REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1972/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Renate Šantek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. FH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Butorović, odvjetnik u Hvaru, i 2. ČH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Granić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Lavčević d.d., OIB 71421617824, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici -odvjetnici Odvjetničkog društva Vuković i Lalić d.o.o., sa sjedištem u [adresa], radi isplate, odlučujući o prijedlozima 1. tužitelja FH i tuženika Lavčević d.d. za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2937/2024-2 od 30. listopada 2024., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-167/2017 od 1. veljače 2018., u sjednici održanoj 21. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlozi tužitelja 1. FH i tuženika Lavčević d.d. za dopuštenje revizije se odbijaju u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlozi tužitelja 1. FH i tuženika Lavčević d.d. za dopuštenje revizije se odbacuju u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj 1. FH i tuženik Lavčević d.d. su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 2937/2024-2 od 30. listopada 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-167/2017 od 1. veljače 2018. Prijedlozi su podneseni zbog pravnih pitanja za koja podnositelji navode da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Pored toga, predlagatelji smatraju da su im pobijanom presudom povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje (oba predlagatelja) te na pravo na jednakost sviju pred zakonom (tužitelj) i mirno uživanje imovine (tuženik), pa dopuštenje revizije traže i po toj osnovi.

2. Pitanja koja je tužitelj 1. FH naznačio u prijedlogu koja glase: 1) Predstavlja li pisani akt dužnika, odnosno tuženika, izdan tijekom trajanja postupka, koji se odnosi na vjerovnika, odnosno tužitelja iz tog postupka, kao i na predmet tog postupka, izjavu o priznanju duga, u smislu odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima (ZOO/91), danas članka 240. ZOO, ako tim aktom bezuvjetno, na nedvojben način, po ovlaštenoj osobi priznaje konkretno potraživanje, neposredno povezano sa samim predmetom spora, koji akt je nesporno upućen vjerovniku, odnosno tužitelju u postupku;

2) Nastaje li priznanjem duga, odnosno pisanom izjavom, očitovanjem volje izjavljenim tijekom postupka po dužniku/tuženiku, na ime vjerovnika/tužitelja, u odnosu na predmet spora, kojim priznaje osnovu i visinu potraživanja, dodatnu, tj. dopunsku činjeničnu osnovu, koja čini dio ukupnog skupa činjenica, slijedom kojeg je tužitelj, ovlašten tijekom postupka postaviti smanjeni zahtjev u odnosu na isti predmet spora, odnosno isplatu, u smislu odredbi članka 7., članka 219. stavak 1., članka 299. i članka 352. ZPP;

3) Je li odlukom suda, kojom je priznato pravo na isplatu zakonske zatezne kamate, pogrešno primijenjeno materijalno pravo u smislu odredbe članka 356. ZPP, ako je sud u izreci odredio obračun iste temeljem pogrešnog, odnosno materijalnog propisa koji nije postojao za vrijeme tijeka zatezne kamate;

4) Radi li se o bitnim povredama odredaba parničnog postupka u smislu odredbi članka 8., 375. i 388. stavak 4. ZPP odnosno apsolutno bitnoj povredi iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. istog Zakona, a time i povredi ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje ukoliko se drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke samo pozove na određeni propis kao mjerodavan odnosno propusti obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti je utvrdio da su u okolnostima konkretnog slučaja (ne)ispunjene pretpostavke iz tih propisa, posebice ukoliko taj sud potvrdi odluku nižeg suda, no temeljem zaključka suprotnog tom sudu?

3. Tuženik naznačuje deset pravnih pitanja koja glase:

1) Je li sud prilikom tumačenja nejasnih odredbi jednostranih pravnih akata dužan uzeti u obzir sve okolnosti slučaja u skladu s odredbom članka 99. ZOO/78; 2) Stvara li obvezu za stranu koja je izdala očitovanje volje kojim jedna strana izjavi drugoj da će joj izvršiti nešto što joj nije dužna, a da pritom nije potrebno da strana kojoj je izjava upućena izjavi prihvat koristi sukladno članku 39. ZOO/78 i je li u tom slučaju moguće da strana koja je dala takvu izjavu tu izjavu samostalno povuče;

3) Obvezuje li stranku jednostrana izjava (jednostrani akt) koju su dali punomoćnici u njeno ime izvan sudskog postupka bez izričitog ovlaštenja stranke, izvan granica svog ovlaštenja i ako stranka svojim naknadnim postupanjem nije postupila po izjavi punomoćnika u njezino ime;

