REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4480/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici Josip Vugrin i Petra Vugrin Posavec, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Čakovcu, protiv prvotuženika HT, OIB [osobni identifikacijski broj] i drugotužene VT, OIB [osobni identifikacijski broj], oboje u [adresa], koje oboje zastupa punomoćnik Josip Pintarić, odvjetnik u Čakovcu, radi sprječavanja imisija, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-340/2023-2 od 17. lipnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-725/2019-40 od 14. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, u odnosu na postavljena pravna pitanja, se odbija.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije, u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava, se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženici su protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 340/2023-2 od 17. lipnja 2025. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-725/2019-40 od 14. studenog 2022., podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Tuženici su postavili tri pravna pitanja za koja smatraju da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi i to:
„1. Da li se smatra da je vlasnik nekretnine poduzeo sve potrebne mjere da se kišnica koja se slijeva s njegove zgrade ne pada na tuđu nekretninu ako je za svoju nekretninu ishodio građevinsku i uporabnu dozvolu te izradio i proveo odgovarajući projekt odvodnje oborinskih voda potvrđen od strane nadležnog tijela, kao pretpostavke za dobivanje uporabne dozvole?
2. Da li se otjecanje oborinskih voda na tuđu nekretninu prirodnim silama smatra štetnim imisijama i da li je vlasnik nekretnine dužan poduzimati takve radnje kojima bi u potpunosti spriječio takvo otjecanje oborinskih voda na tuđu nekretninu do kojega dolazi prirodnim silama na koje on nema utjecaja?
3. Može li tužitelj kao vlasnik nekretnine, u situaciji kada se na njegovu nekretninu slijevaju oborinske vode (kišnica) tražiti stvarnopravnu zaštitu od imisija negatornom tužbom (actio negatoria), ili isto može tražiti samo u slučaju slijevanja otpadnih, a ne i oborinskih voda?“.
2. Tuženici smatraju da su im povrijeđena i temeljna ljudska prava i to pravo na pravično suđenje u svezi s vladavinom prava.
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
4. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan.
5. Predmet spora je zaštita od imisija zbog prekomjernog otjecanja oborinskih voda.
6. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljena pravna pitanja nisu važna za odluku u sporu.
7. Prvo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer je utvrđeno da tuženici nisu poduzeli sve mjere da kišnica koja pada sa njihove zgrade ne pada na nekretninu tužiteljice te jer je utvrđeno da upojni bunari, ispred proizvodne hale, nisu naznačeni u projektu oborinskih voda, pa samim time nisu niti u skladu sa građevinskom i uporabnom dozvolom.
8. Drugo postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer iz sadržaja pobijane odluke proizlazi da su tuženici upravo svojim radovima, korištenjem upojnih bunara ispred proizvodne hale, koji su najvjerojatnije ranije septičke jame, a što je, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, uzrok da već kod jačih kiša voda otječe na nekretninu tužiteljice.
9. Treće postavljeno pravno pitanje nije važno za odluku u sporu, jer je pobijana odluka donesena na temelju odredbe čl. 113. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 – ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZV) prema kojoj je vlasnik nekretnine dužan poduzeti sve potrebne mjere da kišnica koja se slijeva s njegove zgrade ne pada na tuđu nekretninu.
10. Osim toga, u konkretnom slučaju utvrđeno je da upravo zbog radnji tuženika, korištenja neadekvatnih upojnih bunara ispred proizvodne hale, dolazi kod svake jače kiše do slijevanja oborinskih voda na nekretninu tužiteljice.
11. S obzirom da postavljena pravna pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
12. Tuženici nisu učinili vjerojatnim da im je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo i to pravo na pravično suđenje, jer je pobijana odluka dostatno obrazložena i dani su jasni razlozi da su tuženici svojim radnja uzrokovali slijevanje oborinskih voda na tužiteljičinu nekretninu.
13. S obzirom da tuženici nisu učinili vjerojatnim da su im povrijeđena temeljna ljudska prava, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 21. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
