REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-301/25-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Janu Torjancu, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Maji Masnec, odvjetnici u Jastrebarskom, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnice tužitelja odvjetnice Maje Masnec i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Jurice Grbića, 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje da su ništetne odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu br. 078-50- 5015088 07.08.2008. godine, koji je dana 19.08.2008.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Lucije Popović iz Zagreba pod posl. brojem OV-8823/2008, sklopljenog između Raiffeisenbank Austria d.d. iz Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, OIB: 53056966535 i tužitelja AB iz [adresa], 10020 Zagreb, ranije iz Sjeverna, 2b, 10040, Zagreb-Dubrava, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i to odredba čl. 3 kojim je ugovorena naknada od 1 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja naknada se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te odredba čl. 10 kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvijete koje odredi kreditor, a u dijelu u kojem je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sukladno tada važećoj tarifi Raiffeisenbank Austria d.d.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju AB trošak postupka u iznosu 879,65 EUR sa zateznim kamatama od 21. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 28. ožujka 2025. navodi da su dana 07.08.2008. tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o kreditu br. 078-50-5015088, koji je dana 19.08.2008.g., solemniziran kod Javnog bilježnika Lucije Popović iz Zagreba pod posl. brojem OV- 8823/2008, a prema kojem ugovoru je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 152.775,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Naprijed navedenim Ugovorom u čl. 3 ugovorena je naknada od 1 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja odredba se odnosila na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Također, odredbom istog Ugovora u čl. 10 ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvijete koje odredi kreditor, a prema kojima je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita sukladno važećoj tarifi Raiffeisenbank Austria d.d. Tužitelj ukazuje da prilikom ugovaranja navedenih odredbi tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja jer da je tužitelj bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja. Nadalje se ističe kako je tuženik, dakle, iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja, to tim više što tuženik u sadržaj Ugovora (niti je to objasnio tužitelju) nije unio podatak o tome kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita. Stoga predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost spornih odredbi, uz naknadu troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi kako je iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze te je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Jednako tako se ističe da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Također navodi da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Također navodi da je tužitelj je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Navodi i da je naknada koju je tužitelj platio propisana općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. 20. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži trošak postupka.

3. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu broj 078-50-5015088 od 7. kolovoza 2006. (list 6-10 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 11 spisa), potvrdu Raiffeisenbank Austria d.d. od 5. ožujka 2025. (list 12 spisa), dokument pod nazivom "Naknada u poslovima kreditiranja građana" od 14. srpnja 2008. (list 22 spisa), saslušan je tužitelj (list 47-48 spisa) te je napravljen uvid u sudsku praksu (list 23-32 spisa).

4. Svi izvedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj – 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. i čl. 10. Ugovora o kreditu broj 078-50-5015088 od 7. kolovoza 2006., sklopljen između stranaka, pri čemu je u čl. 3. ugovorena naknada od 1 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja naknada se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, dok je u čl. 10 ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvijete koje odredi kreditor, a u dijelu u kojem je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita, sukladno tada važećoj tarifi Raiffeisenbank Austria d.d.

7. Između stranaka nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 078-50-501588 od 7. kolovoza 2008. u kojem je u čl. 1. ugovoren je iznos kredita u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 152.775,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, zatim da je u čl. 3. ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 1.00 % od ugovorenog iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, dok je u čl. 10. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.

8. Sporna je valjanost (poštenost) navedenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. ulaznu, odnosno izlaznu naknadu te radi li se o potrošačkom ugovoru.

9. Prije svega valja navesti da je pravni interes tužitelja za podizanjem ove tužbe nesporan. Naime, iz potvrde Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 05.03.2025.g. proizlazi da je tužitelji naknada za prijevremenu obradu kredita naplaćena sukladno tarifi naknada. Iz potvrde Raiffeisenbank Austria d.d. od dana 05.03.2025.g. proizlazi kako je dana 28.08.2008.g. kao danom prvog korištenja kredita, tužitelju naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 6.790,63 kn, što u protuvrijednosti eura iznosi 901,27 euro, dok mu je dana 23.02.2016.g. naplaćena naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 1.000,00 kn što u protuvrijednosti eura iznosi 132,72 eura. Stoga tužitelj kao zainteresirana osoba ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi (odluka VSRH posl. br. Rev 1051/2022-2 od 27. rujna 2023.).