4) Je li moguće da nastane obveza temeljem jednostranog pravnog akta naslovljenog i upućenog u korist druge osobe kojoj taj akt nije bio upućen, a niti je na nju naslovljen;

5) Utvrđuje li se zastara naknadno eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva u trenutku postavljanja glavnog tužbenog zahtjeva ili u trenutku postavljanja eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva;

6) Utvrđuje li se trošak postupka prilikom uspjeha s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom prema visini glavnog tužbenog zahtjeva koji je odbijen ili prema visini eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva s kojim je tužitelj uspio; 7) Ima li tužitelj koji uspije jedino u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu kojeg je postavio naknadno u tijeku parnice pravo na troškove postupka nastale tijekom cijelog postupka ili samo na troškove koji su nastali nakon postavljanja prihvaćenog eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva;

8) Je li pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP kada se drugostupanjski sud poziva na dokaz između stranaka, dok takvog dokaza nije bilo i jesu li time povrijeđeni članci 14. stavak 2., članak 26. i 29. Ustava te članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim su zajamčena temeljna ljudska prava tuženika na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pristup sudu i na obrazloženu sudsku presudu koja se temelji na pravilnoj i istinitoj ocjeni dokaza te potpuno i istinito utvrđenom činjeničnom stanju kao bitnim sastavnicama prava na pravično suđenje; 9) Je li pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP kada se drugostupanjski sud poziva na sadržaj dokaza između stranaka, dok takvog dokaza nije bilo i jesu li time povrijeđeni članci 14. stavak 2., članak 26. i 29. Ustava te članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim su zajamčena temeljna ljudska prava tuženika na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pristup sudu i na obrazloženu sudsku presudu koja se temelji na pravilnoj i istinitoj ocjeni dokaza te potpuno i istinito utvrđenom činjeničnom stanju kao bitnim sastavnicama prava na pravično suđenje; 10) Je li pred drugostupanjskim sudom počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP kada drugostupanjski ne navodi pravnu osnovu nastanka obveze tuženika i jesu li time povrijeđeni članci 14. stavak 2., članci 26. i 29. Ustava te članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojim su zajamčena temeljna ljudska prava tuženika na pravično suđenje, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pristup sudu i na obrazloženu sudsku presudu?

4. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju tuženika, dok je tuženik odgovorio na reviziju tužitelja 1. FH na način da mu se usprotivio i predložio ga odbaciti kao nedopušten, podredno odbiti kao neosnovan.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlozima za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i stoga ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

6. Naime, u skladu s odredbom članka 385.a stavka 1. ZPP, Vrhovni će sud reviziju dopustiti samo onda ako se u povodu nje može očekivati odluka o pravnom pitanju koje su nižestupanjski razmatrali, a koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Važno je pitanje pravni standard kojemu se značenje oblikuje u praksi Vrhovnog suda, a o takvom se pitanju može govoriti ako je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogotovo ako praksa viših sudova nije jedinstvena, ako je riječ o pravnom pitanju o kojem praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije jedinstvena, ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati sudsku praksu.

7. Predmet je pobijane presude glavni i eventualno kumulirani zahtjev 1. tužitelja FH za isplatu po osnovi vraćanja isplaćene kupoprodajne cijene.

