REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-776/2019-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 5. rujna 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja Nataše Maletić, odvjetnice u Puli i odvjetničkog vježbenika JR te zamjenika punomoćnika tuženika Mladena Pavićevića, odvjetnika u Puli, 21. listopada 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, da tužitelju ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati 25.102,72 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

(pretplata po kamati)

-na iznos od 32,02 eura od 31.3.2007. do isplate,

-na iznos od 31,89 eura od 30.4.2007. do isplate,

-na iznos od 31,77 eura od 31.5.2007. do isplate,

-na iznos od 31,64 eura od 30.6.2007. do isplate,

-na iznos od 31,53 eura od 31.7.2007. do isplate,

-na iznos od 31,40 eura od 31.8.2007. do isplate,

-na iznos od 48,86 eura od 30.9.2007. do isplate,

-na iznos od 48,71 eura od 31.10.2007. do isplate,

-na iznos od 48,56 eura od 30.11.2007. do isplate,

-na iznos od 48,41 eura od 31.12.2007. do isplate,

-na iznos od 148,73 eura od 31.1.2008. do isplate,

-na iznos od 148,99 eura od 29.2.2008. do isplate,

-na iznos od 150,17 eura od 31.3.2008. do isplate,

-na iznos od 150,44 eura od 30.4.2008. do isplate,

-na iznos od 150,71 eura od 31.5.2008. do isplate,

-na iznos od 150,98 eura od 30.6.2008. do isplate,

-na iznos od 151,25 eura od 31.7.2008. do isplate,

-na iznos od 151,52 eura od 31.8.2008. do isplate,

-na iznos od 90,80 eura od 30.9.2008. do isplate,

-na iznos od 90,77 eura od 31.10.2008. do isplate,

-na iznos od 90,74 eura od 30.11.2008. do isplate,

-na iznos od 99,74 eura od 31.12.2008. do isplate,

-na iznos od 99,71 eura od 31.1.2009. do isplate,

-na iznos od 99,67 eura od 28.2.2009. do isplate,

-na iznos od 99,64 eura od 31.3.2009. do isplate,

-na iznos od 99,61 eura od 30.4.2009. do isplate,

-na iznos od 99,56 eura od 31.5.2009. do isplate,

-na iznos od 99,53 eura od 30.6.2009. do isplate,

-na iznos od 99,50 eura od 31.7.2009. do isplate,

-na iznos od 99,45 eura od 31.8.2009. do isplate,

-na iznos od 99,42 eura od 30.9.2009. do isplate,

-na iznos od 99,37 eura od 31.10.2009. do isplate,

-na iznos od 99,34 eura od 30.11.2009. do isplate,

-na iznos od 99,30 eura od 31.12.2009. do isplate,

-na iznos od 99,25 eura od 31.1.2010. do isplate,

-na iznos od 99,21 eura od 28.2.2010. do isplate,

-na iznos od 99,17 eura od 31.3.2010. do isplate

-na iznos od 99,12 eura od 30.4.2010. do isplate,

-na iznos od 99,07 eura od 31.5.2010. do isplate,

-na iznos od 99,03 eura od 30.6.2010. do isplate,

-na iznos od 98,98 eura od 31.7.2010. do isplate,

-na iznos od 98,93 eura od 31.8.2010. do isplate,

-na iznos od 98,89 eura od 30.9.2010. do isplate

-na iznos od 98,84 eura od 31.10.2010. do isplate,

-na iznos od 98,79 eura od 30.11.2010. do isplate,

-na iznos od 88,30 eura od 31.12.2010. do isplate,

-na iznos od 88,25 eura od 31.1.2011. do isplate,

-na iznos od 88,20 eura od 28.2.2011. do isplate

-na iznos od 88,15 eura od 31.3.2011. do isplate,

-na iznos od 88,09 eura od 30.4.2011. do isplate,

-na iznos od 88,04 eura od 31.5.2011. do isplate,

-na iznos od 87,99 eura od 30.6.2011. do isplate,

-na iznos od 87,93 eura od 31.7.2011. do isplate

-na iznos od 87,87 eura od 31.8.2011. do isplate,

-na iznos od 87,82 eura od 30.9.2011. do isplate,

-na iznos od 67,19 eura od 31.10.2011. do isplate,

-na iznos od 67,13 eura od 30.11.2011. do isplate,

-na iznos od 67,08 eura od 31.12.2011. do isplate

-na iznos od 67,03 eura od 31.1.2012. do isplate,

-na iznos od 66,97 eura od 29.2.2012. do isplate

-na iznos od 58,72 eura od 28.3.2012. do isplate,

(pretplata po tečaju)

