REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-256/2025-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja EA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Vesni Narančić, odvjetnici iz Krapine, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 3. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu i z. punomoćnika tuženika, HA – odvjetničkog vježbenika u OD Metelko Knežević & Partneri iz Zagreba, 21. listopada 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205062976, broj kreditne partije: 7102786909, solemniziran kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OU- 406/2005 od 4.7.2005., sklopljen između tužitelja i I-tuženika, a koji glasi: „koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,“ te dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „ Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“

II Utvrđuje se da je djelomično ništetetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. (Iznos odobrenog kredita) iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205062976, broj kreditne partije: 7102786909, solemniziran kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OU-406/2005 od 4.7.2005., sklopljen između tužitelja i I-tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos kredita od 55.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti 348,42 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 662,83 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.12.2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. pa do 31.7.2015. godine u skladu s čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:

-na iznos od 2,93 eur tekućom od 2.10.2005. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,91 eur tekućom od 4.11.2005. godine pa do isplate,

-na iznos od 3,22 eur tekućom od 4.12.2005. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,34 eur tekućom od 26.1.2006. godine pa do isplate,

-na iznos od 2,34 eur tekućom od 26.1.2006. godine pa do isplate,

-na iznos od 0,41 eur tekućom od 11.2.2006. godine pa do isplate,

-na iznos od 8,80 eur tekućom od 10.1.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,72 eur tekućom od 25.1.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,72 eur tekućom od 25.1.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 13,72 eur tekućom od 25.1.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 6,68 eur tekućom od 19.4.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 6,74 eur tekućom od 10.6.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,58 eur tekućom od 21.7.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,58 eur tekućom od 1.10.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 5,58 eur tekućom od 1.10.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 3,36 eur tekućom od 31.10.2009. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,08 eur tekućom od 15.1.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,08 eur tekućom od 15.1.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,08 eur tekućom od 15.1.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,08 eur tekućom od 15.1.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 11,08 eur tekućom od 15.1.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 14,17 eur tekućom od 18.2.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 23,74 eur tekućom od 8.6.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 32,84 eur tekućom od 20.7.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,80 eur tekućom od 8.8.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 27,80 eur tekućom od 8.8.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 42,40 eur tekućom od 25.11.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 42,40 eur tekućom od 25.11.2010. godine pa do isplate,

-na iznos od 53,36 eur tekućom od 30.3.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 54,03 eur tekućom od 28.4.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 75,84 eur tekućom od 28.12.2011. godine pa do isplate,

-na iznos od 115,42 eur tekućom od 20.2.2016. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV O d b i j a s e tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.886,42 € kao neosnovanim.

V Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju EA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.100,66 € sa zateznom kamatom od 21. listopada 2025. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.

VI O d b i j a s e tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova povrh dosuđenih 1.100,66 € kao neosnovanim.

VII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita, s tuženikom kao kreditorom, 4.7.2005. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205062976, broj kreditne partije: 7102786909, solemniziran kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OU-406/2005 od 4.7.2005., kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 55.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Namjena kredita bila je adaptacija kuće, a rok otplate 240 mjeseci. Člankom 21. Navedenog Ugovora stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u [adresa].

1.1. Odredbom članka 2. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 55.500,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a koja je na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 4,5 % godišnje, interkalarnu kamatu po istoj stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Isto tako odredbom članka 7. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je kako za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora (tuženika), Korisnik kredita (tužitelj) pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

1.2. Označene odredbe članka 2. stavka 1. i članka 7. stavka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika) o kamatnim stopama je ništetna i to iz razloga kako slijedi: Odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je člankom 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Predmetne ugovorene odredbe omogućuju tuženiku da promjenu ugovorne kamate čini isključivo ovisnom o odluci jednog ugovaratelja, a da pri tome nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se vežu promjene, te je time uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, koja promjenu nije mogla predvidjeti, a pravilnost promjene nije mogla provjeriti jer nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. U predmetnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovom slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčanih obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem ove ugovorne odredbe (članak 2. st. 1. Ugovora) u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja). Navedeno je u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbe stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog Ugovora su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a, kojom je propisano da se prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se tog načela. Prema predmetnoj ugovorenoj odredbi stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog Ugovora dug tužitelja je postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati tužitelj iz razloga što je kamatu tuženik određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem, te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog Ugovora kojim se određuje promjenjivost kamatne stope je u potpunosti u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, te je s istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Visoki trgovački sud RH je presudom i rješenjem Posl. broj 43.Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnima o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne – što je osobito obrazloženo na str. 53 do 67 navedene presude i rješenja, a u ovom predmetu se radi o takvom istovjetnom slučaju. Takav je stav potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 9. travnja 2015. poslovnog broja Revt-249/14. Budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da su odredbe stavka 1. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnog Ugovora ništetne, a osobito iz razloga navedenih u obrazloženju predmetne presude i rješenja VTSRH pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 4.7.2014., odnosno presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev – 249/14.

1.3. U razdoblju od 1.8.2005. do 1.7.2011. tuženik je više puta jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te je tužitelj doveden u situaciju da je u navedenom razdoblju morao platiti više kamata nego što bi platio da je kamatna stopa ostala u visini kao u trenutku zaključenja ugovora o kreditu, a da ugovor o kreditu ne sadrži odredbe kojima bi bilo utvrđeno da koji uvjeti utječu na promjenu visine kamatne stope, te način i parametri izračuna iz kojih bi tužitelj bio mogao predvidjeti tako značajne promjene. Sukladno prednje označenoj presudi Vrhovnog suda RH, svaki anuitet viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, smatra se nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja.

1.4. Osim navedene odredbe o kamati, ništetna je i odredba članka 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je iznos kredita vezan uz švicarski franak što podrazumijeva da se kod mjesečnih anuiteta mogu očekivati određene oscilacije s obzirom na promjenu tečaja švicarskog franka. Međutim tuženik nije tužitelja upoznao i upozorio na mogućnost velikih oscilacija nego je isto prešutio. Posebno tuženik nije tužitelja upozorio o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. U trenutku kada je došlo do bitnih promjena okolnosti tuženik nije tužitelju predložio izmjenu ugovora temeljem klauzule rebus sic stantibus. Prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) u razdoblju od 1.4.2005. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno utvrđeno je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih je i ovdje tužena Zagrebačka banka d.d.. U spomenutoj pravomoćnoj odluci Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je: „ Prvotužena Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotužena Zagrebačka banka d.d. postupala suprotno odredbama tada važečeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakonao o obveznim odnosima…“. Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te je sud temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

1.5. Stranke su 19.2.2016. sklopile Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverziju tražbine uz valutnu klauzulu CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR temeljem kojeg je iz Ugovora o kreditu izvršena konverzija tražbine uz valutnu klauzulu u CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR. Unatoč navedenom Sporazumu u ovdje utuženim razdoblju, radilo se o ništetnim odredbama kako je prije navedeno i temeljem kojih je ovdje tužitelj preplatio iznose za kredit kako je već objašnjeno.

1.6. Tuženik i B2 Kapital sklopili su 6. srpnja 2018. Ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina, temeljem kojeg je tuženik na istoga prenio sve novčane tražbine i sporedna prava koja osiguravaju novčane tražbine tuženika s osnove navedenog Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3205062976, broj kreditne partije: 7102786909, solemniziran kod Javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OU-406/2005 od 4.7.2005.

1.7. Konačno tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom od 2. listopada 2025. (list 337-340 spisa), predlaže da se utvrdi ništetnim dio odredbe sadržan u čl. 2.st.1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205062976, da je djelomično ništetna odredba čl. 1. iz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205062976, kao i da se tuženiku naloži isplata iznosa od 662,83 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno naznačeni iznos kao i da tuženik tužitelju naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tužitelj je uz tuženika Zagrebačka banka d.d. podnio tužbu i protiv B2 Kapital d.o.o. Zagreb, ali je tužitelj podneskom od 3. travnja 2025. povukao tužbu u odnosu na B2 Kapital d.o.o. a nakon obavijesti B2 Kapital d.o.o. pristao je na povlačenje tužbe i zatražio trošak. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-202/2021-31 od 9. lipnja 2025. donijeto je rješenje kojim se utvrđuje da je tužitelj povukao tužbu u odnosu na B2 Kapital d.o.o. i riješeno je o troškovima postupka istog, a koje rješenje je postalo pravomoćno 2. srpnja 2025.

3. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 47-56 spisa) tuženik osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti te osporava status tužitelja kao potrošača, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja jer uplate po predmetnom kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba, ističe prigovor zastare jer je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari te ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), osporava tijek zateznih zakonskih kamata, istaknuo je za eventualno utvrđenu negativnu razliku prigovor radi prebijanja, te konačno predlaže da sud tužbu tužitelja odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove parničnog postupka.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205062976 (list 9-17 spisa), Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija tražbine uz valutnu klauzulu u CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR (list 18-20), Ugovor o ustupu i prijenosu prava i tražbina od 6. srpnja 2018. (list 21-27), prvi otplatni plan (list 28-31), obavijest o izračunu konverzije (list 61-70), prometi po kreditu (list 71-80), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 266-285), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj EA osobno.

4.1. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Na ročištu za glavnu raspravu od 3. listopada 2025., tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva jer da je iz podneska kojim tužitelj precizira tužbeni zahtjev vidljivo da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev.

6. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu 4. srpnja 2005.

6.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 55.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke. Istim ugovorom ugovorena je i redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po predmetnom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosi 4,5 % godišnje. Namjena kredita je adaptacija kuće. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 348,42 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.

7. Između stranaka je nesporno da su 19. veljače 2016. sklopile Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) Konverzija tražbine uz valutnu klauzulu u CHF u tražbinu uz valutnu klauzulu u EUR.

8. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj EA iskazao je da su sredstva kredita korištena isključivo za obnovu i dogradnju obiteljske kuće, a koja obnova još uvijek nije dovršena i još uvijek nije prikladna za stanovanje. Uzeo je kredit u CHF-u jer mu je bio ponuđen zbog najboljih uvjeta jer da je niska kamata i da je najkvalitetniji kredit. Ugovor nije pročitao, sam nije točno znao što to znači valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, a niti mu je to pojašnjavao zaposlenik banke jer je vjerovao nekome tko to radi. On je što se tiče toga, laik. U vrijeme uzimanja kredita nije bio vlasnik obrta, trgovačkog društva, OPG-a ili slično. Kuća nije iznajmljivana, koristila se samo za stanovanje. Prije obnove u toj kući stanovala je njegova majka. Kredit je konvertiran, a sad se više ne može izjasniti je li ga banka pozvala da se napravi konverzija, ili je on inicirao isto. Početna rata kredita bila je oko 1.500,00- 1.600,00 kn, rata je narasla, ali sada više ne zna, a niti se više ne sjeća kolika je bila nakon što je kredit konvertiran. Kredit je preuzeo B2 Kapital. Prilikom ishođenja kredita nije se interesirao kod drugih banaka jer je u Zagrebačkoj banci imao svoj račun. Kad više nije mogao otplaćivati kredit, nije ga otplaćivao i B2 Kapital je u jednom trenutku pokrenuo ovrhu i B2 Kapitalu je otplaćeno nekakvih 15.000,00 i više €.

9. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud takav prigovor nije našao osnovanim. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a dogovoreni modalitet plaćanja istih između tužitelja i eventualno trećih osoba, ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika. Ujedno se ukazuje tuženiku, da u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu nisu tuženik i eventualno treća osoba.

10. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.

10.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., E,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužitelja, utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za adaptaciju kuće.

10.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

11.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-

III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

11.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

11.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.

16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužitelj nije bio upozoren na eventualne rizike i bio je u poziciji "hoćeš-nećeš", a predmetni kredit u CHF mu je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet mu je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužitelju kao jedinu kreditnu opciju.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire iz DARFIN d.o.o.

19.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.993,36 kn, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR=7,53450 HRK), iznosi 662,83 € za anuitete kojim je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. U izračun razlika anuiteta s osnove promjene tečaja prikazani su samo anuiteti plaćeni u cijelosti prema dostupnoj dokumentaciji u spisu. Prema naknadno dostavljenoj dokumentaciji nakon prodaje potraživanja 6.7.2018. (prema prometi po kreditu – list 80 spisa), nije došlo do uplate kojom je umanjivana glavnica potraživanja. Nadalje, ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi - 2.091,66 kn, odnosno po fiksnom tečaju EUR (1 EUR=7,53450 HRK) iznosi -277,61 € za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos. Utvrđeno je i da je čl. 4. Sporazuma (list 18-20 spisa) određeno – "prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate, manji je od iznosa koji je potreban za podmirenje tražbine za kredit u EUR."

20. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja.

21. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

21.1. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije ni izričito osporavao pravnu valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojem je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2025. sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak Ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga odredbe iz Sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istog.

22. Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu uskladio s nalazom i mišljenjem, te je precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu iznosa od 662,83 € na ime preplate uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

23. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 662,83 € na ime više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule osnovan je radi čega je valjalo presuditi kao u izreci pod III. Tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata na navedeni iznos koja teče od plaćanja svakog pojedinog iznosa.

24. Preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelj je snizio tužbeni zahtjev, a prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženik usprotivio na ročištu od 3. listopada 2025.

24.1. S obzirom na sniženje tužbenog zahtjeva, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.886,42 € kao u izreci pod IV.

25. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO-a i 1115 ZOO-a.

26. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja za eventualno utvrđenu negativnu razliku, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VS RH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

27. Prigovor zastare zahtjeva za isplatom po osnovi ništetne odredbe po kojoj se otplata kredita vezuje uz valutnu klauzulu u CHF prema tečaju na dan vraćanja nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost dijela odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

27.1. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 6. svibnja 2021., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom IV, obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).

28.1. Tužitelju je, a obzirom na VPS od 662,83 €, priznat trošak sastava tužbe i podneska od 20.1.2025. i zastupanja na ročištu 5.4.2022., 29.9.2023., 28.1.2025. i 3.10.2025. za svaku radnju po 50 bodova, odnosno po 100,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 150,00 €, odnosno ukupno 750,00 €.

28.2. Tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 265,45 € i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 85,21 €.

28.3. Na opisani način tužitelju je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 1.100,66 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.

28.4. Tužitelj je odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška povrh dosuđenih 1.100,66 €.

29. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 21. listopada 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Vesna Narančić

2.OD H, A & Partneri