8. U postupku je pred sudom prvog stupnja utvrđeno da je tužitelj 1. FH **.**.1990. s GP „Radnikom“ Benkovac zaključio Ugovor o kupoprodaji stana površine 87 m² koji je trebao biti izgrađen u objektu „[obrt]“ u Splitu do prosinca 1991. za kupoprodajnu cijenu od 1.583.400,00 tadašnjih dinara te je prodavatelju isplatio cjelokupnu ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Međutim, GP „Radnik“ Benkovac je sredstva dobivena prodajom potrošio, a nije izgradio objekt, niti je tužitelju 1. FH vratio uplaćena sredstva. GP „Radnik“ d.d. Zadar je pravni sljednik GP „Radnik“ Benkovac, a GP „Radnik“ d.d. Zadar i tuženik su 27. siječnja 1994. sklopili Ugovor o preuzimanju investicijskih prava na objektu „Fregata“ u Splitu kojim je izvršen prijenos stečenih prava glede izgradnje objekta [obrt] na tuženika, kojim Ugovorom se tuženik, među ostalim, obvezao preuzeti sve obveze iz zaključenih ugovora s kupcima stanova i poslovnih prostora uz mogućnost nužnih revizija. Ovaj je Ugovor zaključen pod suspenzivnim uvjetom da tuženik s Poglavarstvom Grada Splita zaključi sporazum onakvog sadržaja koji bi udovoljavao njegovim razložnim zahtjevima. Dopisom od 7. veljače 1995. tuženik je obavijestio GP “Radnik“ d.d. Zadar da do takvog sporazuma između tuženika i Poglavarstva Grada Splita nije došlo, radi čega ni ovaj Ugovor, u skladu s člankom 7., ne proizvodi pravne učinke, odnosno smatra se da nije ni zaključen. S druge strane, Grad Split je raskinuo ugovor s GP „Radnikom“ zbog nemogućnosti ispunjenja i sklopio novi ugovor s tuženikom broj 73/95 od 19. svibnja 1995. glede prava građenja objekta [obrt], osnovom kojeg ugovora je izgrađen stambeno-poslovni objekt po novom projektnom rješenju, koji se u bitnome razlikuje od projektne dokumentacije koju je sačinio prednik GP “Radnik“ d.d. Zadar. Ugovorom broj 73/95 tuženik se obvezao ponuditi sklapanje ugovora osobama koje su s GP „Radnikom“ imale zaključen kupoprodajni ugovor i to pod uvjetima dogovorenim između tuženika i Grada Splita. Tuženik je putem svojih punomoćnika uputio ponudu NH za zaključenje ugovora o kupnji stana s rokom predaje stana u razdoblju od četrnaest mjeseci od dana pravomoćnosti građevne dozvole time da je rok za prihvat određen u trajanju od osam dana. U ponudi je navedeno da će protekom roka od osam dana iznos koji odgovara njezinoj uplati u visini od 209.888,03 DEM u kunama biti položen u depozit Općinskog suda u Splitu pred kojim sudom nakon pologa može preuzeti novac. Tužitelj 1. FH nije prihvatio ponudu tuženika, a tuženik iznose navedene u ponudi nije uplatio na depozit suda.

8.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud odbio glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev prvotužitelja FH jer je ocijenio da se ponuda za sklapanje novog kupoprodajnog ugovora koju je tuženik adresirao na NH ne odnosi na tužitelja 1. FH, pa da ista ne obvezuje tuženika da tužitelju 1. FH izvrši povrat isplaćene kupoprodajne cijene.

8.2. No sud drugog stupnja, ocjenjujući cjeloviti sadržaj prvostupanjskog spisa, kao i korespodencije tuženika i tužitelja 1. FH utvrđuje da je upravo FH sklopio ugovor o kupoprodaji stana, da je upravo taj tužitelj izvršio i uplatu kupoprodajne cijene, te da je tuženik ponudu za sklapanje novog ugovora poslao upravo osobi koja je platila sredstva za stan. Pored toga, ocjenjuje i da tuženik nije ničim dokazao da bi NH bila kupac stana u predmetnoj zgradi, niti da je ista izvršila bilo kakve uplate po toj osnovi, a niti da na takav zaključak upućuju isprave priložene spisu. U takvim je okolnostima sud drugog stupnja ocijenio pogrešnim zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije uputio ponudu za sklapanje novog kupoprodajnog ugovora tužitelju 1. FH, te da ovome tužitelju ne pripada pravo na povrat uplaćene kupoprodajne cijene.

8.3. Zato je drugostupanjski sud cijenio da je tužitelj podneskom od 16. siječnja 2017. godine zatražio glavnim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 747.705,14 kuna, odnosno da je eventualno kumuliranim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 1.583,40 kuna, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pozivajući se pritom upravo na ponudu od 30. rujna 1996. kojom je tuženik priznao uplate tužitelja izvršene GP Radnik d.d. sa zateznim kamatama te se obvezao po isteku ponudbenog roka taj iznos deponirati na račun sudskog depozita. Sud je drugog stupnja imao na umu i sadržaj spomenute ponude za sklapanje novog kupoprodajnog ugovora te činjenicu da je u ponudi bilo navedeno da je ponuda otvorena osam dana od dana primitka iste, te da će protekom tog roka iznos koji odgovara uplati tužitelja biti položen u depozit kod Općinskog suda u Splitu, kao i da pred tim sudom tužitelj može preuzeti novac. Pored navedenog, sud je drugog stupnja cijenio i nesporne činjenice da tužitelj nije prihvatio ovu ponudu tuženika, kao i da tuženik nije iznose navedene u ponudi uplatio na depozit suda. Nadalje je cijenio da se tuženik izjavom danom u navedenoj ponudi obvezao da će u slučaju neprihvaćanja te ponude vratiti tužitelju novčane iznose koji odgovaraju uplatama tužitelja na ime kupoprodajne cijene, pa je zaključio da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos uplaćen na ime kupoprodajne cijene za predmetni stan. Kako je tužitelj FH na ime kupoprodajne cijene za stan 14. kolovoza 1990. uplatio iznos od 1.583.400,00 tadašnjih dinara, koji iznos pretvoren u kune predstavlja 1.583,40 kuna, odnosno preračunavanjem kuna u valutu eur predstavlja iznos od 210,15 eur (uz fiksni tečaj konverzije 1 eur=7,53450 hrk), ocijenjeno je da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo prihvatiti eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i ovome tužitelju dosuditi navedeni novčani iznos s pripadajućom zateznom kamatom.

8.4. Kod naprijed navedenog, žalbeni je sud otklonio tvrdnje tužitelja da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegov glavni tužbeni zahtjev kojim traži isplatu iznosa od 747.705,14 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 1996. jer je ocijenio da spomenuta ponuda koju je tuženik uputio tužitelju za zaključenje ugovora o kupnji stana nema značaj priznanja duga u smislu odredbe članka 387. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96,112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. ZOO/05. Stoga je žalbeni sud djelomičnim prihvaćanjem žalbe tužitelja FH preinačio prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen eventualno kumulirani zahtjev te taj zahtjev tužitelja prihvatio s pripadajućom zateznom kamatom, a preinačio je i odluku o parničnom trošku.

9. Prema ocjeni revizijskog suda, prvo, drugo i četvrto pitanje tužitelja nemaju potrebno obilježje važnosti zato što razlozi važnosti na koje tužitelj ukazuje ne govore u prilog zaključku da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda ili da je u pogledu tih pitanja pobijana presuda neujednačena s praksom drugostupanjskih sudova. Tužitelj kao predlagatelj ustraje u tvrdnji da ponuda tuženika od 30. rujna 1996. predstavlja priznanje duga i da sud drugog stupnja nije dao razloge zbog kojih tu tvrdnju ne prihvaća, već da se samo pozvao na odredbu članka 387. ZOO/78. Ovakve tvrdnje, međutim, ne potkrepljuje sadržaj pobijane presude zato što je drugostupanjski sud detaljno obrazložio da se doista radilo o ponudi kojom se tuženik obvezao da će u slučaju neprihvaćanja ponude vratiti tužitelju novčane iznose koji odgovaraju uplatama tužitelja na ime kupoprodajne cijene. Iz toga je utvrđenja sud i izveo zaključak da tuženik nije priznao dug u visini glavnog tužbenog zahtjeva od 747.705,14 kuna jer taj iznos nije plaćen 14. kolovoza 1990., već je u obvezi vratiti plaćene iznose kupoprodajne cijene.

9.1. U pogledu pitanja koje se odnosi na dosuđenje zatezne kamate na dosuđeni iznos, valja uočiti da je drugostupanjski sud kamatu tužitelju na dosuđeni iznos iz eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva dosudio u skladu sa zahtjevom tužitelja, pa ako i jest dosudio kamatu po nižoj stopi od one koja bi tužitelju eventualno pripadala, nije pogriješio jer nije ovlašten prekoračiti tužbeni zahtjev zato što to priječi odredba članka 2. stavka 1. ZPP. U tom smislu o odgovoru na ovo pitanje ne ovisi odluka u sporu.

9.2. Prema tome, sadržaj prijedloga tužitelja 1. i njegovih priloga ne ukazuju da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita drugačijeg sadržaja od onog kakav ima pobijana odluka u odnosu na zahtjeve ovog tužitelja, a razlozi na temelju kojih zahtjevi tužitelja nisu prihvaćeni imaju obilježja ozbiljnosti, relevantnosti, logičnosti i dostatnosti. Utoliko najviši sud ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarene pretpostavke iz članka 385.a stavka 1. ZPP za dopuštenje revizije, pa je prijedlog tužitelja u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP.

10. Istu pravnu sudbinu dijele i naznačena pravna pitanja tuženika. Naime, prva četiri naznačena pravna pitanja tuženikausmjerena su na osporavanje u postupku utvrđenih činjenica na temelju kojih je utvrđena obveza tuženika na isplatu (povrat) plaćenih iznosa. S tim je u vezi drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi, u cijelosti slijedio pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u rješenju broj Rev x-612/2014-2 od 16. prosinca 2014. koje je doneseno upravo u ovom postupku. S druge strane, razlozi važnosti na koje tuženik ukazuju ne govore u prilog zaključku da je nekoj stranci u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima pružena pravna zaštita drugačijeg sadržaja od onog kojim je pobijanom presudom odlučeno u odnosu na tuženika.

10.1. U pogledu petog naznačenog pitanja u vezi sa zastarom eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, pravno shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci je u skladu s ujednačenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda donesenog na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. čiji su razlozi obrazloženi u odlukama ovog suda broj Revd-3456/2023-2 od 28. svibnja 2024. i Rev-170/2024-2 od 3. rujna 2024. koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva". Osim toga, u odlukama broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. i Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025. pojašnjeno je zašto pravno shvaćanje doneseno na sjednici građanskog odjela u okolnostima kada se raspravlja o pravnim pitanjima u vezi s kojima su svi suci građanskog odjela tzv. sudeći suci, kao što je to slučaj i u vezi s pitanjem zastare kod preinake tužbe, udovoljava vrijednosnom okviru vladavine prava.

10.2. U vezi s pitanjem (sedmo) određivanja vrijednosti predmeta spora mjerodavnog za odluku o parničnom trošku u slučaju stupnjevite tužbe, pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana odluka je u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u odluci broj Rev-589/2021-2 od 11. listopada 2022., koje glasi: „Kod stupnjevite tužbe se kao vrijednost predmeta spora, mjerodavnog za odluku o troškovima postupka, uzima prvotno naznačena vrijednost predmeta spora (manifestacijskog zahtjeva), a ako ona nije naznačena onda se ona, sukladno odredbi članku 40. stavak 5. ZPP predmnijeva u iznosu od 50.000,00 kuna, a nakon konačne specifikacije tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora je vrijednost novčanog zahtjeva (članak 40. stavak 1. ZPP), pri čemu specificiranje, ranije neodređenog, tužbenog zahtjeva (postavljanje novčanog zahtjeva) kod stupnjevite tužbe ne predstavlja djelomično povlačenje tužbe.

10.3. Ostala pitanja (osmo, devet i deseto) se tiču povrede temeljnih ljudskih prava o čemu u nastavku slijede razlozi.

11. Prema ocjeni revizijskog suda, tužitelj 1. i tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim ni da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje, kao ni pravo na jednakost sviju pred zakonom, a ni tuženiku pravo na mirno uživanje imovine (vlasništva) zajamčena člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: EKLJP) te člankom 29. stavkom 1. i člankom 14. te člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH).

12. Naime, odredba članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. stavka 1. Ustava RH sadrže određena procesna jamstva, a revizijski sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima svakoj stranci bilo omogućeno izjasniti se o navodima protivne stranke, iznositi činjenice i predlagati dokaze te na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. Iz priloženih nižestupanjskih presuda je, k tome, razvidno da su sudovi u svojim presudama odgovorili na sve odlučne navode tužitelja i tuženika. U tom su smislu presude sudova detaljno obrazložene ozbiljnim, relevantnim, razboritim i dostatnim razlozima i ne mogu se smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima, pa stoga sadržaj prijedloga ni njegovi prilozi na upućuju na zaključak da stranke nisu imale pravično suđenje. Isto se odnosi i na tvrdnje o povredi prava na jednakost pred zakonom jer iz svega naprijed navedenog nema osnove za sumnju u vjerojatnost povrede ovog prava zato što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje da je tužitelj po bilo kojoj osnovi pobijanom presudom stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na bilo koji drugi pravni subjekt.

13. U pogledu tvrdnji tuženika o povredi temeljnog ljudskog prava na mirno uživanje imovine, tuženik nije učinio vjerojatnim da odluke nižestupanjskih sudovima predstavljaju neosnovano zadiranje niti miješanje u to njegovo pravo zato što je miješanje u tuženikovo pravo na mirno uživanje imovine dosuđenjem predmetnog iznosa zakonito jer je utemeljeno na naprijed opisanom građansko pravnom odnosu između stranaka. U tom smislu nema vjerojatnosti ni da tuženik zbog miješanja države u njegovo pravo na mirno uživanje imovine mora snositi teret koji bi imao obilježja nerazmjernosti i prekomjernosti.

14. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije, pa je u takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil