Poslovni broj P-178/2020

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužitelja JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa].a, Dubrovnik, kojeg zastupa punomoćnica Nataša Đurović Đanović, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 13. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 21. listopada 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju novčani iznos od 35.038,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. obračunava polugodišnje, petpostotnim uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za koje se vrši obračun dospijeća, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku

- na iznos od 3,90 EUR od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,22 EUR od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,04 EUR od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 4,77 EUR od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 6,52 EUR od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 2,19 EUR od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 56,52 EUR od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 20,12 EUR od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 66,39 EUR od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 73,50 EUR od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 76,71 EUR od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 67,86 EUR od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 69,55 EUR od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,00 EUR od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 46,03 EUR od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 48,68 EUR od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 53,94 EUR od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 53,48 EUR od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 48,17 EUR od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 58,14 EUR od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 66,13 EUR od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 77,50 EUR od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 74,90 EUR od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 90,33 EUR od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 87,40 EUR od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 93,11 EUR od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 142,50 EUR od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 132,33 EUR od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 152,53 EUR od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 142,51 EUR od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 126,40 EUR od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 160,40 EUR od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 203,65 EUR od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 173,02 EUR od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 183,77 EUR od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 170,10 EUR od 31. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 172,56 EUR od 30. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 230,54 EUR od 31. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 232,05 EUR od 30. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 279,64 EUR od 31. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 255,19 EUR od 31. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 228,43 EUR od 30. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 225,56 EUR od 31. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22.587,13 EUR od 29. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 219,46 EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 231,99 EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 242,92 EUR od 31. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 244,38 EUR od 29. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 236,82 EUR od 31. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 241,93 EUR od 30. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 245,42 EUR od 31. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 239,55 EUR od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 241,09 EUR od 31. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 236,22 EUR od 31. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 227,17 EUR od 30. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 237,31 EUR od 31. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 242,18 EUR od 30. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 238,77 EUR od 31. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 4.581,38 EUR od 09. siječnja 2013. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.023,17 EUR, sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 9. ožujka 2020. navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, koji je potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OV-15120/07, dana 7. kolovoza 2007., a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u iznosu od 157.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF važećem na dan korištenja kredita. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj se poziva na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 14. lipnja 2018., poslovni broj Pž-6632/17. Sukladno odredbi članka 81. stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredba se, dalje, smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Tužitelj ovom tužbom potražuje iznos na ime preplaćenih anuiteta, a koji je iznos tuženik stekao temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj kaluzuli.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 18. ožujka 2020. tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine. Smatra da je u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj dužan dokazati da prilikom sklapanja konkretnog ugovora nije bilo pregovarano o predmetnim odredbama ugovora o kreditu, odnosno, da mu je takvo pravo uskraćeno. Ističe zakonitost ugovaranja valutne klauzule, potom i to da su sporne odredbe ugovora o kreditu bile jasne, razumljive, lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo, da nisu uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Navodi da je tužitelj donio informiranu i promišljenu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor. Ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja, a opreza radi osporava i sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev, osporava aktivnu legitimaciju tužiteljice i pasivnu tuženika. Predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim, rješenjem donesenim na ročištu dana 2. ožujka 2022. Naime, odredbom članka 70. stavka 1. ZPP-a propisano je da se ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je stavkom 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavak 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio dana 7. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu, a člankom 14. kojeg je Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu (sud sjedišta kreditora). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužitelj nije imao stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužitelj koji ugovor o kreditu sklapa u Dubrovniku za sporove koji proizađu u svezi tog ugovora odabrao mjesnu nadležnost suda u Zagrebu (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta sklapanja ugovora i mjesta prebivališta tužitelja); te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužitelj mora putovati pred sud u Zagreb što mu, obzirom da živi u [adresa] koji je udaljen nekoliko stotina kilometara od Zagreba te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji Dubrovnik-Zagreb-Dubrovnik uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 14. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba. S obzirom na ništetnost predmetne odredbe o mjesnoj nadležnosti, tužitelj je, kao potrošač, tužbu podnio pred sudom mjesta svoga prebivališta, a sve temeljem odredbe članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK – procesna odredba). Prvostupanjski sud svoju nadležnost temelji i na odredbi članka 59. ZPP-a (ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Dubrovniku).

4. Tužitelj je podneskom od 7. listopada 2025. uredio tužbeni zahtjev sukladno (posljednjem) nalazu i mišljenju vještaka.

5. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u sve priložene isprave, a posebice u Ugovor o kreditu (list spisa 6-16), osobnu iskaznicu (list spisa 17-18), zahtjev za kredit (list spisa 19-22), suglasnost (list spisa 23-24), zadužnica (list spisa 25-26), životno osiguranje (list spisa 27-31), posebni uvjeti dodatnog osiguranja (list spisa 37), zk izvadak (list spisa 38-39), rješenje (list spisa 40), polica osiguranja imovine (list spisa 41- 42), procjena vrijednosti nekretnine izrađena od ing. MD (list spisa 43-53), otplatni plan (list spisa 54-57), prijepis knjigovodstvene kartice (list spisa 58-62), sud je izveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Ivoni Ivanović, a saslušan je i tužitelj.

6. Predmet ovog postupka (konačno uređeni tužbeni zahtjev, podnesak tužitelja od 7. listopada 2025.) je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 35.038,00 EUR na ime preplaćenih anuiteta, a radi ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 818-50-4294687 sklopljenog među strankama dana 7. kolovoza 2007., o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 818-50-4294687 dana 7. kolovoza 2007. koji je potvrđen (solemniziran) od javnog bilježnika Anđelka Stanića iz Dubrovnika pod posl. br. OV-15120/2007, nije sporno da je tuženik vezao isplatu kredita za valutu švicarski franak, no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužitelja na isplatu utuženog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, a koji iznos tužitelj potražuje kao preplatu koja je nastala uslijed promjene tečaja valute švicarskog franka uz koji je vezana glavnica predmetnog kredita u odnosu na tečaj važeći u trenutku korištenja kredita (tzv. početni tečaj). Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, sporno je i je li zahtjev u zastari, tužiteljevo svojstvo potrošača, kao i aktivna i pasivna legitimacija.

9. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu 324. ZOO-a propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

9.1. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.2. Odredba članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

10. Tužitelj u ovom postupku polazi od tvrdnje da su odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je glavnica kredita vezana za tečaj švicarskog franka, dakle odredbe o valutnoj klauzuli, nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, pa kako je tužitelj vršio plaćanja anuiteta obračunatih po ništetnim odredbama, smatra da je tuženik dužan vratiti novčani iznos stečen temeljem ništetnih odredbi, odnosno, stečen bez osnove. Obzirom da tuženik osporava tužbene navode o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao sporno se u ovom sporu postavilo pitanje jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (odredbe o valutnoj klauzuli) sadržane u Ugovoru o kreditu nepoštene i ništetne.

11. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su Banke, među kojima i ovdje tuženik, u razdoblju od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 7. kolovoza 2007. te isti sadrži odredbu kojom je glavnica kredita vezana za valutu švicarskog franka, iz čega proizlazi da ovaj Ugovor o kreditu spada upravo među one ugovore o kreditu za koje je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. utvrđeno da sadrže odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora Banke kao trgovci nisu Korisnike kredita kao potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i što takvu ugovornu odredbu čini ništetnom, kakva su utvrđenja i odluka o ništetnosti potvrđeni presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužitelj kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopio na tržištu kao fizička osoba radi rješavanja stambenog pitanja, odnosno, za potrebe adaptacije stana u kojem živi on i njegova majka (list spisa 145).

13. Gore označene sudske odluke donesene su u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, dalje: ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona i, radi navedenog, sukladno čl. 138.a. tog Zakona obvezujuće za druge sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle i za ovaj sud u predmetnom sporu. Pri tome sud ističe da već iz samog sadržaja izreke označenih presuda proizlazi da je pravni prednik ovdje tuženika, time što je zaključivao ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, povrijedio ne samo kolektivne interese već i prava potrošača, dakle, nedvojbeno prava i ovdje tužitelja kao potrošača s kojim je tuženik upravo u razdoblju koje je predmet kolektivne tužbe nesporno sklopio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Takvo utvrđenje obuhvaća sve potrošačke ugovore o kreditu koji su sklopljeni u utuženom razdoblju ugovaranjem odredbi o valutnoj klauzuli švicarskog franka upravo iz razloga što je u tom kolektivnom sporu nadležni sud utvrdio da se s potrošačima poput ovdje tužitelja nije pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama odnosno da potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o odabiru švicarskog franka kao ugovorne valute i koje su stoga ugovorne odredbe ocjenjene nepoštenim i ništetnim. Negirati i otkloniti pravni učinak odluka donesenih u predmetnom kolektivnom sporu značilo bi u cijelosti negirati svrhu i cilj tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava kojom je pokrenut taj kolektivni spor te postupiti protivno čl. 502.c ZPP kojim je izričito propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem je slučaju sud vezan za ta utvrđenja, a što tužitelj u sporu nedvojbeno čini u pogledu pitanja ništetnosti spornih ugovornih odredbi.

14. Iako iz označenih, i za ovaj sud obvezujućih presuda, proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštene i ništetne, sud kao bitno ističe da utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu proizlazi iz ocjene dokaza izvedenih u ovom postupku, ocjenom kojih dokaza sud kao nedvojbeno utvrđuje da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja spornog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru švicarskog franka utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

15. Naime, odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Tužitelj tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka nije pojedinačno pregovaralo te da on nije utjecao na sadržaj istih, već je banka unaprijed sastavila i pripremila tipski ugovor. Tuženik, pak, nije predložio niti jedan dokazni prijedlog iz kojeg bi se moglo utvrditi suprotno. Naime, općepoznata je činjenica da su banke u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu klijentima nudile kredite u švicarskim francima po povoljnijim uvjetima od kredita u drugim valutama te je općepoznata činjenica da klijenti pri ishođenja kredita navedu iznos koji im je potreban te im zatim banka ponudi konkretne uvjete pod kojima mogu ostvariti kredit u traženom ili njemu najbližem ostvarivom iznosu, ponudom valute u kojoj im je taj kredit dostupan i ponudom kamatne stope pod kojom banka nudi takav kredit, pa nije sudu uvjerljiv navod tuženika da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o izboru švicarskog franka odnosno ugovaranju valutne klauzule u smislu da je tužitelj imao realnu mogućnost utjecaja na ugovornu odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak bez da pri tome promijeni i ostale uvjete ugovora te štoviše uopće mogućnost ostvarenja kredita.

17. Tužitelj, štoviše, konkretno navodi da je želio podići kredit s valutnom klauzulom u dolarima, jer je to valuta u kojoj je zarađivao, no bankovni su mu službenici rekli da je bolji kredit u CHF, da to svi uzimaju jer je najpovoljniji (iskaz tužitelja, list spisa 145,146). Tužitelj sudu u potpunosti uvjerljivo, životno i logično navodi kada iskazuje da je on u banku došao jer mu je trebao određeni novčani iznos za adaptaciju stana i da mu je banka ponudila upravo predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF. Ističe da je stan korišten isključivo u svrhu stanovanja. Iako je tražio drugu valutu, ponuđen mu je švicarski franak, a on je banci vjerovao, u banci je bio VIP klijent i imao je odnos povjerenja.

18. S druge strane, tuženik ničim ne dokazuje suprotno, odnosno, da je postupanje banke u ovom konkretnom slučaju bilo drugačije od uobičajenog, da su tužitelju bili objašnjeni stvarni rizici vezani uz valutu CHF, da je o odredbama pregovarano ili da je takva mogućnost uopće postojala ili da je tužitelj temeljem jasne i potpune obavijesti dao informiran pristanak na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Štoviše, tuženik je na ročištu od dana 4. listopada 2024. odustao od saslušanja djelatnika banke, svjedoka ND, kao i od saslušanja javnog bilježnika. Tužitelj, pak, navodi da mu nitko od bankarskih službenika nije spominjao ikakve rizike vezane za valutnu klauzulu u CHF, kao i da se radilo o standardiziranom ugovoru banke.

19. Nadalje, odredba čl. 84. ZZP/03 propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive s tim da ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo, tumačena u duhu prakse Suda Europske unije, nalaže dati ocjenu da li su u trenutku sklapanja ugovora o kreditu potrošačima bila transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji preuzima sklapanjem ugovora s određenim odredbama i može li znati ukupne ekonomske posljedice koje za njega kao individualnog potrošača mogu proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Čitanjem sadržaja Ugovora o kreditu, naročito članaka 1. i 7. predmetnog ugovora, sud kao nedvojbeno utvrđuje da u samom “tipskom“ ugovoru o kreditu nisu sadržani razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a tuženik u tijeku dokaznog postupka nije dokazao da je tužitelja u fazi pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu odnosno prethodno sklapanju Ugovora informirao o rizicima vezanim uz ugovaranje odredbe kojom se glavnica odnosno anuitet kredita vezuje upravo uz valutu švicarskog franka. Tužitelj koji od tuženika nije o riziku švicarskog franka bio dovoljno informiran, prema ocjeni ovog suda ni uz svu razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti spornu ugovornu odredbu i što takva ugovorna odredba znači za njegovu obvezu te donijeti informiranu odluku o sklapanju Ugovora o kreditu koji sadrži takve odredbe.

