Poslovni broj: P-642/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Kalauz , odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš , Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, Vlaška 79 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 10. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Hrvoja Kalauza , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice iz Zagreba, dana 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Dopušta se preinaka tužbe tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od dana 15. travnja 2025.

II. Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3213362830 sklopljen dana 20. svibnja 2008. između tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora, kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica ugovora naveden švicarski franak. ,

III. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečajne razlike isplati iznos od 17.814,93 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

iznos od 48,48 EUR od dana 16/11/2008/

iznos od 15,79 EUR od dana 16/12/2008/

iznos od 103,98 EUR od dana 16/01/2009/

iznos od 104,90 EUR od dana 17/02/2009/

iznos od 75,27 EUR od dana 16/03/2009/

iznos od 82,07 EUR od dana 16/04/2009/

iznos od 83,42 EUR od dana 16/05/2009/

iznos od 71,73 EUR od dana 16/06/2009/

iznos od 73,77 EUR od dana 16/07/2009/

iznos od 114,28 EUR od dana 16/08/2009/

iznos od 127,27 EUR od dana 16/09/2009/

iznos od 112,84 EUR od dana 16/10/2009/

iznos od 122,16 EUR od dana 16/11/2009/

iznos od 120,68 EUR od dana 16/12/2009/

iznos od 145,85 EUR od dana 16/01/2010/

iznos od 162,02 EUR od dana 16/02/2010/

iznos od 158,52 EUR od dana 16/03/2010/

iznos od 174,58 EUR od dana 16/04/2010/

iznos od 204,01 EUR od dana 16/05/2010/

iznos od 183,55 EUR od dana 16/06/2010/

iznos od 217,38 EUR od dana 16/07/2010/

iznos od 216,24 EUR od dana 16/08/2010/

iznos od 286,37 EUR od dana 16/09/2010/

iznos od 245,52 EUR od dana 16/10/2010/

iznos od 254,97 EUR od dana 16/11/2010/

iznos od 236,83 EUR od dana 16/12/2010/

iznos od 240,60 EUR od dana 16/01/2011/

iznos od 225,57 EUR od dana 16/02/2011/

iznos od 234,67 EUR od dana 16/03/2011/

iznos od 235,15 EUR od dana 16/04/2011/

iznos od 262,90 EUR od dana 16/05/2011/

iznos od 321,88 EUR od dana 16/06/2011/

iznos od 389,00 EUR od dana 16/07/2011/

iznos od 430,02 EUR od dana 17/08/2011/

iznos od 316,90 EUR od dana 16/09/2011/

iznos od 278,84 EUR od dana 16/10/2011/

iznos od 281,38 EUR od dana 16/11/2011/

iznos od 286,63 EUR od dana 16/12/2011/

iznos od 319,47 EUR od dana 16/01/2012/

iznos od 329,35 EUR od dana 16/02/2012/

iznos od 318,59 EUR od dana 16/03/2012/

iznos od 316,97 EUR od dana 16/04/2012/

iznos od 322,42 EUR od dana 16/05/2012/

iznos od 331,90 EUR od dana 16/06/2012/

iznos od 320,07 EUR od dana 16/07/2012/

iznos od 316,81 EUR od dana 16/08/2012/

iznos od 287,81 EUR od dana 16/09/2012/

iznos od 312,81 EUR od dana 16/10/2012/

iznos od 324,45 EUR od dana 16/11/2012/

iznos od 316,72 EUR od dana 16/12/2012/

iznos od 307,44 EUR od dana 16/01/2013/

iznos od 304,25 EUR od dana 16/02/2013/

iznos od 300,94 EUR od dana 16/03/2013/

iznos od 324,03 EUR od dana 16/04/2013/

iznos od 290,06 EUR od dana 16/05/2013/

iznos od 284,51 EUR od dana 16/06/2013/

iznos od 287,83 EUR od dana 16/07/2013/

iznos od 284,34 EUR od dana 16/08/2013/

iznos od 296,77 EUR od dana 16/09/2013/

iznos od 304,81 EUR od dana 16/10/2013/

iznos od 308,73 EUR od dana 16/11/2013/

iznos od 322,73 EUR od dana 16/12/2013/

iznos od 316,48 EUR od dana 16/01/2014/

iznos od 127,50 EUR od dana 16/02/2014/

iznos od 134,93 EUR od dana 16/03/2014/

iznos od 128,46 EUR od dana 16/04/2014/

iznos od 119,19 EUR od dana 16/05/2014/

iznos od 121,19 EUR od dana 16/06/2014/

iznos od 127,81 EUR od dana 16/07/2014/

iznos od 133,09 EUR od dana 16/08/2014/

iznos od 134,45 EUR od dana 16/09/2014/

iznos od 140,11 EUR od dana 16/10/2014/

iznos od 148,25 EUR od dana 16/11/2014/

iznos od 149,78 EUR od dana 16/12/2014/

iznos od 150,97 EUR od dana 16/01/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/02/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/03/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/04/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/05/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/06/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/07/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/08/2015/

iznos od 150,36 EUR od dana 16/09/2015/,

pa do isplate svakog pojedinog iznosa, s zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%- tnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke te da tuženik tužitelju isplati na ime razlike između nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. prema prvotnom otplatnom planu i isplatnom tečaju po kojem je isplaćen kredit i nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan konverzije 30. rujna 2015. s otpisanim iznosom glavnice na dan konverzije, iznos od 8.768,19 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pa do isplate , sve to u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju : OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.725,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od. dana 21. listopada 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR.

