P-1143/2023-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu tužiteljice ĆP, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Alanu Klakočeru, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB 61817894937, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, zastupanog po Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o., radi utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice Alana Klakočera, odvjetnika i punomoćnika tuženika Damira Pavića, odvjetnika, a po objavi presude dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je tužiteljica ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnica nekretnine- trosobnog stana u podrumu stambene zgrade, u [adresa], površine 124,00 m2, koji se sastoji od tri spavaće sobe, dnevne sobe s blagovaonicom i kuhinjom, predsobljem, ulaznim prostorom s hodnikom, ostavom, WC-om, kupaonicom i praonicom, a s kojim vlasništvom je neodvojivo povezan odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine u naravi zgrade sagrađene na zk.č.br. 5421/7 k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] Općinskog građanskog suda u Zagrebu, zemljišnoknjižni odjel opisane kao Selska cesta ORANICA, površine 490 m2, zajedno s pripadajućim idealnim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade i pripadajućim idealnim dijelom zemljišta ispod zgrade, sve prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a što je tuženik Grad Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB: 61817894937 dužan priznati te trpjeti da se temeljem ove presude u zemljišnim knjigama i drugim javnim očevidnicima izvrši uknjižba prava vlasništva predmetne nekretnine na ime i u korist tužiteljice u cijelosti.

II. Nalaže se tuženiku Gradu Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, Zagreb, OIB: 61817894937 da tužiteljici ĆP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj prema odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.“.

II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 21. listopada 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je ona izvanknjižni vlasnik stana koji se nalazi u podrumu stambene zgrade na adresi [adresa] u [adresa], sagrađene na zk.č.br. 5421/7 k. o. [katastarska općina] u naravi SELSKA CESTA ORANICA površine 490 m 2, upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišnoknjižnog odjela ovog suda, a koji stan se sastoji od tri spavaće sobe, dnevne sobe s blagovaonom i kuhinjom, predsobljem, ulaznog prostora s hodnikom, ostavom, WC-om, kupaonicom i praonicom, ukupne površine 124,00 m 2 i koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelovima zgrade i zemljišta koji joj pripadaju. Opisanu nekretninu tužiteljica je stekla zajedno sa svojim suprugom RP, temeljem suglasnosti tadašnjeg kućnog savjeta i Mjesne zajednice. RP i tužiteljica uselili su se u predmetni prostor 15.6.1991., koji su potom uz vlastite troškove i adaptirali. RP preminuo je 18.3.2015. te je temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Ljiljane Vodopija posl. broj O-3633/15 od 14.5.2015. kao jedina nasljednica proglašena tužiteljica. Tužiteljica posjeduje predmetnu nekretninu nesmetano kao zakonit, istinit i pošten posjednik preko 20 godina, stoga je ista stekla pravo vlasništva opisanog stana. Obzirom da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnine zk.č.br. 5421/7 k. o. [katastarska općina], to tužiteljica ima opravdani interes u ovom postupku tražiti utvrđenje svojeg prava vlasništva. Tužiteljica stoga predlaže da sud donese presudu kao u toč. I. izreke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ukazuje da kao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljica navodi da je predmetnu nekretninu stekla temeljem suglasnosti tadašnjeg kućnog savjeta i Mjesne zajednice te se poziva na dosjelost, tj. navodi da posjeduje predmetnu nekretninu kao kvalificirani posjednik preko 20 godina te da je stoga stekla pravo vlasništva predmetnog stana. Navodi da je uselila u predmetni prostor 15.6.1991. Budući da tužiteljica navodi da je predmetnu nekretninu stekla temeljem suglasnosti tadašnjeg kućnog savjeta i Mjesne zajednice, tuženik ističe prigovor litispendencije s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o pravomoćno presuđenoj stvari između istih stranaka. Tužiteljica je pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 31.10.2017. u predmetu posl.br. Ps-49/17 odbijena s tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se ovdje tuženiku naloži da s njom zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sadržaja pobliže određenog u izreci navedene presude. Tom presudom tužbeni zahtjev je odbijen, a u obrazloženju presude se navodi da je prednik tužiteljice uselio u zajedničke prostorije zgrade bez suglasnosti, a potrebne suglasnosti nije bilo ni za prenamjenu u stan. Ta presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž-2564/18 od 3.5.2018. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da su razlozi prvostupanjske presude pravilni i potpuni te da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonom određene pretpostavke za dosjelost. Ukazuje da posjed tužiteljice nije pošten i da je jasno i očito da je tužiteljica znala i imala je dovoljno razloga posumnjati da joj pravo na posjed ne pripada. Uz to što nije pošten, tužiteljičin posjed nije ni zakonit ni istinit, a nije ni nastupilo vrijeme za dosjelost. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

