REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-2288/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu pojedincu toga suda, Tamari Bogdanović, uz sudjelovanje Valentine Pergar, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĐH, državljanina Republike Burundi, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Frano Štura, odvjetnik u Zagrebu, Lovinčićeva 1a, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave, 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/24-06/11034, URBROJ: 511-01-212-25-15 od 6. svibnja 2025. i zahtjev na naknadu troška upravnog spora.

II Odbija se zahtjev tužitelja za odobravanje besplatne pravne pomoći u odnosu na opunomoćenika Franu Šturu, jer isti nije za Listi pružatelja pravne pomoći Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske za razdoblje od 2024. do 2027.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/24- 06/11034, URBROJ: 511-01-212-25-15 od 6. svibnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, te je tužitelju naloženo da u roku od dvadeset dana od dana izvršnosti ovog rješenja napusti Europski gospodarski prostor, jer će u protivnom biti prisilno udaljen s tog područja.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke, te ističe da je u ranijoj presudi ovoga suda tužitelj upućen da u ponovljenom postupku ocijeni vjerodostojnost pribavljene liječničke potvrde, kao i da utvrdi je li ista sastavljena sukladno uobičajenom postupanju liječnika i bolničkih ustanova u državi Burundi, te zatraži podatak od hrvatskog Crvenog križa o načinu kontaktiranja i suradnje sa Crvenim križem u Burundiju, te da na temelju dostupnih i recentnih izvješća na koja se tužitelj poziva u tužbi ocijeni postoje li osnove za odobravanje supsidijarne zaštite zbog trenutno lošeg političkog stanja u smislu neadekvatne zaštite ljudskih prava u državi Burundi, a tuženik nije postupio prema navedenoj presudi.

3. Tuženik je u ponovljenom postupku ocijenio da je predmetna liječnička potvrda nevjerodostojna, jer tuženik polazi od pogrešne pretpostavke kako postupanje javnih tijela u zemlji podrijetla tužitelja treba biti identično onome u Republici Hrvatskoj, odnosno Europskoj uniji ili šire u dijelu svijeta koji se smatra zapadnim demokracijama, i to do te mjere da postupak prilikom hitnog medicinskog prijema ocjenjuje po protokolu koji bi se primjenjivao u europskim zemljama.

4. Tuženik u pobijanom rješenju ne navodi da je utvrdio uobičajeno postupanje liječnika u državi Burundi, već o istome iznosi svoje vrijednosne sudove, kao da je samo po sebi razumljivo da se određeni pravni standardi u zdravstvenom sustavu primjenjuju na jednak način u cijelom svijetu.

5. Tuženik smatra kako se napad na tužiteljevu suprugu ne može dovesti u vezi s ranijim proganjanjem tužitelja jer ona kao napadače navodi kriminalce, a ne pripadnike Imbonerakure, na koje tužitelj upire u svom iskazu, dok je tužitelj upravo objasnio da se radi o skupini povezanoj s vlasti u odnosu na koju se ne može dobiti adekvatna policijska zaštita i pomoć, pa je u tom kontekstu sasvim razumljivo da osoba koja je bila žrtva takvog traumatskog događaja, neće u javnoj bolnici izrijekom prozivati one osobe za koje zna da uživaju zaštitu državne vlasti.

6. Tuženik se poziva na obrazac dostupan na stranici francuske organizacije odnosno ustanove "Vaincre la Muscoviscidose" koji mogu ispuniti liječnici kako bi potvrdili dijagnozu i zdravstveno stanje pacijenata oboljelih od cistične fibroze.

7. Tuženiku je sporna i činjenica što je supruzi tužitelja recept s antibioticima širokog spektra izdan dan nakon liječničke potvrde, a što tuženik bez ikakvog razloga smatra nelogičnim, te je bitno za uočiti da tuženik svaki puta kada uoči odstupanje od nekakve prethodne izjave smatra da se radi o kontradiktornosti koja diskreditira cjelokupni iskaz, a pri tome niti ne pokušava shvatiti pravi razlog određenih odstupanja.

8. Tužitelj opisuje kontradiktornosti u vezi postavljenih pitanja u upravnom postupku, iako iste upućuju na kvalitetu prijevoda, te tuženik tijekom cijelog postupka nije pridao nikakvu važnost činjenici da je tužitelj pokazao ožiljke, niti je zatražio pomoć liječnika koji bi mogao više reći o mogućem uzorku i o starosti ozljeda, te je diskvalificirao i liječničku dokumentaciju koja se odnosi na činjenicu smrti njegovog punca u bolnici u Bujumburi jer nije u skladu s preporukama EUROSTAT-a, te se nije očitovao na šest izvješća renomiranih organizacija koje prate stanje ljudskih prava na koja se tužitelj pozvao u svojoj tužbi, a radi ocjenjivanja postoji li u konkretnom slučaju osnova za odobravanje supsidijarne zaštite.

9. Predlaže sudu da poništi osporavano rješenje, te da tužitelju odobri zahtjev za međunarodnu zaštitu i da mu prizna status osobe kojoj je odobren azil, odnosno podredno subsidijarnu zaštitu u Republici Hrvatskoj.

10. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je liječničku potvrdu od 20. lipnja 2024. ocijenio nevjerodostojnom, jer prema istraživanju Kanadske savjetodavne službe IRB

– Odbor za imigraciju i izbjeglice Kanade, u Burundiji ne postoji jedinstveni standardizirani format za medicinska uvjerenja, ali svaka potvrda sadrži podatke o pacijentu, ime, prezime, dob, nacionalnost, adresu, izjavu liječnika da je pacijent pregledan i da nema bolesti koja čini prijetnju javnom zdravlju, te potpis i žig liječnika, često s registracijskim brojem ili ovlaštenjem, a što ista evidentno ne sadrži, a zahvaljujući međunarodnoj pomoći svjetske zdravstvene organizacije, liječnika bez granica i UNICEF-a Burundi pokazuje umjeren napredak.

11. Obzirom na konkretno mjesto prebivališta iz kojeg tužitelj dolazi, iz izvješća proizlazi da tužitelj dolazi iz uglavnom mirnog područja s realnim rizicima u smislu izoliranih napada, prirodnih katastrofa i utjecaja regionalnih nemira, pa je u 2025. zbog pobunjenika u istočnom dijela Demokratske Republike Kongo, Rumonge pogođena izbjegličkim valom i deseti tisuća osoba su smješteni u izbjegličke kampove u Burundiji koja je kao susjedna zemlja suočena s novim izazovima, a što isto dokazuje da je sigurnosna situacija stabilna.

12. Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

13. Tužitelj se očitovao na odgovor tuženika u podnesku na način da ističe da citirano kanadsko izvješće sadrži isključivo format liječničkih izvještaja u kojem se navodi da se liječnički izvještaji u Burundiji ne pišu prema standardnom formatu, te se niti jednom riječju ne navodi eksplicitno koje konkretno podatke liječničko izvješće mora sadržavati, pa navodi tuženika predstavljaju očiti pokušaj manipulacije činjenicama u cilju osporavanja vjerodostojnosti dokumentacije, a ne temelje se ni na jednom relevantnom pravnom ili medicinskom izvoru.

14. Smatra da tuženik izostavlja napomenuti kako se matematički software ACLED koristi za predviđanje budućih sukoba i da se isti ne temelji na relevantnim podacima vladinih i nevladinih organizacija s terena, te isti ne može služiti kao vjerodostojan dokaz za konkretne okolnosti pojedinog slučaja, te je time povrijeđeno pravo tužitelja na zakonitu i individualiziranu procjenu zahtjeva, kako to izričito propisuje članak 28. stavak 2. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

15. Ističe da tuženik u odgovoru na tužbu regiju Rumonge označava kao mirno područje, a prema podacima organizacije SOS – Torture Burundi, provincija Đ bilježi najveći broj proizvoljnih uhićenja i pritvaranja u cijelom Burundiju u izvještajnom razdoblju do kraja 2024., te su dokumentirani slučajevi teških povreda fizičkog integriteta uključujući moguće mučenje i nasilje, pa se radi o području s visokom učestalošću državne represije i kršenja ljudskih prava, a što dodatno potvrđuje stvarnu i neposrednu opasnost za tužitelja u slučaju povratka.