Obrazloženje

1.Tužitelj OO u tužbi tvrdi da su on i tuženik Zagrebačka banka d.d. , Zagreb sklopili dana 20. svibnja 2008. u Zagrebu Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213362830 kreditna partija 7104198996 te je tuženik tim Ugovorom odobrio kredit u iznosu od 267.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita i to na rok otplate kredita od 25 godina, a čl. 7. predmetnog Ugovora propisan je način otplate kredita u jednakim mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.671,67 CHF i to na način da se krediti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora , odnosno tuženika za švicarski franak (CHF) u odnosu na kunu na dan dospijeća s time da anuiteti dospijevaju na naplatu prvi dan u mjesecu i tužitelj tvrdi da navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu, s time da tužitelj navodi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tuženici, a između ostaloga i tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te time stekli znatnu nepripadajuću korist u vidu povećanih mjesečnih anuiteta od onoga što je bilo dogovoreno samim ugovorom o kreditu i nadalje tužitelj tvrdi da u naprijed navedenom ugovoru , odnosno u čl. 7. istoga u kojemu se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima odnosno da tuženik nije pružio dovoljno informacija tužitelju o mogućim konzekvencama takvog postupanja prije sklapanja samoga ugovora, štoviše, tuženik je tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, uvjeravao tužitelja da je za njega povoljnije sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, a što je vidljivo i iz činjenice da su na takvu vrstu kredita nuđene i manje kamate, tvrdeći pri tome kako se radi o sigurnome ulaganju iako se to može reći samo za davatelje kredita (a što je tuženik kao stručna osoba u tome trenutku i znao) , a svakako se može reći da se ne radi o sigurnom ulaganju ne za korisnike kredita (a što je tuženik također prešućivao tužitelju) i time ga je izravno navodio na sklapanje ugovora o kreditu s tom za potrošače , odnosno korisnike kredita posebnom rizičnom valutom pri čemu tužitelj ističe da u vrijeme sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije znao, odnosno od strane tuženika nije bio obaviješten o tzv. riziku „valute utočišta"', 'a koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, što je bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, odnosno tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja tužitelja kao potrošača trebao informirati o svim rizicima koji on sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora kako bi on mogao shvatiti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku i opisano postupanje tuženika prilikom pregovora oko sklapanja kredita te konačno sklapanja istoga s ovakvim spornim odredbama , dovelo je u već samome početku do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to nedvojbeno na štetu tužitelja te tužitelj navodi da je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da je tuženik znao da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik je u startu preuzeo tužitelj , a da to nije ni znao i nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije o nesigurnosti tečaja istoga i rizika ,,valute utočišta", a što je tuženika kao stručna osoba znala, u startu dovela do znatne neravnoteže na štetu tužitelja, a protivno načelu savjesnosti i poštenja,kojega su se dužni pridržavati sudionici obveznih odnosa, dakle, naprijed opisanim postupcima tuženika i to kombinacijom neopravdanog korištenja valutne klauzule i nedopuštene i nepoštene primjene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je tijekom ovog odnosa , odnosno trajanja predmetnog kredita isplatio viši iznos nego što je trebao u odnosu na prvotno ugovoreni iznos, iako u ovom razdoblju nije došlo ni do devalvacije niti do veće inflacije dočim je tuženik u kratkome roku ostvario ekstra profit, a što je po stajalištu tužitelja nedopušteno i suprotno samoj svrsi predmetnog ugovora, što je i pravomoćno potvrđeno pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu kao i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tako da sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( ,,Narodne novine '' br. 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku , a tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije ugovora o kreditu u valutu euro za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule i to pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku do dana i na sam dan konverzije prema ugovorenom tečaju kune spram švicarskog franaka na dan isplate kredita te nadalje tužitelj tvrdi da je dana 1. veljače 2016. s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je gore navedeni Ugovor o kreditu konvertirao u valutu euro sukladno ponudi tuženika na koju je isti obvezan temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine ''102/2015), ali valja reći da se provedbom navedene konverzije i zaključenjem Dodatka tužitelj ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka te je predmetnim Ugovorom odnosno otplatnim planom određena mjesečna rata u iznosu od 1.671,67 CHF u kunskoj proutuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te je tuženik tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana provedbe konverzije kredita sklapanjem Dodatka i nadalje, tužitelju je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama (prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan konverzije) u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, a tužitelj uzima u obzir da je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,, Narodne novine '' 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 75.190,47 kn, a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije pri čemu tužitelj napominje kako nije bio u mogućnosti pribaviti svu potrebnu dokumentaciju vezanu za isplatu predmetnog kredita temeljem Ugovora od dana 9. svibnja 2005. , iako se obratio tuženiku i do dana podnošenja tužbe nije zaprimio nikakvu dokumentaciju te će zbog toga tužitelj sukladno čl. 186b Zakona o parničnom postupku specificirati svoj tužbeni zahtjev za isplatu preplaćene razlike mjesečnih rata kredita koja bi mu trebala biti isplaćena u periodu od danasklapanja ugovora pa do dana 30. rujna 2015. u roku koji im to odredi sud, a nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke i nakon što se u postupku utvrde sve relevantne činjenice pa tužitelj tužbom traži da se utvrdi da su ništetni dijelovi odredbe iz čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je kao ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica ugovora naveden švicarski franak te tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečajne razlike (čija će se visina odrediti nakon provedenog dokaznog postupka u skladu s čl. 186b Zakona o parničnom postupku) s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Tužitelj je podneskom od 25. srpnja 2024. precizirao tužbeni zahtjev na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečajne razlike tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 22.587,75 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen.

3. Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev na ime preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečajne razlike tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 17.814,93 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa i na ime razlike između nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. prema prvotnom otplatnom planu i isplatnom tečaju po kojem je isplaćen kredit i nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan konverzije 30. rujna 2015. s otpisanim iznosom glavnice na dan konverzije, iznos od 8.768,19 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. dok su u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostali neizmijenjeni.

4. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu navodi da je točno da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 3213362830 od 20. svibnja 2008. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 267.000,00 CHF , a da tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi i postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu neodređenog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koji će odrediti nakon provođenja financijskog vještačenja te tuženik ističe da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. ZPP-a , jer citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP-a pa tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi čl. 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja, a o neodređenom tužbenom zahtjevu i neosnovanom manifestacijskom zahtjevu tužitelja tuženik tvrdi da se institut stupnjevitih tužbi koristi u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže, a odredba čl. 186.b ZPP-a izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže, što u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio te nadalje tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe, jer zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač i ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice upravo je na njemu, kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti i također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i tuženik navodi da tužitelj pogrešno smatra da bi u ovoj stvari uživao zaštitu s osnove ZZP-a te s osnove Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, dalje: ZPK) i predmetni ugovor o kreditu nije potrošački kredit u smislu odredaba ZPK-a, jer ZKP se uopće niti ne može primijeniti u konkretnom slučaju budući da se prema odredbi čl. 3. st. 1.a) taj Zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn, a tužitelju je predmetnim Ugovorom o kreditu isplaćen ugovoreni iznos od 267.000,00 CHF , odnosno iznos od 1.188.094,20 kn, a osim toga tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok , a imajući u vidu plaćanja , koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a te je tako čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz navedenog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je djelomično potraživanje tužitelja u zastari i ujedno tuženik ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 12.lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče konverzije kredita tuženik ističe da je ista izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) i kod učinaka konverzije odlučna činjenica , koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 1. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK/15 i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora, a cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste, koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene), koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te je toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno) i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene , koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka, odnosno anuiteta te je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate., dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15 te tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr ) , a nadalje tuženik tvrdi da je tužitelja pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pa prema tome potpisivanju Dodatka sukladno zakonskoj obvezi prethodio je prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora tako da tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a on je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom, odnosno on je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je on slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EUR-skim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužbu tužitelja , a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku te je i sud Europske unije donio odluku u predmetu poslovni broj: C-567/20 dana 5. svibnja 2022. , kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodio imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba o konverziji bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle sud Europske unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 budući da se navedeni članak temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge i radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi suda Europske unije , a koji je već iznio u drugim odlukama , koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. pa je tako sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i sud Europske unije u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava, koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest, one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama i u predmetu C-81/19 sud Europske unije posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe, koje su odraz zakonskih odredbi, dakle, zaključak tog suda je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva pa slijedom navedenog proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza prednika tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, a tuženik ukazuje i na pravno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 20. prosinca 2022. iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ i ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a i budući da tužitelj u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavao provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan te nadalje tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku suda Europske unije u predmetu C-567/20 i rješenja poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata , s time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 9. veljače 2022. objavio rješenje iz listopada 2021. , kojim rješenjem je potvrdio da je sklapanjem Dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u tom postupku, tuženik kao Banka udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja, kojim je isti zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa, dakle, taj sud je ovom odlukom opetovano iznio svoj pravni stav vezano za konvertirane ugovore o kreditu te je nedvojbeno utvrdio da se ne mogu smatrati osnovanim potraživanja potrošača kao tužitelja i to jasno navodeći da je sklapanjem Dodatka došlo do udovoljenja njihovim tužbenim zahtjevima, dakle istom tužbenom zahtjevu koji je tužitelj postavio u ovom postupku pa stoga u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu, kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP. tako da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove pa je tako i u oglednom postupku koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” tako da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu, koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15 i Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi predniku tužiteljice sklapanje sporazuma (Aneksa), a on je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno on je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona dok glede pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona '' i tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj : Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ i slijedom navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije,bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle , u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama i Vrhovni sud Republike Hrvatske dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude suda Europske unije (poslovni broj: C-118/17 - VO) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj, jer u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke pa tako i tuženik morali ponuditi tako da je jasno da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama budući da u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu pa slijedom svega navedenog tuženik zaključuje da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni broj; Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke suda Europske unije C-567/20, proizlaze okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja , kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužitelj ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, tužitelj je prihvatom konverzije , odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita, zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge tako da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama, s time da tužitelj ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 , odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi joj pripadalo eventualno neko pravo na isplatu , a dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi , a što se tiče tijeka zakonskih zateznih kamata tuženik tvrdi da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., ,,Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94.,111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva i navedeno mišljenje Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje i u odluci poslovni broj: Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ , dakle ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim i slijedom svega navedenog tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju te tuženik od tužitelja traži naknadu troškova parničnog postupka.

5.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213362830 od 20. svibnja 2008., uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 1. veljače 2016.,uvid u Izvadak iz zemljišne knjige ( list 22 i 23 spisa ), uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 24 do 27 spisa ), uvid u Potvrdu ( solemnizacija ) privatne isprave Javnog bilježnika u Zagrebu Nikole Tadića poslovni broj: OV-1145/16 od 10. veljače 2016., uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak ( CHF ) , odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 84 do 87 spisa ), uvid u Promet po kreditu/Specifikacija uplata ( list 261 do 277 spisa ), uvid u Otplatni plan ( list 278 do 287 spisa ) , uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje TO i saslušan je tužitelj OO u svrhu dokazivanja.

6. Nesporno je da su tužitelj OO i tuženik Zagrebačka banka d.d. dana 20. svibnja 2008. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3213362830, kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužitelju , kao korisniku kredita

na raspolaganje iznos od 267.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 25 godina te da je namjena kredita kupnja stana u [adresa] sagrađen na čkbr. [katastarska čestica] upisan u z.kul. 2140 , [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu , što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti mjesečno obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 5,70 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika.

7.

Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 1. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 220.177,70 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.537,010,32 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 214 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 75.190,47 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 140.926,56 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8. Nesporno je da je Dodatak Ugovora o kreditu solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Nikole Tadića poslovni broj OV-1145/16 od dana 10. veljače 2016.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja, da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru i da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužitelja da od tuženika traži isplatu zbog preplaćene valutne klauzule i zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije te je sporna visina tužbenih zahtjeva tužitelja te da li je tužitelj preinačio tužbu.

10.

Tužitelj OO je izjavio da je u svibnju 2008. sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu, kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 267.000,00 CHF s rokom otplate od 30 godina, a namjena kredita je bila kupnja stana.Tužitelj navodi da još nije otplatio predmetni kredit. Što se tiče postupka odobravanja kredita, tužitelj navodi da je došao u banku kod tuženika i rekao da ima brojnu obitelj od 6 članova i da mu je potreban kredit za kupnju stana te mu je odobren kredit u gore navedenom iznosu. Tužitelj navodi da je dugogodišnji klijent Zagrebačke banke te mu je rečeno u banci da , s obzirom na navedeni iznos, jedino može dobiti kredit u CHF i kako mu je ponuđen samo kredit u CHF nije tražio kredit u nekoj drugoj valuti te mu je prihvaćen zahtjev za kredit. Tužitelj ističe da nije mogao utjecati na odredbe Ugovora o kreditu.Nadalje , tužitelj tvrdi da ga nisu ni o čemu od strane banke obavještavali niti je banku što pitao, jer nije ni znao kretanje tečaja i sl. Tužitelj tvrdi da mu u banci nisu ništa govorili o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Tužitelj navodi da je pročitao predmetni ugovor i bile su mu jasne odredbe tog ugovora, ali je imao i primjedbi na taj ugovor , međutim nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora jer se radilo o tipskom ugovoru.Tužitelj tvrdi da su se njegove primjedbe odnosile na promjenjivu kamatnu stopu. Također tužitelj navodi da je razumio pojam valutne klauzule, a što znači da se cijelo vrijeme kredit veže za CHF, s time da je zapravo cijela država bila vezana za valutnu klauzulu i to za EUR. Nadalje tužitelj tvrdi da je bio kod Javnog bilježnika i solemniziran je predmetni Ugovor o kreditu, a Javni bilježnik je prilikom solemnizacije samo objašnjavao obvezu vraćanja kredita i tužitelj se sjeća da mu Javni bilježnik nije ništa govorio o kamatnoj stopi ili o tečaju.Također tužitelj tvrdi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bio vlasnik obrta ili tvrtke, a 2011. postao je suvlasnik 50% tvrtke ,,Foreman Grupa'', ali sjedište tvrtke nije bilo na adresi predmetnog stana kojeg je kupio kreditom, već se sjedište tvrtke mijenjalo.Tužitelj tvrdi da je osobno otplaćivao predmetni kredit i još ga otplaćuje. Tužitelj napominje da se kod predmetnog Ugovora radilo o tipskom ugovoru o kreditu koji je sastavljala banka.Tužitelj tvrdi da su u početku otplate kredita mjesečne rate bile prihvatljive i sjeća se da je mjesečna rata bila oko 7.000,00 kn, međutim kasnije se promjenom tečaja i kamatnih stopa mjesečna rata povisila tako da je iznosila oko 12.000,00 kn.Tužitelj navodi da nije u svezi s tim išao u banku, jer je pročitao u medijima da nije jedina osoba s takvim problemima, a i shvatio je da ne može ničim utjecati na takvo povećanje mjesečne rate kredita.Tužitelj navodi da je 2015. izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR i tvrdi da je on otišao u banku i tražio konverziju, jer je o konverziji odluku donijela Vlada i išao je u banku kako bi to riješio radi svoje brojne obitelji , koja je pod takvim uvjetima otplate teško živjela.Tužitelj navodi da mu je konverzijom priznata preplata u iznosu od oko 120.000,00 kn, ali taj iznos stavljen je od strane banke na poseban račun pa su se mjesečno s tog računa uzimale mjesečne rate kredita i tvrdi da je tada ,,prodisao" i mjesečne rate su sada kada je otplata u EUR stabilne.Nadalje, tužitelj tvrdi da što se tiče predmetnog stana, nije taj stan iznajmljivao već predmetni stan služi isključivo za stanovanje njega i njegove obitelji.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

12. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili pre ze ntira ni m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, njemu ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja tako da je tužitelju ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta pa značaj neravnoteže zbog valutn e kla u zule u švic a rskim fra ncima bio je tim veći što pro sječni potrošač nije mogao zn ati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još veći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

13. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je s obzirom na iznos kredita za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

14. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

15. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( radio je kao agronom u tvrtci ) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

16. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i to : dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 3213362830 od 20. svibnja 2008. „..u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja ....“ , odnosno kako to tužitelj tvrdi kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica ugovora naveden švicarski franak radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

18. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet VO protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

19. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 1. veljače 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

20. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

21. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

22. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

23. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vračeno,sve ono što je preplatio.

24. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

25. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje TO na okolnosti: kolike je iznose anuiteta, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio svojom otplatom Ugovora o kreditu do dana konverzije 30. rujna 2015. u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovorni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, koliki je kunski iznos preostale glavnice, izražen u kunama, na dan konverzije 30. rujna 2015. tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice ,da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita te kolika preostaje razlika kad se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme otpisana glavnica u kunama, koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije, izračunati zatezne kamate na preplaćene iznose od dana svake pojedine uplate do dana konverzije, sve to u ukupnom iznosu i da li je konverzija provedena sukladno Zakonu.

27. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje TO preplata anuiteta zbog promjene deviznog tečaja za razdoblje od 15. kolovoza 2008. do 15. rujna 2015. ukupno iznosi 134.226,53 kn ili 17.814,93 EUR, a zatezna kamata na preplatu obračunata od dana uplate do 30. rujna 2015. do konverzije iznosi ukupno 53.225,17 kn ili 7.064,20 EUR dok razlika između nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. prema prvotnom otplatnom planu i isplatnom tečaju po kojem je isplaćen kredit i nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. i srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan konverzije 30. rujna 2015. s otpisanim iznosom glavnice na dan konverzije iznosi 66.063,90 kn ili 8.768,19 EUR.

