REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-914/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 284, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Čurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi isplate, nakon 11. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenicu punomoćnika Mateu Polanović Pamuković, odvjetnicu u Zaboku te zamjenika punomoćnika tuženika Nine Šuka, odvjetnika u Oroslavju, 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. da tužitelju LF isplati iznos od 3.962,98 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, sve po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku: na iznose od:

3,60 EUR od 3.4.2010. do isplate

2,26 EUR od 5.5.2010. do isplate

4,87 EUR od 5.6.2010. do isplate

27,54 EUR od 5.8.2010. do isplate

22,87 EUR od 7.9.2010. do isplate

37,12 EUR od 24.9.2010. do isplate

32,20 EUR od 5.11.2010. do isplate

24,28 EUR od 7.12.2010. do isplate

40,99 EUR od 15.12.2010. do isplate

61,94 EUR od 13.1.2011. do isplate

46,97 EUR od 16.2.2011. do isplate

52,73 EUR od 5.3.2011. do isplate

46,04 EUR od 5.4.2011. do isplate

47,26 EUR od 5.5.2011. do isplate

75,57 EUR od 5.6.2011. do isplate

78,33 EUR od 5.7.2011. do isplate

101,98 EUR od 10.8.2011. do isplate

89,83 EUR od 5.10.2011. do isplate

76,53 EUR od 11.10.2011. do isplate

74,51 EUR od 4.11.2011. do isplate

73,50 EUR od 1.12.2011. do isplate

79,79 EUR od 1.1.2012. do isplate

85,28 EUR od 1.2.2012. do isplate

86,01 EUR od 9.3.2012. do isplate

82,22 EUR od 5.4.2012. do isplate

84,78 EUR od 25.5.2012. do isplate

86,53 EUR od 14.6.2012. do isplate

83,58 EUR od 14.7.2012. do isplate

84,36 EUR od 5.8.2012. do isplate

82,15 EUR od 13.9.2012. do isplate

77,44 EUR od 5.10.2012. do isplate

82,53 EUR od 6.11.2012. do isplate

84,98 EUR od 5.12.2012. do isplate

83,19 EUR od 10.1.2013. do isplate

73,58 EUR od 8.2.2013. do isplate

81,75 EUR od 12.3.2013. do isplate

82,46 EUR od 5.4.2013. do isplate

79,26 EUR od 5.9.2013. do isplate

69,31 EUR od 5.9.2013. do isplate

69,05 EUR od 5.9.2013. do isplate

71,50 EUR od 5.9.2013. do isplate

05,42 EUR od 6.9.2013. do isplate

80,85 EUR od 5.10.2013. do isplate

78,05 EUR od 5.11.2013. do isplate

80,03 EUR od 4.1.2014. do isplate

82,28 EUR od 5.1.2014. do isplate

82,68 EUR od 8.2.2014. do isplate

85,60 EUR od 14.3.2014. do isplate

84,64 EUR od 16.4.2014. do isplate

81,41 EUR od 7.5.2014. do isplate

80,37 EUR od 14.6.2014. do isplate

80,84 EUR od 12.7.2014. do isplate

84,51 EUR od 22.8.2014. do isplate

87,60 EUR od 11.9.2014. do isplate

86,96 EUR od 16.10.2014. do isplate

89,63 EUR od 12.11.2014. do isplate

91,44 EUR od 8.1.2015. do isplate.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Addiko Bank d.d. prema tužitelju LF u iznosu od 1.436,49 EUR, za zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

-3,68 EUR od 31.12.2004. do isplate

-9,47 EUR od 31.1.2005. do isplate

-10,05 EUR od 28.2.2005. do isplate

-15,26 EUR od 31.3.2005. do isplate

-15,39 EUR od 30.4.2005. do isplate

-19,50 EUR od 31.5.2005. do isplate

-19,57 EUR od 30.6.2005. do isplate

-22,76 EUR od 31.7.2005. do isplate

-17,32 EUR od 31.8.2005. do isplate

-16,61 EUR od 30.9.2005. do isplate

-16,58 EUR od 31.10.2005. do isplate

-15,94 EUR od 30.11.2005. do isplate

-18,00 EUR od 31.12.2005. do isplate

-20,09 EUR od 31.1.2006. do isplate

-23,18 EUR od 28.2.2006. do isplate

-24,27 EUR od 31.3.2006. do isplate

-24,92 EUR od 30.4.2006. do isplate

-23,88 EUR od 31.5.2006. do isplate

-24,82 EUR od 30.6.2006. do isplate

-26,29 EUR od 31.7.2006. do isplate

-24,76 EUR od 31.8.2006. do isplate

-24,53 EUR od 30.9.2006. do isplate

-25,05 EUR od 31.10.2006. do isplate

-26,56 EUR od 30.11.2006. do isplate

-29,30 EUR od 31.12.2006. do isplate

-31,25 EUR od 31.1.2007. do isplate

-31,33 EUR od 28.2.2007. do isplate

-31,10 EUR od 31.3.2007. do isplate

-34,87 EUR od 30.4.2007. do isplate

-37,92 EUR od 31.5.2007. do isplate

-40,01 EUR od 30.6.2007. do isplate

-38,17 EUR od 31.7.2007. do isplate

-36,64 EUR od 31.8.2007. do isplate

-41,58 EUR od 30.9.2007. do isplate

-42,15 EUR od 31.10.2007. do isplate

-38,50 EUR od 30.11.2007. do isplate

-40,01 EUR od 31.12.2007. do isplate

-34,73 EUR od 31.1.2008. do isplate

-31,81 EUR od 29.2.2008. do isplate

-27,44 EUR od 31.3.2008. do isplate

-35,10 EUR od 30.4.2008. do isplate

-38,13 EUR od 31.5.2008. do isplate

-34,40 EUR od 30.6.2008. do isplate

-39,88 EUR od 31.7.2008. do isplate

-39,61 EUR od 31.8.2008. do isplate

-36,36 EUR od 30.9.2008. do isplate

-11,75 EUR od 31.10.2008. do isplate

-28,24 EUR od 30.11.2008. do isplate

-7,38 EUR od 31.12.2008. do isplate

-4,12 EUR od 31.1.2009. do isplate

-2,65 EUR od 28.2.2009. do isplate

-6,71 EUR od 31.3.2009. do isplate

-5,93 EUR od 30.4.2009. do isplate

-12,15 EUR od 31.5.2009. do isplate

-16,72 EUR od 30.6.2009. do isplate

-15,51 EUR od 31.7.2009. do isplate

-13,09 EUR od 31.8.2009. do isplate

-13,30 EUR od 30.9.2009. do isplate

-15,74 EUR od 31.10.2009. do isplate

-11,17 EUR od 30.11.2009. do isplate

-7,50 EUR od 31.12.2009. do isplate

-2,28 EUR od 31.1.2010. do isplate

-3,48 EUR od 28.2.2010. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju LF naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi određenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem refe rentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 21. listopada 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 18. studenoga 2004. s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj: 236-292/2004, temeljem kojeg mu je tuženik kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 46.400,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim ugovorom određena kao promjenjiva. Nadalje, tužitelj je naveo da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a, ako i uvećanja mjesečnih anuiteta uslijed rasta tečaja, već mu je naprotiv ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Tužitelj je naveo da je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u tim veći, što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja te valute već je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a osim toga se i ugovorna kamata naplaćivala prema tečaju CHF-a, a pored toga je bila i promjenjiva temeljem jednostrane odluke banke. Tužitelj je naveo da je imao saznanja da će mjesečni anuiteti porasti do te mjere da će ugroziti njegovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.

1. 2. Tužitelj je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a da se o pojedinim ugovornim odredbama uopće nije moglo pojedinačno pregovarati jer su iste bile unaprijed formulirane od strane banke te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio, jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima ovisi kamata, a tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj istih. Tužitelj je naveo da je tuženik u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu o valutnoj klauzuli, odnosno odredbu o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prilikom sklapanja ugovora tužitelja nije u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj smatra da ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio temeljem obračuna promjene tečaja CHF-a i iznosa obračunatog prema početnom tečaju te valute, sve temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove.

1. 3. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka, donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, navodeći da su iste primjenjujuće i obvezujuće i u ovom predmetu.,

1. 4. Tužitelj je u tužbi postavio manifestacijski zahtjev za dostavu dokumentacije koja mu je potrebna za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva, a u okviru tužbenog zahtjeva zatražio je da se tuženiku naloži isplata iznosa, koj i će biti određen po dostavi potrebne dokumentacije.

1. 5. Podneskom od 25. kolovoza 2023. tužitelj je obavijestio sud da je od tuženika zaprimio dokumentaciju potrebnu za provođenje financijskog vještačenja te je ujedno određeno postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.955,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine, osporio je sve činjenične navode tužbe te se protivio svim dokaznim prijedlozima tužitelja. Tuženik je naveo da je tužitelj tužbom trebao obuhvatiti i UF iz [adresa], koja je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu.

2. 2. Tuženik se protivio manifestacijskom zahtjevu tužitelja za dostavu dokumentacije navodeći da je sva dokumentacija koja se odnosi na predmetni ugovor o kreditu tužitelju dostavljena i predana tijekom trajanja kreditnog odnosa, a tužitelj bi trebao raspolagati dokumentacijom o izvršenim uplatama novčanih iznosa na ime ispunjenja svoje kreditne obveze.

2. 3. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-u tuženik je naveo da tužitelj činjenično nije obrazložio zbog čega bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Naveo je da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali u odredbama predmetnog ugovora o kreditu, da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR i kredita s valutnom klauzulom u CHF, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula u CHF-u. Tuženik je tvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te da su sva tužiteljeva prava kao potrošača bila poštivana prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora. Također je naveo da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, da je ista bila dopuštena te da sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu kao potrošača jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF-a. Istaknuo je da do 2009. nije bilo značajnih promjena tečaja CHF-a, pa da nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, zbog čega smatra da ugovaranjem valutne klauzule nije postupao nepošteno i nesavjesno. Nadalje, naveo je da je oglasima upućenima svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u, da je u svom glasilu iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, iz čega proizlazi da je aktivno radio na edukaciji potrošača još tijekom 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF-a, upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF -u. Tuženik je naveo da porast tečaja CHF-a nakon sklapanja ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja ugovora, kao i za procjenu uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je tvrdio da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF-a koja se dogodila kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu te da rast tečaja navedene valute nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske, koja je nizom mjera naknadno pokušala ublažiti posljedice tog rasta. Tuženik stoga smatra da zbog navedenih razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od njega da predvidi kretanje tečaja CHF-a u odnosu na kunu, niti očekivati da isključivo on snosi valutni rizik.

2. 4. Tuženik je osporio visinu tužiteljeve tražbine te se protivio tijeku zakonskih zateznih kamata i provođenju financijskog vještačenja prije nego što tužitelj određeno postavi tužbeni zahtjev. Protivio se prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja na način kako je to tužitelj predložio, odnosno na način da se izračun vrši temeljem fiksne kamatne stope i fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora jer bi time tužitelj bio doveden u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače iz razloga što bi po takvom izračunu tužitelj stekao nepripadnu korist.

2. 5. U slučaju da bi sud utvrdio ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u, tuženik je istaknuo prigovor prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih anuiteta, tzv. negativnih tečajnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF-a bio niži od početnog, s time da u odgovoru na tužbu nije određeno naveo svoju tražbinu za koju je predložio da se prebije s tužiteljevom tražbinom, već je to učinio na pripremnom ročištu 24. listopada 2024., navodeći da njegova tražbina s osnove negativnih tečajnih razlika iznosi 815,00 EUR.

2. 6. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 25. srpnja 2025. istaknuo kondemnatorni tužbeni zahtjev po osnovi pozitivnih tečajnih razlika i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u tražeći isplatu iznosa od 3.962,98 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

4. Tuženik je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještačenja određeno postavio prigovor radi prebijanja, tražeći da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova potplaćenih mjesečnih anuiteta kredita u ukupnom iznosu od 1.436,49 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate te je tražio da se njegova tražbine prebije s tužiteljevom tražbinom.

5. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, koja se nalazi na stranicama 13-48, 55-101, 122-311, 328-333, 338-357 i 379- 420 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 434-439 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

5. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje svjedokinje UF koja je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu jer se okolnosti na koje je predloženo njezino saslušanje mogu utvrditi iz pisane dokumentacije u spisu i iz iskaza tužitelja.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan, a pored toga je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

7. 1. Među strankama je bilo nesporno da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

7. 2. Sporno je bilo svojstvo potrošača na strani tužitelja i potrošačka svrha ugovora o kreditu, informiranost tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, tijek zakonskih zateznih kamata, postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara tražbina tužitelja i tuženika.

8. Sud je ocijenio neosnovanu tvrdnju tuženika da je ovom tužbom trebalo kao stranku obuhvatiti UF, koja je bila sudužnik u predmetnom ugovoru o kreditu. Naime, sudužnik, iako je obuhvaćen ugovorom o kreditu, nije nužni suparničar s dužnikom kao korisnikom kredita u postupku utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu jer je ugovorni odnos sudužnika neovisan o odnosu ugovora o kreditu između vjerovnika i korisnika kredita. Stoga je dovoljno da tužbu podnese korisnik kredita koji ima primarni interes za vođenje spora radi utvrđenja ništetnosti ugovora.

9. Vezano uz protivljenje tuženika postavljenom manifestacijskom zahtjevu za dostavu dokumentacije, ističe se da je tužitelj dokazao da se prije podnošenja tužbe obratio tuženiku za dostavom dokumentacije koja je zajednička za obje stranke i da mu tuženik istu nije dostavio do dana podnošenja tužbe, a radi se o dokumentaciji koja je tužitelju potrebna za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva. Tužitelj je nakon podnošenja tužbe zaprimio potrebnu dokumentaciju od tuženika te je odmah potom određeno postavio tužbeni zahtjev. Ispunjene su stoga bile zakonske pretpostavke za postavljanje manifestacijskog zahtjeva tužitelja propisane odredbom čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini utvrđeno je da je isti sklopljen između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kao kreditora, tužitelja LF kao korisnika kredita i založnog dužnika i UF, kao sudužnika. Banka je korisniku kredita odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.400,00 CHF prema srednjem tečaju za devize te banke, važećem na dan korištenja kredita, u svrhu adaptacije stana. Otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima, protuvrijednost mjesečnog anuiteta ugovorena je u iznosu od 491,92 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatima po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

11. Tužitelj je iskazao da je stan u kojem stanuje sa članovima svoje obitelji tijekom Domovinskog rata bio gotovo potpuno uništen i nije bio podoban za stanovanje. Kako nisu imali dovoljno vlastitih sredstava za obnovu stana, trebali su kredit te se obratio tuženiku koji mu je ponudio jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF-u. On je do tada prema životnom iskustvu znao da je Švicarska stabilna država te da je njezina valuta stabilna, odnosno tečaj te valute se do tada gotovo neznatno mijenjao te je očekivao da će tako biti i ubuduće. Nitko od djelatnika banke nije mu govorio ništa o mogućem riziku povećanja tečaja te valute. Osim toga, kamata za takve kredite bila je niža nego kod ostalih vrsta kredita, iako mu nikakva druga vrsta kredita nije bila ponuđena. U banci mu je sugerirano da uzme ponuđen kredit, to je bilo po principu "uzmi ili ostavi", a ujedno mu je napomenuto da se radi o najsigurnijem i najpovoljnijem kreditu. Kako nisu imali vlastitih sredstava za obnovu stana, preostala mu je jedino opcija uzeti ponuđen kredit, a s bankom je ugovorio trajni nalog temeljem kojega mu je svakog mjeseca s računa skidan iznos anuiteta u korist računa banke. U početku je mjesečni anuitet iznosio oko 2.500,00 kn, a tijekom otplate kredita isti se dvostruko povećao te je iznosio oko 5.000,00 kn. U to vrijeme on nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo te je radio u trgovačkom društvu Plodine. Kad su mjesečni anuiteti počeli znatno rasti, otplatu kredita preuzela je njegova supruga, koja je ujedno bila sudužnik u predmetnom ugovoru i koja je radila u Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje te je imala redovitu plaću u visini koja je mogla pokriti mjesečni iznos anuiteta. On je u međuvremenu otišao u mirovinu, a supruga je ostala raditi još dvije godine dulje nakon stjecanja prava na mirovinu i to sve do otplate kredita, jer inače kredit ne bi mogli otplatiti. Tužitelj je iskazao da nikako ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF da je znao što će se dogoditi s tečajem te valute. Izjavio je da nema saznanja o tome što znači pojam valute utočišta i nitko mu taj pojam nije spominjao. O promjenama tečaja nije bio obavještavan, niti o promjenama kamatne stope, jedino je vidio da mjesečni anuiteti iz mjeseca u mjesec rastu.

12. 1. Ocjenjujući je li tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača i je li svrha ugovora bila potrošačka, sud je primijenio odredbu o definiciji potrošača, sadržanu u čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.

– u daljnjem tekstu: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., L, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovorn ih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. 2. Iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba, a iz njegovog iskaza utvrđeno je da nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost, već je bio zaposlen u trgovačkom društvu Plodine. Kao namjena kredita ugovorena je adaptacija stana, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je to stan u kojem je tužitelj stanovao i još uvijek stanuje sa članovima svoje obitelji.

12. 3. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač s tuženikom kao trgovcem i da je svrha kredita bila potrošačka, slijedom čega se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika (s tadašnjom tvrtkom HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

13. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

13. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

13. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

14. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž -7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju neposredni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. 5. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 18. studenoga 2004., a solemniziran kod javnog bilježnika 19. studenoga 2004., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik nije dokazao.

15. 1. Tuženik je dostavio u spis izjavu svoje djelatnice LFD koja je općenito opisala kakve su vrste kredita bile u ponudi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora te da je u to vrijeme banka svojim izvorima financiranja plaćala niže kamate za pozajmljivanje CHF-a od kamata za pozajmljivanje EUR-a, zbog čega je i korisnicima mogla ponuditi kredite s valutnom klauzulom u CHF-u s nižom kamatnom stopom od kamatne stope u kreditima s valutnom klauzulom u EUR. U izjavi je navedeno da niti ona, a niti banka nisu očekivale, niti su mogle predvidjeti rast tečaja u odnosu na kunu nakon 2009. Izjavila je da je Hrvatska narodna banka u cilju održavanja stabilnosti cijena i održavanja financijskog sustava u cjelini vodila monetarnu politiku na način da je tečaj hrvatske kune vezala prema EUR-u te je zbog toga mogla intervenirati u slučaju rasta tečaja EUR-a, ali da to ne znači da je tečaj kune u odnosu na EUR bio fiksni, već je isti bio sklon promjenama, ali je središnja banka imala mehanizme kojima je mogla kontrolirati rast ili pad tečaja. Zbog toga su ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u i oni s valutnom klauzulom u EUR bili različiti proizvodi banke. Nadalje, djelatnica banke je ukazala na povijesno kretanje tečaja CHF-a, što je ukazivalo na stabilnost te valute. Opisala je kako je tekao postupak ugovaranja kredita te kako su djelatnici banke redovito educirani o tome da korisnicima kredita daju jasne i potpune informacije o uvjetima ugovora o kreditima. Konačno, djelatnica banke je napomenula da je i sama bila korisnica kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, kojeg je konvertirala u EUR nakon izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju.

15. 2. Iz opisane izjave djelatnice tuženika proizlazi da ona nema neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, njezina izjava je općenita i ne dokazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu bila poštena i pravno valjana, odnosno da bi korisniku kredita bilo omogućeno pregovaranje o uvjetima ugovora, pa tako i o valutnoj klauzuli te da bi on bio u potpunosti i jasno informiran o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF-u.

15. 3. Neosnovane su stoga tvrdnje tuženika da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru pravno valjana, odnosno poštena, da je ista bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, da je tuženik tužitelju pružio sve potrebne informacije o istoj te da je tužitelj bio svjestan valutnog rizika zbog javno objavljenih podataka od strane tuženika o tečajnom riziku stranih valuta, naročito CHF-a. Tuženik nije dokazao da bi tužitelja informirao o tome da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na tečaj CHF-a, a što je tuženik kao bankarska institucija svakako znao, kako to proizlazi i iz izjave njegove djelatnice LFD. Prosječni potrošač ne može znati koje mehanizme ima središnja banka za kontroliranje tečaja domaće valute u odnosu na strane valute, a upravo je ta okolnost u najvećoj mjeri ukazivala na rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i tuženik nije dokazao da je o tome informirao tužitelja. Konačno, djelatnica tuženika je navela da niti ona, a niti banka nisu mogle predvidjeti nekontrolirani rast tečaja CHF-a nakon 2009., pa je stoga životno nelogično da bi potrošač kao korisnik kredita to mogao predvidjeti. U svakom slučaju, banka je valutni rizik u potpunosti prebacila na potrošača kako bi iz povećanih iznosa anuiteta mogla ispunjavati obveze prema svojim izvorima financiranja.

15. 4. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zbog rasta tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita bila ugrožena materijalna egzistencija njegove obitelji te da mu plaća nije pokrivala iznose mjesečnih anuiteta, slijedom čega je mu je supruga sa svojom plaćom pomogla otplatiti kredit. Navedene okolnosti potvrđuju tvrdnju tužitelja da je ugovaranjem predmetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana i to na njegovu štetu.

16. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

16. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. 4. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz odluka u spomenutom kolektivnom sporu te je temeljem tih utvrđenja i temeljem provedenih dokaza kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a koje su sadržane u čl. 3. st. II. predmetnog ugovora.

17. 1. Tužiteljev kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom razdoblja otplate kredita je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

17. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZPP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

17. 3. Prema odredbi čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. - u daljnjem tekstu: ZOO), koji se primjenjuje u ovom predmetu s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17. 4. Prema čl. 105. st. 1. ZOO-a, Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

18. 1. Što se tiče spornog pitanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je plaćanje mjesečnih iznosa vezano uz tečaj CHF na dan dospijeća, odnosno plaćanja, sud je ocijenio da je tužitelj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu mogao biti valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita, a to je bio tečaj od 5,027733 kuna za 1 CHF. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, u konkretnom slučaju 5,027733 kn za 1 CHF, slijedom čega je financijskom vještaku naloženo utvrditi razliku uplata vršenih od strane tužitelja, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme korištenja kredita i naknadna povećanja tečaja te valute u odnosu na kunu.

18. 2. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog ugovora, jer između ugovornih strana u ovom predmetu nije ugovoren kunski kredit, niti je tuženik dokazao da je tužitelju ponudio takvu vrstu kredita, naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je tuženik ponudio samo kredit s valutnom klauzulom u CHF-u.

19. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 3.962,98 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.436,49 EUR.

