Republika Hrvatska
Općinski sud u Đakovu
Trg dr. Franje Tuđmana 2
31400 Đakovo
Poslovni broj: P-249/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Brajku, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, radi ništetnosti i isplate, dana 21. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102524830 sklopljenog dana 15. srpnja 2005. godine između tužitelja ZP i tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., a koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora.“
II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, tužitelju ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 217,15 eura na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 15. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 200,00 eura, sa zateznim kamatama počev od 21. listopada 2025. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 1. kolovoza 2025. godine navodi kako je 15. srpnja 2005. godine s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102524830 na iznos od 23.460,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita s rokom otplate na 8 godina sa svrhom izgradnje i adaptacije stambenog prostora, a koji kredit je u cijelosti otplaćen. Tuženik je u članku 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu kredita u iznosu od 1,50% od iznosa kredita, jednokratno, a koja se naplaćuje prije korištenja kredita. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova zaključenja Ugovora te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna, citirano: „to stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz priloženog pregleda prometa po kreditu proizlazi da je tuženik dana 15. srpnja 2005. godine tužitelju naplatio navedenu naknadu u visini od 1.636,09 HRK odnosno 217,15 eura prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR=7.53450 HRK. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. i članka 87. ZZP/03, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju temeljem koje postavlja određen tužbeni zahtjev, te slijedom svega navedenog podnosi ovu tužbu i predlaže sudu donijeti presudu kao u izreci.
2. Tuženiku je tužba s pozivom na podnošenje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, dostavljena dana 5. rujna 2025. godine.
3. Tuženik nije u roku od 30 dana od dana dostave tužbe, pa ni do danas, podnio odgovor na tužbu, a kako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u suprotnosti s dokazima koje je tužitelj podnio uz tužbu, kao niti s općepoznatim činjenicama, te kako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da je tuženik bio spriječen opravdanim razlozima podnijeti odgovor na tužbu, a tužbom je postavljen takav zahtjev kojim stranke mogu slobodno raspolagati, to je sud slijedom navedenog temeljem čl. 331.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP), odlučio kao u izreci ove presude.
4. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
5. Kako je tuženik u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem ovog postupka. Tužitelju je tako pod točkom III. izreke ove presude priznat trošak u iznosu od 200,00 eura na ime sastava tužbe (Tbr. 7/1 OT).
U Đakovu 21. listopada 2025.
Sutkinja
Ivanka Banović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
DNA:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku
