Republika Hrvatska

Općinski sud u Sesvetama

Stalna služba u Vrbovcu

Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

Poslovni broj: P-1339/2019-52

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu toga suda Ljiljani Košić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OI (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marinu Ivanoviću, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877) iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne, neposredne i usmene rasprave dana 11. rujna 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja Kristine Baričević, odvjetnice iz Sesveta, dana 21. listopada 2025. donio, objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 166-129/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. kolovoza 2006. ovjerenog od strane javnog bilježnika Ignaca Vugera iz Sesveta pod poslovnim brojem OU- 1421/2006 u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika Addiko Bank d.d.

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6 da tužitelju OI iz [adresa] isplate iznos od 1.928,17 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima:

- na iznos od 13,05 eura od 1. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,63 eura od 1. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,41 eura od 1. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,45 eura od 1. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,13 eura od 1. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,04 eura od 1. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,10 eura od 1. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,87 eura od 1. studenog 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,33 eura od 1. prosinca 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,78 eura od 1. siječnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 40,59 eura od 1. veljače 2009. pa do isplate,

- na iznos od 40,41 eura od 1. ožujka 2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,40 eura od 1. travnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,09 eura od 1. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 38,12 eura od 1. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 37,18 eura od 1. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 36,92 eura od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 36,78 eura od 1. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 36,36 eura od 1. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 35,67 eura od 1. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 35,75 eura od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 35,71 eura od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,82 eura od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,24 eura od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,52 eura od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,91 eura od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,80 eura od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,43 eura od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,11 eura od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,32 eura od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,28 eura od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,00 eura od 1. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,98 eura od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,31 eura od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,36 eura od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,27 eura od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 33,08 eura od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,57 eura od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,27 eura od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 33,82 eura od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 34,99 eura od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 33,32 eura od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 31,58 eura od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 30,76 eura od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,98 eura od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 29,70 eura od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 29,36 eura od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 28,54 eura od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 27,55 eura od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 26,98 eura od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 26,31 eura od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 25,33 eura od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 24,56 eura od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 23,35 eura od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 22,60 eura od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 25,49 eura od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 24,56 eura od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 24,94 eura od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 25,12 eura od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 22,98 eura od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 25,18 eura od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 24,47 eura od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 24,85 eura od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 23,88 eura od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 24,82 eura od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 25,06 eura od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 24,57 eura od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,15 eura od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 0,92 eura od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 0,70 eura od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 0,47 eura od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 0,24 eura od 1. rujna 2014. pa do isplate,

time da kamata u razdoblju od 1. travnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. teku po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. kamate teku po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, dok u razdoblju od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. kamate teku po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate teku po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.954,63 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 21. listopada 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV Odbija se tužitelj s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 1.750,00 eura zajedno sa kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

V Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.066,36 eura zajedno sa kamatama na taj iznos, kao s neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj OI je dana 12. lipnja 2019. protiv tuženika Addiko Bank d.d. podnio tužbu radi isplate iznosa od 13.885,41 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja i obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena valuta u Republici Hrvatskoj, u podnesku od 20. siječnja 2025. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje isplatu iznosa od 1.928,17 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana dospjelosti pojedinog iznosa pa do isplate na način kao što je to pod točkom II izreke navedeno.

3. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kako kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 166-129/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor) koji je dana 24. kolovoza 2006. solemniziran pod poslovnim brojem OU-1421/2006 kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz [adresa]. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da je Ugovor zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Namjena kredita bila je adaptacija poslovnog prostora, a ugovoreni iznos kredita bio je 120.000,00 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom od 6,75%. Kredit se otplaćivao u 96 mjesečnih anuiteta u iznosu od 1.621,16 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema planu otplate koji je prednik tuženika uručio tužitelju.

4. Tužitelj u tužbi navodi da je uredno otplatio kredit u cijelosti.

5. Tužitelj u tužbi nadalje ističe da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu o kojemu strane nisu pregovarale pa tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njegov sadržaj.

6. Tužitelj nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom u članku 6. ugovoreno je da je redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora odnosno tuženika. Na dan sklapanja Ugovora kamatna stopa bila je ugovorena u visini od 6,75% godišnje. U tužbi se nadalje navodi da je tuženik tijekom otplate kredita jednostrano mijenjao kamatnu stopu protivno načelu savjesnosti i poštenja te je time došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita.

7. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je dogovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača.

8. Tužitelj u tužbi nadalje ističe da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96 i čl. 97.

9. Tužitelj navodi da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača, odnosno korisnika kredita i to tako što je u predmetnom potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva jednostranom odlukom tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je stoga ista ugovorna odredba ništetna. Visina kamatne stope je bitan element ugovora o kreditu pa je za svaku njezinu promjenu kao i za promjenu svih bitnih elemenata kod svih vrsta ugovora potrebno sklapanje dodatka ugovora, a za sklapanje kojeg je ponovno potrebna suglasnost i volja obiju ugovornih strana. Tužitelj navodi da iz svega navedenog jasno proizlazi da je tuženik jednostranim donošenjem odluka o promjeni redovne kamatne stope, a koje promjene nisu bile određene nikakvim parametrima, neprekidno i to kako za vrijeme sklapanja ugovora tako i za vrijeme njegovog trajanja, postupao na štetu druge ugovorne strane, ovdje tužitelja.

10. U odgovoru na tužbu tuženik naveo da je kamate naplatio temeljem valjanog Ugovora o kreditu i valjane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naveo je da je u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima. Tuženik je naveo da je postupao sukladno Zakonu o kreditnim institucijama te je od stupanja na snagu istog zakona potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Nadalje je naveo da je sukladno navedenom Zakonu izradio i javno, na svojim internetskim stranicama objavio ''Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama'' te da su navedenom metodologijom jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika.

11. U odgovoru na tužbu tuženik nadalje navodi da se odredivost kamatne stope ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj je pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je tužitelju pojašnjeno te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Tuženik je nadalje istaknuo da je njegova poslovna praksa da prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročita sve ugovorne odredbe i pojasni korisniku smisao i posljedice ugovora. Osim samim potpisivanjem Ugovora tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Tuženik navodi da je tužitelj dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa s promjenjivom kamatnom stopom te da niti u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je tuženik slao sukladno zakonskim obvezama.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu prigovara visini tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Tuženik navodi da podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje.

13. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je tijekom postupka izvršio uvid u tužbu (list 1-6), ugovor o kreditu (list 8-14), izvadak iz zemljišne knjige (list 15), izvod iz sudskog registra trgovačkih društava (list 16), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 18-19 i 29-35), otplatni plan (list 20-21), izvod po kreditu (list 22-28), odgovor na tužbu i priloge (list 38-52), iskaz tužitelja kao stranke (list 184-185), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Tome Dlake, dipl. oec. (list 238-253), podnesak tuženika od 20.11.2024. (list 258-260), konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja (list 261-263) i dopunski nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka (list 279).

14. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP)) ovaj sud nalazi da je konačno specificirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

15. Tužitelj OI u tužbi i tijekom postupka navodi da je sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. dana 24. kolovoza 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 166-129/2006. Ugovor je zaključen sa valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Tužitelj je kredit u cijelosti uredno otplatio. Kako je tuženik tijekom kreditne obveze tužitelja nekoliko puta jednostrano mijenjao kamatnu stopu tužitelj je podnio tužbu sudu u kojoj traži da se tuženiku naloži da vrati sve iznose preplaćenih kamata, a to su iznosi koji se dobiju ako se od plaćene povećane kamate oduzme iznos početne kamate iz početnog otplatnog plana, a koji iznosi su stečeni bez osnove, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate.

16. Vrhovni sud je u presudi broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. iznio stajališta da nižestupanjski sudovi nisu dužni izvoditi dokaze u smislu radi li se o prosječnom potrošaču u svakom pojedinom sporu, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP/03 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/03 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14 te da odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a te obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu nije potrebno ponovno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i vezivanja glavnice za valutu CHF, jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.

17. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 114/19; dalje ZZP) stipulira pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu, te posebno određenog čl. 1a), taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i s aktom Europske unije i to Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima, koji se protive načelu savjesti i poštenja. Citirana Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav u ZZP- u u kojem je u čl. 49 st. 1 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

18. Uvidom u priloženi Ugovor (list 8-14) vidljivo je da se radi o tzv. tipskom ugovoru, odnosno unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, zbog čega potrošač, odnosno tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj o ugovornoj klauzuli (čl. 6 – promjenjiva kamatna stopa) pa se stoga nije posebno pregovaralo s tužiteljem, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

19. Nesporno je da je tužitelj s prednikom tuženika zaključio dana 24. kolovoza 2006. Ugovor o kreditu, broj 166-129/2006 za adaptaciju poslovnog prostora, koji je potvrđen 25. kolovoza 2006. pod poslovnim brojem Ou-1421/2006 kod javnog bilježnika Ignaca Vugera iz [adresa], u kojem je u čl. 2 ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 120.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, u čl. 6 ugovorena je promjenjiva kamatna stopa na kredit sukladno odluci banke, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,75% koja se obračunava u CHF mjesečno i sadržana je u anuitetima, te dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok je u čl. 4 ugovoren rok otplate kredita od 96 mjeseca, s time da se kredit od 120.000,00 CHF i kamata iz članka 3. ugovora otplaćuje u 96 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je sastavni dio ugovora.

20. U ovom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je također je li u konkretnom slučaju nastupila zastara obzirom da je tuženik tijekom postupka navodio da tužitelj ne može svoj zahtjev zasnivati na presudama koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa, već da tužitelj treba u konkretnom predmetu dokazati da su mu povrijeđena ili ugrožena prava koja dovode do eventualne ništetnosti, a što on u ovom postupku ne dokazuje.

21. Što se tiče promjenjive kamatne stope sud je uzeo u obzir postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Navedene presude potvrđene su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH-a Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

22. Bitno za ovaj postupak je to što je prije citiranom presudom Visokog trgovačkog suda utvrđeno da se kamatna stopa (i utužene banke) mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranim obavijestima tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakovrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr., radi se o nerazumljivoj, nejasnoj i apstraktnoj ugovornoj odredbi o promjeni kamatne stope koja je kao takova ništetna.

23. Prema čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, naročito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

24. Prema odredbama čl. 82 prije citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje i pretpostavki iz čl. 81 istog Zakona mogle smatrati nepoštenim, jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

25. Prema odredbi čl. 87 citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

26. Odredbom čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c ZPP-a propisan je obvezujući učinak presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

27. Potrošač, odnosno tužitelj od samog početka ugovornog odnosa doveden je u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti, zašto, kako i u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Takva ugovorna obveza uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama kredita potrošača nasuprot banke – trgovca kao druge ugovorne stranke, a što je suprotno načelima ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

28. Vezano uz ocjenu poštenosti ovakvih ugovornih odredbi stav je Vrhovnog suda da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke, kao trgovce faktično dovedeni u ovisni položaj i situaciju "uzmi ili ostavi", pošto praktički nisu imali drugog načina dobivanja potrebnog novca izvan kredita kojeg su odobravale banke, između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su banke diktirale.

29. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu su nepoštene u smislu odredbe čl. 87 st. 1 ZZP-a iz 2003. i čl. 102. ZZP-a te su takove ugovorne odredbe ništave.

30. Prema čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 47/14, 110/15 i 114/19) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131 st. 1 tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

31. Odredbom čl. 83 ZZP-a propisano je da se prilikom ocjene je li neka odredba u potrošačkim ugovorima poštena ili nije, u obzir uzima narav proizvoda ili usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne obveze, a čl. 87 istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

32. Prema odredbi čl. 3 st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

33. Da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Naime, promatrajući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo, utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena, te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovno uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošača nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

34. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, što podrazumijeva tumačenje u skladu s praksom Suda, u čijoj je isključivoj nadležnosti kroz institut prethodnog tumačenja (čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije) tumačiti pravo Europske unije, a na koji je način, imajući u vidu kolektivni spor zaštite potrošača i obrazloženje sudova u navedenim odlukama te postojanje vezanosti u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, za odlučivanje i pravna shvaćanja u kolektivnim sporovima radi zaštite potrošača.

35. Prema tome, odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti. To stoga jer razlozi za promjenljivost kamatne stope nisu razvidni potrošaču prilikom sklapanja ugovora niti mu omogućuju da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna kamata kao naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, mora biti određena, odnosno odrediva. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci Ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženik je onemogućio utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO), koja propisuje da je Ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima Ugovora.

36. Uz navedeno takva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi suprotna je odredbi čl. 4. ZOO gdje je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. (čl.10. ZOO).

37. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO, propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

38. Iz iskaza tužitelja kao stranke (list 184-185) proizlazi da je tijekom 2006. podigao kod prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kredit u iznosu od 120.000,00 CHF za uređenje privatnog poslovnog prostora. Kredit je podigao u valuti CHF jer je u to vrijeme to bio jedini mogući i najpovoljniji kredit. U vrijeme zaključivanja ugovora obratio je pažnju na iznos kredita, rok otplate kredita i visinu anuiteta, odnosno na ono što je nekako najbitnije, a kamata je bila oko 6% te je on to tako prihvatio. Za njega kao potrošača kamata je bila definirana ugovorom te se ne sjeća je li dobivao kakve obavijesti o promjeni kamatne stope. Zna samo da je sve anuitete plaćao. Kredit je utrošen u prostor u [adresa] koji prostor je on gradio sa svojom obitelji. U toj nekretnini nalazi se sjedište tvrtke MG Plan koja je u vlasništvu njegove supruge a on je direktor iste te taj prostor obuhvaća skladište i poslovne prostorije. Sama nekretnina je u suvlasništvu njega i njegove supruge. Gradnja same nekretnine je započela između 1994. i 1995., a sredstvima kredita koji je predmet ovoga postupka izvršen je završetak te gradnje te uređenje prostora pa je stoga u ugovoru navedena adaptacija poslovnog prostora.

39. Tuženik je tijekom postupka osporavao da tužitelj ima svojstvo potrošača kao i da je zaključeni ugovor o kreditu potrošački ugovor. U podnesku od 7. lipnja 2021. tuženik navodi da iz kreditne dokumentacije proizlazi da je tužitelj OI po struci ing. građevine te direktor trgovačkog društva MG PLAN d.o.o. za projektiranje, graditeljstvo i trgovinu te da mu je predmetni kredit odobren radi adaptacije poslovnog prostora, sjedišta trgovačkog društva MG PLAN d.o.o. na adresi u [adresa]. Tuženik zaključuje kako je tužitelju kredit odobren radi obavljanja tužiteljeve profesionalne djelatnosti, odnosno adaptacije poslovnog prostora trgovačkog društva kojemu je tužitelj direktor, a osnivač društva je tužiteljeva supruga ČI.

40. Sud smatra da tužitelj ima svojstvo potrošača, a zaključeni ugovor o kreditu da je potorošački ugovor. Tužitelj je u svom iskazu jasno naveo da je kredit podigao za adaptaciju poslovnog prostora koji je u njegovom vlasništvu. Uvidom u izvadak iz zemljišne knjige utvrđeno je kako je nekretnina upisana u zemljišnoknjižni uložak broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kč. br. [katastarska čestica], na kojoj je sagrađena zgrada broj 18 od 910 čhv u vlasništvu tužitelja u pretežitom dijelu dok je samo šesta etaža 9,64/100 suvlasničkog dijela u naravi skladišni prostor u prizemlju u vlasništvu MG PLAN d.o.o. iz [adresa], dok je tužiteljeva adresa [adresa]. Dakle, tužitelju je novac od kredita bio potreban za adaptaciju poslovnog prostora koji je u njegovom vlasništvu. To što je tužitelj direktor pravne osobe MG PLAN d.o.o. čiji je osnivač tužiteljeva supruga ne oduzima tužitelju svojstvo potrošača jer kredit nije podignut radi obavljanja trgovačke djelatnosti ili radi podmirenja obveza proizašlih iz bavljenja trgovačkom djelatnošću, već je tužitelj novac uložio u adaptaciju poslovnog prostora koji je u njegovom vlasništvu.

41. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja također nije osnovan iz razloga što su sve uplate po predmetnom kreditu vršene u ime i za račun tužitelja. Naime, nije odlučno tko je uplate vršio, bilo tužitelj osobno ili netko u njegovo ime i za njegov račun, već je bitno da su sve uplate vršene radi podmirivanja obveza iz ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio sa prednikom tuženika.

42. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstvene struke Tome Dlake (list 238-255) proizlazi da je u otplati kredita koji je tužitelj tuženiku otplatio u cijelosti došlo do preplate zbog povećanja kamata i tu u ukupnom iznosu od 14.527,27 kuna, odnosno 1.928,17 eura.

43. Tužitelj nije imao primjedaba na nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka već konačno specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom i mišljenjem financijsko knjigovodstvenog vještaka.

44. U podnesku od 20. studenog 2024. tuženik je naveo da je izračun vještaka iz Nalaza i mišljenja pogrešno uzeti kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga što se istim zanemaruje činjenica da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Tuženik je zamolio sud rok od 30 dana kako bi mogao iznijeti i financijske prigovore na Nalaz i mišljenje vještaka.

45. Na ročištu održanom dana 8. svibnja 2025. saslušan je financijsko knjigovodstveni vještak Tomo Dlaka koji je naveo kako u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i mišljenja te kako prilikom izrade nalaza i mišljenja nije u obzir uzeo tzv. negativne razlike jer tečaj CHF nije niti bio predmet ovoga postupka.

46. Nakon dopunskog očitovanja financijsko knjigovodstvenog vještaka tuženik nije imao daljnjih primjedaba, već je naveo da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno te je na navedenom ročištu predloženo da se glavna rasprava zaključi te donese odluka na temelju stanja spisa.

47. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka iz razloga što je isti izrađen objektivno i stručno u skladu sa pravilima struke te ima uporište u dokumentaciji koja se nalazi u spisu.

48. Navode tuženika kako je vještak trebao uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike ovaj sud također ne prihvaća iz razloga što je u ovom predmetu zatražena isplata razlike po osnovi promjenjive kamatne stope. Sve da je zatražena i isplata po osnovi promjene tečaja CHF sud ne bi tuženiku dosudio iznose po osnovi tzv. negativne razlike jer tuženik u ovom postupku nije podnio protutužbu, niti je stavio prigovor prijeboja pa sud o zahtjevu tuženika ne bi niti raspravljao. Napominje se i to da uslijed pada tečaja CHF tuženiku nije nastala nikakva šteta pa da bi imao pravo na isplatu po toj osnovi.

49. Prema čl. 323. st. 1 ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

50. Kako je sud utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna usvojio je konačno specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti i naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos naveden pod točkom II. izreke zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

51. Sud je tužitelju dosudio zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog preplaćenog pojedinog anuiteta do isplate ( čl.1115. ZOO-a) obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatne stope rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada. Stopa zatezne kamate određena je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a i točke I Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi Hrvatske narodne banke ("Narodne novine" broj: 132/07).

52. Prigovor zastare potraživanja nije osnovan. Radi se o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača koji se temelji na odluci donesenoj u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a. Nesporno je da su presudama Visokog trgovačkog suda Pž-7129/14 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno okončani predmetni sporovi, čl. 215 ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu.

53. Osim toga, građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. donio je stajališta da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO/05, odnosno čl. 104 st. 1 ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa prema navedenom shvaćanju tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti, jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću gore citiranih odluka, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Tužba u ovom postupku podnesena je 12. lipnja 2019., dakle prije proteka zastarnog roka od 5 godina obzirom da je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu zastara počela teći 13. lipnja 2014.

54. Isto tako ne može se prihvatiti stav tuženika da činjenica što je predmeti ugovor solemniziran i potvrđen kod javnog bilježnika govori u prilog tome da je ugovor bio jasan i razumljiv i da su ugovorne strane bile u potpunosti svjesne obveza koje preuzimaju u smislu jasnoće ugovorenih obveza. Naime, po stavu ovog suda opisana okolnost ne može ići na štetu tužitelja, a u korist tuženika, jer javni bilježnici prilikom solemnizacije i potvrde ugovora obrazlažu smisao i posljedicu ugovora ugovornim strankama uz upozorenje samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene ugovorne klauzule (čl. 58 Zakona o javnom bilježništvu), a ne obrazlažu smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi.

55. Također u odnosu na stav tuženika kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, jer je predmetni kreditni odnos prestao otplatom kredita od strane tužitelja u cijelosti, sud ističe kako se bez obzira što je predmetni kredit otplaćen u cijelosti pravo na isticanje ništetnosti tog ugovora ne gasi, a donesene presude u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne čine razliku između otplaćenih i neotplaćenih kredita.

56. U podnesku od 29. travnja 2021. tuženik je predlagao da se tijekom postupka saslušaju svjedoci MI, bivša zaposlenica tuženika te javni bilježnik Ignac Vugner, ali je kasnije odustao od tog dokaznog prijedloga pa sud nije izvodio dokaze saslušanjem predloženih svjedoka.

57. Što se tiče prigovora tuženika da je sud dozvolio tužitelju preinaku tužbe, iako je tužitelj tužbu preinačio nakon zaključenja prethodnoga postupka sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o situaciji predviđenoj u čl. 190. st. 2. ZPP-a pa da tužitelj može tužbeni zahtjev uskladiti s nalazom i mišljenjem vještaka što je u konkretnom slučaju i učinio. Pretpostavlja se da tužitelj nema dovoljno stručnih znanja da odmah prilikom podnošenja tužbe, odnosno do zaključenja prethodnog postupka specificira tužbeni zahtjev, već se tijekom postupka u ovakvim predmetima provodi financijsko knjigovodstveno vještačenje kako bi se utvrdili točni iznosi koje je tužitelj preplatio i tijek zakonskih zateznih kamata. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificira se tužbeni zahtjev, što je tužitelj u konkretnom slučaju i učinio, a sud tako specificirani tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatio pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

58. Kako je tužitelj uspio u ovom postupku dosuđen mu je i trošak postupka. Odluka o troškovima postupka u skladu je sa odredbom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP. Tužitelju je dosuđen trošak postupka u iznosu od 2.954,63 eura (točka III. izreke), a koji trošak je odmjeren u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 69/93, 87/93, 16/94, 117/96 i 91/04, 148/09, 142/12,103/14, 118/14, 104/15, 37/22 i 126/22, dalje Tarifa). Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 4. svibnja 2021., 8. lipnja 2021., 24. veljače 2022., 7. lipnja 2022., 17. srpnja 2024., 31. siječnja 2025. i 11. rujna 2025, svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu 21. studenog 2023. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 9/5 Tarife), trošak sastava podnesaka od 29. travnja 2021., 24. lipnja 2021., 20. siječnja 2025. i 12. lipnja 2025. svako u iznosu od 200,00 eura (Tbr 8/1 Tarife), trošak sastava podneska od 21. studenog 2023. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8/3 Tarife) i PDV u iznosu od 575,00 eura. Tužitelju je nadalje priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 79,63 eura.

59. Kamate na trošak parničnog postupka u skladu su sa odredbom čl. 151. st. 3. ZPP.

60. Tužitelj je odbijen s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 1.750,00 eura (točka IV izreke). Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 5. rujna 2019., 1. srpnja 2024., 3. listopada 2024., niti 3. srpnja 2025., svako u iznosu od 200,00 eura niti PDV na te iznose pozivom na odredbu čl. 155. ZPP-a. Uz podnesak od 5. rujna 2019. tužitelj dostavlja dokaz o uplati pristojbe na tužbu. Podnesak od 1. srpnja 2024. mogao je biti predan na raspravi 17. srpnja 2024. jer se uz taj podnesak samo dostavlja zamjenička punomoć. Uz podnesak od 3. listopada 2024. dostavlja se dokaz o uplati predujma za provođenje financijskog vještačenja, a što sud vidi i iz obračunskog lista dostavljenog od strane računovodstva suda. U podnesku od 3. srpnja 2025. ne navodi se ništa što već nije navedeno u dotadašnjem tijeku postupka, a radi se o pravnom pitanju o kojem odlučuje sud. Za zastupanje na ročištu 21. studenog 2023. tužitelju je dosuđen iznos od 50,00 eura (Tbr 9/5 Tarife) umjesto zatraženih 200,00 eura (Tbr 9/1 Tarife) iz razloga što je navedeno ročište odgođeno prije početka raspravljanja pa tužitelj ima pravo na 25% naknade. Za sastav podneska od 21. studenog 2023. tužitelju je dosuđen trošak u iznosu od 50,00 eura (Tbr 8/3 Tarife) umjesto zatraženih 200,00 eura (Tbr 8/1 Tarife) jer se radi o kategoriji ostalih podnesaka pa tužitelj ima pravno na 25% troška.

61. Kako tuženik nije uspio u ovom postupku odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 4.066,36 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos pa je odlučeno kao pod točkom V. izreke.

62. Uslijed svega naprijed navedenog i obrazloženog odlučeno je kao u izreci.

U Vrbovcu 21. listopada 2025.

Sudac

Ljiljana Košić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo uložiti žalbu Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u 3 istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. presuda nepravomoćna

4. vidi upisnik 'P'

5. kal. 15 dana