2.1. Kasnije tijekom postupka ističe kako u odnosu na predmetnu nekretninu nije uspostavljeno etažno vlasništvo pa se tužbeni zahtjev tužiteljice u slučaju prihvaćanja ne bi mogao provesti, odnosno da isti nije podoban za odlučivanje. Ukazuje da iz pravomoćne presude ovog suda posl. br. Ps-49/17 nesporno proizlazi da su suprug tužiteljice i tužiteljica u predmetnu nekretninu uselili bez suglasnosti te da su suvlasnici stambene zgrade 1998. pokrenuli parnični postupak radi iseljenja, a samim pokretanjem i vođenjem prethodno navedenih postupaka jasno je da je došlo do prekida dosjelosti budući da tužiteljica zna da nema pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine. Nadalje, sama potvrda od dana 15. lipnja 1991. nije i ne može biti pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine jer se istom samo konstatira da se tužiteljica nalazi u prostoru i da isti koristi, a ne da joj se daje u posjed i na korištenje predmetna nekretnina. Sve i kada bi se smatralo da je tom potvrdom predmetna nekretnina dana na korištenje, a što tuženik osporava, sama činjenica da je posjed tužiteljici, odnosno njezinom suprugu dan na korištenje jasno ukazuje na činjenicu da su kako tužiteljica, tako i njezin suprug bili i morali biti svjesni da nekretnina koju koriste nije njihova, slijedom čega je više nego jasno da u konkretnom slučaju nedostaje ona kvaliteta posjeda koju pretpostavlja institut stjecanja vlasništva putem dosjelosti. Osim toga, ukoliko bi se smatralo da tužiteljica ima samo pošten posjed, a što tuženik odlučno osporava, ističe da nije protekao zakonom propisan rok od 40 godina, imajući u vidu da se predmetna nekretnina nalazi u vlasništvu jedinice lokalne i područne samouprave.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Izvod iz posjedovnog lista (stranica 5-24 spisa), potvrdu GSKG, Sektora pravnih i općih poslova (stranica 25 spisa), potvrdu stambene zgrade od 15.6.1991. (stranica 26 spisa), u elektronički zapis o prebivalištu (stranica 27 spisa), u izvadak iz zemljišne knjige (stranica 28 spisa), u rješenje o nasljeđivanju javne bilježnice Ljiljane Vodopija Čengić posl. br. O- 3633/15 (stranica 29-30 spisa), presudu ovog suda posl. br. Ps-49/2017-112 od 31.7.2017. (stranica 49-55 spisa), presudu Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 2564/2018-2 od 3.5.2018. (stranica 57-60 spisa), presliku dijelova spisa ovog suda posl. br. Ps-1959/98 (stranica 93-152 spisa), proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke te saslušanjem svjedoka ĐP, FP, TP i HP.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica od 1991. u posjedu stana u podrumu zgrade u [adresa], koji je nastao prenamjenom zajedničkih prostorija te stambene zgrade te da taj posebni dio (stan) nije uspostavljen niti upisan u zemljišne knjige. Nije sporna niti identifikacija nekretnine. Sporno je da li su u konkretnom slučaju ispunjene zakonom propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te da li je tužbeni zahtjev podoban za odlučivanje obzirom da tužiteljica tužbom traži upis prava vlasništva na posebnom dijelu koji kao takav nije uspostavljen niti upisan u zemljišne knjige.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem prava vlasništva.

7. Uvidom u potvrdu Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o., Sektora za pravnih i općih poslova od 23.2.2022. utvrđeno je da se prema evidenciji Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o., Zagreb, Savska cesta 1, potvrđuje da je RP, OIB [osobni identifikacijski broj] evidentiran kao vlasnik, odnosno obveznik plaćanja pričuve za stan u [adresa], podrum, površine 130,00 m 2, a kao korisnica istoga, odnosno obveznik plaćanja komunalnih i vodnih naknada, evidentirana je ĆP, OIB [osobni identifikacijski broj].

8. Uvidom u potvrdu Stambene zgrade, [adresa] od 15. lipnja 1991. utvrđeno je da se istom potvrđuje da RP sa suprugom i dvoje zajedničke malodobne djece koriti zajedničke prostorije, a sada stambene prostorije zgrade u [adresa] adaptirane za potrebe stambenog prostora od 15. lipnja 1991. pa nadalje. Suglasnost se izdaje obzirom da se za potrebe stanara te zgrade koriste druge namjenske prostorije u toj zgradi te se kućni savjet i mjesna zajednica ne protive stanovanju ŽP sa obitelji u adaptiranom stambenom prostoru. Suglasnost je za navedenu stambenu zgradu potpisana od osobe navedene kao HP.

9. Uvidom u povijesni izvadak iz zemljišne knjige za nekretninu označenu kao je kčbr. [katastarska čestica], u naravi oranica [adresa] površine 490 m 2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] putem javno dostupnog zajedničkog informacijskog sustava zemljišnih knjiga i katastra putem web stranice https://oss.uredjenazemlja.hr/ utvrđeno je da je ista bila upisana kao društveno vlasništvo s upisom Općine Trešnjevka kao nositelja prava korištenja.

10. Uvidom u elektronički zapis od prebivalištu od 15. veljače 2023. utvrđeno je da tužiteljica od 18.6.1991. ima prijavljeno prebivalište na adresi u [adresa].

11. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je da je kčbr. [katastarska čestica], u naravi oranica [adresa] površine 490 m 2 upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] upisana kao vlasništvo Grada Zagreba u cijelosti.

12. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju javnog bilježnika Ljiljane Vodopija Čengić poslovni broj O-3633/15 od 14. svibnja 2015. iza pok. RP utvrđeno je da je tim rješenjem utvrđena ostavinska imovina tog ostavitelja koju sačinjavaju novčana potraživanja prema HZMO i Zagrebačkoj banci d.d., a njegovim nasljednikom proglašena je ovdje tužiteljica, u cijelosti.

13. Uvidom u presudu ovog suda poslovni broj Ps-49/17-112 od 31. listopada 2017. utvrđeno je da je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice protiv ovdje tuženika kojim tužiteljica zahtijeva da se tuženiku naloži da s njome zaključi Ugovor o kupoprodaji stana koji je nastao prenamjenom zajedničkih prostorija stambene zgrade [adresa] u [adresa], sagrađene na zk.č.br. 5421/27 k. o. [katastarska općina], a koji stan ima površinu od 124,40 m 2, a sastoji se od tri spavaće sobe, dnevne sobe s blagovaonicom i kuhinjom, predsoblja, ulaznog prostora s hodnikom, ostave, WC-a, kupaonice i praonice te koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta koji joj pripadaju. Uvidom u presudu Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2564/18-2 od 3. svibnja 2018. utvrđeno je da je tom presudom potvrđena naprijed navedena presuda ovog suda.

14. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj Ps-1959/98 utvrđeno je da su u tom predmetu 28.12.1998. tužitelji Suvlasnici stambene zgrade u [adresa] protiv tuženika RP i ĆP podnijeli tužbu radi ispražnjenja zajedničkog prostora koji se nalazi u prizemlju objekta dvorišna strana, u stambenoj zgradi u [adresa], veličine cca 134 m 2 i predaje tog prostora slobodnog od osoba i stvari suvlasnicima putem upravitelja. Utvrđeno je i da su oboje tuženika, dakle i RP i ĆP tužbu u tom predmetu zaprimili 20. siječnja 2000. Rješenjem ovog suda broj Ps-1959/98 od 11. srpnja 2008. određen je prekid tog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred ovim sudom vodi u predmetu Ps-19/07.

15. Uvidom u dopis Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva d.o.o. od 28.7.1998. utvrđeno je da je kao upravitelj stambene u [adresa] u tom dopisu upućenom tužiteljici i njezinom pok. suprugu RP naveo kako mu je od strane predstavnika stambene zgrade u [adresa], dostavljen zahtjev da protiv njih pokrenu postupak za povrat bespravno uzurpiranog zajedničkog prostora koji je imao namjenu igraonice za djecu i tako se namjenski i koristio. Kao upravitelj stambene zgrade u ime suvlasnika poziva ih na ispražnjenje zauzetih prostorija i predaju ključeva predstavniku suvlasnika njihove stambene zgrade u roku od 15 dana od primitka dopisa. Upozorava ih da ukoliko ne postupe po zahtjevu suvlasnika i ključeve od navedenih prostorija ne predaju u određenom roku, biti će prisiljen protiv njih pokrenuti sudski postupak za ispražnjenje i predaju prijepornih prostorija, što će im prouzročiti daljnje nepotrebne troškove.

16. Svjedok HP je u svom iskazu naveo da je on u to vrijeme, dakle nakon što je počeo rat 1991. bio predsjednik kućnog savjeta u zgradi na tom kućnom broju. Njemu su susjeda gospođa Ć i susjed R napomenuli da postoji gospođa sa suprugom i malim djetetom koji su pobjegli od rata iz područja Dalmacije te da nemaju gdje te su ga pitali da li je moguće da usele u prostor te zgrade u suterenu koji je bio prazan. Radilo se o tužiteljici i njezinoj obitelji. Taj prostor u suterenu je bio zamišljen za zajedničke sastanke stanara i kao igraonica djeci, no nikada nije korišten za zajedničke sastanke jer su koristili drugi prostor na 14. katu. U to vrijeme taj prostor nije predstavljao stan. On je u to vrijeme bio na dužnosti časnika Zbora narodne garde te je iz tog razloga često bio odsutan i na terenu, ali je bio prisutan kada je tužiteljica sa suprugom i djetetom uselila u taj prostor, odnosno našli su se ispred ulaza u zgradu. Stanari su donijeli odluku da tužiteljica sa obitelji useli, o tome mora postojati pisani trag, sjeća se da je postojala odluka većine stanara da oni usele. Tužiteljica je plaćala sve tražbine koje su se od nje kao stanara zahtijevale. Budući da je on bio na terenu, drugi ljudi su preuzeli dužnost predsjednika kućnog savjeta. Kasnije su tužiteljica i njezin suprug dobili i drugo dijete te su nastavili živjeti u tom stanu. Poznato mu je da tužiteljica i danas živi u tom stanu, misli da nije niti napuštala posjed tog stana od 1991. Ne sjeća se da bi itko od stanara tražio od tužiteljice, odnosno njezine obitelji da isele iz tog prostora. Njemu nije poznato da li je prostor kasnije prenamijenjen u stan, ali mu je poznato da su ljudi tamo živjeli. Na pitanje koje godine je iselio iz zgrade odgovara kako je to bilo 1999. Na pitanje koliko dugo je bio predsjednik kućnog savjeta odgovara kako je to bilo od kraja 1989. pa do 1991. Na pitanje da li je znao u čijem je vlasništvu stan kada ga je predavao tužiteljici odgovara kako nije, odnosno kako je stan predstavljao dio zgrade sa namjenom za koju je prethodno naveo. Na pitanje u da li je u vrijeme davanja suglasnosti tužiteljice da useli bio predsjednik kućnog savjeta na predmetnom kućnom broju odgovara kako jest.

17. Svjedokinja TP je u svom iskazu navela da je ona na toj adresi u [adresa] od 1983., od kada je zgrada sagrađena, a radi se o zgradi koja ima preko 250 stanova. Nekada su postojali kućni savjeti te su se jednom u tri mjeseca održavali sastanci tih kućnih savjeta pa je tužiteljica uz suglasnost stanara koja je dana na jednom od tih sastanaka kućnog savjeta većinom glasova svih stanara sa svojom obitelji uselila u taj prostor. Misli da je i ona bila na tom sastanku jer je išla na svaki sastanak kućnog savjeta. Također je postojala i pisana suglasnost većine stanara da se tužiteljica sa obitelji useli u taj prostor. To useljenje se dogodilo 1990. odnosno 1991., ne sjeća se više, a radilo se o praznom prostoru u podrumu zgrade koji nije bio uređen i ne zna čemu je služio, nije bio niti stan, a niti je korišten od njih stanara. Vjerojatno je taj prostor kasnije prenamijenjen u stan jer je tužiteljica sa obitelji, suprugom i dvoje djece nastavila živjeti u njemu, a ona je možda 2-3 puta bila u tom prostoru i izgledao joj je kao stan. Tužiteljica zajedno sa obitelji nije napuštala posjed toga stana od trenutka kada je uselila, a danas tamo živi sa svojim sinom ĐP i Dinovom obitelji. Misli da nitko od stanara, a niti predsjednik kućnog savjeta nikada nije tražio da tužiteljica sa obitelji iseli iz tog stana.

