visokom trgovačkom sudu RH 14. lipnja 2018. br. Pž-6632/17 kojom je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Citiranim odlukama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a u kojem razdoblju je i sklopljen ugovor koji je predmet ove pravne stvari, a koji je nesporno sklopljen i ovjeren 27. 2. 2027., a Dodatak ugovoru dana 20. 1. 2016., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita uključujući i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita. Dakle, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valutne klauzule, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik i korisnici kreditnih usluga- potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Da je ovakva situacija u pregovorima između tužitelja i tuženika postojala jasno proizlazi djelomično i iz iskaza samog tužitelja danog na ročištu 9. srpnja 2025. (list 698). 10.

Pored iznesenih utvrđenja u odlukama Visokog trgovačkog suda RH, Trgovačkog suda u Zagrebu, kao i odluke Vrhovnog suda RH potrebno je naglasiti da je ovakav način ugovaranja u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima, a posebno u suprotnosti sa čl. 3. i čl. 4. istog Zakona, odnosno suprotan je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu utvrđenje ništetnosti u smislu čl. 322. ZOO-a (Narodne novine 35/05). Sukladno tome nastale su i posljedice te ništetnosti koje propisuje čl. 323. i 324. citiranog Zakona.

11.

S obzirom na odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502c. Zakona o parničnom postupku sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, odnosno vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Takovim ugovaranjem korisnici kredita dovedeni su u neravnopravni položaj kao strane koje su pregovarale o sklopljenim ugovorima, a činjenica je da je banka kao davatelj kredita unaprijed pripremila i obrasce ugovora tako da korisnik kredita potrošač nije mogao o istima pregovarati. Jedino o čemu je mogao prigovarati je visina kredita i rok otplate ukoliko je ispunjavao uvjete vezano za jamstva i garancije u pogledu otplate kredita. Prema tome banka kao ugovorna strana višestruko se zaštitila od bilo kakovog rizika, dok je na strani korisnika kredita pored toga što je dao sve garancije za otplatu kredita, prebačen rizik i promjene valute i promjene kamatne stope jer je istu odluku u pogledu promjene kamatne stope mogao davatelj kredita mijenjati samovoljno bez bilo kakovih unaprijed zadanih parametara i pravila i time izložio korisnike kredita velikom riziku. Ocjenjujući sve ove okolnosti sud je utvrdio da je riječ o ništetnim odredbama ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, a iznad ugovorene kamatne stope od 4,50%, kao i da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. 12.

Člankom 323. Zakona o obveznim odnosima propisane su posljedice ništetnosti. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su odredbe koje su utvrđene kao ništetne i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takovih ništetnih odredbi ugovora. Posljedica je propisana čl. 323. istog Zakona te je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. St. 1. tog čl. izričito propisuje da u slušaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj strani sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. To znači da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatog prema početnoj stopi od 4,50% za redovnu kamatu, a iznosi preplata anuiteta za tečajnu razliku 1.546,98 € Istovremeno tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to za razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjenjive valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. 13.

Visina potraživanja tužitelja prema tuženiku utvrđena je na temelju provedenog vještačenja po vještaku Marineli Vuković, a preplata za tečajnu razliku iznosi 1.546,98 €, a kada se uključi i pitanje prijeboja i vrši uračunavanje preplate priznate u konverziji potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 1. 10. 2015. do isplate iznosi 1.301,10 €.

14.

Prigovor zastare koji ističe tuženik nije osnovan, s obzirom da je tužba podnesena 1. 8. 2023. godine, a stav je Vrhovnog suda RH zauzet u odluci br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto stajalište određeno je i precizno izneseno u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. gdje je izričito navedeno da su sudovi u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenili materijalno pravo zaključujući da u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

15.

Uzimajući u obzir stajalište izraženo u citiranoj presudi Vrhovnog suda RH i u odnosu na odredbu čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača u odnosu na sve potrošačke kredita bez obzira da li su konvertirani ili nekonvertirani, nije napravljena distinkcija u odnosu na konvertirane potrošače iako su oni već odavno bili aktualni u trenutku donošenja navedene odluke. To znači da korisnici kredita u kojima je izvršena konverzija ne smiju biti u slabijem, nejednakom položaju od potrošača u CHF kreditima koji svoje kredite nisu konvertirali, već se učinci kolektivne presude u slučaju Franaka anuliraju na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu i protežu se na sve potrošače koji su sklapali ugovore u CHF, a isto je zajamčeno i Direktivom 93/13 EEZ i praksom suda Europske unije, a i nacionalnim zakonodavstvima.

16.

Iz navedenih razloga sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja alternativno postavljen u podnesku od 23. 1. 2025. (list 566-567).

17.

Tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a jer je u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom. Troškovi tužitelja sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku, a sukladno važećoj OT o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tako je sud priznao trošak sastava molbe za dostavu dokumentacije 25 bodova, sastav tužbe 100 bodova, sastav podneska od 6. 12. 2023. 100 bodova, zastupanje na ročištu 18. 1. 2024. 100 bodova, sastav podneska od 23. 1. 2025. 100 bodova, sastav podneska od 6. 2. 2025. 100 bodova, zastupanje na ročištu 29. 4. 2025. 100 bodova, zastupanje na ročištu 9. 7. 2025. 100 bodova i zastupanje na ročištu za objavu i uručenje presude 50 bodova. Kada se bodovi pomnože sa 2€ po bodu dobije se iznos od 1.550,00 €. PDV od 25% na ovaj iznos je 387,50 €, odnosno to je ukupan iznos od 1.937,50 €. Tome se dodaju i troškovi vještačenja od 300,00 €, kao i trošak preliminarnog vještačenja koji je bio potreban kako bi tužitelj mogao postaviti tužbeni zahtjev. Ukupno je to sve 2.317, 50 € koji iznos je dužan tuženik nadoknaditi tužitelju.

18.

Iz navedenih razloga presuđeno je kao u izreci.

Križevci, 21. listopada 2025.

Sudac: Marijan Vrbančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana računajući od dana dostave ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).