-na iznos od 13,06 eura od 1.9.2009. do isplate,

-na iznos od

0,08 eura od 30.9.2009. do isplate,

-na iznos od 14,42 eura od 1.10.2009. do isplate

-na iznos od

6,28 eura od 2.11.2009. do isplate,

-na iznos od 26,26 eura od 1.12.2009. do isplate,

-na iznos od 21,15 eura od 5.1.2010. do isplate

-na iznos od 26,83 eura od 1.2.2010. do isplate,

-na iznos od 25,59 eura od 1.3.2010. do isplate,

-na iznos od

8,29 eura od 31.3.2010. do isplate,

-na iznos od 25,67 eura od 1.4.2010. do isplate,

-na iznos od 11,37 eura od 30.4.2010. do isplate

-na iznos od 20,23 eura od 3.5.2010. do isplate,

-na iznos od 35,37 eura od 1.6.2010. do isplate,

-na iznos od 41,65 eura od 30.6.2010. do isplate,

-na iznos od 17,06 eura od 2.7.2010. do isplate,

-na iznos od 52,91 eura od 2.8.2010. do isplate

-na iznos od 67,69 eura od 31.8.2010. do isplate,

-na iznos od 61,90 eura od 1.10.2010. do isplate,

-na iznos od 54,37 eura od 2.11.2010. do isplate,

-na iznos od 65,16 eura od 30.11.2010. do isplate,

-na iznos od

6,54 eura od 30.11.2010. do isplate

-na iznos od 54,85 eura od 31.12.2010. do isplate,

-na iznos od 36,64 eura od 10.1.2011. do isplate

-na iznos od 57,46 eura od 31.1.2011. do isplate,

-na iznos od 19,55 eura od 1.2.2011. do isplate,

-na iznos od 67,35 eura od 28.2.2011. do isplate,

-na iznos od 14,47 eura od 1.3.2011. do isplate,

-na iznos od 70,08 eura od 5.4.2011. do isplate

-na iznos od 79,14 eura od 5.5.2011. do isplate,

-na iznos od 104,35 eura od 6.6.2011. do isplate,

-na iznos od 96,07 eura od 5.7.2011. do isplate,

-na iznos od 147,47 eura od 6.8.2011. do isplate,

-na iznos od 146,35 eura od 5.9.2011. do isplate

-na iznos od 107,82 eura od 5.10.2011. do isplate,

-na iznos od

0,75 eura od 5.11.2011. do isplate,

-na iznos od 96,26 eura od 11.11.2011. do isplate,

-na iznos od 96,16 eura od 14.12.2011. do isplate,

-na iznos od 106,28 eura od 13.1.2012. do isplate

-na iznos od 110,76 eura od 6.2.2012. do isplate,

-na iznos od

0,15 eura od 5.3.2012. do isplate,

-na iznos od 108,98 eura od 8.3.2012. do isplate,

-na iznos od 17,462,13 eura od 28.3.2012. do isplate,

po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe sadržana u podnescima tužitelja od 31. kolovoza 2021. i 12. svibnja 2025.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 7.593,34 eura, u roku od 15 dana.

III U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, u iznosu od 2.031,66 eura, odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

IV Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom 27. listopada 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 326-108/2006, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 87.500,00 CHF. Ugovor sadrži ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke – tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora stanke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, a kako je takva ugovorna odredba sadržana i u predmetnom ugovoru o kreditu, predlaže da se ista utvrdi ništetnom. U odnosu na valutnu klauzulu ukazuje da je predmetnim ugovorom određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 411,71 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja ugovora srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,631000. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. S obzirom na to da se predmetni ugovor o kreditu u glavnici veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači takva valutna klauzula, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute švicarski franak. Opisane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli protivne su kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, s obzirom na to da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom iznesenog, smatra da je predmetni kredit preplatio za određeni novčani iznos, koji u trenutku podnošenja tužbe ne može odrediti jer mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za uređenje tužbenog zahtjeva. Predlaže da sud, nakon provedenog postupka, utvrdi ništetnost odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplati preplaćeni iznos sa zateznim kamatama, uz napomenu da će tužbeni zahtjev urediti nakon provedenog vještačenja i nakon što tuženik dostavi odgovarajuću dokumentaciju. Potražuje i parnični trošak.

2. Nakon zaprimanja potrebne dokumentacije, tužitelj je podneskom od 14. listopada 2020. uredio tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 56.566,70 kuna / sada 7.507,69 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate. Opisano uređenje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe, već je riječ o postavljanju uređenog tužbenog zahtjeva nakon dostave dokumentacije, u skladu sa čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP).

2.1. Nadalje, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 31. kolovoza 2021. uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 187.152,17 kuna / sada 24.839,36 eura za zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose. Nakon dopune vještačenja, tužitelj je podneskom od 12. svibnja 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s dopunom nalaza i mišljenja, pa konačno postavljenim zahtjevom od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 25.102,72 eura, sve sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci presude) teku od njihova dospijeća do isplate.

2.2. Opisana uređenja tužbenog zahtjeva (iz podnesaka tužitelja od 31. kolovoza 2021. i 12. svibnja 2025.) predstavljaju preinaku tužbe. Iako se tuženik na ročištu glavne rasprave 26. rujna 2024. usprotivio preinaci tužbe sadržanoj u podnesku od 31. kolovoza 2025., sud je raspravnim rješenjem od 26. rujna 2024. dopustio preinaku tužbe smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Osim toga, za preinaku tužbe postoji uporište u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP kojom je propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu. Iz istog razloga je dopuštena preinaka tužbe sadržana u podnesku tužitelja od 12. svibnja 2025., a koja je uslijedila nakon dopune nalaza i mišljenja.

2.3. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I izreke rješenja.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbeni zahtjev, kako po osnovanosti, tako i po visini. Naveo da ne spori da je s tužiteljem 29. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 326- 108/2006.

3.1. U odnosu na ništetnost odredaba o kamatnoj stopi ističe da, kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, potrebno je kumulativno ispunjenje uvjeta iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što u konkretnom sporu nije slučaj. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu (ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom). Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom, očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za njega bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe koje mu najviše odgovaraju. Tužitelj pogrešno navodi da je tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Početna kamatna stopa određena u ugovoru iznosila je 3,88 % godišnje, što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Promjenjiva kamatna stopa ugovorena je sa zakonskim ograničenjima pa nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje ništetnosti.

3.2. U odnosu na ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, tuženik osporava da bi ugovor bio protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, a to iz razloga jer je sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to čl. 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja informira o svim bitnim parametrima. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao što ga je upozorio na eventualne rizike valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u pogledu prodaje tih proizvoda klijentima. Osim toga, predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 30 godina, stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF, pa predmetnu valutnu klauzulu nije mogao koristiti radi stjecanja dobiti kad ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u budućnosti. Konačno, istaknuo je prigovor zastare i predložio odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnog troška.

4. U dokaznom postupku pročitana je cjelokupna dokumentacija sadržana u spisu, pročitani su nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Marina Rameše, pisana dopuna nalaza i mišljenja te iskaz tužitelja kao parnične stranke.