18. Svjedok FP je u svom iskazu naveo da je on na toj adresi u Selskoj cesti 34 živio od kada su se stanari uselili u zgradu, dakle negdje od 1982. ili 1983. pa do 2000. Radi se o velikom neboderu sa stanovima, a ta prostorija u koju je tužiteljica sa suprugom i dvoje djece uselila u to vrijeme predstavljala je najprije zajedničku prostoriju stanara u suterenu, a nakon toga je izgubila tu namjenu pa su se tamo skupljali „klošari“ i narkomani te je nekoliko puta čak i provaljeno u tu prostoriju. Oni su uselili prije rata, negdje krajem 1990. ili početkom 1991. U to vrijeme postojali su kućni savjeti te je održan izvanredni sastanak predsjednika kućnog savjeta i stanara na kojem im je saopćena mogućnost da tužiteljica sa obitelji useli u taj prostor u suterenu kako bi se isti prostor zaštitio od provala i „klošara“ koji su se tamo skupljali. Svi stanari koji su bili na sastanku, a bilo ih je puno su dali svoju suglasnost za navedeno jer i oni su imali malu djecu pa im je bilo u cilju da se djeca zaštite od droge i čudnih ljudi koji su se skupljali u tom prostoru. I svjedok je bio na tom sastanku. Misli da je bila i pisana suglasnost njih stanara za to da tužiteljica sa obitelji useli i ostane u tom prostoru, sjeća se da su nešto potpisivali. U vrijeme kada su Đ uselili to je bila jedna velika prostorija od 100 i nešto kvadrata sa WC-om, a kasnije je sada pok. suprug tužiteljice s kojim je on bio dobar pregradio taj prostor te su napravljene spavaće sobe i ostalo, odnosno prostor je prenamijenjen u stan. Gverići su tamo cijelo vrijeme od kada su uselili, a danas u stanu živi tužiteljica, sin se sa suprugom i djecom odselio na drugu lokaciju. Koliko je njemu poznato, nitko od njih stanara ili predsjednik kućnog savjeta nije tražio da se Đ isele. Na pitanje svjedoku da li se na popisu suvlasnika iz 1997. nalazi njegovo ime i prezime ili pak ime i prezime njegove supruge, svjedok odgovara da se nalazi ime i prezime njegove supruge.

19. Svjedok ĐP je u svom iskazu naveo da je on u to vrijeme bio dijete, no poznato mu je iz priča njegovih roditelja da su u taj prostor kao obitelj uselili 1991. te su od tada u stanu kao da su vlasnici istog. U stanu su živjeli majka, otac, stariji brat i on, s tim da sada u stanu živi majka. Također mu je iz priča poznato da taj prostor nekad nije predstavljao stambeni prostor, već su ga oni uredili pa je tako prenamijenjen u stambeni prostor koji se sastoji od dvije spavaće sobe s prozorom, dok je treća spavaća soba bez prozora, kupaonice, WC-a, kuhinje, dnevnog boravka i hodnika. Također mu je iz priča poznato da je taj prostor 1991. predstavljao zajednički prostor zgrade. Nije mu poznato da bi itko od suvlasnika tražio da napuste predmetni stan, odnosno da isele. Također mu je iz priča njegovog oca poznato da je bio sastanak stanara te da su stanari dali suglasnost njegovima da usele u taj prostor i da ostanu u njemu jer se radilo o prostoru koji uopće nije korišten u zajedničke svrhe, već su se u njemu skupljali tinejdžeri, a radilo se o ratnom vremenu te su njegovi imali dvoje male djece pa im je iz tog razloga dana ta suglasnost.

20. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su u taj prostor na predmetnoj adresi njezin sada pok. suprug, ona i tada njihovo dvoje male djece uselili svakako prije 30.3.1991., to joj je poznato jer je to bilo prije takozvanog „krvavog Uskrsa“, a nakon toga je njezin suprug otišao u rat. Oni su u taj prostor uselili uz suglasnost stanara te stambene zgrade jer ne bi u protivnom mogli ni useliti sa svim stvarima i dvoje male djece. Održan je sastanak stanara na kojem su bili čak i predstavnici mjesne zajednice koji su također bili uz njih, a na tom sastanku je bila i ona, bilo ih je puno i tamo im je dana suglasnost da usele u taj prostor. Većina stanara prisutnih na tom sastanku su bili za to da usele, a radi se o zgradi od preko 1.000 ljudi, bilo je jako puno ljudi na tom sastanku, stajali su i kod lifta i na hodniku. Oni su uselili u taj prostor koji je u to vrijeme predstavljao zajedničke prostorije koje stanari nisu koristili i odmah su krenuli sa preuređenjem istog jer je u prostoru bilo dosta toga razbijenog, bilo je dosta prljavo i puno otpada. Ubrzo nakon što su uselili u taj prostor, oni su na temelju suglasnosti stanara prijavili prebivalište na predmetnoj adresi na MUP-u u Petrinjskoj. Radilo se o pisanoj suglasnosti stanara. Njoj tada nije bilo svejedno kada je vidjela u kakav prostor useljavaju. Oni su prostor odmah uz pomoć rodbine i ostalih prenamijenili u stan. Svi su kao obitelj nastavili živjeti u tom stanu i nisu napuštali posjed istog, s tim da je njezin pok. suprug umro prije 10-tak godina, stariji sin je napustio stan 2018. jer se oženio i on i supruga su uzeli stan na kredit, dok mlađi sin ĐP sa suprugom živi u stanu koji su dobili na korištenje od njezinih rođaka, a njoj je to jedina nekretnina odnosno jedini dom. Njih nikada nitko od stanara, predsjednika kućnog savjeta, odnosno kasnije predstavnika suvlasnika nije tražio da isele iz stana odnosno osporavao im pravo da tamo žive, jedino što je ona kasnije saznala za tu nekakvu tužbu, odnosno suprug joj je to spomenuo, a ne zna o kakvoj se točno tužbi radi.

