Poslovni broj: P-683/2019-35

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Jović, odvjetniku u Vinkovcima, Glagoljaška 16 protiv tuženika Privredna Banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po odvjetničkom uredu Metelko, Knežević i dr. iz Zagreba, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno, uz punomoćnika tužitelja odvjetnika Hrvoja Jovića i zamjenika punomoćnika tuženika BJ, odvjetničku vježbenicu, 24. rujna 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da isplati tužitelju GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.237,11 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da isplati tužitelju GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.508,42 eur sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je 3 Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da isplati tužitelju GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.040,09 eur u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da isplati tužitelju CJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.829,34 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1.10.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 1.040,09 eura.

VI Nalaže se tuženiku Privredna Banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da naknadi tužitelju GJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja tj od 21.10. 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.U tužbi tužitelj navodi da je s tuženikom dana 23. kolovoza 2006. godine zaključio ugovor o kreditu br. 9011816205, kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 52.431,10 CHF s rokom otplate od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anutitetima. Dalje navodi da je s tuženikom zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu vezano za konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Navodi da je prema osnovnom Ugovoru ugovorena redovita godišnja kamata od 4,30% koja je tijekom ugovorne obveze bila promjenjiva i to na osnovi jednostrane Odluke banke, ali o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo. Stoga tužitelj smatra da je takva odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna o čemu se su pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te da slijedom toga postoji pravna osnova koja se temelji na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: T-1410/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Tužitelj dalje navodi da je kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika zbog povećanja mjesečnih anuiteta temeljem tečajnih razlika čime je tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga tužitelj navodi da su odredbe predmetnog ugovora a koje se odnose na promjene kamatne stope i valutne klauzule nepoštene a time i ništetne. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama kao i valutnoj klauzuli te podneskom od 15. rujna 2025. godine uređuje tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka tako da na ime razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa potražuje iznos 2.237,11 eura, na ime razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja iznos od 3.508,42 eura, na ime razlike potraživanja po osnovu zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 1.040,09 eura te iznos od 1.829,34 eura po osnovi razlike glavnice sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2.U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 9. prosinca 2015. godine kreditni odnos između stranaka izmijenjen te da je početni kredit u CHF prestao postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF-u ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Nadalje ističe da Zakonom o potrošačkom kreditiranju nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope te da je valutna klauzula bila dozvoljena, da otplatna tablica čini sastavni dio ugovora, a u kojoj su anuiteti izraženi isključivo u CHF-u. isto tako ističe da ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu bile dovedene u neravnopravan položaj jer je čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena. Također ističe da se tužitelj ne može pozivati na pravno uređenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pozivom na ništetnost ugovornih odredbi smatrajući da bi tužitelj prethodno trebao zahtijevati sudsku zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti kao osnovu i pravnu pretpostavku za isplatu preplaćenih kamata. Pored navedenog tuženik ističe i prigovor zastare.

3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9011816205, otplatni plan, pregled uplata o kreditu, Dodatak ugovoru o kreditu, knjigovodstvena kartica, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim - vještačenjem po vještaku Tomislavu Borković, dipl. oec.- stalni sudski vještak, dopunu nalaza i mišljenja vještaka, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4.Tuženik je odustao od prijedloga radi izvođenja dokaza saslušanjem osobnog bankara na ročištu od 24. rujna 2025.

5.Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog - financijskog vještačenja podneskom od 15. rujna 2025.

6.Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu.

7.Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.

8.Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, te je donio odluku kao u izreci rješenja.

9.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu do 2.237,11 eura, ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja u iznos od 3.508,42 eura, razlika potraživanja u osnovu zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po osni promjenjive kamate stope i valutne klauzule u iznos od 1.040,09 eura, te potraživanje po osnovu razlike glavnice u iznosu od 1.809,34 eura

10.Nesporno je:

– da su tužitelj i tuženik dana 23. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu na iznos od 52.431,10 CHF s rokom vraćanja kredita u 360 mjesečnih anuiteta.

– da su tužitelj i tuženik dana 9. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovora o kreditu broj: 9011816205.

11. Sporno je:

– da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

– da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, uzimajući u obzir da je izvršena konverzija kredita u EURO

– da li je nastupila zastara utuženog potraživanja

– da li tužitelj ima status potrošača

– da li tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti

12.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje ima potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C-485/19 ( Profi Credit Slovakia) od 22. 4. 2021.godine."“

13.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt - 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

14.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra TJ i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. Tužitelj je saslušan na ročištu od 24. rujna 2025. godine te je izjavio da je ugovor s tuženikom zaključio 2006. godine i to za potrebe izgradnje obiteljske kuće. Izjavio je da je bio klijent Privredne banke i zato se odlučio podići kredit i nije se niti u jednoj drugoj banci raspitivao o kreditima. Razgovarao je s osobnim bankarom koji mu je ponudio uvjete kreditiranja. Osobni bankar mu je ponudio kredit sa zaštitnom valutnom klauzulom u CHF, a tada nije ni znao što znači valutna klauzula. Osobna bankarica mu nije objasnila što to znači valutna klauzula. S tim da mu je objasnila da se radi o kreditu sa stabilnom klauzulom i da ne bi trebalo doći do značajnih promjena. Tužitelj je izjavio da je dobio gotovi obrazac ugovora koji je pročitao. Izjavio je da je razumio osnovne odrednice ugovora koji se odnose na iznos kredita i iznos mjesečne rate ali nije razumio što znači promjenjiva kamatna stopa. Prilikom zaključenja ugovora s osobnom bankaricom je razgovarao samo o visini kredita i roku otplate. Izjavio je da nije mogao sa bankaricom pregovarati o visini kamatne stope. Početna mjesečna rata iznosila je oko 1050 kuna. Naveo je da nije dobivao nikakve obavijesti o povećanju kamatne stope nego je to saznao kroz povećanje mjesečnih rata. Najveći iznos povećanja mjesečne rate dosegao je iznos od 1820 kn. To povećanje mu je predstavljalo problem s obzirom da je tužiteljeva plaća u to vrijeme iznosila 2800kn. Tužitelj je izjavio da je tada znao da će doći do takvog značajnog povećanja mjesečne rate da se ne bi upuštao u podizanje kredita. Tužitelj je naveo da se odlučio izvršiti konverziju kredita prema zakonu koja mu je ponuđena zato što mu je rata smanjena za otprilike 400kn. Izjavio je da je dobio poziv od banke i pristao na konverziju. Na poseban upit punomoćnika tuženika da li je prilikom kod ovjere ugovora javnog bilježnika istome postavio određena pitanja ukoliko mu nešto nije bilo jasno izjavljuje da se nije raspitivao o ničemu jer mu je samo bio važan iznos kredita i mjesečna otplata. Ranije je imao jedan kredit u PBZ banci ali u eurima. Tužitelju nitko nije rekao da će tečaj valute ostati isti tijekom razdoblja otplate, a prilikom podizanja kredita mu je rečeno da se radi o stabilnoj valuti. Tužitelj je izjavio da ne znam što utječe na promjenu tečaja valute ali da zna da se vrijednost valute može provjeriti u HNB. Tužitelj je izjavio da mu nije bilo ništa važno ni sporno prilikom zaključenja ugovora o konverziji jer mu je bilo važno samo da mu je rata manja. Na upit punomoćnika tužitelja što je po zanimanju odgovorio je da je automehaničar.

16. Sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 FJ i KJ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

18. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

19. Tuženik nije dokazao da je prednika tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Također iz iskaza saslušanog svjedoka ne proistječe da je kao osobni bankar upoznao prednika tužitelja s valutnim rizikom.

20. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

21.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

21.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Vezano za navode tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača, valja istaknuti da je prednik tužitelja zaključio ugovor s tuženikom kao fizička osoba s navedenom namjenom gotovinski krediti uz hipoteku, a tuženik nije iznosio činjenice niti predlagao dokaze na okolnost da bi kredit bio korišten za neke druge svrhe, a ne za osobne potrebe tužitelja, te se stoga radi o potrošačkom kreditu. Naime, tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nema status potrošača nije tvrdio da bi tužitelj sredstva od kredita koristio za neku poslovnu ili podzetničku aktivnost, pa stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a ima status potrošača, jer je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namjenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

19. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.)

19.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu PJ protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.

Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF, te je donio odluku kao u točci 1. izreke.

20. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljičino pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

21. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

22. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

23. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

24. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

25. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

26. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

27. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

28. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazum a, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

29. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu G protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.

31.Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno - financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću, dipl. oec. stalni sudski vještak.

Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena - povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 9011816205 uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i njene naknadne promjene utvrđen je u iznosu od 2.237,11 eura pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja. Ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate - korištenja po ugovoru o kreditu (31.08.2006. 1 CHF = 4,640842 kn) utvrđen je u iznosu od 3.508,42 eura. Nadalje vještak navodi da ukupan iznos preplate na dan 30.09.2015. godine izračunom konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015). utvrđen je u iznosu od 1.455,57 eura, koja se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Vještak navodi da iznos koji tužitelj potražuje tužbom utvrđen ovim vještačenjem, nije uzet u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR. Ukupan iznos obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose od datuma dospijeća svakog pojedinog preplaćenog iznosa do 30.09.2015. godine utvrđen je u visini od 2.495,66 eura. Preostali iznos zatezne kamate nakon umanjenja za preplatu utvrđenu izračunom konverzije iznosi 1.040,09 eur. Uzimajući u obzir više plaćene anuitete nastale uslijed promjena kamatnih stopa, odnosno promjena tečaja od početka otplate kredita do dana izvršene konverzije, tužitelj konverzijom kredita nije obeštećen u potpunosti. Razlika glavnice koja nije priznata u konverziji ovim vještačenjem utvrđena je u iznosu od 1.829,34 eura.

32.Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem te potražuje isplatu razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu u iznosu od 2.237,11 eura, ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed povećanja tečaja u iznos od 3.508,42 eura, razlika potraživanja u osnovu zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose po osni promjenjive kamate stope i valutne klauzule u iznos od 1.040,09 eura, te potraživanje po osnovu razlike glavnice u iznosu od 1.809,34 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio osnovanim, osim u dijelu koji se odnosi na sporedni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na iznos od 1.040,09 eura, koji se odnosi na preostali iznos zatezna kamate nakon umanjenja za preplatu utvrđenu izračunom konverzije, jer je to protivno odredbi čl. 31. st. 1. ZOO-a, propisanoj zabrani anatocizma.

34.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je tečaj švicarskog franka ostao na razini koja je vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

34.1.U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

34.2.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

34.3.Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na jednostranu i samovoljnu promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

35. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim te je donio odluku kao u točkama I-IV izreke.

36. Sukladno čl. 31. st. 1. ZOO-a, sud je donio odluku kao u točci V.

37. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj nije uspio tek u neznatnom dijelu sporednog potraživanja zakonskih zateznih kamata, zbog kojeg dijela nisu nastali dodatni troškovi i čl. 155. ZPP-a, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u ukupnom iznosu od 8.614,96 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 200,00 eura za sastav četiri obrazložena podneska od 5. 11. 2019., 21. 7. 2020., 24.3. 2025. i 15. 9. 2025. po 200,00 eura, za zastupanje na ročištima od 28. 10. 2019., 3.12.2019., 16. 4. 2025. , 24. 9. 2025., ukupno 2.000,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 2.500,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko - knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura.

36.2. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu obzirom da ista nije plaćena prilikom predaje tužbe niti do donošenja presude, kao niti trošak za sastav zahtjeva radi dostave dokumentacije, budući da navedeni trošak nije bio nužan, obzirom na činjenicu da je tužitelju prilikom zaključenja ugovora i za vrijeme trajanja ugovora bila dostupna sva dokumentacija prije podnošenja tužbe.

36.3.Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 2.800,00 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 21. listopada 2025. do isplate, sve sukladno čl. 29. ZOO-a

U Vinkovcima, 21. listopada 2025.

Sudac:

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. odvjetnik Hrvoje Jović, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. odvjetničko društvo Leko i partneri, Zagreb. – punomoćnik tuženika