16. Tužitelj se poziva na članak organizacije Amnesty International od 9. srpnja 2025. u kojem se navodi da je nekažnjivost koja je uslijedila nakon krize u Burundiju 2015. ohrabrila vlasti da nastave s potiskivanjem mirnog neslaganja i kršenjem drugih ljudskih prava s malim posljedicama, te represivne strukture uspostavljene prije i tijekom krize 2015. ostaju netaknute, a mladež vladajuće stranke Imbonerakure nastavlja zastrašivati i napadati navodne protivnike, te nedavni incidenti poput izricanje presude dr. VH za politički motivirane optužbe, napadi na novinare poput HH i zapaljiva retorika predsjednika V protiv branitelja ljudskih prava i LGBTIQ+ osoba naglašavaju kako nedostatak odgovornosti za prošle zločine održava kulturu represije i straha.

17. Nadalje se navodi da su u istragama nakon događaja iz 2015. otkrivene masovne grobnice koje su skrivale dokaze strašnih masakara, više od 400.000 ljudi je pobjeglo iz zemlje, a mnogi i danas žive u egzilu te je malo ili nimalo značajne odgovornosti za zlostavljanja počinjena prije, tijekom i nakon krize, a što je ostavilo rane nezacijeljenima i potkopao povjerenje u nacionalne i regionalne institucije.

18. Prema izvještaju Human Rights Watch od 27. lipnja 2025. navedeno je da je u prosincu prošle godine donesena odluka da se oporbenim kandidatima zabrani sudjelovanje na izborima, te civilno društvo i pripadnici oporbenih stranaka i dalje prijavljuju kontinuirano uznemirivanje, iznudu, proizvoljno pritvaranje i premlaćivanje od strane Imbonerakura i vlasti, dok vlada ostaje duboko neprijateljski raspoložena prema percipiranim kritikama.

19. U izvješću o stanju ljudskih prava za Sudsaharnu Afriku – Burundi, Ministarstvo vanjskih poslova SAD je u travnju 2024. navedeno da vlada nije poduzela značajne korake protiv svojih dužnosnika i članova vladajuće stranke povezane s kršenjima prava, a neka izvješća navode da su pripadnici mladeži vladajuće stranke Imbonerakure sudjelovali u tim zlouporabama.

20. Predlaže sudu da pregleda priloženi video isječak uz prisustvo tumača za francuski jezik u kojem JH, glasnogovornik Ministarstva javne sigurnosti ističe da svi koji se izjašnjavaju da su bili progonjeni u Burundiju to čine kako bi bili primljeni, ali su neki od njih već vraćeni, pa će ti H stići u našu zemlju i odgovarati za to, pa navedeno predstavlja službenu prijetnju javne vlasti.

21. Iz navedenog proizlazi da je osnovano zaključiti da je strah od progona u slučaju povratka u zemlju podrijetla objektivno opravdan uslijed proizvoljnog nasilja i progona od strane nedržavnih aktera pri čemu nemogućnost dobivanja zaštite od institucija zemlje podrijetla povećava razinu izvjesnosti takvog ishoda.

22. Ukazuje kako je Vijeće Europske unije 1. listopada 2015. donijelo Odluku (ZVSP) 2015/1763 o mjerama ograničavanja s obzirom na stanje u Burundiju, a Odlukom (ZVSP) 2024/2722 od 21. listopada 2024. određen je kako će se predmetna Odluka primjenjivati do 31. listopada 2025., te je Europska unija izrazila duboku zabrinutost zbog stanja u Burundiju, a prema navedenoj odluci države članice Europske unije poduzimaju mjere zabrane putovanja i zamrzavanja imovine ciljanih pojedinaca za čije se djelovanje smatra da ugrožava demokraciju ili ometa pronalaženje političkog rješenja krize u Burundiju, i to zamjenik glavnog direktora nacionalne policije, šef kabineta predsjednika za pitanja povezana s nacionalnom policijom, službenik nacionalne obavještajne službe i bivši savjetnik predsjednika za posebne misije u uredu predsjednika i bivši vojni general i to zbog donošenja operativnih odluka, izdavanja uputa, poticanje nasilja i djela represije kao sredstva za postizanje političkih ciljeva.