21. Sud je u prihvatio iskaze tužiteljice i svjedoka u pretežitom dijelu, dakle u dijelovima u kojima su oni suglasni kako međusobno, tako i sa dokumentacijom u spisu, budući su u tom dijelu isti sudu logični, životni i uvjerljivi, a osim toga, isti imaju neposredna saznanja o odlučnim činjenicama. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka HP u dijelu u kojem navodi da se ne sjeća se da bi itko od stanara tražio od tužiteljice, odnosno njezine obitelji da isele iz tog prostora, svjedokinje TP u dijelu u kojem navodi da misli da nitko od stanara, a niti predsjednik kućnog savjeta nikada nije tražio da tužiteljica sa obitelji iseli iz tog stana, svjedoka FP u dijelu u kojem navodi da koliko je njemu poznato nitko od njih stanara ili predsjednik kućnog savjeta nije tražio da se Đ isele te svjedoka ĐP u dijelu u kojem navodi da njemu nije poznato da bi itko od suvlasnika tražio da napuste predmetni stan, odnosno da isele. Sud također nije prihvatio dio iskaza tužiteljice u kojem navodi da njih nikada nitko od stanara, predsjednika kućnog savjeta, odnosno kasnije predstavnika suvlasnika nije tražio da isele iz stana, odnosno osporavao im pravo da tamo žive. Navedeni dijelovi iskaza svjedoka i tužiteljice suprotni su utvrđenjima iz spisa ovog suda poslovni broj Ps-1959/98 iz kojeg pak proizlazi da su u tom predmetu 28.12.1998. tužitelji Suvlasnici stambene zgrade u [adresa] protiv tuženika RP i ĆP podnijeli tužbu radi ispražnjenja zajedničkog prostora koji se nalazi u prizemlju objekta dvorišna strana, u stambenoj zgradi u [adresa], veličine cca 134 m 2 i predaje tog prostora slobodnog od osoba i stvari suvlasnicima putem upravitelja. Što se tiče ostalih isprava sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane na glavnoj raspravi, s time da je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

22. Na osnovu provedenih dokaza tijekom postupka utvrđeno je da su tužiteljica i njezin pok. suprug zajedno sa tada njihovo dvoje malodobne djece svakako prije 30.3.1991. uselili u zajedničke prostorije u podrumu stambene zgrade u [adresa], koje prostorije su bile namijenjene za zajedničke sastanke stanara te zgrade i kao igraonica za djecu, no nikada nisu korištene za navedene namjene. Također je utvrđeno da navedene zajedničke prostorije u to vrijeme nisu predstavljale stan te da su očito kasnije prenamijenjene u stan od strane tužiteljice i njezine obitelji, a što tuženik niti ne spori. Utvrđeno je i da je očito postojala suglasnost određenog broja stanara predmetne stambene zgrade da tužiteljica sa obitelji stanuje u predmetnim zajedničkim prostorijama zgrade. Nije utvrđeno o kojem broju stanara se radi, odnosno radi li se o većini stanara i kakvoj većini. Da je tome tako, ukazuje činjenica da suvlasnici te stambene zgrade od useljenja tužiteljice i njezine obitelji u predmetne zajedničke prostorije (1991.) pa sve do 28.12.1998., kada su pred ovim sudom u predmetu poslovni broj Ps-1959/98 protiv ovdje tužiteljice i njezinog supruga RP podnijeli tužbu radi ispražnjenja zajedničkog prostora i predaje istog slobodnog od osoba i stvari suvlasnicima putem upravitelja, nisu poduzimali pravne radnje usmjerene na ispražnjenje i predaju u posjed predmetnog zajedničkog prostora stambene zgrade. Utvrđeno je i da je ta suglasnost kasnije otpala, budući da iz spisa ovog suda poslovni broj Ps-1959/98 proizlazi da su u tom predmetu 28.12.1998. tužitelji Suvlasnici stambene zgrade u [adresa] protiv tuženika RP i ĆP podnijeli tužbu radi ispražnjenja zajedničkog prostora i predaje tog prostora slobodnog od osoba i stvari suvlasnicima putem upravitelja. Utvrđeno je i da su oboje tuženika, dakle i RP i ĆP tužbu u tom predmetu zaprimili 20. siječnja 2000. Rješenjem ovog suda broj Ps-1959/98 od 11. srpnja 2008. određen je prekid tog postupka do pravomoćnog okončanja postupka koji se pred ovim sudom vodi u predmetu Ps-19/07. Utvrđeno je da je kod ovog suda vođen postupak po tužbi tužiteljice (osnosno ranije njezinog prednika pok. RP) protiv ovdje tuženika kojom je tužiteljica zahtijevala da se tuženiku naloži da s njome zaključi Ugovor o kupoprodaji stana koji je nastao prenamjenom zajedničkih prostorija stambene zgrade [adresa] u [adresa], sagrađene na zk.č.br. 5421/27 k. o. [katastarska općina], a koji stan ima površinu od 124,40 m 2, a sastoji se od tri spavaće sobe, dnevne sobe s blagovaonicom i kuhinjom, predsoblja, ulaznog prostora s hodnikom, ostave, WC-a, kupaonice i praonice te koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta koji joj pripadaju te je presudom ovog suda poslovni broj Ps-49/17-112 od 31. listopada 2017. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice, a presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2564/18-2 od 3. svibnja 2018. potvrđena je naprijed navedena presuda ovog suda.