20. 1. Tuženik je iznio prigovore pravne naravi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, navodeći da vještak nije izradio izračun prema njegovom prijedlogu i da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne početna otplatna stopa predmetnog ugovora o kreditu. Naveo je da je vještak nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnim tečajem, iako su stranke sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, čime je tužitelj doveden u bitno povoljniji položaj od potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili u kunama.

20. 2. Sud je ocijenio navedene prigovore tuženika neosnovanima jer stranke nisu ugovorile kredit u kunama, niti je takav kredit bio ponuđen tužitelju, a tuženik nije dokazao da su kunski krediti u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora uopće bili u ponudi tuženika i kakvi su bili uvjeti takvih navodnih kredita. Financijski vještak je nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda te temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, nalaz i mišljenje su jasni i razumljivi te su izrađeni u skladu s pravilima struke temeljem čega ih je sud u cijelosti prihvatio.

23. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je podneskom od 25. srpnja 2025. postavio tužbeni zahtjev, dok je tuženik u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka precizirao svoj prigovor radi prebijanja s osnova negativnih tečajnih razlika.

24. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužitelju s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda obavi prijeboj tužiteljeve tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužitelj plaćao manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

24. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

24. 3. U smislu odredbe čl. 210. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužitelj uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platio manje anuitete za ukupno 1.436,49 EUR, međutim on time nije stekao nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebao vratiti sukladno odredbi čl. 214. ZOO-a. Stoga nisu ostvareni uvjeti da bi iznose više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta, odnosno istaknutu navodnu tražbinu tuženika prebiti s tražbinom tužitelja.

24. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 108. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništavog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem, niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

24. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 210., 214. i 108. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat.

24. 6. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

24. 7. Kako tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužitelj bilo što trebao vratiti, slijedom čega ne postoji tražbina tuženika koju bi trebalo prebiti s tražbinom tužitelja. Osim toga, kad bi i postojala tražbina tuženika, ista bi bila u zastari.

24. 8. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 1.436,49 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

25. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj kao korisnik kredita, ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana kada su tuženiku plaćeni pojedini mjesečni iznosi, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev.

26. 1. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO -a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina prema odredbi čl. 371. ZOO-a. Prema odredbi čl. 388. ZOO-a, zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.. Prema odredbi čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača iz 2009., pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. toga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. O pitanju zastare tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a o prekidu zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1402/12, koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da „ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.“

26. 2. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare. Prema odredbi čl. 392. ZOO-a, nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara za zahtjev zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine. Tužba u ovom predmetu podnesena je 12. lipnja 2023., dakle prije isteka zastarnog roka, tako da zastara tužiteljeve tražbine nije nastupila.

27. Sud je stoga u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev koji se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta zbog povećanja tečaja CHF-a u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita, što ukupno iznosi 4.019,41 EUR i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta od strane korisnika kredita tuženiku, pa do dana isplate.

28. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku, koji je u cijelosti izgubio parnicu, naloženo da tužitelju naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

28. 2. Sud je tužitelju odmjerio troškove zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, prema kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

28. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku, kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. t. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 25. kolovoza 2023., 5. travnja 2024. i 25. srpnja 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 8. svibnja 2024. i 11. rujna 2025. po tbr. 9./1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 600 bodova ili 1.200,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 300,00 EUR.

28. 4. Tužitelju su dosuđeni troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa njegovi sveukupni troškovi iznose 1.900,00 EUR.

28. 5. Sud tužitelju nije dosudio troškove zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude jer je u trenutku izrade presude neizvjesno hoće li tužiteljev punomoćnik pristupiti na to ročište te hoće li za njega nastati taj trošak ili ne. Po potrebi će se o tom dijelu troškova zastupanja odlučiti naknadno.

28. 6. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20., 114/22. i 6/24).

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 21. listopada 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Frano Bazina, Zagreb, Ulica grada Vukovara 284

2. Odvjetničko društvo Čurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, Maksimirska 25