4.1. Ostali dokazi nisu izvedeni jer su na temelju izvedenih dokaza utvrđene sve činjenice potrebne za donošenje odluke.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 25.102,72 eura sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa (naznačene u izreci) teku od njihova dospijeća do isplate. Navedeni iznos tužitelj potražuje na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta (u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja te razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica) po pravilima o stjecanju bez osnove, navodeći da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj 326-108/2006 od 27. listopada 2006., pritom se pozivajući na utvrđenja iz presuda: Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao kreditora 27. listopada 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 326-108/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 87.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Nije sporno da je na temelju čl. 3. predmetnog ugovora ugovorena redovna kamata od 3,88 % godišnje te da je čl. 6. predmetnog ugovora određeno da je ta godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe–Adria–Bank d.d. ili drugog akta banke. Nije sporno da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, jer je ugovoreno da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, odnosno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.

7.1. Također, nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao (povećavao) početno ugovorenu kamatnu stopu od 3,88 %, na način da je ista 28. veljače 2007. povećana na 4,60 %, 31. kolovoza 2007. na 5,00 %, 29. veljače 2008. na 5,99 %, 30. studenog 2008. na 6,20 %, 30. studenog 2010. na 5,95 % te 30. rujna 2011. na 5,45 % (list 76) te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati.

7.2. Predmetni ugovor o kreditu nije konvertiran s obzirom na to da je isti otplaćen 28. ožujka 2012.

8. Sporno je radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Osim toga, sporna je osnovanost prigovora zastare te osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije u potpunosti informirao potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, s posljedicom nastanka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je time tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), zatim u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dalje je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu), a koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. te odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu), a koja je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i prednika tuženika, a koji sadrži upravo sporne odredbe o jednostranoj promjeni ugovorene kamatne stope od strane banke te odredbe o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kuna veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.3. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koji je bi na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14) bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka kolektivne zaštite.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Međutim, tuženik je u pojedinačnom potrošačkom sporu (kakav je i ovaj) ovlašten predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, u predugovornoj fazi, pregovarao s tužiteljem, odnosno tužitelju kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

10.1. Upravo na te okolnosti je izveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

10.2. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio 2006., a tuženoj banci se obratio jer je htio riješiti stambeno pitanje. U banci mu je predočeno da je za njega najpovoljniji kredit u švicarskim francima, a kako je imao povjerenja u banku čiji je bio klijent, njenu ponudu je prihvatio. Prikupio je potrebnu dokumentaciju, ugovor je pročitao i razumio ga. Znao je da je kamatna stopa promjenjiva, ali mu nisu pojašnjeni parametri promjenjivosti, a vezano za valutnu klauzulu nije bilo govora o nikakvom riziku niti je bio upozoren da bi moglo uslijediti znatno povećanje rate kredita. Međutim, do 2012. rata kredita je rapidno rasla te je s 1.800,00 kuna, koliko je iznosila na početku, dosegla iznosa od čak 3.900,00 kuna. Nije znao do kada će rate rasti pa je u konačnici 2012. odlučio prodati stan i zatvoriti kredit. Smatrao je da je od banke dobio sva pojašnjenja, rečeno mu je što će se dogoditi ako ne bude plaćao rate kredita, ali nije upozoren o nikakvim rizicima koji su nastavno uslijedili. Da je u vrijeme sklapanja Ugovora imao saznanja da bi moglo doći do takvog povećanja rate, sigurno ne bi pristao na sklapanje predmetnog Ugovora. Kredit mu je bio potreban za kupnju stana, u tom stanu je živio do prodaje, nije ga nikad iznajmljivao niti koristio za bilo kakve poslovne svrhe. Misli da je na adresu dobivao obavijesti o promjenama kamatne stope. Prije sklapanja ugovora tražio je ponude i za druge valute, ali predmetni ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima je za njega bio najpovoljniji. Tekst ugovora sastavila je banka, a on nije pokušao utjecati na pojedine ugovorne odredbe niti je imao tu mogućnost.

10.3. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim jer je iskazivao logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njegovog iskaza, pa ni u dijelu iz kojeg proizlazi da tužitelju nisu pojašnjeni parametri promjene kamatne stope i da mu je upravo tuženik ponudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazujući ga najpovoljnijim, kao ni u dijelu iz kojeg proizlazi da tužitelj nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Na temelju njegovog iskaza sud je zaključio da komunikacija tužitelja s tuženikom u predugovornoj fazi nije imala značaj pojedinačnog pregovaranja te da tužitelj od strane djelatnika banke s kojima je komunicirao nije dobio potrebne i potpune obavijesti.

11. Valja također napomenuti da je tuženik u tijeku postupka, osporavajući osnovanost tužbenog zahtjeva, u bitnom naveo sve činjenice već istaknute, preispitane i otklonjene u postupku kolektivne zaštite, poput toga da nije mogao predvidjeti buduća kretanja tečaja CHF te da je putem svojih djelatnika klijente upozoravao na rizike valutne klauzule. S obzirom na to da su ti navodi već otklonjeni u postupku kolektivne zaštite, o istima u ovom postupku nije bilo potrebno posebno raspravljati, uz dodatnu napomenu da su odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjeni kamatne stope ("sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugog akta banke") i valutnoj klauzuli sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu (prednika) tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

12. Slijedom svega iznesenog, tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora o kreditu kojeg je sklopio s tužiteljem, i to kako o odredbama o promjenjivosti kamatne stope, tako ni o odredbama o valutnoj klauzuli. Nije dokazao ni da je tužitelju predočio potencijalne rizike sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, niti ga upoznao s parametrima uslijed kojih se kamatna stopa mijenja.

13. Glede ostalih navoda istaknutih po tuženiku valja reći sljedeće. Nepoštenost odnosno ništetnost spornih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u spomenutom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

13.1. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena je u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

13.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu ni u Ugovoru o kreditu ni u nekim drugim aktima nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za 2,32 postotnih poena (6,20 % u odnosu na početnih 3,88 %), ili za gotovo 60 %, te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

13.4. Glede valutne klauzule, njezino ugovaranje jest načelno dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO/05). Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti, s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

13.5. Nadalje, u postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

13.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom CHF i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama i (ili) aktima tuženika, a kako to nije slučaj u spornom ugovoru, to su spomenute odredbe ocijenjene kao nerazumljive pa time i nepoštene, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. S obzirom na to da su odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u ugovoru o kreditu sklopljenom među strankama utvrđene ništetnima, tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, suprotno navodima tuženika, stav je ovoga suda da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03), već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. S obzirom na to da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 3,88 %), te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

16. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši, koji je u svom nalazu i mišljenju, prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu (od 3,88 %) i tečaj na dan korišenja kredita. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 87.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je početna kamatna stopa bila 3,88 %, da je početni tečaj na dan isplate kredita iznosio 1 CHF = 4,631 kuna. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po ugovoru o kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 41.717,80 kuna / sada 5.536,90 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 2 Nalaza i mišljenja – list 119-120 spisa). Nadalje, vještak je u Tablici 3 Nalaza i mišljenja – list 121-122 spisa prikazao razlike s osnove promjene tečaja, utvrdivši da iste iznose 151.526,92 kuna / 20.111,08 eura, dok negativne razlike po toj osnovi (u mjesecima kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog) iznose 5.771,86 kuna / 766,06 eura.

17. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje, već je nakon zaprimanja nalaza i mišljenja uredio tužbeni zahtjev uskladivši ga s nalazom i mišljenjem vještaka, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 187.152,17 kuna / sada 24.839,36 eura za zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose.

17.1. Međutim, na ročištu glavne rasprave 26. rujna 2024. obje stranke su suglasno predložile dopunu nalaza i mišljenja pa je vještaku naloženo da u svom nalazu kao mjerodavan uzme srednji tečaj za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važeći na dan isplate kredita, odnosno na dan 29. studenog 2006.

18. U dopuni nalaza i mišljenja vještak je visinu tražbine izračunao primjenjujući srednji tečaj za CHF važeći na dan isplate kredita (29. studenog 2006.). Izračunao je da preplata po osnovi kamatne stope, odnosno razlika između stvarno naplaćene kamate po ugovoru o kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu ukupno iznosi 5.517,77 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablici 2 dopune Nalaza i mišljenja – list 226-227 spisa), a da razlika po osnovi promjene tečaja iznosi 19.584,95 eura (pojedinačni iznosi preplaćenog tečaja specificirani su po mjesecima u Tablici 3 dopune Nalaza i mišljenja – list 228-230 spisa), ukupno 25.102,72 eura.

19. Tužitelj je prihvatio dopunu nalaza i mišljenje te je podneskom od 12. svibnja 2025. konačno uredio tužbeni zahtjev usklađujući ga s rezultatima vještačenja, potražujući od tuženika isplatu iznosa od 25.102,72 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od njihova dospijeća do isplate.

19.1. Tuženik nije imao primjedbe na matematički izračun vještaka, ali je u cijelosti ustrajao na ranije iznesenim primjedbama koje se u bitnom odnose na zadaću povjerenu vještaku. Naime, tuženik smatra da se ovakvim izračunom ugovor pretvara u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što je protivno volji stranaka u vrijeme sklapanja ugovora, slijedom čega je predložio da se obračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u kunama, kao da je bila riječ o kunskom kreditu.

20. Sud je nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegovu pisanu dopunu, prihvatio u cijelosti, smatrajući ga stručnim, objektivnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda. Pritom, tužitelj je pravilno tužbeni zahtjev uredio sukladno dopuni nalaza i mišljenja, jer među strankama nije sporno da je kredit isplaćen 29. studenog 2006. pa se visina tužbenog zahtjeva (prema čl. 2. Ugovora o kreditu) ima odrediti prema tečaju za CHF važećem na taj dan.

20.1. Nije prihvaćen zahtjev tuženika da se visina tražbine obračuna primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama niti je u tom dijelu određena dopuna vještačenja, jer na taj način tužitelj ne bi bio doveden u stanje kao da nepoštenih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije bilo. Suprotno navodu tuženika, to ne znači da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, već da su početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni, pa se jedino njihovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj po zakonu ima pravo.

21. Kako je tužitelj uredio svoj zahtjev u skladu s dopunom nalaza i mišljenja vještaka, istog je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO/05 odlučiti kao u izreci presude, nalaganjem tuženiku da tužitelju isplati iznos od 25.102,72 eura na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica i na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početno ugovorene i promjenjive kamatne stope, sa zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (kako je to obrazloženo u točki 14.1. obrazloženja).

22. Konačno, tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

22.1. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Stoga, u trenutku podnošenja tužbe 7. lipnja 2019., nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi sa čl. 155. ZPP. Tužitelj je s konačno uređenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak.

23.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika –"Narodne novine", broj: 138/23, dalje: Tarifa), sastav podnesaka od 3. prosinca 2019., 14. listopada 2020., 31. kolovoza 2021. i 9. svibnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 8. veljače 2021., 2. rujna 2021., 26. rujna 2024., 7. veljače 2025. i 5. rujna 2025 (Tbr. 9.1. Tarife) te po 100 bodova za sastav podnesaka od 12. veljače 2021. i 29. siječnja 2025. (Tbr. 8.3. Tarife), ukupno 2.700,00 bodova, što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 5.400,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 1.350,00 eura (Tbr. 46. Tarife), iznosi 6.750,00 eura. Također, tužitelju je priznat trošak plaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u ukupnom iznosu od 530,11 eura (331,81 za osnovni nalaz i mišljenje i 198,30 eura za dopunu nalaza i mišljenja) te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 313,23 eura. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužitelju iznosi 7.593,34 eura, dok je u preostalom dijelu, u iznosu od 2.031,66 eura (tužitelj je zahtijevao iznos od 9.625,00 eura), zahtjev tužitelja odbijen kao previsoko postavljen i neosnovan. Naime, tužitelju ne pripada trošak sastava podnesaka od 11. lipnja 2019., 27. lipnja 2019., 21. svibnja 2020. i 20. listopada 2021. jer navedeni podnesci u smislu čl. 155. ZPP nisu bili potrebni za vođenje parnice. Nije mu priznat ni trošak sastava podneska od 12. svibnja 2025. jer je sadržajno identičan podnesku od 9. svibnja 2025. za koji mu je priznata nagrada.

23.2. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 21. listopada 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku