Poslovni broj: P-590/2023-30

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice MR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao nasljednice iza pok. AR iz [adresa], zastupane po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku iz Vinkovaca protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužiteljice osobno, uz punomoćnika tužiteljice odvjetnika Slavena Karabana i punomoćnika tuženika MRG, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu Metelko, Knežević i dr. iz Zagreba, 23. rujna 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 51401652-5103752741 od 7. prosinca 2007. g. koji je zaključen između pravnog prednika tužitelja MR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] - TR iz [adresa], i tužene ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d. d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan odobrenja žiro-računa Banke, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 7. prosinca 2007. g. te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische bank d. d. Rijeka, da tužitelju MR iz [adresa] s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom trajanja razdoiblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 11.172,15 Eura sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 8.324,21 Eur počev od 1. listopada 2015. do isplate po stopi zz kamata od 12 % godišnje i u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. g. pa na dalje po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a počev od 1. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 3.650,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama na iznos parničnog troška od donošenja presude tj od 21.10.2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim potražuje manjak po izračunu u konverziji na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.385,81 Eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženik radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je pravni prednik AR kao korisnik kredita, dana 7. prosinca 2007. zaključio sa tuženom bankom Ugovor o kreditu broj: 51401652- 5103752741 uz valutnu klauzulu u CHF, kojim mu je stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 79.100,00 CHF protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju banke kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, na rok otplate od 216 mjeseci. Navodi da je predmetnim ugovorom u čl. 7. otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke. Navodi da je tijekom trajanja otplate tečaj CHF značajno rastao u odnosu na HRK te da stoga smatra da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđene presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 od kojima je utvrđeno da je tužena banka koristila nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, da potrošači nisu bili dovoljno informirani u odnosu na ugovore o kreditu koji su se sklapali u valuti CHF, da nisu bili obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Tužitelj dalje navodi da smatra ništetnom i odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je određivana jednostranom odlukom i znatno povećana sa početnih 8,25%, a da korisnik kredita na predmetnu odredbu o promjenjivosti kamatne stope nije mogao utjecati niti pojedinačno pregovarati. Stoga tužitelj u podnesku od 17. rujna 2025. uređujući tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu te da naloži tuženiku da mu isplati s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom trajanja razdoblja otplate kredita iznos od 13.557,96 Eura sa zakonskim zateznim kamatama koje je na iznos 8.324.21 Eur teku od 1. listopada 2015. do isplate s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda navodeći da je nadležan Općinski sud u Rijeci (koji prigovor je rješenjem od 14. studenog 2023. pravomoćno odbijen). Nadalje, tužeik ističe da odredba čl. 3. toč.9. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007 dalje u tekstu ZZP) određuje da je ptoršač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Status potrošača da se ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Tužitelj da je u ovom postupku dužan dokazati status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji takav status. Nadalje, ističe da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu to da su tužitelj i tuženik dana 3. ožujka 2016. sklopili ankes ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjena i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu ZIDZPK/15) tim aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u lunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije u podnesku od 22. srpnja 2025. opsežno obrazlaže svoje navode vezano za provedenu konverziju kredita. Navodi da je aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženi ka stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnom odredbe osnovnog ugovora niti posljedično potraživati bilo kakva obeštećenja. Tuženik ističe prigovor zastare pozivajući se na primjenu trogodišnjeg zastarnog roka, odnosno da je tužitelj mogao podnijetu tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14. lipnja 2019., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 29. kolovoza 2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike. Tuženik navodi da je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, pa i to detaljno obrazlaže. Dakle, iz svega gore navedenog proističe kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezano uz švicarski franak. Tuženik se uz obrazloženje protivi i zatraženom tijeku zakonskih zateznih kamata te da se prilikom vraćanja stečenog bez osnove treba primijeniti odredba čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu …. sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 11824/08, otplatni plan, Dodatak ugovoru o kreditu, Obavijest o provedenoj konverziji, knjigovodstvenu karticu s promjenama kamatne stope, odluku o promjenama kamatne stope, izračun konverzije u kunskoj protuvrijednosti, te je izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim

-vještačenjem po vještaku Dubravki Herceg, dipl. oec.- stalni sudski vještak kao i dopuna vještačenja, te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka BR.

4. Tužitelj je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog knjigovodstvenog - financijskog vještačenja podneskom od 17. rujna 2025.

Tuženik se protivio preinaci tužbe i tako preciziranom tužbenom zahtjevu. Budući je tužbeni zahtjev za isplatu povećan, radi se u preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a,

Prema odredbi i čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

Prema st. 2. navedenog članka iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Prema prijelaznim i završnim odredbama čl.117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ( Narodne novine RH br. 70/19), odredba čl. 39. toga Zakona primjenjuje se na sve postupke u tijeku, dakle i na ovoj postupak.

Ocjenjujući da prije provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti preciziran tužbeni zahtjev, sud je utvrdio da je tužitelj u konkretnom slučaju mogao preinačiti tužbu, te je sukladno čl. 190. st. 3. ZPP-a, unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za končano rješenje spora među strankama, te je donio odluku kao u izreci rješenja.

5.Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za valutnu klauzulu u CHF te da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa 8.324,21 Eur s naslova tečaja CHF u odnosu na kune s zakonskim zateznim kamatama koji na taj iznos teče od 1. listopada 2015. te iznos zateznih kamata do 30. rujna 2015. u iznosu od 2.847,94 Eura kao i preplatu/manjak po konverziji kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.385,81 kuna.

6.Nesporno je:

– da su tužitelj i pravni prednik tuženika dana 7. prosinca 2007. sklopili Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na iznos od 79.100,00 CHF s rokom vraćanja kredita u 216 mjesečnih anuiteta.

– da je tužiteljica kao sudužnik i nasljednik tuženika dana 17. rujna 2015. sklopila s tuženikom aneks broj 1.Ugovora o kreditu.

7. Sporno je:

– da li su navedene ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućem pravu Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne.

– da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, uzimajući u obzir da je izvršena konverzija kredita u EURO

– da li je nastupila zastara utuženog potraživanja

– da li tužitelj ima status potrošača

– da li tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti

8.Prigovor zastare sud je ocijenio neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to od 13. lipnja 2014. do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Isto prema stajalištu suda vrijedi i za zakonske zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

Osim navedenog, treba uvažiti i pravno stajalište sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.siječnja 2020. godine prema kojem: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena, ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To pravno shvaćanje ima potvrdu u presudi suda Europske unije u predmetu C-485/19 ( Profi Credit Slovakia) od 22. 4. 2021.godine."“

9.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra ŽR i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

11.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovora izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka BR.

11.1.Tužiteljica je saslušana na ročištu od 23. rujna 2025. te je izjavila da je ugovor s tuženikom zaključila 7.12.2007. za renoviranje kuće. Tužiteljica u to vrijeme nije bila zaposlena ali je garancija za povrat kredita bila hipoteka na kući. Navodi da je njen pokojni muž bio klijent banke i zapravo je on podigao kredit, dok u trenutku njegove smrti taj kredit nije bio još uvijek otplaćen. Tužiteljica je bila prisutna prilikom zaključenja ugovora i njen pokojni muž je sa osobnom bankaricom koja je neposredno dala svoj iskaz razgovarao. Zapravo je on razgovarao s bankaricom po imenu M, a saslušana osobna bankarica je radila na realizaciji kredita. Nadalje je izjavila da su njoj i njenom pokojnom mužu sugerirali podizanje kredita u švicarskim francima, a kada su došli u banku, osobna bankarica im je ponudila samo taj kredit kao najpovoljniji. Izjavila je da su dobili te papire i nisu mogli sve na brzinu pročitati. Tužiteljici i njenom pokojnom mužu je taj kredit odgovarao jer im je mjesečna rata bila 3000 kuna, a taj iznos rate kredita im je odgovarao. Međutim, u jednom trenutku je rata kredita dosegnula i 5000 kuna. Taj iznos im nije odgovarao i da su znali da će toliko porasti rata kredita, ne bi se odlučili za podizanje kredita. Tužiteljica navodi da ona osobno nije bila kod javnog bilježnika, ali je muž nosio na ovjeru u 2-3 navrata. Tužiteljica je izjavila da su dobivali obavijest o povećanju kamatne stope, ali su u vezi toga bili bespomoćni jer je rata rasla.

Na poseban upit da li je na adresi stanovanja imala otvoren bilo kakav obrt ili poljoprivredno gospodarstvo odgovara da nije imala. Izjavila je da su sredstvima kredita obnovili nusprosotoriju koja je za vrijeme rata bila srušena i da su sredstva od kredita koristili isključivo za renoviranje i obnovu kuće koja je stradala tijekom rata, a niti prije rata nisu imali nikakav lokal niti su kasnijim renoviranjem napravili nešto slično. Navodi da su obnovili grijanje i ono što im za vrijeme obnove nisu napravili.

Nakon što je tužiteljici ponuđena konverzija kredita, istu su prihvatili zato što im je bila previsoka rata kredita, a tim ugovor su im produžili otplatu za još 5 godina. Konverzijom je tek nešto malo smanjena rata kredita s obzirom na produženje otplate. Također navodi da im nije ništa priznato u konverziji te da su čak bili i oko 2000 eura u minusu koji su morali platiti te je dodala da im konverzija nije ništa olakšala otplatu.

11.2.Svjedok BR na ročištu od 23. rujna izjavila je da se sjeća tužiteljice kao klijentice, ali da je kao osobni bankar sudjelovala prilikom zaključenja ugovora u ime banke. Ugovora i detalja samog ugovora navodi se ne sjeća. Banka je imala u to vrijeme u ponudi ugovore za kredite s klauzulom u švicarskim francima. Predmetni ugovor je obrazac ugovora koji kao bankari ponude strankama, stranke ga pročitaju i nakon toga bi javni bilježnik trebao strankama pojasniti sadržaj ugovora. Svjedok navodi da je banka u to vrijeme imala i kredit uz valutnu klauzulu u eurima. Navodi da se sjeća, stranke su se odlučivale za valutnu klauzulu u CHF zato što su ti krediti bili povoljniji. Svjedok se točno ne sjeća kako je bilo u ponudi, da li fiksna ili promjenjiva kamatna stopa, ali stranke o tome nisu mogle pregovarati nego je to bilo u ponudi prema općim uvjetima banke. Svjedok je izjavio da se u konkretnom slučaju ne sjećam da li je ona upozorila na rizike zaključenja ugovora uz valutnu klauzulu CHF, te isto tako da se ne sjeća da ju je tužiteljica s tim u vezi nešto pitala.

Na poseban upit punomoćnika tužiteljice da li je preporučivala klijentima kredite u CHF, svjedok je odgovorio da nije.

Navodi da se u konkretnom slučaju ne sjeća da je tužiteljici dala pojašnjenje što to znači promjenjivost kamatne stope, ali u pravilu to čine.

Također navodi da je tužiteljica dobivala na kućnu adresu obavijesti o promjenjivosti kamatne stope koja se šalje mjesec dana prije promjene.

12. Sustav zaštite koji provodi direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 ER i KR od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

13. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

14. Sud smatra kako ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika, nije razumljiva, obzirom kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je ista određena samo općenito, paušalno i neprecizno. Očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno bez pregovora o toj promjeni sa tužiteljem, kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati i iz kojeg razloga. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, na taj način postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali jednostrano i bez pregovora s drugom stranom, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

15. Tuženik nije dokazao da je prednika tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora. Navedena odredba ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer u takvoj situaciji vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, dok se pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Također iz iskaza saslušanog svjedoka ne proistječe da je kao osobni bankar upoznao prednika tužitelja s valutnim rizikom.

16. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

17.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

17.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik provedenim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, stoga su po shvaćanju ovoga suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su ništetne, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

18. Vezano za navode tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača, valja istaknuti da je prednik tužitelja zaključio ugovor s tuženikom kao fizička osoba s navedenom namjenom gotovinski krediti uz hipoteku, a tuženik nije iznosio činjenice niti predlagao dokaze na okolnost da bi kredit bio korišten za neke druge svrhe, a ne za osobne potrebe tužitelja, te se stoga radi o potrošačkom kreditu. Naime, tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nema status potrošača nije tvrdio da bi tužitelj sredstva od kredita koristio za neku poslovnu ili podzetničku aktivnost, pa stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a ima status potrošača, jer je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namjenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

19. Neutemeljeni su navodi tuženika da je sklapanjem konverzije za potrošače pa tako i za tužitelja otpao pravni interes za postavljanje bilo deklaratornog bilo kondemnatornog zahtjeva vezano za obeštećenje po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koji je konvertiran. Naime, sklapanjem Dodatka Ugovora nisu otklonjene posljedice eventualne ništetnosti spornih ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Dodatak Ugovora samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi bio da je ugovorio kredit u valuti euro, pri čemu niti odredbama ZID ZPK na temelju kojih je zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same i nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope. Dodatkom Ugovora (konverzijom) nije riješeno pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije. ( stav je Županijskog suda Rijeci u odluci posl.br. Gž-3948/2020 od 08.11.2023.)

19.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu , to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu LR protiv Erste Bank Hungary Zrt) koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bila proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je u odluci Vrhovnog suda Rev 18/2018 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen.

Slijedom navedenog sud je utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF, te je donio odluku kao u točci 1. izreke.

20. Za donošenje odluke o zahtjevu za plaćanje novčane svote na ime restitucije relevantno je je li tužiteljičino pravo na restituciju prestalo stupanjem na snagu ZIDZPK/15 i sklapanjem Aneksa ugovora i treba li svotu dobivenu u konverziji odbiti od tužiteljičine preplate.

21. Ovdje valja navesti da ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO) te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO).

22. Ništetne odredbe ugovora o kreditu, dakle nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

23. Cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

24. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Aneksom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

25. Ako sud nađe da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Aneksa ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. Pravo na restituciju proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO. Ovdje valja navesti da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

26. Iako Aneks ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Aneksa ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

27. Tužiteljevo pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo.

28. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koji su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče, te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

29. Za primijetiti je i to da je Europski sud za ljudska prava u predmetu A protiv Republike Hrvatske između ostalog naveo " da banka potpisivanjem aneksa (dodatka ugovora o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", a tužitelj je u tom postupku tražio određenu novčanu svotu zbog preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa se može opravdano zaključiti da Europski sud za ljudska prava smatra da sklapanjem ugovora o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

30. Sklapanjem aneksa ugovora kojim je izvršena konverzija kredita prema odredba ZID ZKP/15 tužiteljica nije izgubila pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, pa s obzirom na izvršenu konverziju ima pravo na eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora i svote koju je dobila u konverziji.

31.Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Dubravki Herceg, dipl. oec. stalni sudski vještak. Iz nalaza i mišljenja vještaka proistječe da su preplaćene mjesečne razlike anuiteta koji su plaćeni po višem srednjem tečaju Erste banke za CHF na dan plaćanja anuiteta od srednjeg tečaja banke za CHF na dan početka korištenja kredita tj. utvrđene pozitivne preplaćene tečajne razlike na nivou pojedinačnog anuiteta u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. godine, (konverzije) iznosi 8.324,21 EUR-a. Negativna tečajna razlika kad je tečaj bio manji od početnog tečaja na dan korištenja kredita, bio je u razdoblju od 01.07.2008. do 01.11.2008. godine i ukupno iznosi -18,21 EUR-a. Iznos zateznih kamata izračunat od datuma uplate pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. godine (konverzije) iznosi 2.847,94 EUR-a, a izračunate su na osnovicu koju čine preplata po tečajnoj razlici u ukupnom iznosu od 8.324,21 EUR-a. Konverzija koja je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) računski je točna. Pretplata / manjak po konverziji kredita iz CHF u EUR Utvrđen je iznos manjka u konverziji na dan 30.09.2015. godine u iznosu od -2.385,81 EUR-a. Razlika između nove nedospjele glavnice kredita po novom kreditu u valuti EUR-u nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF s tečajem na dan korištenja kredita iznosi 6.353,19 EUR-a.

32.Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađenim u skladu s pravilima struke.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem izvršivši prijeboj između manje plaćenih iznosa anuiteta više plaćenih iznosa anuiteta.

Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle,

Tužitelj potražuje iznos od 13.557,96 Eura koji čini iznos od 8.324,21 Euro na ime preplate po osnovi tečajne razlike do konverzije, iznos od obračunate zatezne kamate na preplatu tečaja od 2.847,94 Eura te manjak po izračunu u konverziji na dan 30. rujna 2015. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio djelomično osnovanim.

33.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi, ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je tečaj švicarskog franka ostao na razini koja je vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

33.1.U konkretnom slučaju, obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a. dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

33.2.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

33.3.Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da je odredba iz čl. 7. Ugovora o kreditu zaključenim između stranka na način na koji su koncipirane suprotno načelu savjesnosti poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

34. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim te je donio odluku kao u točci I i II izreke.

35. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, ali je isti djelomično valjalo odbiti i to u onom djelu koji se odnosi na zahtjev na isplatu manjka izračunatog po konverziji, a koji je izračunao vještak na dan konverzije. Ovo stoga što predmet ove parnice nije nišetnost odredbe aneksa ugovora o kreditu, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu prava manjka u konverziji. Dakle, odbijen je tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 2.385,81 Eura koji se odnosi na manjak po izračunu u konverziji na dan 30. rujna 2015., te donešena odluka kao u točci III izreke.

36.Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP- a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 3.650,00 eura, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku i to za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) 250 bodova, za sastav dva obrazložena podneska od 13.11.2023. i 15.9.2025. po 250 bodova, za zastupanje na ročištima od 20.3.2025. i 23.9.2025. po 250 bodova, te pristup ročištu za objavu 21.10.2025. 50 bodova, ukupno 1300 bodova, odnosno 2.600,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 3.250,00 eura. Tužiteljici je sud nadalje priznao trošak financijsko -knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura.

36.2.Temeljem izrečenog tužiteljici je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 3.650,00 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 21. listopada 2025. do isplate, sve sukladno čl. 29. ZOO-a

U Vinkovcima, 21. listopada 2025.

sudac;

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. odvjetnik Slaven Karaban, Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. odvjetničko društvo Metelko, Knežević i dr. – punomoćnik tuženika