20. Utvrdivši tako da sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva i imajući u vidu da ugovorne strane o istoj nisu pojedinačno pregovarale te da je Ugovor o kreditu sklopljen na standardiziranom obrascu sastavljenom od strane tuženika, sud je dalje ocjenjivao da li je propust informiranja tuženik učinio u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja te jesu li ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak dovele do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ni jedan pozitivni propis nije izričito propisivao obvezu davatelja kredita da u fazi oglašavanja informira potrošače o konkretnim činjenicama o kojima ovisi odluka o uzimanju kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u vidu mogućnosti procjene ekonomskih posljedica sklapanja takvog ugovora, no izostanak zakonske regulative u tom pogledu ne znači da tuženik nije imao obvezu postupati sukladno načelu svjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznih odnosa, odnosno, učiniti sve potrebno da u cijelosti informira potrošača ovdje tužitelja o svim bitnim elementima Ugovora o kreditu uključivo i o riziku ugovaranja odredbi kojima se glavnica kredita vezuje uz valutu švicarskog franka i za postojanje kojih rizika tuženik za razliku od tužitelja nedvojbeno zna (neovisno o pitanju zna li točan iznos za koji će tečaj valute CHF porasti), budući mu postojeći rizici ove valute kao financijskom stručnjaku kojem je djelatnost upravo financijskog i ekonomskog karaktera nisu mogli ostati nepoznati. Tuženik se propustio pridržavati načela savjesnosti i poštenja iako je kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebao voditi računa o interesima tužitelja kao nedvojbeno slabije strane u ovom ugovornom odnosu. Također, sama nerazumljivost odredbi kojima se glavnica vezuje uz švicarski franak prema ocjeni suda je uzrok neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem i koji, stoga, nedvojbeno zna koji rizik donosi odabir valute švicarskog franka, taj rizik transparentno ne prezentira tužitelju. Neravnoteža u pravima i obvezama koja proizlazi iz spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je pri tome značajna, a što proizlazi iz nesporne činjenice o značajnom porastu tečaja švicarskog franka u utuženom razdoblju i posljedično tome značajnom porastu visine anuiteta po Ugovoru o kreditu (iskaz tužitelja, list spisa 145-146). Logično je i životno da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženiku kao financijskoj instituciji (o čemu sam i iskazuje), prihvatio onaj kredit koji mu je tuženik ponudio kao najpovoljniji kredit, upravo predmetni Ugovor o kreditu, te je isključivo tužitelj, koji kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti ovisi glavnica i kamata koju otplaćuje kao anuitet kredita, spornom ugovorom odredbom preuzeo sav rizik promjene tečaja švicarskog franka. Kako je tuženik nedvojbeno znao za rizik koji nosi švicarski franak, a nije na adekvatan način o istom informirao tužitelja kojem su odredbe kojima je glavnica vezana uz valutu švicarskog franka nedvojbeno bile nerazumljive radi čega isti nije mogao donijeti informiranu odluku hoće li preuzeti rizik koji nose sporne ugovorne odredbe ili neće, tako je ocjena suda da tuženik nije prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao savjesno i pošteno te je kao posljedica tog propusta tuženika došlo do ugovaranja spornih odredbi o valutnoj klauzuli koje su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka upravo na štetu tužitelja.

21. Tuženik je visinu anuiteta obračunavao temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa tužitelj postavlja zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od ukupno 35.038,00 EUR sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose od trenutka uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa. Tuženik je osporavao i samu visinu tužbenog zahtjeva, pa je sud u ovom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje.

21.1. Prvotni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Ivone Ivanović predan je u spis ovog predmeta dana 14. lipnja 2022. Na taj nalaz i mišljenje tuženik nije imao prigovora, osim prigovora pravne prirode, o kojima se sud gore detaljno očitovao. Nakon što je sud naložio vještakinji da u spis predmeta dostavi dopunu nalaza i mišljenja na način da obračunate preplaćene iznose prikaže u valuti euro, vještakinja je dostavila dopunu nalaza i istu predala na sud dana 22. listopada 2024. Na predmetnu je dopunu tuženik prigovorio jer anuiteti (samo pozitivne razlike) nisu pravilno ukupno zbrojeni.

21.2. Potom je vještakinja ispravila nalaz i mišljenje na način da je pravilno zbrojila samo pozitivne razlike i po tom je nalazu i mišljenju, predanom sudu dana 15. srpnja 2025. postavljen konačno uređeni tužbeni zahtjev o kojem je sud u ovom predmetu odlučivao.

21.3. Pri tome valja reći da je u prvotnom izračunu vještakinja u obzir uzela i tzv. negativne razlike, a što je vidljivo iz tablice na listu spisa 106, a upravo je u tom smislu i nastala "razlika" od 46,35 EUR, koju razliku kao spornu ističe tuženik u svom podnesku od 18. prosinca 2024. Sud je, međutim, u obzir uzeo samo preplaćene iznose, odnosno, pozitivne razlike, na način kako je to zatražio tužitelj. Sud nije uzeo u obzir tzv. negativne razlike, a sve imajući u vidu da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita (VSRH Rev 549/23).

22. Slijedom svega navedenog, utvrdivši tako da je uslijed odredbe kojom su glavnica kredita i posljedično tome anuitet kredita vezani za švicarski franak tužitelj platio iznos od ukupno 35.038,00 EUR više nego što bi platio da je tuženik za vrijeme utuženog razdoblja obračun obveze tužitelja na isplatu anuiteta kredita vršio primjenom tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita odnosno da glavnica kredita nije vezana za promjenu tečaja švicarskog franka, sud je ovom presudom naložio tuženiku isplatiti tužitelju utuženi iznos sa zatraženom i pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na čl. 1115. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, visinu zakonske zatezne kamate odredivši sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11). Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dane dospijeća svakog pojedinog anuiteta (osim za anuitet od 219,46 EUR, jer je on plaćen dan nakon dospijeća, dana 1. prosinca 2011., što je vidljivo iz tablice na listu spisa 58-62), jer je tužitelj zatezne kamate na preplaćene iznose zahtijevao upravo od dana datuma dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Naime, iz tablice na listu spisa 58-62 je razvidno da je tužitelj uredno otplaćivao kredit i da je uplate vršio ili na dan dospijeća, ili nekoliko dana ranije (izuzev gore spomenutog anuiteta od 219,46 EUR, koji je plaćen dan nakon dospijeća, dana 1. prosinca 2011.). Tuženik je nepošten od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, odnosno, od dana stjecanja nepripadnih iznosa, budući je tuženik koji je obračunao i tužitelju naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja, međutim, sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva i ne može tužitelju dosuditi više nego što je tužitelj zatražio. Sama nepoštenost tuženika proizlazi iz činjenice da je tuženik, kao jača ugovorna strana, ugovor pripremio i u njega inkorporirao i nepoštene ugovorne odredbe, te je takav ugovor, bez potrebnih razjašnjenja tužitelju dan na potpis (list spisa 145,146). Primijenivši u poslovanju nepoštenu poslovnu praksu na štetu tužitelja, potrošača, tuženik je nepošten od dana primitka preplaćenih iznosa, pa upravo od dana primitka svakog pojedinog anuiteta (odnosno, preplaćenog iznosa), teku zatezne kamate (na svaki pojedini preplaćeni iznos), a u anuitetima gdje je tužitelj kamate tražio s kasnijim datumom, sud je tako i dosuđivao, vodeći računa da ne prekorači tužbeni zahtjev. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

23. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe slijedom čega je zastaru prava tužitelja potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Iako tužitelj potražuje povrat dijela naplaćenih anuiteta kredita, iznosi povrat kojih potražuje nisu tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima niti naknada štete već upravo iznos za koji tužitelj ispravno tvrdi da ga je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužitelja tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Cijeneći da je ništetnost spornih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu za tužitelja postala poznata onim trenutkom kad je pravomoćno utvrđena u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača te računajući petogodišnji zastarni rok od 14. lipnja 2018. kao dana donošenja odluke u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, sud nedvojbeno utvrđuje da nije nastupila zastara predmetnog potraživanja tužitelja te da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan, ovo jer je predmetna tužba sa zahtjevom za isplatu plaćenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli podnesena dana 9. ožujka 2020. i time unutar petogodišnjeg zastarnog roka računanog od 14. lipnja 2018.

24. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na članku 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, dalje u tekstu: ZPP) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Tužitelju, kao stranci koja je u cijelosti uspjela u postupku, pripada kao opravdan i osnovan trošak tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 2. ožujka 2022., 4. listopada 2024., 22. travnja 2025., 13. listopada 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 21. srpnja 2022. (Tbr. 8. točka 1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR, kao i trošak sastava podnesaka od 28. studenog 2024 i 8. listopada 2025., svaki u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t.4. Tarife), sveukupno dakle, 6.100,00 EUR, što uvećano za pripadajući PDV od 25%, temeljem Tbr. 46. Tarife, iznosi 7.625,00 EUR. Tome valja pridodati trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR. Sveukupan trošak tužiteljice iznosi, dakle, 8.023,17 EUR, sa zatraženim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od dana donošenja ove presude, u smislu odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod III. izreke ovog rješenja.

U Dubrovniku 21. listopada 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.