23. Ukazuje se sudu na recentnu Uredbu (EU) 2024/1347 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva kao korisnika međunarodne zaštite, za jedinstveni status za izbjeglice ili za osobe koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu i za sadržaj odobrene zaštite, o izmjeni Direktive Vijeća 2003/109/EZ iz stavljanju izvan snage Direktive 2011/95/EZ i stavljanju izvan snage Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća prema kojoj ako su država ili državni predstavnici počinitelji proganjanja ili ozbiljne nepravde trebala bi postojati pretpostavka da tražitelju nije dostupna djelotvorna zaštita, a tijelo odlučivanja ne treba razmatrati postoji li mogućnost zaštite unutar države već jedino u slučaju ako je jasno utvrđeno da rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde potječe od subjekta čija je moć očito ograničena na određeno zemljopisno područje ili ako sama država ima kontrolu samo nad pojedinim dijelovima dotične zemlje, a uredbe se primjenjuju izravno u državama članicama kako je određeno člankom 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i time imaju izravni učinak.

24. Iz navedenog proizlazi da tužitelj u zemlji podrijetla ne može dobiti djelotvornu zaštitu od progona pri čemu ističe kako prvostupanjsko tijelo koje je odlučivalo o zahtjevu tužitelja za međunarodnu zaštitu ne treba razmatrati postoji li mogućnost zaštite države sukladno gore navedenoj Direktivi.

25. Prethodno citirana Uredba 2024/1347, iako se primjenjuje formalno od 1. srpnja 2026. u državama članicama EU, sukladno članku 42. Uredbe 2024/1347 u konkretnom slučaju ima za cilj ukazati na standarde tumačenja postojeće Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011., odnosno na harmonizaciju sa sadržajno ekvivalentnim pravilima Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti.

26. Sudu se ukazuje na Rezoluciju Europskog parlamenta od 1. srpnja 2018. o Burundiju (2018/2785 (RSP)), a koje rezolucije se donose na temelju izvješća međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih naroda, Human Rights Watcha, Amnesty Internationala i drugih koji redovito prate stanje ljudskih prava, izvješća Europske službe za vanjsko djelovanje (EEAS) koja donosi analize i podatke o stanju ljudskih prava, analize i konzultacije s ekspertima i nevladinim organizacijama Odbora za vanjske poslove (AFET) i Pododbora za ljudska prava (DROI) Europskog parlamenta te promatračke misije radi ocjene stanja tijekom izbora i političkih kriza, a upravo u Republici Burundi službena vlast se nije odrekla osoba koje su dovele do nerazmjerne uporabe sile, djela nasilja, represije i povreda međunarodnog prava.

27. Liječnik koji je izdao potvrdu nije liječnik opće medicine kako to tvrdi tuženik već je dr. KH liječnik za ženske bolesti, te putovanje od 165 km radi pristupa ustanovi gdje se nalazi predmetni liječnik u svrhu izdavanja predmetne potvrde nije neuobičajena pojava jer u Burundiju ima 50 puta manje liječnika na 1000 stanovnika nego u Republici Hrvatskoj, pa nije iznenađujuće da osoba mora putovati više od 150 km kako bi pristupila specijaliziranoj ustanovi ili liječniku, pa pokušaj tuženika da tu činjenicu interpretira kao nevjerodostojnost u iskazu tužitelja, ukazuje na nerazumijevanje lokalnih uvjeta i predstavlja neopravdano zahtijevanje zapadnoeuropskih standarda pristupačnosti zdravstvenoj skrbi u zemlji gdje oni objektivno ne postoje.

28. Tužitelj podnosi sudu zahtjev za odobravanje besplatne pravne pomoći, a sukladno članku 60. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, a koja obuhvaća pomoć u sastavljanju tužbe, zastupanje u prvostupanjskom upravnom sporu i oslobođenje od plaćanje troškova prvostupanjskog upravnog spora sukladno članku 8. stavku 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite.

29. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

30. Sud je održao raspravu na dva ročišta, oba u prisutnosti tužitelja osobno, opunomoćenika tužitelja, opunomoćenika tuženika i tumača za francuski jezik, a čime je strankama omogućeno da se očituju o svim spornim činjenicama i pravnim pitanjima sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24).

31. Na prvoj raspravi odbijen je prijedlog tužitelja da se putem video linka sasluša supruga tužitelja i da se sasluša voditelj postupka na okolnost na koji su način utvrđivane činjenice kao nesvrsishodan, jer se u konkretnom slučaju odlučuje o odobravanju međunarodne i privremene zaštite u odnosu na tužitelja, koji individualno mora dokazati da baš u odnosu na njega postoje djela proganjanja i progonitelji, te da ga pri povratku u zemlju podrijetla objektivno očekuje ozbiljna nepravda.

32. Na prijedlog opunomoćenice tuženika ročište je odgođeno radi uvida u podnesak tužitelja, koji je sud dostavio tuženiku, ali do ročišta nije uspio doći do opunomoćenice tuženika.

33. Na drugoj raspravi sud je saslušao tužitelja na okolnosti iz tužbe, tužitelj je odgovarao na pitanja suda, na pitanja svog opunomoćenika i opunomoćenika tuženika, te je odbijen prijedlog tužitelja da prisutna prevoditeljica ukratko prevede sadržaj dokumenata na francuskom jeziku jer je tužitelj imao dovoljno vremena da se navedeni dokumenti prevedu na hrvatski jezik, obzirom da je potvrda izdana 5. rujna 2025., a da je članak iz 2022., odbijen je i prijedlog tužitelja da se izvrši uvid u video isječak priložen uz zadnji podnesak tužitelja, uz prijevod prevoditeljice kao nesvrsishodan, a iz već navedenih razloga dokazivanja individualne situacije tužitelja.

34. Opunomoćenik tužitelja je na upit suda odgovorio da nije na Listi pružatelja besplatne pravne pomoći Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, a opunomoćenik tuženika se očitovao da se ne može utvrditi tko je autor izjave supruge tužitelja, koja napad nije prijavila policiji i u odnosu na koji nema sudske presude, pa se ne može smatrati da se radi o dokazanom događaju.

35. Opunomoćenik tužitelja zatražio je naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 5.000,00 eur.

36. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja te razmatrajući sporna činjenična i pravna pitanja, sud je izvršio uvid u sudski spis predmeta i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

37. Prema podacima spisa predmeta osporavano rješenje od 6. svibnja 2025. doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu broj Us I-3748/2024-9 od 15. listopada 2024., a kojem je bilo naloženo da tuženik ocjeni vjerodostojnost pribavljene liječničke potvrde koja se odnosi na tužiteljevu suprugu, te utvrdi je li ista u skladu s uobičajenim postupanjem liječnika i bolničkih ustanova u državi Burundi.

38. U obrazloženju rješenja se navodi da je prema dostupnim izvješćima utvrđeno što bi trebao sadržavati sadržaj liječničkog uvjerenja, a da u liječničkoj dokumentaciji nedostaje liječnički nalaz jer je uobičajena praksa prilikom hitnog prijema da liječnik postavlja dijagnozu i propisuje terapiju, a izdaje liječnička uvjerenja u slučaju opravdane nesposobnosti za rad, ali tada ne opisuje deskriptivno razloge već prema šifrarniku bolesti bilježi razdoblje privremene nesposobnosti za rad, a obzirom na sadržaj izdane potvrde zaključuje se da bi izdavatelj trebala biti policijska postaja, a ne liječnik obiteljske medicine, pa obzirom na kontradiktoran iskaz pri naknadnom zahtjevu, zaključuje se da dostavljeni dokument nije vjerodostojan, tim više što se zamjećuje da je liječničko uvjerenje izdano 20. lipnja 2024., a da je liječnička terapija propisana slijedećeg dana 21. lipnja 2024., te je liječnik propisao dva antibiotika širokog spektra djelovanja.

39. Nadalje tuženik obrazlaže da je tužitelj u zahtjevu izjavio da je supruga nakon incidentnog događaja zajedno s djecom odselila na jug zemlje u pokrajinu Makamba, što je potvrdio na saslušanju, a koja je udaljena 165 km od ustanove gdje je supruga tužitelja zatražila liječničku konzultaciju, a što je samo po sebi neuvjerljivo, s obzirom na to da postoje bliže medicinske ustanove, a u liječničkom uvjerenju je navedeno da se incident dogodio u mjestu življenja J, a to je pokrajina u središnjem dijelu Republike Burundi, a na temelju čega se zaključuje da je liječničko uvjerenje i o ovoj činjenici nevjerodostojno u odnosu na iskaz tužitelja, tim više što je tužitelj na zapisniku na naknadnom zahtjevu izjavio da je supruga liječena u jednoj privatnoj poliklinici, a što je kontradiktorno s liječničkim uvjerenjem koju je izdala državna Bolnica Princ Regent Charles, a što dodatno potvrđuje da se radi o nevjerodostojnom dokumentu.

40. Utvrđeno je da Hrvatski Crveni križ nema informaciju da je Crveni križ Burundija bio na kućnoj adresi tužiteljeve supruge, pa je tužiteljeva izjava na naknadnom zahtjevu da je supruga silovana nakon što je vozilo Crvenog križa Burundija bilo na njezinoj adresi na kojoj živi, očito nije vjerodostojna, niti je u tijeku postupka ičim potkrijepljena.

41. U odnosu na uvjete za odobrenje supsidijarne zaštite tuženik navodi koja recentna izvješća za Republiku Burundi, tj. konkretno za pokrajinu Rumonge gdje je tužitelj živio prije napuštanja zemlje podrijetla je razmotrio, te se pozvao na podatke iz ACLED-a za razdoblje od ožujka 2024. do ožujka 2025. prema kojem se na području cijele Republike Burundi dogodilo tri sigurnosna incidenta koji su rizik za civilno stanovništvo, a u pokrajini Rumonge ni jedan sigurnosni incident pa kod tužitelja nisu dodatno utvrđene nikakve okolnosti osobnog karaktera radi čega bi mu prijetio rizik pri povratku u zemlju podrijetla, pa je zaključeno da ne postoje opravdani razlozi da će se povratkom u zemlju podrijetla tužitelj suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

42. Tuženik je sačinio procjenu vjerodostojnosti materijalnih činjenica i valjanosti dokaza i naveo niz utvrđenih kontradiktornosti te zaključio da tužitelj podnošenjem naknadnog zahtjeva svojim postupanjem zloupotrebljava institut međunarodne zaštite kako bi prolongirao svoj boravak u Republici Hrvatskoj.

43. Tuženik je sačinio i procjenu budućeg rizika te se pozvao na izvješće UNHCR- a od 10. veljače 2023. iz kojeg proizlazi da ne postoji razumni stupanj vjerojatnosti da će tužitelj povratkom u zemlju podrijetla biti izložen postupcima koji mogu prerasti u proganjanje ili ozbiljnu nepravdu.

44. Nadalje, ne postoje dokazi koji potkrepljuju tužiteljeve tvrdnje da će biti unovačen, jer ne postoji zakonska obveza služenja vojnog roka u Burundiju, niti postoje relevantni dokazi da je tužitelju provaljivano u kuću od strane tijela vlasti ili trećih osoba povezanih s vlasti, te je razvidno da je tužitelj međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj zatražio sa ciljem sekundarnog kretanja prema ciljanim zemljama Europske unije i nije imao stvarnu namjeru tražiti zaštitu u Republici Hrvatskoj.

45. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj je odbijen pozivom na članak 20., članak 21. stavak 1. i 2., članak 37. stavak 1. i 2., članak 38. stavak 1. točka 3., te članak 53. stavak 1. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15, 127/17 i 33/23), te članak 183. stavak 1. točku 3. i članak 184. stavak 1. i 3. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 133/20, 114/22 i 151/22).

46. Kako tužitelju danom izvršnosti ovog rješenja prestaje zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj temeljem članka 183. stavka 1. točke 3., a u svezi s člankom 184. stavcima 1. i 3. Zakona o strancima odlučeno je kao u točci 2. izreke, te se vodilo računa o tome da rok određen za napuštanje Europskog gospodarskog prostora bude primjeren, a obzirom da se radi o punoljetnoj osobi dobrog zdravstvenog stanja, koja ne posjeduje osobne isprave, te se ne smatra ranjivom osobom u smislu članka 182. stavka 2. Zakona o strancima.