23. Prije svega, valja reći da se prema odredbi čl. 388. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZVDSP) stjecanje, promjena, pravni učinci, i prestanak stvarnih prava od stupnja na snagu ZVDSP prosuđuju prema njegovim odredbama, time da je stavkom 3. navedene odredbe određeno da rokovi koji su za stjecanje i prestanak stvarnih prava određeni tim Zakonom, ako su bili počeli teći prije nego što je on stupio na snagu, nastavljaju teći u skladu s odredbom stavka 2. toga članka, ali ne dulje nego što bi trebao isteći rok određen tim Zakonom, ako bi počeo teći u času njegova stupanja na snagu. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dio predmetne nekretnine zajedno sa sada pok. suprugom počela posjedovati 15. lipnja 1991., dok u svom iskazu navodi da je posjedu iste svakako prije 30. ožujka 1991. Dakle, imajući u vidu navedeno i odredbu čl. 388. ZVDSP, u vrijeme početka tijeka roka dosjelosti u konkretnom slučaju bio je na snazi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje: ZOVO), a završetak tijeka roka za dosjelost završio je za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) pa stoga stjecanje prava vlasništva na temelju dosjelosti valja prosuđivati po zakonu koji je bio na snazi u vrijeme isteka roka za stjecanje vlasništva dosjelošću, dakle kada je pravo vlasništva stečeno (ZVDSP). U konkretnom slučaju, rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću počeo je teći dok je na snazi bio Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91 - dalje: ZOVO) koji je bio na snazi od 1. rujna 1980. do 1. siječnja 1997. Prema odredbi članka 28. stavka 2. ZOVO, savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na koju drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina posjedovanja, a prema odredbi čl. 28. st. 4. ZOVO, savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina, s time da, na temelju čl. 30. st. 1. ZOVO, vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. Prema odredbi čl. 72. st. 2. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, pri čemu se savjesnost pretpostavlja (čl. 72. st. 3. ZOVO). U vrijeme završetka istog roka, na snazi je bio ZVDSP koji ima isto zakonsko rješenje u pogledu duljine rokova. Prema čl. 159. st. 1. ZVDSP dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Stavkom 2. istog članka određeno je da samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten stječe vlasništvo dosjelošću protekom 10 godina neprekinutog samostalnog posjedovanja, dok je stavkom 3. istog članka određeno je da samostalni posjednik kojemu je posjed barem pošten stječe dosjelošću vlasništvo nekretnine protekom 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Odredbom čl. 159. st. 4. ZVDSP određeno je da ako se nekretnina nalazi u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, tada je za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle za zakonit, istinit i pošten posjed 20 godina, a za pošten posjed 40 godina. Jedna od nužnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću u smislu naprijed citiranih zakonskih odredbi je i poštenje (savjesnost) posjeda stjecatelja. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/19) od 14. veljače 2019. pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (kvaliteta i trajanje posjeda, sposobnost posjednika biti vlasnikom stvari te sposobnost stvari da bude u vlasništvu) moraju biti ispunjene u trenutku podnošenja tužbe. Nadalje, odredba čl. 18. st. 3. ZVDSP propisuje da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Pretpostavka o poštenju posjeda ispunjena je ako posjednik kroz sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova, odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova. Poštenje je subjektivno obilježje posjeda pa se ono uvijek prosuđuje s obzirom na onoga tko je posjednik. Časom kada je posjednik prestao biti pošten prekida se dosjelost. Poštenje posjeda bitna je pretpostavka bilo kojeg načina stjecanja prava vlasništva dosjelošću i bez postojanja takve kvalitete posjeda ne može se steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, bez obzira na trajanje posjeda. U predmetnom postupku utvrđeno je, suprotno navodima tužiteljice, da su suvlasnici predmetne stambene zgrade dozvolili tužiteljici i članovima njezine obitelji da u predmetnoj nekretnini stanuju do opoziva, slijedom čega se u konkretnom slučaju može eventualno govoriti o prekariju, odnosno o davanju stana na korištenje bez određenog trajanja i bez ugovorene naknade. Za stjecanje prava vlasništva na predmetnom zajedničkom dijelu zgrade tužiteljica nije imala nikakvu ispravu jer u postupku nije dokazano jasno i nedvojbeno očitovanje volje suvlasnika zgrade, a niti upisanog vlasnika Grada Zagreba da tužiteljica stekne pravo vlasništva na predmetnom zajedničkom dijelu zgrade. Posjed tužiteljice nema karakteristike niti savjesnosti, a niti zakonitosti, jer je zakonit onaj posjed koji se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje vlasništva, koja na strani tužiteljice ne postoji, a osim toga posjed tužiteljice se ne može smatrati savjesnim, jer savjesnost posjeda postoji kad posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dakle kad posjednik opravdano vjeruje da je stvar pribavio od vlasnika, a koja kod tužiteljice nedostaje, jer su tužiteljica i njezin pravni