28. Tužitelj nije stavi primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka dok tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka , međutim i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja .

29. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje TO, koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti i stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.

30. Sud je prema nalazu i mišljenju vještaka uzeo u obzir da je preplata anuiteta zbog promjene deviznog tečaja za razdoblje od 15. kolovoza 2008. do 15. rujna 2015. odnosno preplaćenih mjesečnih rata zbog promjene tečajne razlike ukupno 134.226,53 kn ili 17.814,93 EUR to je u tom iznosu prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja radi čega je valjalo odlučiti , kao u toč. III. izreke presude.

31. Osim navedenog iznosa od 17.814,93 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

32. Sud je također prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka uzeo u obzir razliku između nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. prema prvotnom otplatnom planu i isplatnom tečaju po kojem je isplaćen kredit i nedospjele glavnice na dan konverzije 30. rujna 2015. i srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan konverzije 30. rujna 2015. s otpisanim iznosom glavnice na dan konverzije u iznosu od 8.768,19 EUR pa je sud prihvatio i taj tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao u toč. III. izreke presude.

33. Osim navedenog iznosa od 8.768,19 EUR tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od dana konverzije 1. listopada 2015. kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

34. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 15. travnja 2025.,jer da sada zahtijeva isplatu iznosa od 8.768,19 EUR s osnove navodne razlike u glavnici čime je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu isključivo s osnove navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

35. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužitelj je samo uskladio tužbene zahtjeve s nalazom i mišljenjem vještaka čije iznose je tužitelj mogao saznati tek po provedbi financijskog vještačenja te se zapravo tužbeni zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

36. Tuženik se također protivi djelomičnom povlačenju tužbe , jer da je tužitelj po zaprimanju dokumentacije podneskom od 25. srpnja 2024. postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.587,75 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodne ništetnosti odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, a nakon provedenog vještačenja, tužitelj je podneskom od dana 15. travnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s gore navedene osnove na način da sada potražuje isplatu iznosa od 17.814,93 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama iz čega proizlazi da je tužitelj podneskom od 15. travnja 2025. djelomično povukao tužbu u iznosu od 4.772,82 EUR pa se takvom povlačenju tužbe tuženik izričito protivi.

37. Takvi navodi tuženika ne mogu se prihvatiti , jer se radi o smanjenju tužbenog zahtjeva, sukladno provedenom financijskom vještačenju , jer prije tog vještačenja tužitelj nije mogao znati točan iznos , koji potražuje od tuženika , a što je saznao tek provedbom financijskog vještačenja tako da se ne radi o povlačenju tužbe već o preciziranju i uređenju tužbenog zahtjeva

38. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužitelj nije dokazao da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana za osobne potrebe i za život njegove obitelji, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja tako da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je dokazao da je potrošač .

39. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

40. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a tužitelj , iako je suvlasnik tvrtke ( 50%) , djelatnost tvrtke nije obavljao u stanu niti je stan iznajmljivao već stan koristi za svoje stanovanje i ostalih članova svoje brojne obitelji kako to i tvrdi u svom uvjerljivom i životnom iskazu.

41. Tuženik je stavio prigovor zastare tražbine tužitelja.

42. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan .

43. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a .

44. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. , u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara tražbina tužitelja.

45. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 25. srpnja 2024., odnosno 15. travnja 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja .

46. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1 ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova ,za sastav podneska od dana 28. 5. 2024. po tbr 8/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 7. 6. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 25. 7. 2024. po tbr. 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 28. 10. 2024. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska dana 15. 4. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 10. 9. 2025. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 3.500,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 875,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR tako da su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.725,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 21. listopada 2025.

47. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 EUR.

U Zaboku 21. listopada  2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Zajednički odvjetnički ured Damir Rudeš , Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, Vlaška 79,

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,

Lopašićeva 6