10. Nadalje, tijekom postupka saslušan je tužitelj koji je iskazivao da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu radi kupnje stana u kojem isti živi sa suprugom i sinom još i danas te da taj stan nikada nije bio davan u najam. Naveo je da je ovu banku odabrao jer je tamo imao otvoren tekući račun, a da je u banku išao sa namjerom da digne kredit u eurima, ali budući da nije bio kreditno sposoban za kredit u eurima bankarica mu je ponudila kredit u CHF. Naveo je da mu je banka dala šprancu ugovora te da ga nisu upozorili ni na kakve rizike, već je to bila ponuda uzmi ili ostavi. Naveo je da je pročitao ugovor. Naveo je da nisu pregovarali oko uvjeta kreditiranja niti mu je to banka ponudila te da se nije posebno pregovaralo o pojedinim odredbama kao i da je to bio unaprijed pripremljen ugovor na čiji sadržaj nije mogao utjecati. Dalje je naveo da oko ulazne naknade nije bilo pregovora niti u jednom trenutku te da mu banci nije objašnjeno što ulazna naknada sadrži, odnosno što pokriva i kako se izračunava. Dalje je naveo je da prilikom ugovaranja u banci nisu objasnili da je uopće u ugovor uvrštena izlazna naknada niti su mu objasnili što ona sadrži, što pokriva i kako se izračunava. Dodao je da kad je platio kredit prije vremena banka mu je naplatila i izlaznu naknadu. Naveo da mu odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi nisu bile jasne i nitko mu ih nije objasnio te se ne sjeća je li tražio dodatna objašnjenja u vezi toga. Naveo je da je po struci diplomirani politolog i u vrijeme dizanja kredita bio sam zaposlen u firmi Werliefer Was d.o.o. i tamo je bio prodajni predstavnik, a danas je u radnom odnosu u Austriji. Naveo je da je od banke dobio dopis u kojem mi je banka ponudila mogućnost konverzije te je istu prihvatio budući da je smatrao da će mu konverzija u tom trenutku olakšati kreditne obveze koje su u to vrijeme zbog kretanja švicarskog franka bile enormne. Također je naveo da je prije nekih desetak godina otvorio obrt koji je imao samo formalno budući da mu je preko tog obrta isplaćivana plaća od strane tadašnjeg poslodavca Werliefer Was d.o.o. kao i da je taj obrt registrirao na adresu predmetne nekretnine te da je isti je zatvoren prije pet ili šest godina odnosno kada je prestao raditi za tadašnjeg poslodavca Werliefer Was d.o.o.

11. Čitanjem ugovora o kreditu utvrđeno je da ga je tužitelj sklopio kao fizička osoba u svrhu realizacije stambenog kredita (toč. 6. Ugovora) odnosno u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle kao potrošač te da se radi o potrošačkom ugovoru, sve sukladno čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, tuženik je banka, a nuđenje, odobravanje i sklapanje ugovora o kreditu odnosno nastupanje na tržištu u okviru istog je redovni predmet poslovanja tuženika. Prema tome, tuženik je u tom ugovoru nastupio kao trgovac sukladno čl. 3. t. 2. ZZP/03.

11.1. Iz navedenog iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio kao uvjerljivim, logičnim, iskrenim i u skladu s dokumentacijom u spisu, sud je prije svega utvrdio da je predmetnim kreditom financirana kupnja stana za osobne potrebe, a ne u svrhu obavljanja gospodarske djelatnosti. Naime, osvrćući se na prigovor statusu potrošača tužitelja jer da je za otplate kredita jedno vrijeme imao otvoren obrt koji je bio registriran na adresi predmetne nekretnine, sud napominje da je, a kako tužitelj navodi u dijelu svog iskaza koji ničime nije doveden u pitanje, obrt otvoren samo formalno budući da mu je preko istog isplaćivana plaća u tadašnjeg poslodavca, a koji je obrt zatvorio po prestanku rada za istoga. Osim toga, teret dokaza da je ugovor sklopljen za obavljanje druge djelatnosti je na tuženiku (tako i USRH U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022.), a tuženik isto nije dokazao. Dodatno, tuženik ničime nije dokazao da bi obrt aktivno poslovao i imao imovinu, kao ni da bi tužitelj predmetnu nekretninu eventualno unio u imovinu obrta, a napominje se i da je stav ovog suda da na potrošački status tužitelja i ugovora ne bi utjecalo niti eventualno naknadno (retroaktivno) raspolaganje predmetom objekta ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, ovaj sud ocjenjuje prigovor statusu potrošača kao neosnovan.

12. Nadalje, utvrđeno je da tužitelju prilikom potpisivanja ugovora o kreditu nije točno objašnjeno na što se troškovi iz čl. 3. odnose niti mu je objašnjena odredba iz čl. 10., odnosno nije mu objašnjeno što ulazna, odnosno izlazna naknada sadrže, što pokrivaju i kako se izračunavaju. Također je utvrđeno da tužitelj nije mogao niti pojedinačno pregovarati u vezi tih odredbi te da se radilo o tipskom i unaprijed sastavljenom (po tuženiku) ugovoru o kreditu. Također, prethodno navedeno je sud utvrdio i primjenom pravila o teretu dokazivanja jer je na tuženiku teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03) da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od tuženika) pojedinačno pregovaralo (Tako i USRH U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.), a navedeno tuženik nije dokazao.

12.1. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po st. 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13. U pogledu tzv. ulazne naknade, Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Jednako tako prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13.1. Nadalje, iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih „ulaznih“ ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti na temelju ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu ulaznu naknadu.

13.2. Kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženika i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz čl. 3. Ugovora, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Također, tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je određeno naveo što čini te troškove obrade kredita.

14. U pogledu tzv. izlazne naknade sukladno čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, - dalje u tekstu: ZOO) korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, međutim dužan je nadoknaditi štetu ako je tuženik istu pretrpio. Navedena odredba kogentne je naravi, a osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja.

14.1. Tuženik, osim općenitog pozivanja na svoje Opće uvjete poslovanja i Tarifu koja propisuje visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Nadalje, tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

14.2. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

14.3. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 326. ZOO, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.

14.4 Slijedom navedenog, sud je ocijenio da je odredba ugovora o prijevremenoj otplati kredita koja se konkretno nalaz u čl. 10. ugovora u kreditu ništetna (tako i VSRH Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022.). Napominje se i to postoji pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) prema kojem ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a koje se pravno shvaćanje, dodaje se, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulaznu naknadu.

15. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada (ulazna naknada) od 1.00 % od ugovorenog iznosa kredita i koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te je jednako taji utvrdio ništetnom odredbu čl. 10. ugovora u kreditu kojom je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

16. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine'', broj 138/2023 - dalje u tekstu: OT), prema vrijednosti boda od 2,00 eur (Tbr. 52. u svezi 54. OT. koja se primjenjuje u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka

- tako i VSRH Gzz 14/1991 od 10. lipnja 1992. i Rev 2080/1991 od 12. prosinca 1991.) te prema vrijednosti predmeta spora od 1.327,22 EUR koji iznos ovaj sud smatra primjerenim s obzirom na predmet spora.

16.1. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je trošak sastava tužbe (Tbr. 7. t. 1. OT) 200,00 EUR, podneska od 15. svibnja 2025. (Tbr 8. toč. 1. OT) 200,00 EUR, zastupanja na ročištima 16. lipnja 2025. i 5. rujna 2025. (Tbr 9. toč. 1. OT) svako po 200,00 EUR, uz troškove pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 EUR, odnosno na presudu u iznosu od 53,10 EUR, odmjerene sukladno Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine" broj 118/18, 51/23) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine" broj 37/23), što ukupno iznosi 879,65 EUR.

16.2. Tužitelju su dosuđene zatezne kamate na troškove postupka od 21. listopada 2025. do isplate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23., 155/23 - dalje u tekstu: ZOO).

16.3. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u točki III. izreke presude.

Zagreb, 21. listopada 2025.

Sudac

Jan Torjanac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava odnosno u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.