47. Odredbom članka 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

48. Odredbom članka 21. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

49. Odredbom članka 37. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da će se odlukom o zahtjevu ili odlukom o prestanku, odnosno poništenju međunarodne zaštite, odlučiti i o mjeri osiguranja povratka sukladno odredbama Zakona o strancima.

Stavkom 2. navedenog članka Zakona propisano je da će se prilikom određivanja mjere za osiguranje povratka iz stavka 1. ovoga članka prednost dati dragovoljnom odlasku, osim ako je zahtjev odbijen kao očito neosnovan sukladno članku 38. stavku 1. točki 5. ovoga Zakona ili je naknadni zahtjev odbačen kao nedopušten sukladno članku 43. stavku 2. ovoga Zakona.

50. Odredbom članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona .

51. Odredbom članka 53. stavka 1. navedenog Zakona propisano je da tražitelj ima pravo na boravak u Republici Hrvatskoj od dana izražene namjere do izvršnosti odluke o zahtjevu.

52. Odredbom članka 183. stavkom 1. točkom 3. Zakona o strancima propisano je da državljanin treće zemlje nezakonito boravi ako nema pravo na zakoniti boravak sukladno propisu kojim se uređuje međunarodna zaštita.

53. Odredbom članka 184. stavkom 1. navedenog Zakona propisano je da državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem Ministarstva u sjedištu ili rješenjem Ministarstva donesenog putem policijske uprave odnosno policijske postaje prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku.

Stavkom 3. navedenog članka Zakona propisano je da će se prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, osim okolnosti iz članka 182. ovoga Zakona, uzeti u obzir osobne okolnosti te vrijeme u kojem to državljanin treće zemlje može učiniti, koje ne može biti kraće od sedam dana niti dulje od 30 dana.

54. Prema ocjeni suda, tuženik je u postupku izvršenja presude ovoga suda broj Us I-3748/2024-9 od 15. listopada 2024., ocijenio vjerodostojnost pribavljene liječničke potvrde i je li ista sastavljena u skladu s uobičajenim postupanjem liječnika i bolničkih ustanova u državi Burundi, te je zatražio podatak od Hrvatskog Crvenog križa o načinu kontaktiranja i suradnje sa Crvenim križem u Burundiju, a nakon tako provedenog postupka tuženik je i dalje ocijenio da tužiteljev iskaz u vezi njegovog osobnog proganjanja od strane Imbonerakura nije vjerodostojan, te je na temelju recentnih izvješća koji su tuženiku dostupni kao i onih recentnih izvješća na koja se tužitelj pozvao u tužbi, ocijenio da u konkretnom slučaju ne postoji osnova za odobravanje subsidijarne zaštite jer je sigurnosna situacija u Republici Burundi u odnosu na civilno stanovništvo relativno stabilna, a čime je u cijelosti postupio prema navedenoj presudi ovoga suda.

55. Sud napominje da iz cjelokupnog dokaznog postupka proizlazi da nije dokazana vjerojatnost da je tužitelj zemlju podrijetla napustio 2015. zbog proganjanja i progonitelja koji su njega osobno progonili, niti je tužitelj pred sudom dao uvjerljiv razlog zbog čega bi on osobno bio proganjan, niti da bi zbog njega proganjali njegovu suprugu i djecu, a koja do danas nisu napustili Republiku Burundi, a pri tome sud ne umanjuje činjenicu da iz prikupljenih izvješća za Republiku Burundi proizlazi da je stanje ljudskih prava u Republici Burundi daleko ispod europskih standarda zaštite ljudskih prava, no sam institut međunarodne zaštite nije zamišljen kao institut koji bi mogao zamijeniti državno uređenje neke druge zemlje, već se radi o institutu zaštite pojedinaca koji su iz osobnih samo njima svojstvenih razloga proganjani i od zemlje podrijetla ne mogu dobiti adekvatnu zaštitu, a sud u konkretnom slučaju nije zaključio da je tužitelj dokazao da je bio izložen nekim posebnim okolnostima, a koje se istovremeno ne odnose i na sve ostale državljane Republike Burundi.

56. O trošku upravnog spora sud je odlučio na temelju članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

57. Stoga je sud na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučio kao u izreci.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Sutkinja:

Tamara Bogdanović, univ.spec.iur.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Frano Štura, putem e-kom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis