REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. P-10174/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 11. rujna 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Milana Rimaya, odvjetnika, te zamjenika punomoćnika tuženika LU, odvjetničkog vježbenika, dana 21. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu broj: 6900013941, sklopljenog dana 04.12.20213. godine, između tužitelja ČU iz [adresa], i prednika tuženika HPB-Stambena štedionica d.d. iz Zagreba, kojima je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, te je stoga ništetna odredba članka 10.c) stavak 3. koja glasi: "’U slučaju prijevremene otplate Kreditor ima pravo obračunati i naplatiti od Korisnika kredita naknadu na način i u visini određenoj Odlukom o naknadama za usluge Kreditora koja je na snazi na dan prijevremene djelomične ili cjelovite otplate kredita".

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, isplatiti tužitelju ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.056,42 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.099,54 eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 04. prosinca 2013. godine s prednikom tuženika sklopio Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu, u iznosu od 124.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita. Ističe kako je u čl. 10.c. stavak 3. navedenog Ugovora navedeno da u slučaju prijevremene otplate Kreditor ima pravo obračunati i naplatiti od Korisnika kredita naknadu na način i u visini određenoj Odlukom o naknadama za usluge Kreditora koja je na snazi na dan prijevremene djelomične ili cjelovite otplate kredita. Ističe kako je navedena odredba ugovorena na način koji je protivan zakonu, jer tuženik nije prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelja informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi prijevremene otplate kredita, a niti su tužitelju uručene ikakve druge isprave ili akti kojima bi to pitanje bilo uređeno. Navodi kako je tako formuliranom odredbom tuženik sam sebi ostavio mogućnost da samostalno i jednostrano odredi kako način plaćanja, tako i visinu naknade, dok tužitelj nije imao nikakvu mogućnost na to utjecati, što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, te je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja. Stoga tužitelj predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetna odredba čl. 10.c. st. 3. Ugovora o međufinanciranju i stambenom kreditu te da se naloži isplatiti tužitelju iznos od 1.056,42 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare te navodi kako naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna niti tužitelj ima na zakonu utemeljen pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim. Ističe kako se radi evaluacije štete koja prijevremenom otplatom može nastati tuženiku mora uzeti u obzir da je tuženik financijska institucija - banka, zbog čega podliježe specifičnom pravnom režimu. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu, poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu koja predstavlja mehanizam za određenje naknade štete koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom. Ujedno osporava i visinu postavljenog zahtjeva.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-19/39040-2 od 02. prosinca 2019.g., djelomični izvadak iz sudskog registra za Hrvatsku poštansku banku d.d., potvrdu o konačnoj otplati stambenog kredita od 09. srpnja 2018.g., e-mail korespondenciju, Odluku o naknadama za usluge u poslovima koje obavlja HPB- Stambena štedionica d.d. od 02. kolovoza 2013.g., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva pa na tu okolnost nije bilo potrebe provoditi financijsko vještačenje, a nije sporno ni da je između stranaka sklopljen Ugovor o međufinanciranju i stambenom kreditu dana 04. prosinca 2013. godine.

6. Uvidom u navedeni Ugovor utvrđeno je da je člankom 10.c. st. 3. ugovoreno da u slučaju prijevremene otplate kredita kreditor ima pravo obračunati i naplatiti od korisnika kredita naknadu na način i u visini određenoj Odlukom o naknadama za usluge kreditora, koja je na snazi na dan prijevremene djelomične otplate kredita.

7. Iz iskaza tužitelja, koji je sud prihvatio kao životan i uvjerljiv, utvrđeno je da je u vrijeme kada je dogovarao kredit 2013. godine bio u poslovnici prednika tuženika i razgovarao sa jednom gospođom koja mu je prezentirala uvjete kredita i razgovarali su o kamatnim stopama i visini anuiteta. O nekim drugim detaljima nisu razgovarali te tako nisu spominjali ni neke naknade. U tom trenutku nisu razgovarali ni o mogućnosti prijevremene otplate kredita pa tako niti o nekim naknadama za navedeno. Dobio je Ugovor koji je potom potpisao. Kada je nakon određenog vremena rekao da želi zatvoriti kredit jer mu banka nije htjela omogućiti niže kamatne stope iako su na tržištu pale, upozorili su ga kroz mail korespondenciju kako u slučaju prijevremene otplate mora platiti i naknadu za prijevremenu otplatu. Tada su mu rekli o kojem se iznosu radi, ali ne i od čega se isti sastoji. U vrijeme sklapanja Ugovora nije mogao utjecati na njegov sadržaju, već su mu rekli da se radi o tipskom ugovoru.

8. Iz navedenog proizlazi da se o spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelju nisu bili jasno biti predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma naplate i obračun naknade u slučaju prijevremene otplate kredita kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći.

9. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz samog Ugovora o kreditu jasno da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba i nema nigdje podatka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, te je stoga utvrđen njegov status potrošača.

10. Za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

11. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, valja navesti kako je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

13. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača,

14. Sud je analizirajući odredbu ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imao u vidu da je u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i dr., utvrdio ništetnim i te odredbe jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

15. O spornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a isto je nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac. Stoga tužitelj, potrošač, nije niti imao utjecaja na njezin sadržaj, te je u pitanju odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, a to tim više što je naknada za prijevremenu otplatu kredita određena samo na način da je upućeno na Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Drugim riječima, iako je tuženik, trgovac, prilikom prijevremene otplate kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi.

16. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

17. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i odlučiti kao u izreci pod točkom I.

18. Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare.

19. U odnosu na prigovor zastare potraživanja koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva u navedenom dijelu još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

20. Iz toga nadalje proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza. Nadalje, tužitelj ima pravo i na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koji su plaćeni na temelju obračuna promjene valute i iznosa obračunatog prema tečaju CHF na dan isplate ugovora.

21. S obzirom da visina zahtjeva tužitelja nije sporna, to je isti valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci pod točkom II.

22. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. – 200,00 eur, za sastav podneska od 18.07.2024.g. prema Tbr. 8. toč. 1. - 200,00 eur, te za zastupanje na ročištima 05.03.2025.g. i 11.09.2025.g. prema Tbr. 9. toč. 1. po 200,00 eur, što ukupno iznosi 800,00 eur, a uvećano za trošak PDV-a prema Tbr. 46. u iznosu od 200,00 eur ukupno iznosi 1.000,00 eur. Navedenom iznosu pribrojen je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eur te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 eur, tako da ukupno trošak tužitelja iznosi 1.099,54 eur.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkom III.

U Zagrebu, 21. listopada 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.