REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-908/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice FJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Roko Perić, odvjetnik u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 57, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 11. rujna 2025. održane i zaključene javna glavne rasprave, u nazočnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.1. ugovora o namjenskom kreditu broj 3211467923 od 16. studenoga 2007., solemniziranog po javnom bilježniku Mariji Brajković iz Zagreba, pod brojem: OV-46924/07 od 21. studenoga 2007., sklopljenog između tužiteljice FJ kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji glasi: "…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF".

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužiteljici FJ iznos od 8.166,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice FJ za isplatu iznosa od 3.970,74 EUR sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice FJ za isplatu iznosa od 2.678,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice FJ za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice od 8.166,00 EUR, za razdoblje do 30. rujna 2015.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove.

VII. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi punomoćniku tuženika Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, OIB: 22822699415, troškove delegacije predmeta u iznosu od 12,96 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu 16. studenoga 2007., br. 3211467923, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 150.000,00 CHF, obračunatom po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, važećem na dan isplate kredita. U čl. 7. ugovora ugovorena je za tužiteljicu obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Tužiteljica je navela da su ugovorne strane 10. rujna 2008. sklopile I. dodatak ugovoru o kreditu, kojim su izmijenjene određene odredbe osnovnog ugovora.

1. 2. Tužiteljica je navela da su odredbe ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF ništetne te se pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, prema kojima su tužene banke, pa tako i tuženik, u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO).

1. 3. Nadalje, tužiteljica je navela da zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bi la dužna platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu EUR primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule, odnosno prema tečaju kune u odnosu na CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita.

1. 4. Tužiteljica je navela da je 29. prosinca 2015. s tuženikom sklopila dodatak ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran u EUR u skladu s ponudom tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15). Tužiteljica, međutim, smatra da se sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nije odrekla svojih prava i tražbina temeljem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije kredita, niti da sklapanje dodatka ugovoru ne predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije.

1. 5. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 15.397,77 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora, navodeći da je na tužiteljici teret dokazivanja tih činjenica. Također je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

2. 2. Nadalje, tuženik je naveo da tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih ugovornih odredbi, niti zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove jer je s tuženikom sklopila dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim je provedena konverzija kredita u skladu s tim zakonom. Tuženik se pri tome pozvao, između ostalog, i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesenu u oglednom postupku u predmetu poslovni broj Gos 1/2019. Tuženik stoga tvrdi da je dodatak ugovoru o kreditu, sklopljen između stranaka, valjan pravni posao koji je sklopljen na temelju ZID ZPK/15 i voljom stranaka te da od početka proizvodi pravne učinke i valjan je. Dodatkom ugovoru o kreditu stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostav lja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Tužiteljica stoga kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Tuženik tvrdi da je tužiteljica prihvatom konverzije, odnosno sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te da ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u eurima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, jer se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tuženik je naveo da zakonske ili regulatorne odredbe država članica, kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora, ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

2. 3. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da bi tužiteljica, u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva, mogla imati eventualno pravo jedino na zatezne kamate od podnošenja tužbe.

2. 4. Tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu navodne razlike glavnice, navodeći da je isti posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu te da je tužiteljica pristala na sklapanje tog dodatka, koji je sklopljen sukladno obveznim zakonskim odredbama te su istim sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje nakon 30. rujna 2015. Tuženik je i u odnosu na takav tužbeni zahtjev istaknuo prigovor zastare.

2. 5. Tuženik je stoga predložio da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

3. Podneskom od 13. rujna 2024. tužiteljica je, pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva, istaknula deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 7.1. predmetnog ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "… obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF."

4. Tuženik se protivio takvoj preinaci tužbe, ali je sud istu dopustio iz razloga što je takav zahtjev postavljen prije zaključenja prethodnog postupka, a osim toga tužiteljica je u historijatu tužbe tvrdila da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u te je sud dužan u svakom slučaju odlučiti o tome, bilo kao o prethodnom pitanju, bilo kao o deklaratornom zahtjevu. Stoga se u konkretnom slučaju ne radi o promjeni istovjetnosti tužbe, a odluka o novo istaknutom deklaratornom zahtjevu svrsishodna je za konačno rješenje odnosa između stranaka.

5. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 29. kolovoza 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 14.812,80 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose pa do isplate. Takav kondemnatorni tužbeni zahtjev tužiteljica je obrazložila na način da istim potražuje preplaćene mjesečne iznose anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli do 30. rujna 2015., koje ukupno iznose 12.134,74 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od uplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pozitivne razlike, pa do isplate i razliku preostale glavnice od 2.678,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate. Tužiteljica smatra da preplata utvrđena prilikom konverzije kredita nije od utjecaja na rješavanje ovog spora i da ista ne bi smjela biti uračunata u tužiteljičinu tražbinu. U slučaju da sud utvrdi da takav tužbeni zahtjev nije ispravljeno postavljen, navela je da postavlja eventualni tužbeni zahtjev, kojim je zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 10.844,06 EUR (zbroj preplaćenih iznosa anuiteta do 30. rujna 2015. s uračunatim iznosom preplate priznate prilikom konverzije kredita u izračunate zakonske zatezne kamate i dio glavnice te iznos preostale glavnice nakon konverzije kredita), sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate. U slučaju da sud utvrditi da niti takav tužbeni zahtjev nije ispravno postavljen, tužiteljica je istaknula drugi eventualni tužbeni zahtjev kojim je zatražila da se tuženiku naloži isplata iznosa od 4.121,92 EUR.

6. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe navodeći da je nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica smanjila kondemnatorni tužbeni zahtjev za iznos od 584,97 EUR. U odnosu na dva kumulirana tužbena zahtjeva tuženik se protivio preinaci tužbe te je istaknuo prigovor zastare u odnosu na novopostavljene tužbene zahtjeve.

7. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužiteljice od 29. kolovoza 2025. smatrajući da je to svrsishodno za rješenje spora između stranaka, a ujedno je meritorno odlučio o posljednjem istaknutom tužbenom zahtjevu jer u konkretnom slučaju tužiteljica zapravo nije povukla tužbu već je istaknula tužbeni zahtjev sukladno rezultatima provedenog financijskog vještačenja, prije kojeg nije mog la znati za točan iznos svoje tražbine, a posljednji postavljen tužbeni zahtjev, odnosno tužbeni zahtjevi, koje tužiteljica smatra kumulacijom i eventualnim zahtjevima, temelje se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotno postavljen tužbeni zahtjev iz tužbe, samo su tehnički drukčije postavljeni nego u tužbi.

8. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 13-62 i 150-152 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 311-329 spisa.

9. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

10. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

10. 2. Sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, mogu li se utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača primijeniti u ovom predmetu, može li tužiteljica bilo što osnovano potraživati od tuženika nakon provedene konverzije kredita, je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenog zahtjeva.

11. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu na str. 13-19 spisa utvrđeno je da je isti sklopljen 16. studenoga 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, pod brojem OV-46924/07 21. studenoga 2007. Ugovor je sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora. Navedenim ugovorom tuženik je tužiteljici odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od CHF 150.000,00, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužiteljica se obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 30 godina, a otplata kredita ugovorena je u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Kao namjena kredita u ugovoru je navedena kupnja stana u [adresa].

12. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu od 29. prosinca 2015. utvrđeno je da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15 i istim je provedena konverzija kredita u valutnu klauzulu u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 55.602,75 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 388.150,12 kn, a na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita iznosi 82 mjeseca. Prema izračunu konverzije, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. te iznosi 60.959,09 kn, a sporazumom o preplati da je taj iznos veći od 50% ukupnog zbroja preostalih anuiteta po kreditu u EUR, ali da ne prelazi ukupni zbroj anuiteta po kreditu u EUR te da će se koristiti za podmirenje iznosa u visini 50% svih preostalih anuiteta, a ostatkom preplate korisnik kredita ima pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije u skladu s tim dodatkom ugovoru.

13. Tužiteljica je iskazala da su prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu suprug i ona imali dvoje djece te su stanovali u jednom stanu koji je postao premali za potrebe obitelji, pa su odlučili kupiti veći stan. Otišla je u banku kako bi dogovorila kredit, a koliko se sjeća, u to vrijeme nije bila kreditno sposobna za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u eurima, već samo za dobivanje kredita u CHF. Osim toga, usporedbom otplatnog plana CHF kredita u odnosu na eventualni eurski kredit, moglo se utvrditi da bi mjesečni anuiteti za otplatu CHF kredita bili manji u odnosu na eurski kredit jer je bila niža kamatna stopa, a ta razlika u visini anuiteta bila je značajna za njihov tadašnji kućni budžet. Sredstvima kredita kupili su stan na adresi [adresa], u kojem stanu još uvijek stanuju. Mjesečni anuiteti kredita u početku su iznosili oko 3.900,00 kn, da bi za otprilike dvije godine došlo do povećanja istih na iznos od oko 5.100,00 do 5.200,00 kn mjesečno. U međuvremenu su suprug i ona dobili i treće dijete te se takvo povećanje anuiteta teško odrazilo na njihov životni standard i otežalo im je otplatu kredita te ispunjenje redovnih životnih potreba. Tužiteljica je navela da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila zaposlenika u uredu Grada Zagreba, potom je koristila porodiljni dopust, a nakon toga se zaposlila u Ministarstvu zdravstva. Plaća joj je iznosila između 6.000,00 i 7.000,00 kn mjesečno, a suprug je bio zaposlen u privatnoj građevinskoj firmi. Niti jedno od njih dvoje nije imalo nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Tužiteljica je izjavila da je prihvatila ponuđenu konverziju kredita jer je na neki način bila primorana istu prihvatiti, budući da ih je otplaćivanje kredita toliko financijsko opterećivalo da nisu imali nikakve druge mogućnosti. Kredit je otplaćivala na način da je s bankom ugovorila trajni nalog temeljem kojeg su joj se mjesečni anuiteti neposredno isplaćivali s njezinog računa u korist računa banke. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu klima u društvu bila takva da su potrošači masovno uzimali kredite s valutnom klauzulom u CHF, općenito se govorilo da tko bi bio lud uzimati eurski kredit, kad su CHF krediti jeftiniji. Osobna bankarica joj je također na suptilni način sugerirala da uzme CHF kredit jer je kamata bila niža te su mjesečni anuiteti bili niži od anuiteta kod eurskih kredita, a jedino je takav kredit mogla dobiti s obzirom da njezini prihodi i prihodi njezinog supruga nisu bili dovoljni za dobivanje eurskog kredita. Navela je da joj nitko u banci, niti kod ovjere ugovora nije objašnjavao monetarnu politiku Hrvatske narodne banke i na razliku između CHF-a i EUR-a kao valuta, općenito je bilo govora o tome da je Švicarska stabilna država, slijedom čega je stabilna i njezina valuta. Nakon provedene konverzije kredita, otplata kredita bila je ipak nešto lakša, ali je i dalje ostao "grč" od onoga što su preživjeli tijekom otplate CHF kredita. U međuvremenu je kredit u cijelosti otplaćen.

14. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica predmetni ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., F,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. 2. Iz iskaza tužiteljice te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da ona ugovor nije sklopila u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji, u kojemu još uvijek stanuju. Da se radilo o potrošačkom ugovoru potvrđuje i činjenica da je tuženik tužiteljici ponudio konverziju kredita sukladno odredbama ZID ZPK/15, koji propis uređuje potrošačke kredite.

14. 3. Kako je tužiteljica sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

15. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

15. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

15. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

15. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

15. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

15. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužiteljica bila dužna otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

16. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

16. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

16. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

16. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužiteljici od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja i s najnižom kamatnom stopom te je takva vrsta ugovora u to vrijeme bila često u ponudi banaka, uključujući i tuženika. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila kreditno sposobna za dobivanje kredita s valutnom klauzulom u euru, pa je kredit s valutnom klauzulom u CHF-u za nju bio jedina opcija kreditiranja. Djelatnici tuženika tužiteljicu nisu upozorili na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega središnja hrvatska banka nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

16. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 16. studenoga 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika 21. studenoga 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

16. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

16. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drug i način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

16. 11. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da su joj djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju i jedinu opciju kreditiranja, a da ju nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužiteljicu kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih što se teško odrazilo na životni standard njezine obitelji. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na nju. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

17. 1. Tužiteljica je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražila utvrđenje ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a navedene odredbe sadržane su u stavku čl. 7. 1. predmetnog ugovora o kreditu.

17. 2. Sukladno gore navedenim utvrđenjima iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te sukladno gore navedenim utvrđenjima iz ovog postupka, osnovan je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi prema kojima je otplata kredita ugovorena uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, odnosno prema kojima se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan plaćanja te je sud prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev.

18. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat ila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. 1. U skladu s prijedlozima stranaka, a radi utvrđenja postojanja i visine tužiteljičinih tražbina prema tuženiku, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb.

19. 2. Financijski vještak je u svom nalazu naveo da je uvidom u specifikaciju uplata po kreditu iz prometa po kreditu i izračun konverzije predmetnog kredita s popisom uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. utvrdio kako su kunske uplate izvršene u razdoblju otplate obveza po CHF kreditu uzete u obzir u iznosu i vremenu (datum) za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu i to na način da su iste preračunavane u EUR primjenom srednjeg tečaja kreditora za EUR važećeg na dan stvarne uplate. Također je naveo da, imajući u vidu kako je poslovanje tuženika kao financijske institucije vrlo strogo regulirano zakonima i podzakonskim aktima te, osim revizorskog, podliježe posebnom nadzoru regulatora, kao i uzevši u obzir da je za ispravnost kalkulatora konverzije, u skladu s odredbom članka 19.d stavka 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik pribavio mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c toga zakona, vještak je zaključio da je tuženik i u konkretnom slučaju prilikom konverzije uzeo u obzir sve odredbe ZID ZPK/15.

19. 3. Nadalje, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila) da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. siječnja 2008.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 12.134,77 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika) . nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 8.166,00 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu).

19. 4. Ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni, i negativni), razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1.1.2008.) do izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 12.123,91 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) , a pojedini mjesečni iznosi dani su u stupcu 'k'' Tabele 1 iz nalaza. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenoj osnovi, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. (manje priznati iznos preplate) iznosi 8.145,31 EUR (koje se u cijelosti odnosi na glavnicu).

19. 5. Vještak je također utvrdio da iznos preostale glavnice na dan izračuna konverzije (30. rujna 2015.) koji je tuženik više obračunao u odnosu na iznos preostale glavnice kakva bi bila da se od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., odnosno do dana izračuna konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF prema HRK na dan isplate kredita, iznosi 2.678,06 EUR.

20. 1. Tužiteljica nije imala primjedbi na računska utvrđenja financijskog vještaka, ali je predložila sud da zanemari kao irelevantan dio izračuna vještaka, kojim je proveo uračunavanje preplate priznate konverzijom kredita u njezinu tražbinu po čl. 172. ZOO-a jer se radi o dugovanju banke prema tužiteljici koja je utvrđena konverzijom kredita i koja je namirena, dakle konzumirana i prebijena na način da su se s tim iznosom zatvarale obveze tužitelja po EUR kreditu. Istaknu la je i da je bilo kakvo potraživanje banke s osnova preplate priznate konverzijom kredita, a koje bi se uračunavalo u njezinu tražbinu , zastarjelo.

20. 2. Tuženik nije osporio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem je obračunata tečajna razlika s osnove navodne ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ali je osporio nalaz i mišljenje u dijelu u kojem je vještak izračunao razliku glavnice u konverziji te smatra da je nedospjelu glavnicu vještak trebao računati prema inicijalnom, a ne prema stvarnom otplatnom planu.

20. 3. Sud je ocijenio da navedene primjedbe stranaka na nalaz i mišljenje financijskog vještaka predstavljaju zapravo prigovore pravne naravi, o kojima je ovlašten odlučiti sud, slijedom čega od vještaka nije tražio očitovanje na takve primjedbe, niti dopunu nalaza i mišljenja, odnosno saslušanje vještaka na glavnoj raspravi.

20. 4. Financijski vještak izradio je nalaz i mišljenje u skladu sa zadatkom suda na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije te ga je sud u cijelosti prihvatio.

21. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi . Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu . Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

21. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: M 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljica tijekom postupka nije niti osporavala pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja proizlazi da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga, odredbe iz sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopila dodatak ugovoru o kreditu, prihvatila je sva prava i obveze iz istoga.

22. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj ica konverzijom kredita djelomično obeštećena zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita u iznosu od 60.959,09 kn ili 8.090,66 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015., a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a. Neosnovano tužiteljica tvrdi da se iznos preplate priznat prilikom konverzije kredita ne smije uračunati u tražbinu tužiteljice i da je takva tražbina banke prema tužiteljici u zastari, jer je tužiteljica u visini tog iznosa preplate djelomično obeštećena konverzijom kredita u odnosu na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta CHF kredita do konverzije i to na način da je taj iznos korišten za namirenje budućih anuiteta EUR kredita. Kada se iznos preplate priznat konverzijom kredita ne bi uračunavao u tužiteljičinu tražbinu s osnove preplaćenih anuiteta CHF kredita, tužiteljica bi taj iznos ostvarila dva puta: prvi puta nakon konverzije kredita u vidu smanjenih iznosa anuiteta EUR kredita sve dok se iznos preplate nije iskoristio i drugi puta temeljem predmetnog tužbenog zahtjeva.

22. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica u razdoblju do 30. rujna 2015., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatila svoju obvezu za iznos od 12.134,77 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 4.121,92 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno smatrati podmirenima iznosom preplate priznate konverzijom kredita od u cijelosti, nakon čega je za preostali dio preplate priznate konverzijom kredita potrebno umanjiti glavnu tražbinu s osnove preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do dana konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., tako da preostaje glavna tražbina u iznosu od 8.166,00 EUR. Dakle, iznosom preplate priznate konverzijom kredita namirene su zakonske zatezne kamate te dio glavne tražbine, a glavna tražbina po toj osnovi u preostalom iznosu od 8.166,00 EUR nije namirena, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužiteljica nije u cijelosti obeštećena za ono što je tuženiku preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

23. Tzv. negativne tečajne razlike, odnosno negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužiteljica platila u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine njezine tražbine, jer to nije ovlašten, niti dužan učiniti s obzirom da tuženik u odnosu na negativne tečajne razlike nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine njezine tražbine.

24. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.

25. Slijedom navedenog, sud je utvrdio tužiteljičinu tražbinu na način da je od zbroja iznosa preplaćenih mjesečnih anuiteta uslijed rasta tečaja (12.134,74 EUR) i izračunatih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do 30. rujna 2015. (4.121,92 EUR) oduzeo iznos preplate priznat konverzijom kredita (8.090,66 EUR) te je tako dobiven iznos od 8.166,00 EUR dosudio tužiteljici sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

26. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužiteljica potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita i to u iznosu od 2.678,06 EUR. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019 -36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To je utvrđeno i financijskom vještačenjem, prema kojemu je konverzija kredita u konkretnom slučaju provedena u skladu sa zakonom. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

26. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa preostale glavnice nakon konverzije.

27. 1. Tužiteljica je podneskom od 29. kolovoza 2025. tužbeni zahtjev postavila na način da je u zahtjevu pod točkom II. zatražila isplatu iznosa od 14.812,80 EUR, koji se sastoji od iznosa preplaćenih mjesečnih anuiteta CHF kredita do 30. rujna 2015. sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose do isplate i iznosa preostale glavnice nakon konverzije sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

27. 2. Pod točkom 6a) tužiteljica je zatražila isplatu tražbine dobivene zbrojem iznosa preplaćenih mjesečnih anuiteta CHF kredita do 30. rujna 2015. i izračunatih zakonskih zateznih kamata na te iznose, umanjeno za iznos preplate priznat konverzijom kredita, dok je pod točkom 6b) zatražila isplatu iznosa zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta CHF kredita od 30. rujna 2015.

27. 3. Tužiteljica je tužbene zahtjeve istaknula navodeći da se pod točkom 6a) petita sadrži prvi, a pod točkom 6b) petita drugi eventualni tužbeni zahtjev.

27. 4. Sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o kumulaciji tužbenih zahtjeva jer tužiteljica u prvom tužbenom zahtjevu pod točkom II. traži isplatu ukupne tražbine za koju smatra da joj pripada, a pod točkama 6a) i 6b) petita isplatu dijelova te iste tražbine, koji su sadržani i u točci II. petita. Stoga sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu iz točke II. petita zapravo odlučuje i o zahtjevima iz točke 6a) i 6b) , pa bi u slučaju odbijanja zahtjeva iz točke II. petita, a prihvaćanja zahtjeva iz točke 6a) ili 6b) petita izreka presude bila proturječna sama sebi, jer bi o istoj tražbini , odnosno o dijelovima iste, sud odlučio na različit način.

28. 1. Sud je stoga odlučivao o zahtjevu kako je isti postavljen pod točkom II. petita i to na gore opisan način, odnosno tako da je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta CHF kredita do 30. rujna 2025., s uračunavanjem iznosa preplate priznate konverzijom kredita sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a, što iznosi 8.166,00 EUR, a na taj iznos je tužiteljici dosudio zakonske zatezne kamate tekuće od 1. listopada 2015. do isplate, jer su do 30. rujna 2015. financijskim vještačenjem izračunate zakonske zatezne kamate, koje su u cijelosti namirene iznosom preplate utvrđene prilikom konverzije kredita.

28. 2. Sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na preostali iznos glavnice s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta CHF kredita do 30. rujna 2025., koji je zatvoren s dijelom preplate priznate konverzijom kredita (3.970,74 EUR) sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti, jer je u tom iznosu tužiteljica obeštećena iznosom preplate priznate konverzijom kredita.

28. 3. Sud je također odbio tužbeni zahtjev u odnosu na razliku preostale glavnice nakon konverzije kredita u iznosu od 2.678,06 EUR sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti.

28. 4. Konačno, sud je odbio tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta CHF kredita i to za razdoblje do 30. rujna 2015. jer su do toga dana zakonske zatezne kamate namirene u cijelosti dijelom preplate priznate konverzijom kredita.

29. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4., u vezi sa čl. 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.), a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 14.812,80 EUR. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev u tužbi, što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, sud je primijenio odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., tumačeći ih na način da bi dosuđivanje troškova postupka tuženiku kao trgovcu za povučeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, u slučaju kada se tužbeni zahtjev temelji na nepoštenim ugovornim odredbama na štetu potrošača, moglo imati učinak na potrošače u smislu da ih odvrati od traženja sudske zaštite zbog rizika od eventualne obveze plaćanja troškova trgovcu, jer u trenutku tužbe i prije provedenog vještačenja ne znaju točan iznos svoje tražbine, pa tužbeni zahtjev ne mogu u potpunosti točno postaviti. Kako tužiteljica prije provođenja financijskog vještačenja nije mogla znati za točan iznos svojih tražbina da bi ih mogla precizno istaknuti u tužbi, sud smanjenje tužbenog zahtjeva nije smatrao povlačenjem tužbe, a uspjeh stranaka u sporu odmjerio je prema posljednjem istaknutom tužbenom zahtjevu.

29. 2. Tužiteljica je kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražila isplatu iznosa od 14.812,80 EUR, a tužbeni zahtjev prihvaćen je u ukupnom iznosu od 8.166,00 EUR, dok je odbijen u preostalom iznosu od 5.141,71 EUR. Imajući u vidu iznos prihvaćenog tužbenog zahtjeva, tužiteljičin kvantitativni uspjeh u parnici iznosi 55,13%, dok tuženikov uspjeh iznosi 44,87%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnov tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (55,13%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice te je kod izračuna tužiteljičine tražbine potrebno uzeti u obzir i iznos preplate priznate konverzijom kredita, nakon čega je utvrđeno da je preostao manji dio nenamirene tražbine tužiteljice s osnova preplaćenih anuiteta CHF kredita nego što je to tužiteljica potraživala. Dakle, kvalitativni i kvantitativni uspjesi stranaka u parnici su približno jednaki.

29. 3. Sud je stoga odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, a kako su stranke u jednakim iznosima predujmile troškove financijskog vještačenja, sud je ocijenio da i u tom dijelu svaka stranka snosi svoje troškove.

30. 1. Punomoćnik tuženika zatražio je naknadu troškova delegacije predmeta i to naknadu putnih troškova od sjedišta ureda do sjedišta ove stalne službe za pristup na dva ročišta i to putne troškove u visini troškova javnog prijevoza na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb. 28. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

30. 2. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

30. 3. Punomoćniku tuženika dosuđeni su troškovi delegacije i to putni troškovi prema cijeni javnog željezničkog prijevoza na relaciji Zagreb – Zabok – Zagreb, koji prema javno objavljenom cjeniku iznose 6,48 EUR za dva smjera, pa za pristup na dva ročišta putni troškovi iznose 12,96 EUR.

31. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 21. listopada 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Roko Perić, Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 57

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točku VII. izreke