prednik znali da se radi o zajedničkim prostorijama stambene zgrade u odnosu na koje je postojala suglasnost suvlasnika zgrade da tužiteljica tamo sa obitelji stanuje do opoziva, a ne da stekne pravo vlasništva tog dijela. Čak i da je posjed tužiteljice od trenutka njegova stjecanja bio savjestan, ovaj sud ocjenjuje da je time što je tužiteljica 20. siječnja 2000. primila tužbu suvlasnika predmetne stambene zgrade radi iseljenja i predaje u posjed slobodnog od osoba i stvari predmetnog zajedničkog prostora u koji je uselila i u kojem je živjela sa svojom obitelji nedvojbeno prestalo njezino poštenje pa stoga u vrijeme podnošenja tužbe nije bila ispunjena pretpostavka poštenja na strani tužiteljice za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem odredbe čl. 159. st. 3. ZVDSP. Evidentno je da se radi o stanu koji je nastao prenamjenom zajedničkih prostorija u stan pa se upućuje ne odredbe Zakona o prenamjeni zajedničkih prostorija u stanove ( "Narodne novine" broj 37/1988, 43/1990, 25/1991, 91/1996; dalje u tekstu: Zakon). Tako je odredbom čl. 24. Zakona propisano kako se rješenjem skupštine općine odnosno njezine komisije utvrđuje da pravo na prenamjenu zajedničke prostorije u stan ostvaruje učesnik u natječaju čija je ponuda najpovoljnija. Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona propisano je da je osoba koja ostvari pravo na prenamjenu zajedničke prostorije u stan dužna u roku 90 dana od dana donošenja pravomoćnog rješenja iz člana 24. toga zakona podnijeti zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje. Stavom 2. te odredbe propisano je da ako se zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje ne podnese u roku iz stava 1. toga člana, rješenje o ostvarenju prava na prenamjenu prestaje važiti. Odredbom čl. 31. st. 1. Zakona propisano kako je osoba koja je ostvarila pravo na prenamjenu zajedničke prostorije u stan dužna nosiocu prava raspolaganja i etažnim vlasnicima za zajedničku prostoriju za koju je ostvarila pravo na prenamjenu isplatiti naknadu u visini revalorizirane građevinske vrijednosti te prostorije, svakom razmjerno njegovom vlasničkom dijelu u odnosu na zgradu, u rokovima određenim rješenjem iz člana 24. toga zakona. Također se upućuje odredbu čl. 37. st. 1. toč. 8. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/1985, 42/1986, 37/1988, 47/1989, 12/1990, 22/1990, 22/1990, 51/1990, 22/1992, 58/1993, 70/1993, 91/1996, 99/1996, 99, 1996, 91/1996; dalje u tekstu: ZOSO) kojom je propisano da skup stanara ima pravo i dužnost da odlučuje o načinu korištenja zajedničkih prostorija u zgradi i zemljišta koje služi za upotrebu zgrade. Stavom 4. te odredbe propisano je da suglasnost za promjenu namjene zajedničkih prostorija u stambenoj zgradi iz stava 3. toga člana daje davalac stana na korištenje. Stavom 6. te odredbe propisano je da skup stanara donosi odluke većinom glasova ukupnog broja članova skupa stanara. Obzirom na upis prava vlasništva u korist Grada Zagreba, odnosno činjenicu da je nekretnina ranije bila upisana kao društveno vlasništvo na kojem je upisano pravo korištenja za korist Općine Trešnjevka, a čiji je slijednik Grad Zagreb, irelevantna je potvrda Stambene zgrade, [adresa] od 15. lipnja 1991. na koju se tužiteljica poziva. Tužiteljica posjeduje stan koji je nastao prenamjenom zajedničkih prostorija bez valjane pravne osnove. Dakle tužiteljica nema valjani pravni temelj za useljenje jer dozvola za useljenje nije dana od osobe koja se bila nositelj prava korištenja (tadašnje Općine Trešnjevka) pa potvrda koja je potpisana po HP kao predstavniku kućnog savjeta predmetne zgrade i na kojoj je stavljen pečat te stambene zgrade svakako ne predstavlja valjani pravni temelj sa useljenje tužiteljice u predmetne zajedničke prostorije stambene zgrade i za njihovu prenamjenu u stan. Stoga posjed tužiteljice nije niti zakonit. Iz predmetne potvrde od 15. lipnja 1991. na koju se tužiteljica poziva i na kojoj temelji zakonitost svog posjeda proizlazi kako da se tom potvrdom potvrđuje da prednik tužiteljice RP sa suprugom (tužiteljicom) i dvoje djece koristi predmetne zajedničke prostorije i da se Kućni savjet i Mjesna zajednica ne protive stanovanju RP i obitelji u adaptiranom stambenom prostoru, a ne proizlazi jasno očitovanje volje suvlasnika stambene zgrade, a niti nositelja prava korištenja (tadašnje Općine Trešnjevka) usmjerene na to da prednik tužiteljice ili tužiteljica steknu pravo vlasništva na zajedničkim prostorijama u zgradi koje su prenamijenjene u stan, a također ne proizlazi niti njihovo odobrenje za prenamjenu. Člankom 372. ZVDSP pak, propisano je da onaj tko je do stupanja na snagu toga Zakona, a na temelju odobrenja koje je nadležna vlast dala u granicama svoje ovlasti na takvo imovinskopravno raspolaganje, o svome trošku proveo prenamjenu zajedničkih prostorija u zgradi u društvenom vlasništvu u stan ili drugu samostalnu prostoriju, stekao je time na temelju i u okviru toga odobrenja pravo vlasništva prenamijenjenih prostorija kao posebnoga dijela nekretnine, zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine, u smislu članka 370. ZVDSP. Ovdje takvog odobrenja nema odnosno, isto nije dokazano. Stoga tužbeni zahtjev tužiteljice iz naprijed navedenih razloga nije osnovan pa je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

24. Tužiteljičini navodi kako je njoj to jedina nekretnina odnosno jedini dom, upućuju kako tužiteljica ističe prigovor prava na dom sukladno čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Što se tiče prava na dom, ukazuje se da se radi o prigovoru koji se može istaći u parničnom ili ovršnom postupku koji se vodi radi iseljenja. Takav prigovor ne može dovesti do drugačije odluke suda u ovoj pravnoj stvari, odnosno takav prigovor ne može dovesti do zaključka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri tome se uzgredno ističe i da tužiteljica ove svoje navode nije dokazala nikakvom dokumentacijom iz koje bi proizlazilo da nema drugih nekretnina u svom vlasništvu, već takve navode samo paušalno ističe u svom iskazu, a da ih je i dokazala, odluka suda bila bi ista.

25. Konačno, iz sadržaja tužbe moguće je zaključiti da tužiteljica tužbom traži upis prava vlasništva na posebnom dijelu koji kao takav nije uspostavljen niti upisan u zemljišne knjige. Tužbom na utvrđenje prava vlasništava ne može se zahtijevati ni uspostava vlasništva posebnog dijela nekretnine (etažno vlasništvo) u smislu odredbe čl. 71. do čl. 78. ZVDSP. Vlasništvo određenog posebnog dijela nekretnine uspostavlja se prema odredbi čl. 73. ZVDSP na temelju pisane suglasnosti svih suvlasnika nekretnine ili na temelju pravomoćne odluke donesene u izvanparničnom postupku, kojom je utvrđena korisna vrijednost svih dijelova cijele nekretnine po pravilima propisanim odredbom čl. 74. ZVDSP te se upisuje u zemljišne knjige samo kao pravo uspostavljeno s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine (čl. 72. ZVDSP). Time se ne zasniva vlasništvo na fizički određenoj nekretnini. Stoga je primjenom i navedenih odredbi valjalo odbili postavljeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ona vlasnica određenog dijela nekretnine (tako i VSRH u Rev 91/07-2 od 17. listopada 2007.) jer i zbog navedenih razloga nema mjesta prihvaćanju tužbenog zahtjeva kako se to traži tužbom.

26. U odnosu na po tuženiku istaknuti prigovor presuđene stvari, valja napomenuti kako je uvidom u presudu ovog suda poslovni broj Ps-49/17-112 od 31. listopada 2017. koja je potvrđena odlukom višeg suda utvrđeno je da je njome odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zahtijevala da se tuženiku naloži da s njome zaključi Ugovor o kupoprodaji stana koji je nastao prenamjenom zajedničkih prostorija stambene zgrade [adresa] u [adresa], sagrađene na zk.č.br. 5421/27 k. o. [katastarska općina], a koji stan ima površinu od 124,40 m 2, a sastoji se od tri spavaće sobe, dnevne sobe s blagovaonicom i kuhinjom, predsoblja, ulaznog prostora s hodnikom, ostave, WC-a, kupaonice i praonice te koji je neodvojivo povezan s odgovarajućim suvlasničkim dijelom zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta koji joj pripadaju, a postupak je vođen između ovdje tužiteljice i ovdje tuženika.

26.1. Odredbom čl. 333. st. 2. ZPP propisano je da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

26.2. Naime, za postojanje presuđene stvari potrebno je da se ispune tri uvjeta

- da postoji identitet stranka u istoj ili obrnutoj ulozi, da postoji identitet zahtjeva i da postoji identitet činjeničnog osnova. Pa tako, uspoređujući navedenu pravomoćnu presudu ovog suda poslovni broj Ps-49/17-112 od 31. listopada 2017. sa ovopredmetnom tužbom, nesporno je da se postupak pod br. Ps-49/17 vodio između istih stranaka, a povodom drugog zahtjeva (u postupku koji je vođen pod poslovnim tim brojem tužiteljica traži da se tuženiku naloži da s njome zaključi Ugovor o kupoprodaji stana koji je nastao prenamjenom zajedničkih prostorija stambene zgrade, dok u ovom postupku tužiteljica traži da se utvrdi vlasnicom nekretnine- trosobnog stana u podrumu stambene zgrade). U konkretnom slučaju ispunjen je uvjet postojanja identiteta stranka u istoj ulozi, ali ne postoji identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Stoga se istaknuti prigovor presuđene stvari ocjenjuje kao neosnovan.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tuženiku je priznat trošak sastavljanja odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR temeljem Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23-dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podneska od 17.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 28.10.2024., 4.2.2025., 9.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. Tarife) za svako navedeno ročište. Za ročišta od 8.5.2024. i 5.9.2024. priznat mu je trošak u iznosu od 50,00 EUR za svako navedeno ročište (Tbr. 9. točka 5. Tarife) jer su navedena ročišta odgođena prije početka raspravljanja, dok je s preostalim dijelom zahtjeva tuženik odbijen (toč. III. izreke presude). Za svaku navedenu radnju tuženiku je priznat PDV po stopi od 25 %. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke presude.

27.1. Tuženiku nije priznat trošak sastavljanja podnesaka od 18.3.2025. jer u tom podnesku ponavlja svoje navode istaknute tijekom postupka, a nije mu priznat niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na to ročište nije pristupio. Nisu mu priznati niti troškovi sudskih pristojbi jer nisu određeno navedeni po osnovu i visini, a povrh toga, takvi troškovi za tuženika nisu niti nastali. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku, uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. tuženiku po punomoćniku