Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3129/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tužene ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3/a, Rijeka, OIB 23057039320, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-504/2019-35 od 29. ožujka 2024, u sjednici vijeća dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-504/2019-35 od 29. ožujka 2024.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-504/2019-35 od 29. ožujka 2024. u dijelu pod toč. II izreke kojim se nalaže tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.566,36 EUR, kao i u dijelu pod toč. III izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbija se tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 16.7. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.03.2006. god. a koja glasi: «U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Banke. » zatim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8.2. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.03.2006. god., a koja glasi: « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke. » pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, kao i odredaba o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.03.2006. god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl. 2. koja glasi: « … tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. », u odredbi čl. 7.4. koja glasi: « … po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. » pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana. Tužitelj traži isplatu s osnova preplaćene kamate, i to iznosa od 195,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom a s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, 2.714,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kao i trošak parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

Rješenjem od istog dana utvrđuje se pod toč. I izreke kako je tužba tužitelja povučena u dijelu kojim potražuje isplatu iznosa od 459,78 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom a pod toč. II izreke nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.566,36 EUR, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan te se pod toč. III izreke odbija zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Pravilno u pobijanoj odluci sud prvog stupnja utvrđuje kako tužitelj nema status potrošača, pa da se na njega ne primjenjuju utvrđenje iz kolektivnih sporova koja se tiču ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi vezano uz promjenjivu kamatnu stopu i valutu obveze, budući da među strankama nije sporno da su 28. ožujka 2006. zaključile Ugovor o kreditu za iznos kredita od 67.460,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su stranke ugovorile mjesnu nadležnost prema sjedištu tužene, promjenjivu kamatnu stopu, koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 8,25% godišnje kao i da se kamatna stopa u utuženom razdoblju mijenjala, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF i da je kredit u cijelosti otplaćen.

6. Žalitelj tvrdi kako sud pogrešno tumači sadržaj predmetnog dokumenta "kreditni zahtjev", na kojemu na stranici 3. piše: "gospodin bi traženim kreditom kupio novi autobus" tvrdeći kako je bankarska službenica prilikom sklapanja ugovora o kreditu unijela pogrešnu svrhu uzimanja kredita u obrazac kreditnog zahtjeva pri čemu da iz provedenih dokaza proizlazi kako nije točno da je predmetni kredit podignut za kupnju novog autobusa, već je isti podignut isključivo u svrhu zatvaranja operativnog leasinga podignut u Hypo banci 2002. (a zapravo je operativni leasing bio podignuo za kupnju autobusa, sve kako je sam tužitelj iskazivao u svojem iskazu dana 27. rujna 2021. god.). žalitelj tvrdi kako je kreditom planirano zatvaranje prvotnog leasinga, pri čemu je leasing kojim je kupljen autobus podignut 2002. god. a predmetni kredit je podignut 2006. god. ili četiri godine kasnije, dok i iz samog iznosa na koji je podignut predmetni kredit (67.460,00 CHF odnosno 313.702,50 HRK) istim nikako nije mogao biti kupljen novi autobus, pa čak ni 2006. jer je cijena novog autobusa od 150.000,00 EUR pa na više.

7. Žalitelj ustraje pri tvrdnji kako je razlog uzimanja kredita bilo zatvaranje prethodnog operativnog leasinga, a ugovor je tužitelj sklopio kao fizička osoba, te da nema govora o tome da tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio potrošač jer je imao namjeru zatvarati prethodni ugovor o kreditu a i svjedok VŽ tvrdi kako je kredit trebao da bi se otplatio prijašnji kredit kojeg je suprug bio podigao 2002. za kupnju autobusa u HYPO banci. Nadalje, u ugovoru o kreditu pod točkom 3. je navedena namjena kredita-hipotekarni, gotovinski kredit uz hipoteku tako da se status potrošača predmnijeva, a teret pobijanja takve činjenice je isključivo na tuženiku. Izvadak iz obrtnog registra u predmetnoj stvari nije dokaz kojim se može dokazati je li tužitelj bio potrošač ili nije, budući da je ugovor sklopio kao fizička osoba a sam u iskazu da tvrdi kako je rata leasinga u to vrijeme bila oko 2.500,00 eur mjesečno, a kako je imao dvije kćerke na studiju nije mogao redovito plaćati pa je bio prisiljen prolongirati taj leasing i na kraju uzeti predmetni kredit kako bi taj leasing zatvorio.

8. Tužitelj dalje tvrdi kako iz uvjerenja MUP proizlazi da je tužitelj vlasnik isključivo osobnih automobila za koje nema podataka o teretima dok obrt "PI-BUS" nije evidentiran kao vlasnik vozila pri čemu je i sam tuženik bio dužan pri zaključenju kredita vršiti financijsku i tehničku kontrolu te opći nadzor namjenskog korištenja kredita, naročito u situaciji kada je korisniku odobren namjenski kredit pa banka, ako utvrdi nenamjensko korištenje i kršenje preuzetih obveza korisnika kredita, ima mogućnost trenutnog jednostranog otkaza ugovora o kreditu, osobito ako to utječe na procjenu rizika otplate odnosno vrijednost instrumenta osiguranja što nipošto nije učinila, jer da je tuženik smatrao da se radi o nekoj drugoj vrsti-namjeni kredita, kao i da tužitelj postupa u nekom drugom svojstvu, tada bi i sam kredit bio zaključen pod drugim uvjetima.

9. Žalitelj konačno tvrdi kako je sud pri donošenju odluke morao ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa uvažavajući načela savjesnosti i poštenja, bez restriktivnog tumačenja definicije potrošača

10. Konačno, žalitelj tvrdi i to da su neovisno je li tužitelj potrošač ili nije, ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope ništetne sukladno čl. 322. st. 1. ZOO-a i čl. 323. ZOO, jer je po ugovoru tuženik kamatnu stopu mogao mijenjati jednostranom odlukom a prema čl. 269. ZOO određeno je kako ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok i čl. 272. st. 1. ZOO određuje kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi pa da je ovdje predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanima u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – vjerovnika. Ujedno tužitelj nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF jer ga je tuženik trebao informirati o detaljima kao što su specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja, niti predmetni ugovor o kreditu sadrži upozorenja o posebnim rizicima koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa nisu objašnjeni rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi tužitelj mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Stoga neovisno o tome je li tužitelj u konkretnom slučaju potrošač ili nije, žalitelj tvrdi kako isti na temelju samog zakona i to čl. 322. st. 1. ZOO i čl. 323. ZOO ima pravo na vraćanje preplaćenih iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

11. U pobijanoj odluci međutim sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da je u konkretnom slučaju za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij) pa je sud utvrđivao je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

12. Sud pravilno primjenjuje odredbu čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, u daljnjem tekstu: ZPK) koja određuje potrošača kao osobu koja u transakcijama obuhvaćenima tim zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja; a da iz zahtjeva za izdavanje kredita od 22. ožujka 2006. proizlazi da bi tužitelj traženim kreditom kupio novi autobus dok i sam tužitelj da tvrdi kako je ugovor o kreditu koji je predmet postupka zaključio u svrhu zatvaranja operativnog leasinga koji je imao na svoje ime u Hypo banci, a koji je bio digao za kupnju autobusa te je oba kredita vraćao preko obrta koji je bio u njegovom vlasništvu a kredit u švicarcima je uzeo jer su tada bili najpovoljniji uvjeti, imali su najpovoljniju kamatu. I svjedokinja VŽ je u svome iskazu navela da su ona i suprug skupa bili 2006. kod tužene radi uzimanja kredita a kredit da im je trebao da bi se otplatio prijašnji kredit kojega je suprug bio podigao 2002. godine za kupnju autobusa u Hypo banci. Stoga je sud pravilno utvrdio da je tužitelj podigao predmetni kredit kao fizička osoba, ali ne u privatne osobne svrhe već za potrebe poslovanja njegova obrta, te posljedično na konkretan pravni odnos tužitelja i tužene nije moguće primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao ni presude poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

13. Sva utvrđenja suda prvog stupnja iznesena u pobijanoj odluci prihvaća i ovaj sud te ista niti navodima žalbe nisu dovedena u pitanje. Pravilno kod predmetnog ugovora o kreditu sud utvrđuje kako je riječ o tipskom ugovoru, da je tužena više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 8. predmetnog ugovora, kao i da tužena povišenjem kamatne stope nije prekoračila gornju granicu ugovorne kamatne stope propisane čl. 26. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – dalje: ZOO). Budući da tužitelj nije postupao u svojstvu potrošača, on je prilikom stupanja u obvezne odnose, bio dužan primijeniti pažnju dobrog gospodarstvenika temeljem čl. 10. st. 1. ZOO. Tužitelj je kao korisnik kredita (čl. 7. ugovora o kreditu) potpisom ugovora potvrdio da je upoznat s činjenicom da su kredit iz tog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz tog Ugovora vezani za valutnu klauzulu, te izrijekom potvrdio da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog Ugovora. Nadalje, prema shvaćanju ovog suda, ugovaranje valutne klauzule u skladu je sa zakonskom odredbom čl. 22. ZOO, pa odredbe ugovora kojima se mjesečna rata kredita i ostala davanja po Ugovoru vežu za valutu CHF bez obzira na promjene tečaja švicarskog franka u konkretnom slučaju nisu ništetne, te je utvrđeno da je činidba tužitelja po predmetnom ugovoru sukladno odredbi čl. 269. ZOO u svezi čl. 272. ZOO bila moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Slijedom navedenog, sud zaključuje da se na predmetni Ugovor o kreditu primjenjuje i opća odredba članka 22. ZOO, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, te se obveza ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi Devizna burza, odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno po zahtjevu vjerovnika na dan plaćanja. 20. Naime, valutna klauzula je instrument zaštite kojom se iznos neke ugovorene veličine veže uz tečaj strane valute, a u ugovorima s kreditnom institucijom znači da se odobreni iznos (kredit) ili primljeni iznos (depozit/štednja) kunskih sredstava tijekom ugovornog odnosa korigira za promjenu vrijednosti tečaja strane valute (uz koju je valutna klauzula vezana) u odnosu na domaću valutu. 20.1. Kod ugovora s valutnom klauzulom obveza se dužnika povećava ako se poveća vrijednost strane valute (u kojoj je nominiran kredit) u odnosu na domaću valutu, a obrnuta je situacija ako dođe do smanjenja vrijednosti strane valute u odnosu na vrijednost domaće valute, odnosno tada se obveza dužnika smanjuje. S obzirom na to da valutna klauzula u ugovorima o kreditu može znatno utjecati na promjenu iznosa obveze koju plaća dužnik pri njezinu dospijeću, o tome je potrebno voditi računa i pri utvrđivanju samog iznosa koji se ugovara s valutnom klauzulom jer i neznatno naknadno povećanje iznosa obveze, kao posljedica povećanja vrijednosti tečaja strane valute, može utjecati na smanjenu mogućnost redovitoga izmirivanja ugovorenih obveza. Dakle, institut valutne klauzule je opće prihvaćen od svih subjekta i njegovo je ugovaranje uobičajena praksa u sklapanju pravnih poslova te je tužitelj morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sud smatra da su odredbe jasne i razumljive i svaka osoba, kao prosječna osoba je upoznata ili mora biti upoznata s određenim rizicima koje donese takvi ugovori, tako da je rizik i na strani korisnika kredita i na strani kreditora. Razumljivo je da su rizici u takvoj vrsti ugovora normalni te sve okolnosti koje je naveo tužitelj mogu se razmatrati samo kroz kategoriju redovitih i mogućih okolnosti te su svojstvene svakom dvostrano obvezujućem pravnom poslu i u svakom slučaju radi se o prihvatljivom riziku za sve sudionike u predmetnom pravnom poslu. Naime, u ovom predmetu tužitelj je sklopio ugovor sukladno odredbi 274. ZOO-a. Odredba o valutnoj klauzuli je dopuštena sukladno citiranom čl. 22. ZOO-a, a izbor strane valute je na ugovarateljima. Opće je poznato da se ugovori osim u švicarskim francima sklapaju i u drugim valutama, kao recimo eurima, a ovaj sud se ne upušta u razloge o izboru strane valute. Prema tome, navedena odredba iskazana u valuti švicarski franak nije ništetna, a tužitelj se za vrijeme trajanja ugovora nije pozivao na izvanredne okolnosti, te tražio izmjenu ugovora. Dakle sud zaključuje da odredbe Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2006. nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja odnosno sud zaključuje da navedene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ništave u smislu odredbe članka 296. ZOO-a. Sud nije utvrdio niti povredu odredaba kogentnih normi, Ustava Republike Hrvatska ili morala (čl. 322. st. 1. ZOO-a), jer u tužbi izneseni razlozi ne predstavljaju razloge za utvrđenje ništetnosti niti u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a. 26. Sukladno izloženom, neosnovan je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim naprijed navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 28. ožujka 2006. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a budući odredbe Ugovora nisu ništetne, neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 2.909,43 EUR zajedno sa za zateznom kamatom te je odlučeno kao u točki I izreke presude.

14. Stoga je, budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP (jer tuženik se nije protivio povlačenju tužbe, pa je tužitelj uspio sa zahtjevom u cijelosti), temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 21. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić