Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-47/2020-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u pravnoj stvari tužitelja ŠIBENSKA BISKUPIJA, ŽUPA GOSPE OD KARMELA, Pirovac, Dr. Franje Tuđmana 7, OIB: 97402322540, Franje Tuđmana 7, kojeg zastupa punomoćnica Nada Mikulandra, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Mikulandra & Malenica u Šibeniku, Stjepana Radića 14A, protiv tuženika Poljoprivredna zadruga PIROVČANKA, Pirovac, Trg Domovinskog rata 18, OIB: 14903327955, kojeg zastupa punomoćnik Šime Mrdeža, odvjetnik iz Šibenika, radi predaje u posjed nekretnina i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 3. rujna 2025., u prisutnosti zastupnika po zakonu tužitelja i njegove punomoćnice Nade Mikulandre, te zastupnika po zakonu tuženika i zamjenika njegova punomoćnika JS, te nakon ročišta radi objave i uručenja presude 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Dužan je tuženik POLJOPRIVREDNA ZADRUGA PIROVČANKA, OIB: 14903327955, Pirovac na ime ostvarene zakupnine i naknade za korištenje čest. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (prizemlje i prvi kat) te čest. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] isplatiti tužitelju ŠIBENSKA BISKUPIJA, Župa Gospe od Karmela, Pirovac, OIB: 97402322540 iznos od ukupno 26.858,97 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku, kako slijedi:

- na iznos od 9.600,00 eura od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

- na iznos od 9.600,00 eura od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

- na iznos od 7.658,97 eura od 1. siječnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu iznosa od 42.905,40 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- na iznos od 11.114,10 eura od 1. siječnja 2021. pa do isplate,

- na iznos od 13.344,47 eura od 1. siječnja 2022. pa do isplate, - na iznos od 18.447,25 eura od 1. siječnja 2023. pa do isplate.

i

r j e š e n j e

I. Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 8. travnja 2025.

II. Odbacuje se tužba u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu iznosa od 157.102,79 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

III. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu koji se odnosi na zahtjev na predaju u posjed nekretnina oznake čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o [katastarska općina], te predaju u posjed nekretnine oznake čest. zgr. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] B k. o. [katastarska općina].

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prvotno Općinskom sudu u Šibeniku podnio tužbu u kojoj navodi da je vlasnik nekretnina oznake čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], a koje nekretnine u naravi predstavljaju zemljišta sa zgradom. Pojašnjava da su označene nekretnine tužitelju bile oduzete, a kroz postupak temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19. – dalje ZON), djelomičnim rješenjem od 15. lipnja 1999. i vraćen u vlasništvo.

Kroz cijelo razdoblje od oduzimanja predmetnih nekretnina tužitelju, da ih posjeduje i ekonomski iskorištava tuženik, za kojeg tužitelj smatra da je od donošenja djelomičnog rješenja po povratu, svakako od pravomoćnosti tog rješenja 22. ožujka 2007. nepošteni posjednik. Usprkos činjenici da ga je tužitelj pozivao na predaju nekretnina, tuženik da to odbija učiniti. Zbog navedenog tužitelj smatra da mu pripada naknada i to primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje ZOO), sve s obzirom na kvalitetu tuženikovog posjeda u smislu odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje ZV).

Tužitelj u tužbi pojašnjava da tuženik nekretninu oznake čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa] koja se nekretnina sastoji od prizemlja neto površine 71 m2 i kata površine 71,45 m2 koristi na način da je i prizemlje iznajmio ugostiteljskom objektu u vlasništvu NS odnosno njegovom obrtu [obrt], dok kat koristi za svoju trgovinu. Nekretninu oznake čest. zgr. [katastarska čestica] koja se nalazi u [adresa] u [adresa] koristi tako da prizemlje površine 122 m2 koristi za svoju mesnicu (21,72 m2), dok je u drugom dijelu stara zapuštena uljara (više od 101 m2), a prvi kat da je dao na korištenje mjesnom glazbenom orkestru. Nadalje, navodi da parnične stranke vode i postupak pred Općinskim sudom u Šibeniku pod poslovnim brojem P-676/09 u kojem postupku ovdje tuženik od ovdje tužitelja traži naknadu za ulaganja na objektu na čest. zgr. [katastarska čestica], da ovdje tužitelj ulaganja ne osporava, ali da ne priznaje utuženi iznos kojeg smatra nerealnim. Isto tako spomenuti postupak tužitelj smatra bitnim i za ovaj spor jer da je tužitelj u tom postupku iznio prigovor radi prijeboja te da je u prijeboj stavio iznos naknade koju mu ovdje tuženik duguje za korištenje nekretnina od ožujka 2007. do lipnja 2011. Također napominje da je iz ponašanja tuženika očito da će se bespravno korištenje tužiteljevih nekretnina nastaviti i nakon podnošenja tužbe pa tužitelj smatra da ima pravo obračunati naknadu počevši od lipnja 2011., pa do predaje nekretnina u posjed tužitelju. Tužitelj ističe da je visinu svog tužbenog zahtjeva utvrdio temeljem podataka nadležnog poreznog tijela.

1.1. Podneskom od 28. listopada 2020. (ls 46-51) tužitelj je, sukladno rješenju suda od 26. lipnja 2020. uredio svoj tužbeni zahtjev, te pojasnio činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva. U bitnome, činjenično ponavlja navode iz tužbe tvrdeći da tuženik bez osnove koristi nekretnine koje su mu vraćene u postupku naknade za ranije oduzetu imovinu. U točki 2. podneska sada ističe da trpi štetu u vidu izmakle koristi a koja se ogleda u zakupnini koju ostvaruje tužitelj i to od lipnja 2011. pa sve do predaje nekretnina u posjed tužitelja. U odnosu na dijelove nekretnina koje tuženik ne iznajmljuje, tužitelj smatra da trpi štetu u vidu izmakle dobiti koju bi mogao ostvariti da su nekretnine u njegovom posjedu kada bi ih sam mogao iznajmljivati. Također napominje i da je među strankama izgledan spor o pravu tuženika na retenciju dok mu tužitelj ne naknadi ulaganja, a u smislu odredbe čl. 49. st. 3. ZON-a, pri čemu tvrdi i da bez obzira na osnovanost toga prava tuženik svakako ne može raspolagati na spornim nekretninama na način da ostvaruje prihode iz tih nekretnina odnosno da ostvaruje dobit. Isto tako smatra da pravo retencije ne daje tuženiku ovlaštenja da otuđi, optereti ili na drugi način naplatno raspolaže tužiteljevom nekretninom, a osim toga i da odredba čl. 42. st. 3. ZON-a ne isključuje odredbe ZV-a, kao ni odredbe čl. 72. do 78. ZOO-a. Traži predaju u posjed.

1.2. Konačno, treba naglasiti da je tužitelj, nakon provedenog vještačenja ponovno uredio svoj tužbeni zahtjev i to podneskom od 8. travnja 2025. (str. spisa 320-322) pri čemu je uz tužbeni zahtjev iznio i navod prema kojemu tužbu uređuje budući je raniji tužbeni zahtjev bio postavljen u valuti hrvatske kune, a uz to pojašnjava da iz zahtjeva za isplatu izostavlja iznos koji bi se odnosio na korištenje gornje etaže čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za koju je utvrđeno da je djelomično koristi Mjesni glazbeni orkestar. Zbog toga, tužitelj ističe da se utuženi iznos odnosi na korištenje svih dijelova čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (caffe bar i trgovina), te dio čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (prostor mesnice i uljare).

1.3. U odnosu na tužbu, treba napomenuti da se Općinski sud u Šibeniku u ovoj pravnoj stvari rješenjem poslovni broj 11 P-413/2016 od 10. ožujka 2016. oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio ovom sudu. Protiv tog rješenja tužitelj je podnio žalbu koja je odbijena rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž- 677/2016 od 20. srpnja 2017.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (ls 100-102) navodi kako se u cijelosti protivi postavljenom tužbenom zahtjevu. Smatra da tužitelju ne pripada nikakvo pravo na naknadu na ime zakupnine i korištenja spornih nekretnina, niti je ovlašten tražiti predaju u posjed nekretninu oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ovo stoga jer da tužitelj zna da se pred Općinskim sudom u Šibeniku vodi parnični postupak pod poslovnim brojem P-1350/2018 u kojem je postupku, u trenutku davanja odgovora na tužbu bila donesena presuda prema kojoj je ovdje tužitelj ovdje tuženiku dužan isplatiti 172.274,21 euro (1.298.000,00 kuna), te je istovremeno odbijen prigovor radi prijeboja kojega je u tom postupku istaknuo ovdje tužitelj. Zbog navedenog tuženik smatra da je o tužiteljevom zahtjevu za isplatu odlučeno presudom Općinskog suda u Šibeniku, te da je taj zahtjev odbijen.

Što se tiče predaje u posjed spornih nekretnina tuženik se poziva na pravo zadržanja (retencije) iz čl. 49. st. 3. ZON-a, te smatra da sporne nekretnine nije dužan vratiti tužitelju sve dok mu ne bude isplaćena naknada za izvršena ulaganja.

2.1. Odgovor na tužbu u ovoj pravnoj stvari 4. svibnja 2021. (ls 104-105) u spis je dostavio i zastupnik po zakonu tuženika. U bitnome, i u tom se odgovoru na tužbu tuženik poziva na činjenice iznesene u pisanom odgovoru kojega je dostavio njegov punomoćnik Šime Mrdeža. I u ovom se odgovoru na tužbu tuženik poziva na odredbe čl. 49. ZON-a, te ponovno ističe kako je neosnovan navod ovdje tužitelja da je pred Općinskim sudom u Šibeniku ovdje tuženik nerealno i previsoko obračunao izvršena ulaganja na spornim nekretninama. Smatra da, dok mu se ne isplate izvršena ulaganja, nema obvezu predati nekretnine u posjed ovdje tužitelju.

2.2. Što se tiče procesnih radnji tuženika, on je tijekom postupka uz odgovor na tužbu podnio i protutužbu i to podneskom od 2. rujna 2025. (str. spisa 333-378). U odnosu na protutužbu sud je raspravnim rješenjem s ročišta od 3. rujna 2025. (str. spisa 397) razdvojio postupak i odlučio da će se o protutužbenom zahtjevu odlučiti u drugom postupku pod novim poslovnim brojem.

Također je iznio i više procesnih prigovora. Tako se protivio preinaci tužbe nakon što je tužitelj u spis dostavio podnesak od 8. travnja 2025.

Na ročištu od 3. rujna 2025. prigovorio je aktivnoj legitimaciji tužitelja navodeći da postoji proturječje u označavanju tužitelja, jer da je kao tužitelj navedena Šibenska biskupija, Župa Gospe od Karmela, a da su to dvije različite pravne osobe.

3. U dokaznom postupku sud je saslušao zakonske zastupnike stranaka i to don AS i BS (str. spisa 227-228).

Zastupnik po zakonu tužitelja don AS u svom iskazu na ročištu od 9. listopada 2024. ističe da je župnik u [adresa] od 2006., te da je stanje sa spornim nekretninama zatekao i da potječe iz razdoblja prije 2006. Pojašnjava da sporne nekretnine u naravi predstavljaju dvije zgrade koje su 2006. bile u posjedu tuženika. U jednoj od njih funkcionirao je ugostiteljski objekt, kafić, a u drugoj zgradi da je jedno vrijeme bila uljara koja je prestala raditi, odnosno mesnica. U trenutku njegovog iskazivanja da je jedna zgrada ispražnjena dok u drugoj još uvijek radi kafić, s tim da od 2023. ugovor s vlasnikom kafića ima ovdje tužitelj. Navodi da je tužitelju prostor vraćen temeljem odredbi ZON-a, te da se ne sjeća kada je točno doneseno rješenje. Potvrđuje da su stranke spor pokušale riješiti mirnim putem, ali da do dogovora nije došlo.

Zastupnik po zakonu tuženika BS navodi da je upravitelj zadruge od 13. kolovoza 1985., te da je zadruga pravo korištenja spornih nekretnina imala od 1966. Pojašnjava da je čak jedna od dvije zgrade 1987. izgrađena ponovno jer se dotad radilo o ruševini i da je to sve utvrđeno u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku. Potvrđuje i da je tuženik cijelo vrijeme od povrata imovine koristio pravo retencije. Također, da je tuženik plaćao sve obveze za sporne objekte, te da su neosnovane tvrdnje da tuženik nije imao pravo nekretnine i ekonomski koristiti, posebno kada se zna da je osnovano njegovo pravo zadržanja, sve do pravomoćnosti odluke u parničnom postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku, poslovni broj P- 1350/18, odnosno sve do 1. veljače 2023. Isto tako navodi da je tuženik bio upisan kao vlasnik nekretnina i za vrijeme izgradnje odnosno obnove jedne od zgrada. Tvrdi da kao upravitelj nije imao saznanja da bi nekretnine bile povezane s crkvom. Potvrđuje da je u jednoj od zgrada dugi niz godina kafić, u istom objektu na katu da je bio zadružni dućan odnosno trgovina tekstila, dok je u drugom objektu tuženik neko vrijeme imao svoju mesnicu, ali je prostor u cijelosti iseljen 2007., odnosno od pravomoćnosti rješenja o povratu.

3.1. Na okolnost visine zakupnine provedeno je vještačenje po vještaku Vladi Vukelji (pisani nalaz i mišljenje na str. spisa 290-318), s tim da je vještak i usmeno iskazivao na ročištu od 3. rujna 2025. (str. spisa 397-398).

Na ročištu od 3. rujna 2025. vještak Vukelja u cijelosti potvrđuje navode svog pisanog nalaza i mišljenja, a kojim je nalazom i mišljenjem utvrdio ekonomsku vrijednost zakupnine nekretnina oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zasebno za svaki pojedini prostor. Na ročištu također otklanja prigovore tuženika iz podneska od 25. travnja 2025. (str. spisa 325-326), posebno u onom dijelu koji se tiče utvrđenja koja su zapravo predmet vještačenja i obveza vještaka. Tako navodi da je doista došlo do razlike u procjenama tržišnih iznosa zakupnine u odnosu na njegovo vještačenje pred Općinskim sudom u Šibeniku, a koju razliku objašnjava promjenom na tržištu nekretnina tijekom vremena koje je proteklo od vještačenja u tom postupku. Napominje da njegovo vještačenje sadrži podatke i utvrđenja na temelju analize trenutno važećih podataka o visinama zakupnine na području općine [adresa]. Pojašnjava i da je on u svom vještačenju obuhvatio procjenu zakupnine za svaki pojedini prostor u dva objekta, ali da je pravno pitanje ima li tužitelj pravo potraživati naknadu za sve prostore, te da to nije bio zadatak vještaka. Isto tako, objašnjava da visina zakupnine ovisi o stvarnom stanju prostora, pri čemu posebno ukazuje da je prostor uljare neuređen i nepodesan za korištenje, ali da je on u svom nalazu i mišljenju utvrdio moguće iznose zakupnine u situaciji kada bi se prostor mogao koristiti. Posebno ističe da se u svom nalazu i mišljenju nije bavio pravnim pitanjima, te da u tom dijelu ne može odgovoriti na prigovore tuženika iz ranije spomenutog podneska. S obzirom na ovakav iskaz vještaka Vukelje, za ukazati je da sudu prileži pisani nalaz i mišljenje od 27. ožujka 2025., a u kojem je vještak pojasnio primijenjene metode, iznio tehnički opis i lokaciju nekretnine, te u konačnici (tablica na str. spisa 316) utvrdio mjesečni i kvartalni iznos zakupnine svakog pojedinačnog prostora i to za razdoblje od 2011. do konca 2022. godine.

Ovdje treba reći da je sud u cijelosti prihvatio vještački nalaz i mišljenje smatrajući ga stručnim i objektivnim. Vještak je izvršio nalog suda te sudu dostavio tražene podatke. Po ocjeni suda uspješno je otklonio prigovore punomoćnika tuženika koji se odnose na utvrđenu visinu zakupnine, te prigovor da je nalaz nelogičan kada ga se usporedi sa nalazom istog vještaka iz predmeta Općinskog suda u Šibeniku. Naime, sud smatra da je vještak pojasnio zbog čega je primjerice utvrdio viši iznos zakupnine za prostor na katu objekta u odnosu na prizemlje, te zbog čega je utvrdio različite iznose za iste prostore, a kada se ovaj njegov nalaz i mišljenje usporede s onim što je utvrdio pred Općinskim sudom u Šibeniku.

Konačno, za istaknuti je da je veći dio prigovora tuženika na provedeno vještačenje zapravo prigovor na način na koji je sud odredio vještačenje (primjerice vremensko razdoblje), te na pravna pitanja, a o kojim pitanjima vještak ne daje svoj sud.

Što se tiče samog vještačenja, sud nije prihvatio prijedlog tuženika s ročišta od 3. rujna 2025. kada je predložio dopuniti vještačenje na način da vještak financijske struke utvrdi postoji li preklapanje ovdje spornog potraživanja tužitelja s potraživanjem tuženika, odnosno postoji li preklapanje međusobnih tražbina iz prigovora radi prijeboja o kojem je odlučio Županijski sud u Rijeci. U ovom dijelu sud smatra da se ta činjenica može i treba utvrditi pregledom spisa Općinskog suda u Šibeniku, odnosno da je vidljiva posebno iz obrazloženja odluke Županijskog suda u Rijeci.

3.2. Pregledane su i isprave u spisu, i to: djelomično rješenje Ureda za imovinsko- pravne poslove šibensko-kninske županije od 15. lipnja 1999. (l.s. 8-13), potvrda Biskupije Šibenske (l.s. 14), zapisnik o očevidu Općinskog suda u Šibeniku (l.s. 21-23 i 186-188), nalaz vještaka Ante Stošića u predmetu Općinskog suda u Šibeniku broj P- 676/09, kasnije P-1350/18 (l.s. 24-31), zk izvatke (l.s. 53-55), rješenje Skupštine Općine Šibenik od 18. srpnja 1967. (l.s. 56-58), zapisnike Ureda za imovinsko-pravne poslove šibensko-kninske županije od 24. veljače 1999. i 26. travnja 1999. (l.s. 65-66 i 78-80), rješenje Ministarstva pravosuđa,uprave i lokalne samouprave, Uprave za građansko pravo od 18. svibnja 2002. (l.s. 67-69), presuda Upravnog suda RH poslovni broj Us-6125/2002 od 21. prosinca 2006. (l.s. 70-73), dopis Porezne uprave, Ispostave Šibenik (l.s. 74), izvadak iz evidencije pravnih osoba Katoličke crkve u RH (l.s. 76), skicu lica mjesta (l.s. 77), nalaz i mišljenje vještaka Vlade Vukelje u predmetu Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-676/09, kasnije P-1350/18 (l.s. 84-91), presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj 2P-1350/18 od 9. siječnja 2020. (l.s. 106-117, 139-150 i 232-243), podnesak ovdje tužitelja u predmetu Općinskog suda u Šibeniku P-676/09, kasnije P-1350/18 (l.s. 124-133), rješenje Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2080/2017 od 6. lipnja 2018. (l.s. 134-136), ugovori o najmu (l.s. 155-171), rješenje Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba Tisno, poslovni broj Z-234/13 od 11. ožujka 2013. (l.s. 189-190), ugovor od 6. listopada 2014. (l.s. 191- 192), prijedlozi ugovora (l.s. 193-194 i 270-273), presuda Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-2405/2020 od 1. veljače 2023. (l.s. 200-209 i 244-253), zapisnik o primopredaji od 14. ožujka 2023. (l.s. 230) i od 6. veljače 2023. (l.s.275-276) i podnesci ovdje tužitelja u predmetu Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-676/09, kasnije P-1350/18 (l.s. 416-438).

3.3. Sud je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1350/18, ranije P-676/09 iz kojeg je spisa preslikao i priložio ovom predmetu neke od isprava, a koje su taksativno navedene u točki 3.2. obrazloženja.

3.4. Sud nije provodio daljnje dokaze smatrajući da je provedenim dokaznim postupkom utvrdio sve činjenice odlučne za razrješenje ovog spora.

4. Prema odredbi čl. 219. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

5. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 226.867,16 eura, a koji zahtjev temelji na činjenici da je tuženik bez osnove koristio njegove nekretnine oznake čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina].

8. U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporna identifikacija nekretnina označenih u tužbi, nije sporno što one predstavljaju u naravi, kao ni činjenica da je tuženik imao pravo njihovog korištenja sve dok nisu vraćene tužitelju u postupku pred upravnim tijelima, a temeljem odredbi ZON-a.

Nije nadalje sporno da je, u vezi s isplatom naknade za korištenje nekretnina te izvršena ulaganja, između istih stranaka u obrnutim procesnim ulogama vođen parnični postupak pred Općinskim sudom u Šibeniku pod poslovnim brojem P- 1350/2018. U tom je postupku donesena nepravomoćna presuda poslovni broj 2P- 1350/2018 9. siječnja 2020., kojom je presudom naloženo ovdje tužitelju da ovdje tuženiku s osnove ulaganja u sporne nekretnine isplati iznos od 172.274,21 euro / 1.298.000,00 kuna. U tom je postupku, a što proizlazi iz označene presude ovdje tužitelj, tamo tuženik, istakao prigovor radi prebijanja, te je u prijeboj stavio iznos naknade za neovlašteno korištenje spornih , pri čemu se ovdje tuženik pozivao na pravo retencije iz čl. 49. st. 3. ZON-a.

Iako je prvostupanjskom presudom prigovor radi prijeboja odbijen, taj je prigovor prihvaćen drugostupanjskom odlukom, presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2405/2020 od 1. veljače 2023. (l.s. 244-253). Naime, tom je presudom drugostupanjski sud preinačio ranije spomenutu prvostupanjsku presudu i to upravo u dijelu koji se odnosi na istaknuti prigovor radi prijeboja, te je presudio na način da je utvrdio kako postoji potraživanje ovdje tuženika (u tom postupku tužitelja) u iznosu od 172.274,21 euro, s osnove izvršenih ulaganja, ali da postoji i potraživanje ovdje tužitelja (tamo tuženika) s osnove neovlaštenog korištenja nekretnina u iznosu od 173.323,64 eura, te je do iznosa od 172.274,21 euro prebio međusobne tražbine stranaka, a što stranke također ne spore tijekom ovog parničnog postupka.

8.1. Između stranaka je sporno ima li tužitelj pravo na naknadu za korištenje nekretnina od strane tuženika u utuženom razdoblju, a do veljače, odnosno ožujka 2023. kada su predane u posjed tužitelju.

9. Na temelju provedenog dokaznog postupka, odnosno saslušanjem zakonskih zastupnika stranaka, provedenim vještačenjem, te pregledom isprava priloženih od strane tužitelja i tuženika, odnosno preslikanih iz predmeta Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1350/18 sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- nekretnine naznačene u tužbi označene su kao čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica], sve k. o. [katastarska općina], u naravi predstavljaju dvije zgrade u [adresa] sa više prostora, a koji su opisani kao caffe bar s pomoćnim prostorijama i trgovina tekstila (čest. zgr. [katastarska čestica]), te mesnica i uljara (čest. zgr. [katastarska čestica]) pri čemu su provedenim dokazima utvrđene i površine tih nekretnina;

- nekretnine čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] vraćene su tužitelju u postupku povrata imovine prema odredbama ZON-a, a temeljem djelomičnog rješenja odjela za imovinsko-pravne poslove Šibensko-kninske županije još iz 1990., s tim da je navedeno rješenje potvrđeno i rješenjem nadležnog Ministarstva 2002., a u upravnom postupku odbijena je i tužba ovdje tuženika podnesena Upravnom sudu;

- na nekretninama oznake čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ovdje tuženik je imao pravo korištenja nakon što su mu nekretnine dodijeljene na korištenje rješenjem tadašnje Komisije za nacionalizaciju pri NOO Tijesno od 26. lipnja 1959. (obrazloženje rješenja na listu spisa 56), s tim da je pravo korištenja bilo upisano u zemljišne knjige (rješenje Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba Tisno, zk odjel);

- ovdje parnične stranke, vezano uz navedene nekretnine, vodile su parnični postupak pred Općinskim sudom u Šibeniku, najprije pod poslovnim brojem P-676/09, a nakon što je ukinuta prvostupanjska presuda pod poslovnim brojem P-1350/18;

- u tom parničnom postupku ovdje tuženik je u svojstvu tužitelja tražio naknadu za izvršena ulaganja u označene nekretnine, a tijekom tog postupka ovdje tužitelj je kao tuženik iznio prigovor radi prijeboja s tim da je u prijeboj stavio svoju protutražbinu s osnove neovlaštenog korištenja nekretnina od strane ovdje tuženika tamo tužitelja;

- navedeni postupak završen je presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž- 2405/2020 od 1. veljače 2023. kojom je presudom preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-1350/18 od 9. siječnja 2020. i to na način da je drugostupanjski sud utvrdio da postoji tražbina ovdje tuženika prema ovdje tužitelju u iznosu od 172.274,21 eura s osnove izvršenih ulaganja, da postoji tražbina ovdje tužitelja prema ovdje tuženiku u iznosu od 173.323,64 eura s osnove neovlaštenog korištenja nekretnina, te je izvršen prijeboj tih tražbina do iznosa od 172.274,21 eura;

- u tom postupku ovdje tužitelj je prigovor radi prijeboja iznio u dva podneska, s tim da je najprije u prijeboj stavio tražbinu koju je specificirao u mjesečnim iznosima za razdoblje od 1. svibnja 2007. do 1. lipnja 2011., a potom, u drugom podnesku tražbinu u iznosu od oko 2.200.000,00 kuna za razdoblje nakon 1. lipnja 2011.;

- preinačivši prvostupanjsku presudu Županijski sud u Rijeci, kako je ranije navedeno utvrdio je osnovanim prigovor radi prijeboja ovdje tužitelja, istaknut u ta dva podneska i to za iznos od 173.323,64 eura s tim da je izvršio prijeboj do visine protutražbine ovdje tuženika od 172.274,21 euro, a za razdoblje do presuđenja u tom postupku;

- nekretnine iz tužbe tuženik je tijekom vremena koristio kao trgovinu tekstila, mesnicu, prostor za rad lokalnog glazbenog orkestra, caffe bar koji je dan u zakup, te neuređeni prostor u kojem je izvorno bila uljara, što sve proizlazi iz zapisnika o očevidu i vještačenja pred Općinskim sudom u Šibeniku, priloženih ugovora o zakupu caffe bara, vještačenja Vlade Vukelje u ovom postupku, te iskaza zakonskih zastupnika stranaka;

- predmetne nekretnine bile su u posjedu tuženika do primopredaje o kojima su sastavljeni zapisnici 14. ožujka 2023. za čest. zgr. [katastarska čestica] (l.s. 230) i 6. veljače 2023. za čest. zgr. [katastarska čestica] (l.s.275-276) a iz čega slijedi da je tuženik tužitelju u posjed vratio prostor caffe bara i trgovine tekstila 14. ožujka 2023., a prostor uljare i mesnice prije toga 6. veljače 2023.;

- tuženik je od 2020. pa nadalje stvarno naplatno koristio isključivo prostor caffe bara i pomoćnih prostorija u čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], dok u tom razdoblju ostali prostori nisu bili naplatno korišteni iako su bili u posjedu tuženika;

- prostori mesnice i trgovine tekstila nisu naplatno korišteni od strane tuženika niti za njegove potrebe najmanje od 2016., a prostor uljare nije bio uređen niti je bio u uporabljivom stanju, što sve proizlazi iz isprava preslikanih iz predmeta Općinskog suda u Šibeniku, posebno zapisnika o očevidu odnosno tamo provedenih vještačenja te isprava Ureda za imovinsko-pravne poslove šibensko-kninske županije posebno priloženih zapisnika o očevidu;

- tužitelj ima pravo na isplatu naknade za korištenje prostora caffe bara i pomoćnih prostorija, a koji se nalazi u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to za razdoblje 2020., 2021. i 2022. godine, pri čemu za prve dvije godine ima pravo na naknadu od 9.600,00 eura godišnje koliko je ugovorio i naplatio sa zakupnikom, a za 2022. u iznosu od 7.011,96 eura koliko je utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju, a kraj činjenice da u odnosu na taj dio visine tužbenog zahtjeva spisu ne prileže drugi dokazi.

10. Odlučujući o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva sud smatra nužnim najprije se odrediti prema tuženikovim procesnopravnim prigovorima, odnosno protivljenju preinaci tužbe, prigovoru na način označavanja tužitelja u ovoj pravnoj stvari, te prigovor dvostruke litispendencije, kao i djelomičnom povlačenju tužbe od strane tužitelja.

10.1. U odnosu na rješenje o povlačenju tužbe, za naglasiti je da je tužitelj na ročištu od 9. listopada 2024. (str. spisa 226-227) djelomično povukao tužbu, i to u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na predaju u posjed ovdje spornih nekretnina, odnosno čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. zgr. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina], a punomoćnik tuženika je na istom ročištu izjavio kako pristaje na takvo, djelomično povlačenje. Odredbom čl. 193. st. 2. ZPP-a propisano je da se tužba može povući sve do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane, pa u konkretnom slučaju proizlazi da su ispunjene pretpostavke za povlačenje tužbe što je sud utvrdio u izreci rješenja koje je rješenje dio odluke u ovom postupku.

10.2. Što se tiče tuženikovog protivljenja preinaci tužbe, treba reći da je tužitelj nakon podnošenja tužbe u dva navrata precizirao tužbeni zahtjev i to najprije podneskom od 28. listopada 2020. (list spisa 46-52), a sukladno nalogu suda od 26. listopada (list spisa 43), a onda i podneskom od 8. travnja 2025. nakon provedenog vještačenja (stranica spisa 320-322).

Neće biti sporno da je tužitelj, u konačnici, povećao iznos tražbine čiju naplatu traži tužbom, jer to proizlazi iz činjenice da konačno uređenim tužbenim zahtjevom potražuje ukupno 226.867,17 eura uvećano za zatezne kamate, umjesto iznosa navedenih u podnesku od 26. listopada 2020. od oko 140.000,00 eura.

Međutim, po mišljenju suda, s obzirom da je posljednji zahtjev postavljen nakon vještačenja kojim je tržišna visina zakupnine, radi se o situaciji iz čl. 190. st. 2. ZPP- a.

Osim toga, s obzirom na karakter tužbenog zahtjeva i razdoblje na koje se isti odnosi, valja ukazati i na odredbu čl.186. c st. 1 ZPP-a.

S obzirom na navedeno sud je dopustio preinaku tužbe kao u izreci rješenja.

10.3. U odnosu na prigovor pogrešnog označavanja naziva tužitelja, sud ga smatra neosnovanim i u cijelosti prihvaća obrazloženje punomoćnice tužitelja s ročišta od 3. rujna 2025. (stranica 3. raspravnog zapisnika), a osnovanost obrazloženja proizlazi i iz potvrda Šibenske biskupije i javnog registra nadležnog upravnog tijela koji su priloženi spisu (list spisa 14 i 76). Prihvaćanje ovog tuženikovog prigovora predstavljalo bi pretjerani formalizam, a oznaka tužitelja je u skladu s odredbom čl. 186. ZPP-a i posve je jasno tko je tužitelj u ovoj pravnoj stvari.

10.4. Što se tiče prigovora koji sadržajno predstavlja prigovor dvostruke litispendencije, sud će se o njemu očitovati kasnije u obrazloženju, a u dijelu u kojem se iznose razlozi odbacivanja dijela tužbe.

11. Iz provedenog dokaznog postupka sud zaključuje da su sporne nekretnine rješenjem ranije Skupštine općine Šibenik dodijeljene na korištenje ovdje tuženiku, odnosno njegovom predniku, s tim da su prethodno oduzete upravo ovdje tužitelju i to na temelju odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine. Ta činjenica između stranaka nije sporna, a uz to spisu prileži i rješenje bivše Skupštine općine Šibenik od 16. srpnja 1967. (list spisa 56 do 58) kojim je rješenjem utvrđena naknada za oduzete nekretnine. Pritom je za istaknuti da takvo utvrđenje proizlazi i iz rješenja Ureda za imovinsko-pravne poslove Šibensko –kninske županije od 15. lipnja 1999. godine (list spisa 8 do 13). Osim toga, tuženik je pravo korištenja upisao i u zemljišne knjige što proizlazi iz rješenja Općinskog suda u Šibeniku, Stalna služba u Tisnom (list spisa 189 i 190).

Nadalje, dokazano je, a što stranke i ne spore, da su nekretnine vraćene tužitelju i to upravo netom spomenutim (djelomičnim) rješenjem, koje je potvrđeno odlukom nadležnog drugostupanjskog tijela (rješenje na listu spisa 67 do 69), i protiv koje je drugostupanjske odluke odbijena upravna tužba.

Nije sporno niti da je povrat izvršen temeljem odredbi ZON-a koja je činjenica bitna u pogledu primjene materijalnog prava, posebno u dijelu tuženikovih prigovora koji se odnose na isplatu naknade za izvršena ulaganja.

11.1. Naime, ovdje parnične stranke, vezano uz ulaganja ovdje tuženika vodile su spor pred Općinskim sudom u Šibeniku (najprije pod poslovnim brojem P-676/09, a nakon što je ukinuta prvostupanjska presuda pod brojem P-1350/2018). Taj je postupak pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 2405/2020 od 1. veljače 2023 (list spisa 244 do 253).

U tom postupku je ovdje tuženik, u svojstvu tužitelja, od ovdje tužitelja, tamo tuženika, tražio isplatu na ime izvršenih ulaganja , s tim da je protivna strana (ovdje tužitelj) istaknula prigovor radi prijeboja.

Ovaj je parnični postupak bitan za odluku u ovoj pravnoj stvari jer utvrđenje iz tog postupka predstavljaju neke od odlučnih činjenica u ovom sporu.

Naime, u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku koji je započet još 2009. godine bilo je naloženo ovdje tužitelju, tamo tuženiku isplatiti ovdje tuženiku, tamo tužitelju na ime izvršenih ulaganja iznos od 1.298.000,00 kuna, a odbijen je istaknut prigovor radi prijeboja (presuda na listu spisa 232-243).

Drugostupanjski, Županijski sud u Rijeci prihvatio je žalbu ovdje tužitelja, tuženika u tom postupku, na način da je ocijenio osnovanim istaknuti prigovor radi prijeboja i utvrdio da postoji potraživanje ovdje tuženika prema ovdje tužitelju u iznosu od 172.274,21 eura/1.298.000,00 kuna uvećano za zatezne kamate.

Istom je odlukom utvrđeno da postoji potraživanje ovdje tužitelja (tamo tuženika) od 173.323,64 eura/1.305.907,00 kuna s osnove korištenja spornih nekretnina od strane Pirovčanke PZ, te je izvršen prijeboj međusobnih tražbina do iznosa od 172.274,21 eura (presuda na listu spisa 244-253).

Sud je izvršio uvid u spis Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1350/18 (ranije P-676/09), te su, između ostalog, preslikani podnesci kojima je ovdje tužitelj u tom postupku iznio prigovor radi prijeboja.

Na listu spisa 124-133 prileži podnesak od 1. ožujka 2016. u kojem ovdje tužitelj iznosi procesnopravni prigovor radi prebijanja specificirajući svoju tražbinu na ime naknade za korištenje ovdje spornih nekretnina i to za razdoblje od 1. svibnja 2007. do 1. lipnja 2011., s tim da u točki III. podneska navodi da se radi o iznosu od 1.432.500,00 kuna.

Spisu, zatim prileži i podnesak ovdje tužitelja od 25. svibnja 2016. (str. spisa 427-429) iz kojeg podneska je razvidno da ovdje tužitelj tada u prijeboj stavlja iznos od ''minimalno 2,2 milijuna kuna uvećano za kamate'' i to za daljnji period od 2012. Iz sadržaja ranije spomenute odluke Županijskog suda u Rijeci od 1. veljače 2023. (posebno izreke i točki 14. i 24. obrazloženja) proizlazi da je u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku izvršen prijeboj međusobnih tražbina ovdje parničnih stranaka do donošenja presude. Na takav zaključak, osim drugostupanjske odluke, ukazuje već i matematički izračun iznosa iz podnesaka kojima je taj prigovor istaknut. Naime, u prvom podnesku (za razdoblje od 2007. do 2011.) ovdje tužitelj je specificirao pojedinačne, mjesečne iznose svoje tražbine, na način da je zapravo (što proizlazi iz drugostupanjske odluke) tražio mjesečni iznos od 1.072,00 eura za nekih 50 mjeseci. Taj iznos je značajno manji od visine njegove tražbine stavljene u prijeboj (u tom podnesku specificira iznos od ukupno 54.672,00 eura), a koja je tražbina utvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci. U drugom podnesku on u prijeboj stavlja iznos od oko 2.200.000,00 kuna, a sud utvrđuje da je osnovana i njegova tražbina za iznos od 173.323,64 eura i stavlja u prijeboj iznos od 172.274,21 euro, što onda nesumnjivo znači da je izvršen prijeboj tražbina i za razdoblje nakon 2011. godine, odnosno do donošenja presude, kako zaključuje i Županijski sud u Rijeci. Kako sud odluku, odnosno presudu, donosi na temelju dokaza provedenih i činjenica utvrđenih do zaključenja glavne rasprave, to je prema shvaćanju ovoga suda izvršen prijeboj međusobnih tražbina do donošenja prvostupanjske presude poslovni broj 2P-1350/18 od 9. siječnja 2020., odnosno da su tada utvrđene odlučne činjenice o osnovanosti prigovora radi prijeboja, makar je taj prigovor, u konačnici, prihvatio drugostupanjski sud.

11.2. Činjenica utvrđenja osnovanosti prigovora radi prijeboja od izravnog je utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari.

Ovo prvenstveno stoga, a na što upire i tuženik, jest činjenica da je o dijelu tužiteljeve tražbine već odlučeno, odnosno da tuženik sadržajno upire na prigovor dvostruke litispendencije.

Ovdje prvenstveno treba naglasiti da prigovor radi prebijanja ima značenje zahtjeva o kojemu sud mora meritorno odlučiti (čl. 338. st. 3. ZPP-a), a njime se na specifičan način ostvaruju isti učinci kao i tužbenim zahtjevom, pa njegovim isticanjem tijekom nekog parničnog postupka dolazi do litispendencije (čl. 194. st. 1. i 2. ZPP-a). Zato jedna parnična strana ne može od druge tražiti ispunjenje jedne tražbine dva puta, jednom tužbenim ili protutužbenim zahtjevom, a drugi put u povodu prigovora radi prebijanja.

To nadalje znači da se isti prigovor radi prijeboja ne može isticati, primjerice u dvije parnice, ali isto tako se ne može tužbenim zahtjevom tražiti isplata tražbine u odnosu na koju je u drugom postupku takav prigovor prihvaćen i izvršen njezin prijeboj s protutražbinom.

Zbog navedenog, prema shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju tužitelj osnovano može potraživati isplatu iznosa proizašlog iz tuženikovog korištenja nekretnina iz tužbe za razdoblje od siječnja 2020., pa do njihove predaje u posjed u veljači 2023. i to zbog toga što je o preostalom dijelu njegove tražbine odlučeno prihvaćanjem njegovog prigovora radi prijeboja istaknutog u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku, a koji je, zapravo prihvaćen drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci.

11.3. Međutim, uz vremensko razdoblje, sporno je i za koje dijelove nekretnina iz tužbe tužitelj može tražiti naknadu, a zbog tuženikovog prava zadržanja (retencije), a koje pravo tuženik ima na temelju odredbe čl. 49. st. 3. ZON-a. Tom je odredbom stipulirano da u postupku povrata oduzete imovine, sadašnji vlasnik, odnosno nositelj prava korištenja i raspolaganja nekretnine nije dužan tu nekretninu predati prijašnjem vlasniku u posjed, sve dok mu prijašnji vlasnik ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drukčije ne sporazume.

Ovdje treba naglasiti da je pravo retencije izvorno regulirano odredbama čl. 72.

– 78. ZOO-a, s tim da ga definira odredba čl. 72. kojom je propisano da vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina, pri čemu je bitno da je vjerovnik (kao i u konkretnom slučaju) do dužnikovih stvari došao na zakonit način, a stoga jer je na nekretninama imao upisano pravo korištenja.

Ovakvo utvrđenje, međutim, tuženiku ne daje pravo da ekonomski iskorištava tužiteljeve nekretnine, odnosno da njima naplatno raspolaže, bilo na način da ih daje u zakup, bilo da ih, bez naknade, koristi za svoje potrebe. Tijekom postupka utvrđeno je da bi ovdje tuženik u razdoblju od siječnja 2020. do veljače 2023., bez sumnje naplatno raspolagao prostorom caffe bara u nekretninama oznake čest. zgr. [katastarska čestica] kojega je tužitelj u tužbi označio kao objekt 1, a ukupne površine 71 m2. Tu činjenicu tuženik uopće ne spori, sam je u spis dostavio ugovore o zakupu koje je zaključio sa vlasnikom obrta [obrt], a iz kojih je vidljiv i mjesečni iznos zakupa u iznosu od 800,00 eura. Pritom, važno je za istaknuti da je isti zakupnik poslovni odnos u istom prostoru nastavio s ovdje tužiteljem nakon što je ovaj preuzeo nekretninu od tuženika, a što sud ocjenjuje kao razdoblje od veljače 2023. pa nadalje. To znači da je tuženik u vremenu od 2020. do veljače 2023., iako je nesporno imao pravo zadržanja, neovlašteno i nezakonito raspolagao prostorom caffe bara, a koji se prostor prema provedenim dokazima nalazi u prizemlju nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] koja je nekretnina u tužbi, te nalazu i mišljenju vještak Vlade Vukelje naznačena kao objekt 1.

Tijekom postupka, a kako je već naznačeno ranije u obrazloženju ove presude, nekretnine naznačene u tužbi su čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja zgradu koja se sastoji od prizemlja i prvog kata. U tom objektu u prizemlju se nalazi navedeni caffe bar s pomoćnim prostorijama, a na katu prostor trgovine za prodaju tekstila s pomoćnim objektima.

Druga nekretnina iz tužbe (u tužbi i nalazu vještaka) označene kao objekt 2 jest čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja se sastoji od prizemlja i prvog kata, pri čemu tužitelj tvrdi da se u prizemlju nalazila mesnica tuženika i uljara, dok se kat koristio za potrebe glazbenog orkestra.

Ovakav činjenični opis nekretnina bitan je za odluku o tužbenom zahtjevu i za razdoblje od 2020. do 2023., a o kojem razdoblju nije odlučeno pred Općinskim sudom u Šibeniku.

Naime, u ovom je dijelu trebalo utvrditi koje je konkretne prostore u tim nekretninama u tom vremenu naplatno koristio tuženik.

Već je rečeno da nema spora da je naplatno koristio prostor caffe bara u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] što ne spori ni sam tuženik koji je dostavio ugovore o zakupu, a između stranaka nije sporna tvrdnja da je zakupnik taj poslovni odnos pod istim uvjetima i u istom prostoru nastavio s tuženikom.

Dakle, sud smatra utvrđenim pravo tužitelja na isplatu dijela utuženog iznosa (za 2020., 2021. i 2022., jer je tužitelj naknadu tražio zaključno s 31. prosincem 2022.), a koji se tiče ovog dijela nekretnina.

Međutim, za sve preostale prostore i u jednoj i u drugoj nekretnini nema dokaza da bi ih tuženik naplatno iskorištavao od 2020. do predaje u posjed tuženiku 2023. Štoviše, iz zapisnika o očevidu kojega je proveo Općinski sud u Šibeniku još 21. rujna 2015. (l.s. 21-24) proizlazi da je već u to vrijeme prizemlje čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bilo izvan upotrebe, s tim da i sam tuženik u ovom postupku ne spori da je prostor uljare neuređen i odavno izvan upotrebe. Da je tome tako proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka Ante Stošića koji je nalaz i mišljenje izrađen u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku, poslovni broj P-676/09 (kasnije P-1350/2018), još 2013. godine (l.s. 25-30) i gdje vještak na str. 4 nalaza u točki A2, tehnički opis, izričito utvrđuje da se prostor mesnice kao ni prostor uljare, odnosno prizemlje čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ne koriste, odnosno da su izvan upotrebe.

Istim je očevidom, i istim nalazom i mišljenjem (str. 5 nalaza vještaka Stošića) izrijekom utvrđeno da se od svih nekretnina navedenih u tužbi koristi samo prizemlje čest. zgr. [katastarska čestica] odnosno prostor caffe bara.

Pritom je za istaknuti da sud neće posebno spominjati kat iste nekretnine koja je navodno korištena za rad lokalnog glazbenog orkestra, jer je tužitelj tijekom postupka i sam naveo da za taj dio neće tražiti naknadu za korištenje.

U odnosu na stvarno korištenje nekretnina iz tužbe treba ukazati i na nalaz i mišljenje vještaka Vlade Vukelje sačinjenog po nalogu suda u ovom postupku iz kojeg također proizlazi jedino zaključak da se od spomenutih nekretnina koristi samo prostor caffe bara, odnosno da jedino taj dio nekretnina naplatno iskorištava ovdje tuženik od 2020., od kada, po mišljenju suda, tužitelj ima pravo naplatiti svoje potraživanje. Pritom je još za istaknuti da nakon razdoblja za koje je iz isprava u spisu utvrđeno da se nekretnine ne koriste, nema dokaza koji bi upućivali na zaključak da bi nakon 2020. stanje vezano uz korištenje tih prostora bilo promijenjeno.

11.4. Dakle, nakon provedenog postupka, sud smatra da tužitelj ima pravo od tuženika potraživati naknadu za korištenje poslovnog prostora – caffe bara u prizemlju nekretnine označene kao čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Upravo za tu nekretninu tuženik je tijekom postupka, po nalogu suda u spis dostavio ugovore o zakupu (nazvane ugovorom o najmu) a koji prileže na listu spisa 155-170. Ti su ugovori zaključeni sa LS, odnosno vlasnikom obrta [obrt], a od razdoblja mjerodavnog za ocjenu tužiteljevog zahtjeva istaknuti je one zaključene 22. ožujka 2019. s trajanjem do 31. ožujka 2020., 31. ožujka 2020. s trajanjem do 31. ožujka 2021., te ugovora zaključenog za vrijeme od 31. ožujka 2021. do 31. ožujka 2022. (l.s. 165-171). U svim tim ugovorima definirana je zakupnina u iznosu od 800,00 eura mjesečno, a na postojanje i sadržaj tih priloženih ugovora tijekom postupka nije bilo prigovora.

Spisu ne prileži ugovor za 2022., odnosno 2023. godinu, ali je u tom dijelu sud proveo vještačenje po vještaku Vladi Vukelji koji je za sve, pa i za taj prostor, utvrdio tržišnu vrijednost zakupnine.

11.5. Tužitelj se tijekom postupka, između ostalog, obrazlažući pravnu osnovu svog zahtjeva poziva na odredbe ZV-a (čl. 165.), odredbe ZOO-a o naknadi štete (izmakle koristi), te stjecanje bez osnove.

Prema mišljenju ovog suda tužiteljeva tražbina (u onom dijelu u kojem je njegov zahtjev osnovan) može se temeljiti na stjecanju bez osnove.

Ovo stoga što se tuženik, a što je utvrđeno u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku, odnosno Županijskim sudom u Rijeci, osnovano pozivao na pravo retencije, a pitanje kvalitete posjeda u izravnoj je vezi s mogućnošću primjene odredbi ZV-a o naknadi za korištenje tuđe nekretnine, jer je tuženik imao pravo zadržati nekretnine u svom posjedu sve dok mu nisu naknađena ulaganja koja je izvršio tijekom razdoblja korištenja tih nekretnina i to na temelju ranije opisanog prava korištenja koje je stekao još 1958. i trajalo sve do povrata nekretnina tuženika.

U odnosu na istaknutu pravnu osnovu, naknadu štete, konkretno izmakle koristi, treba reći da tužitelj zapravo potražuje naknadu jednog oblika štete. Izmakla korist predstavlja zapravo sprječavanje povećanja nečije imovine uzrokovano postupanjem štetnika. Prema odredbi čl. 1089. st. 3. ZOO-a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Međutim, neovisno o tome da bi se radilo o naknadi štete radi izmakle koristi trebaju biti ispunjene sve opće pretpostavke za odgovornost za štetu, a između ostalog i protupravnost, koje protupravnosti, prema stavu suda, u konkretnom slučaju nema. Naime, izmakla korist tužitelja bi se u ovom sporu ogledala u izgubljenoj dobiti, odnosno prihodu radi nemogućnosti korištenja spornih nekretnina.

Već je ranije navedeno da tuženik nije bio obvezan tužitelju nekretnine vratiti u posjed sve dok mu ne budu naknađena ulaganja, a prema odredbi čl. 49. st 3. ZON-a. Rečeno je i to da tuženik nije bio ovlašten jedino naplatno iskorištavati te nekretnine, a da je takvo iskorištavanje utvrđeno samo za prostor caffe bara u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

To u konačnici znači da u odnosu na nekretnine iz tužbe (osim caffe bara) tuženik nije postupao protupravno, pa onda nije mogao niti uzrokovati štetu ovdje tužitelja.

11.6. Dakle, u odnosu na prostor caffe bara u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za razdoblje od 1. siječnja 2020. do predaje u posjed tog prostora tužitelju, tuženik je ostvario prihod s osnove zakupnine, a kao stečeno bez osnove, kako je opisano u čl. 1111. ZOO-a.

Ovog stoga jer na temelju prava retencije iz čl. 49. st. 3. ZN-a imao pravo zadržati nekretnine iz tužbe sve dok mu nisu naknađeni iznosi s osnove ulaganja u te nekretnine, a koji su postojali i koji su utvrđeni u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku. To pravo retencije tuženiku je prestalo onoga trenutka kada je Županijski sud u Rijeci preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku i izvršio prijeboj tražbina ovdje tužitelja i ovdje tuženika (u tom postupku u obrnutim procesnim ulogama) do iznosa od 172.274,21 eura.

Međutim, to pravo retencije tuženiku je dalo jedino i isključivo pravo uskratiti tužitelju predaju u posjed nekretnina, a čije pravo vlasništva je tužitelj stekao odlukom upravnih tijela kojima su nekretnine vraćene u vlasništvo. Činjenica da mu nisu naknađena ulaganja čime je stekao pravo retencije, tuženiku nije dalo pravo da naplatno iskorištava nekretnine. Mogao ih je jedino odbiti vratiti u posjed tužitelju kao vlasniku.

Protivno tome, tuženik je dio nekretnina iz tužbe, konkretno prostor caffe bara dao u zakup i za to naplaćivao zakupninu.

11.7. Prema priloženim ugovorima za 2020., 2021., te zaključno s ožujkom 2022., nesporno je naplatio iznose od 800,00 eura mjesečno. To znači da je na godišnjoj razini u 2020. i 2021. godini naplatio 9.600,00 eura, a za prva tri mjeseca 2022. ukupno 2.400,00 eura čime je na račun imovine tužitelja bez osnove stekao 21.600,00 eura koje je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a dužan vratiti, odnosno isplatiti tužitelju. Ovom iznosu za 2022. treba dodati i iznos od 5.258,97 eura, a koliko iznosi tržišna zakupnina za preostalih 9 mjeseci te godine prema izračunu vještaka Vlade Vukelje, a koje podatke je sud prihvatio i primijenio u konkretnom slučaju, budući ne postoje dokazi kojima bi se moglo utvrditi drugi iznos zakupnine, kao primjerice za ono razdoblje za koje u spisu postoje ugovori. To znači da je tuženik s osnove neovlaštenog naplatnog korištenja prostora caffe bara za razdoblje od 2020. do kraja 2022. bez osnove stekao ukupno 26.858,97 eura, a koji iznos ima pravo naplatiti u ovom postupku.

Pritom je tuženik nesavjesni stjecatelj, jer je znao da je prostor vraćen tužitelju kao novom vlasniku, te da nema pravo naplatnog korištenja.

11.8. Ovdje se postavlja pitanje, a s obzirom na priložene ugovore o zakupu čiji sadržaj tužitelj nije osporio, te iznose iz nalaza i mišljenja vještaka Vukelje, kolika je neosnovano stečena korist, s obzirom da su iznosi iz nalaza i mišljenja vještaka na godišnjoj razini nešto veći od iznosa od 9.600,00 eura godišnje, koliko proizlazi iz ugovora o zakupu. Prema shvaćanju ovog suda tuženik je bez osnove stekao ono što je stvarno ugovorio i naplatio od zakupnika, a to je 800,00 eura mjesečno, odnosno 9.600,00 eura godišnje.

Što se tiče razdoblja od travnja 2022. do prosinca iste godine sud nema konkretnih podataka koliki je iznos tuženik stvarno naplatio od zakupnika, ali je u tom dijelu, prema mišljenju suda mjerodavno provedeno vještačenje iz kojeg proizlazi da bi mjesečni iznos zakupnine bio 584,33 eura što za vrijeme od 9 mjeseci iznosi 5.258,97 eura.

11.9. Konačno, to znači da u ovom postupku tužitelj osnovano potražuje isplatu iznosa od 26.858,97 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate.

12. U preostalom dijelu tužiteljev zahtjev je dijelom neosnovan, a o dijelu postavljenog zahtjeva već je presuđeno u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku koji je vođen pod poslovnim brojem P-1350/18.

Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva koji je neosnovan, on se odnosi na isplatu iznosa s osnove korištenja prostora na katu čest. zgr. [katastarska čestica], odnosno prostora trgovine za prodaju tekstila s pomoćnim prostorijama, te prizemlja čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], konkretno mesnice i uljare, a sve za razdoblje od siječnja 2020. zaključno s prosincem 2022. u ukupnom iznosu od 42.905,40 eura uvećano za pripadajuće zatezne kamate. Od tog, ukupnog iznosa, 32.252,10 eura glavnog potraživanja odnosi se na zahtjev vezan uz čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za koju je nekretnine sud utvrdio da je tuženik nije naplatno iskorištavao, odnosno koristio je protivno svom pravu retencije. Preostali iznos od 10.653,30 eura glavnog potraživanja odnosi se na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i predstavlja razliku iznosa koji je tužitelju dosuđen u točki I. izreke presude i zatraženog u podnesku od 8.travnja 2025. Pritom treba reći i da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio temeljem nalaza i mišljenja vještaka Vukelje i u iznosu koji se odnosi na cijeli objekt (prizemlje i kat) na čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a sud je utvrdio da mu pripada naknada samo za prostor caffe bara u prizemlju, sve kako je to ranije obrazloženo.

Naime, već je ranije rečeno da je tuženik imao pravo uskratiti tužitelju povrat tih nekretnina zbog prava retencije (zadržanja) kojega je stekao na temelju odredbi čl. 49. st. 3. ZON-a. U odnosu na te dijelove nekretnina iz tužbe tijekom postupka nije utvrđeno da bi ih ovdje tuženik naplatno iskorištavao u razdoblju od siječnja 2020. do 1. siječnja 2023.

Tijekom postupka nisu priloženi, niti predloženi dokazi koji bi bili protivni dokazima u spisu iz kojih proizlazi da se ti prostori nisu koristili znatno prije 2020., a prostor od uljare da se nije koristio uopće, jer je bio neuređen i nepodesan za korištenje.

Dodatno tome, u odnosu na kat čest. zgr. [katastarska čestica]. k. o. [katastarska općina] tužitelj je tijekom postupka naveo da u odnosu na taj dio zgrade ne traži naknadu.

Dakle, prema sadržaju tužiteljevog tužbenog zahtjeva kako je isti specificiran u podnesku od 8. travnja 2025. tužitelja je trebalo odbiti za iznos od 42.905,40 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

13. Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva o kojemu je odlučeno pred Općinskim sudom u Šibeniku, slijedom čega je osnovan tuženikov prigovor litispendecije, tužbu je trebalo odbaciti, i to u dijelu koji se odnosi na isplatu za razdoblje od 1. lipnja 2011. do 31. prosinca 2019. u ukupnom iznosu od 157.102,79 eura uvećano za zatezne kamate.

Ovo stoga, jer je u tom postupku odlučeno o prigovoru radi prijeboja kojeg je iznio ovdje tužitelj i to za razdoblje od 2007., pa do presuđenja (prvostupanjska presuda poslovi broj P-1350/2018), a utvrđeno je da postoji tražbina s osnove korištenja nekretnina u iznosu od 173.323,64 eura i izvršen prijeboj do 172.274,21 eura (presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj GŽ-2405/2020).

To znači da je o naprijed navedenom iznosu od 157.102,79 eura odlučeno u postupku pred Općinskim sudom u Šibeniku, slijedom čega tužitelj iznos naknade za isto razdoblje za koje mu je u tom postupku prihvaćen prigovor radi prijeboja i utvrđena njegova tražbina, ne može potraživati u ovoj parnici. Posljedica postupanja odnosno podnošenja takvog zahtjeva i u ovoj parnici jest odbačaj tužbe, sve s obzirom na odredbe čl. 194. st. 3. i 4. ZPP-a, pa je onda odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

14. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a,. a koja je stupila na snagu prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19 – dalje ZID ZPP). Naime, prijelaz odredbom čl. 117. st. 3. ZPP-a, odnosno prijelaznim i završnim odredbama propisano je da će se odredba čl. 25. ZID ZPP-a (koja sadržajno predstavlja izmjenu dotadašnje odredbe čl. 154. ZPP-a) primjenjivati i na postupke u kojima do stupanja na snagu tih izmjena nije donesena prvostupanjska presuda.

14.1. U konkretnom slučaju postupak je započet 2016., ali do sada nije bila donesena prvostupanjska presuda čime su ostvarene pretpostavke za primjenu novelirane odredbe o troškovima parničnog postupka.

Što se tiče samih troškova parničnih troškova odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisan je način određivanja i odlučivanja o troškovima parničnog postupka u situaciji kada su stranke djelomično uspjele u parnici, a stavkom 4. istog članka propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj samo pojedine troškove primjenom odredbe čl. 156. st. 1. tog Zakona.

U konkretnom slučaju tužitelj je dokazao pravnu osnovu svog zahtjeva te dio njegove visine u omjeru od 11,84 % imajući u vidu dosuđeni iznos u odnosu na zatraženi iz podneska na str. spisa 321.

Naprijed izneseno znači da je tuženik s druge strane uspio u preostalom dijelu koji se tiče visine tužbenog zahtjeva, slijedom čega sud smatra da je osnovano odrediti da svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka, s obzirom na činjenicu da je tužitelj uspio s dokazivanjem osnove svog potraživanja, pa u konačnici, ocjenjujući uspjeh stranaka u parnici s obzirom na osnovu i visinu zahtjeva, sud smatra da su u parnici uspjele s otprilike jednakim omjerom.

15. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 21. listopada 2025.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave, putem ovog suda u 3 (tri) primjerka.

DNA:

- tužitelju po punomoćnicima,

- tuženiku po punomoćniku,

- u spis