REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-85/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička cesta 2A, OIB 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Trg žrtava fašizma 6/III u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 12.3. Ugovora o kreditu broj: 9011448074 sklopljenog 30. svibnja 2006. između UO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 103,10 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 31. svibnja 2006. do isplate po stopi koja je do 31. prosinca 2007. određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određena je za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., određena je za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.prosinca 2023. do isplate određena je uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

I. Određuje se vrijednost predmeta ovog spora u iznosu od 206,20 EUR.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 289,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 21. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 836,73 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

IV. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troškova ovog parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome kako njegova aktivna legitimacija proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) koji su sklopili UO kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika, a o tom je prijenosu tražbine uredno obaviješten tuženik. Pasivna legitimacija proizlazi iz toga što su **.**.2006., UO i Privredna banka Zagreb d.d. sklopili Ugovor o kreditu, broj: 9011448074, i to tuženik kao kreditor, a UO kao korisnik kredita. Odredbom čl. 12.3. predmetnog Ugovora ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, i to kako slijedi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% (slovima:jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita...“ Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 776,84 kn / 103,10 EUR, i to zaključno s 31. svibnja 2006., a koji podatak tuženik često, ali ne i uvijek, vodi u knjigovodstvenoj kartici u rubrici Konto: 1240072400. Tužitelj nadalje navodi kako je korisnik kredita potrošač, a podredno, i da nije potrošač, ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Naime, ovdje se radi o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Tužitelj ukazuje kako je ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano netransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna, a to iz razloga što se među strankama o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tužitelj ističe da tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom, razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade, eventualnoj svrsi naknade te relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga, pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Tužitelj posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Navedeno postupanje omogućilo je tuženiku proizvoljno određivanje naknade za obradu kredita, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a tuženik je tako i postupio. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno odredbi čl. 1115.ZOO-a. Slijedom navedenog, tužitelj u ovom postupku potražuje naplaćeni iznos naknade od 103,10 EUR, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pa do isplate od strane tuženika.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora te prigovor promašene aktivne legitimacije budući da tužitelj nije bio korisnik kredita odnosno nije stranka ugovornog odnosa na koji se odnosi tužba i tužbeni zahtjev, a iz kojeg proizlazi navodno tužiteljevo potraživanje. Nadalje, tuženik ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Osporava osnovanost deklaratornog i kondemnatornog tužbenog zahtjeva ističući u bitnome kako je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima, kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna, kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te kako je ista transparentna. Naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat s obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, a da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 103,10 EUR jer je naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena 31. svibnja 2006., dok je predmetna tužba podnesena 8. siječnja 2025. pa je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Osim navedenog, tuženik navodi kako je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od 20. srpnja 1993. nastupila zastara za predmetno tužiteljevog potraživanja.

3. U nastavku postupka stranke su dopunjavale početne tvrdnje iznesene u tužbi odnosno odgovoru na tužbu na način da su na teorijskoj razini izložile svoja pravna shvaćanja te otvorile pravna pitanja koja su se pokazala kao sporna u ovoj pravnoj stvari, s time da je tuženik tijekom postupka učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

4. Tijekom postupka sud je pročitao sadržaj isprava koje prileže spisu i to: Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine – cesija (list 6. – 11. spisa), Obavijest o ustupu tražbine (list 14. spisa), obavijest (list 15. spisa), dopis tuženika (list 16. spisa), plan otplate (list 17. – 18. spisa), pregled uplata po kreditu na dana 19.11.2024. (list 19. – 20. spisa), knjigovodstvenu karticu (list 21. – 32. spisa), Ugovor o kreditu, broj: 9011448074 od 30. svibnja 2006. (list 33. - 38. spisa), izvadak po računu (list 39. – 52. spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika (list 68. – 76. spisa) te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka UO (list 108. – 110. spisa).

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6. Predmet spora je utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 12. 3. Ugovora o kreditu broj 9011448074 od 30. svibnja 2006. (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev za isplatom iznosa od 103,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, a za koji iznos tužitelj tvrdi da predstavlja korist koju je tuženik ostvario na temelju ništetne ugovorne odredbe u vidu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik s korisnikom kredita RO sklopio predmetni Ugovor o kreditu 30. svibnja 2006., nije sporno da je korisnik kredita s ovdje tužiteljem 8. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), nije sporno da je tuženik obaviješten o cesiji 14. lipnja 2023. , nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada u iznosu od 103,10 EUR zaključno s danom 31. svibnja 2006.te nije sporna visina t. II. tužbenog zahtjeva. Nije sporan ni status korisnika kredita kao potrošača.

8. Među strankama su sporne osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li je dio predmetne odredbe čl. 12.3. Ugovora o kreditu ništetan te ima li tužitelj posljedično pravo na isplatu uplaćenog iznosa na ime ulazne naknade. Sporna je aktivna legitimacija imajući u vidu tuženikovu tvrdnju kako predmet tužbe nije mogao biti predmet cesije, sporno je da li je li nastupila zastara utuženog potraživanja te utuženi tijek zateznih kamata na utuženi iznos naknade.

9. Iz Ugovora o kreditu broj: 9011448074 od 30. svibnja 2006. (list 33. - 38. spisa) razvidno je da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Namjena kredita bila je kupovina vozila (čl. 2.1. Ugovora o kreditu), dakle za osobne potrebe korisnika kredita.

10. U svom iskazu danom na ročištu održanom 10. rujna 2025. (list 108. - 110. spisa), proizlazi da je UO kredit podigao za svoje osobne potrebe odnosno za kupnju vozila odnosno automobila.

11. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju kreditnih sredstava za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, pri čemu je sud prihvatio iskaz svjedoka kao logičan i uvjerljiv te u skladu s predmetnim Ugovorom o kreditu. Valja naglasiti kako niti iz jednog dokaza dostavljenog u spis ne proizlazi da je UO kredit koristio u bilo kakve poslovne svrhe, a niti da bi isti kao korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi kredit bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Nadalje, odredbom čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se banka odnosno tuženik obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 11.116,89 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, dok je odredbom čl. 12.3. ugovoreno, između ostaloga, da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% od iznosa kredita.

13. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su UO i tužitelj sklopili taj Ugovor 8. lipnja 2023. Tim je Ugovorom ugovoreno da UO ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, i to tražbina s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

14. Tražbina iz predmetnog Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva odnosno ta činjenica među strankama nije ni sporna.

15. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

16. Tražbina koja je predmet Ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koja je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

17. Valja naglasiti da promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svog prednika budući da se ne radi tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik UO. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog suda neosnovani su tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije.

18. Pri tome valja naglasiti i da Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi broj C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa javno je dostupna na internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja gore navedene presude zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

19. Prema utvrđenju ovoga suda, u konkretnom slučaju ne radi se o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznose na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenog iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

20. Nadalje, tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem svjedoka UO (list 108. - 110. spisa) na okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, na okolnost pregovaranja o njegovim odredbama te na okolnost pružanja obavijesti od strane tuženika prilikom njegovog sklapanja.

21. U svom iskazu svjedok je naveo u bitnome kako je sklopio predmetni Ugovor o kreditu te kako razgovora o uvjetima nažalost nije bilo. U banci mu nitko nije objasnio nešto vezano za ulaznu naknadu odnosno nije mu objašnjeno koju protuusluge mu daju za plaćanje naknade. O tome uopće tome nije bilo riječi, a ulazna naknada nije ni spomenuta odnosno nije bilo govora o tome na koji način je banka obračunala da naknada iznosi baš 1,50%. Na upit tko je napisao tekst Ugovora, svjedok je odgovorio da ga je napisao netko u banci, da je smatrao to normalnim kreditom kao i neki drugi koje je ranije podizao i da nije slutio da će početi dolaziti tolike kamate i naknade te da mu ništa od toga nije bilo rečeno. Nadalje, svjedok je iskazao i da nije bilo pregovaranja o svakoj pojedinoj odredbi te da je pročitao predmetni Ugovor. Iskazao je i da misli da nije od službenika banke tražio da mu objasni koji su uvjeti ugovora i što sve piše u ugovoru, da je bila gužvada je to bio dosta velik i kompleksan ugovor i da jednostavno nije sve shvatio. Jedino je shvatio da su kamate promjenjive ali da će biti tolike, nije. Isto tako, niti javni bilježnik nije mu objasnio koje su pravne posljedice sklapanja tog Ugovora. Zaključno, svjedok je naveo da u vrijeme potpisivanja ugovora nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva te da je želio ranije otplatiti kredit, a što je i učinio misleći da je time to gotovo, međutim banka mu je obračunala penalizaciju zbog prijevremene otplate što smatra nepravednim.

22. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP-a). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a). Zaključno, nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a).

23. Slijedom svega navedenog, dio odredbe koja je predmet tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti, ništetna je temeljem gore navedenih odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome valja naglasiti kako ništetnost odredbi o naknadi za obradu kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer isti može opstati i bez te odredbe, a sve sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Posljedica ništavosti navedene odredbe o ulaznoj naknadi jest ta da je potrošač, korisnik kredita UO , imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, i to u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, dakle imao bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platio tuženikovom pravnom predniku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 324. st. 1. ZOO-a, a koje se odredbe odnose na pravne posljedice ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a kojom je uređen institut stjecanja bez pravne osnove.

25. Imajući u vidu da primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a), prema ocjeni ovog suda tuženikova je obveza vratiti tužitelju utuženi iznos po osnovi ništetne odredebe o naknadi, i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja.

26. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor zastare, valja naglasiti da tražbina povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 225. i čl. 215. st. 1. ZOO-a).

27. Prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

28. Dakle, zastara još nije ni počela teći jer tužitelj u konkretnom postupku traži utvrđenje ništetnosti dijela predmetne odredbe o naknadi slijedom čega je ovaj sud ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

29. Zaključno, u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate valja naglasiti da prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je kao trgovac morao znati da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz Ugovora o kreditu. Stoga zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja, koji datum tuženik tijekom postupka nije osporio. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

30. Slijedom svih gore navedenih utvrđenja odlučeno je kao u t. I. i II. izreke ove presude.

31. Sud je u točci I. rješenja odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 206,20 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Naime, tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 103,10 EUR. Posljedica ništetnosti sporne odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 103,10 EUR, pa zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u konkretnom slučaju služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu. Stoga je po mišljenju ovog suda vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.503,10 EUR, a kojoj je vrijednosti tuženik prigovorio, suviše visoko naznačena.

32. Odluka o troškovima postupka iz t. II., III. i IV. izreke rješenja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. ZPP-a te prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 206,20 EUR. Prilikom odlučivanja koji troškovi će se nadoknaditi tužitelju uzeti su u obzir samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23, dalje: OT).

33. Tužitelju je tako priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku, a koji trošak je odmjeren sukladno OT-u, i to za: sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 62,50 EUR, za sastav podneska od 5. ožujka 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT-a) uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) što ukupno iznosi 62,50 EUR, za zastupanje na ročištu održanom 24. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 62,50 EUR te za zastupanje na ročištu održanom 10. rujna 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT-a) što uvećano za 25 % PDV-a (Tbr. 46. OT-a) ukupno iznosi 62,50 EUR.

34. Tužitelju je kao potreban (čl. 155. st. 1. ZPP-a) priznat i zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu, i to u iznosu od 26,55 EUR (Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - Narodne novine, broj: 92/21; dalje: Tarifa) u svezi s čl. 1. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama - Narodne novine, broj: 118/18 i 51/23; dalje: ZSP) i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Tarife u svezi s čl. 1. st. 2. ZSP-a). Tužitelju nije priznat prekomjerno zatraženi iznos jer mu isti temeljem gore navedenih odredbi Tarife i ZSP-a te vrijednosti predmeta ovog spora (206,20 EUR) ne pripada.

35. Nadalje, tužitelju nije priznat zatraženi trošak u iznosu od 100,00 EUR na ime putnih troškova za svjedoka UO jer svjedok na ročištu na kojem je izveden dokaz njegovim saslušanjem nije zatražio trošak pristupa na ročište, a niti je tužitelj dostavio dokaz da bi platio zatraženi iznos na ime putnih troškova za svjedoka. Zaključno, tužitelju nije priznat zatraženi trošak za pristup na ročište za objavu presude s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje parnice jer su se stekli uvjeti za isticanjem presude na e-oglasnoj ploči suda. Dakle, tužitelju je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 289,82 EUR, dok je odbijen za iznos od 836,73 EUR slijedom čega je odlučeno kao u t. II. i III. izreke rješenja.

36. Odluka o zatraženoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos troška temelji se na odredbi čl. 151. ZPP-a, a visina stope određena je prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

37. Odluku o parničnom trošku iz t. IV. izreke rješenja sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a s obzirom da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu.

Zagreb, 21. listopada 2025.

SUTKINJA:

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.