Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-7/2022-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Balenović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića, Dražena Kevrića, mr.sc. Marijana Bitange i Slavena Vidmara, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog CT i dr., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/96., 16/96 i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH/91) i dr., odlučujući o žalbama optuženog CT, optuženog OT, optuženog JT i optuženog ČT podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 3. prosinca 2021., broj: K-Rz-7/2013-117 u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog ČT, odvjetnika Stjepana Babića u zamjenu za odvjetnika Alena Jakobovića, i branitelja optuženog CT, odvjetnika Marka Cerovca,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe optuženog CT, optuženog OT, optuženog JT i optuženog ČT kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijski sud u Osijeku optuženog CT proglasio je krivim zbog počinjenja dva produljena kaznena dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH, činjenično i pravno opisan kao pod točkom 1) alineje a), b), c), e), f) i g) u izreci pobijane presude, i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH, činjenično i pravno opisani pod točkom 1) alineje d) i i) u izreci, dok je optuženog OT, optuženog JT i optuženog ČT proglasio krivim za počinjenje produljenih kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH, koje djelo u odnosu na optuženog OT je činjenično i pravno opisno pod točkom 2) alineja a), u odnosu na optuženog JT pod točkom 2) alineje a), b), c), e), f), g) i h), a u odnosu na optuženog ČT pod točkom 2) alineje d), e), f), g) i h), pa je optuženom CT, na temelju članka 120. stavka 1. OKZ RH, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 godina, a na temelju članka 122. OKZ RH je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 godina, a na temelju članka 43. OKZ RH optuženi CT je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, optuženi OT, na temelju članka 120. stavka 1. OKZ RH, osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, optuženi JT, na temelju članka 120 stavka 1. OKZ RH, je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a optuženi ČT, na temelju članka 120. stavka 1. OKZ RH, je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

1.1. Na temelju članka 168. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točkom 6. i člankom 148. stavkom 6. ZKP/08 optuženi CT, optuženi OT, optuženi JT i optuženi ČT djelomično su oslobođeni obveze plaćanja troškova kaznenog postupka, te su obvezani, svaki ponaosob, platiti sudski paušal u iznosu od 3.000,00 kuna.

2. Naprotiv, pod točkom II u izreci pobijane presude, na temelju članka 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. - dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 1. i 2. Zakona o općem oprostu ("Narodne novine" broj 80/96.), protiv optuženog BT je odbijena optužba za kazneno djelo oružane pobune iz članka 235. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 32/93., 38/93., 28/06. i 175/04.)

2.1. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., prvostupanjski sud je odlučio da troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv te presude pravodobno žalbe su podnijeli optuženi CT, optuženi OT, optuženi JT i optuženi ČT.

3.1. Optuženi CT žalbu je podnio po branitelju Sretenu Baljaku, odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se „oslobodi od optužbe,“ a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3.2. Optuženi OT žalbu je podnio po branitelju Marku Dumančiću, odvjetniku u Osijeku, zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3.3. Optuženi JT u žalbi koju je podnio po branitelju Tomislavu Filakoviću, odvjetniku u Osijeku, nije naznačio žalbene osnove zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3.4. Optuženi ČT žalbu je podnio po branitelju Alenu Jakoboviću, odvjetniku u Osijeku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Odgovor na žalbe optuženika podnio je državni odvjetnik, predloživši da se te žalbe odbiju kao neosnovane.

5. U skladu s odredbom članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici vijeća su izvješteni branitelj optuženog CT odvjetnik Sreten Baljak i branitelj optuženog ČT odvjetnik Alen Jakobović, koji su to u žalbama i zahtijevali, kao i državni odvjetnik, a sjednica je održana u prisutnosti Marka Cerovca, odvjetnika u Osijeku, koji je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj: 14-Su-3/2025 od 13. listopada 2025., zbog smrti odvjetnika Sretena Baljaka, postavljen optuženom CT za branitelja po službenoj dužnosti, i Stjepana Babića, odvjetnika u Zagrebu, u zamjenu za branitelja optuženog Miroslava Šćurića odvjetnika Alena Jakobovića, dok je u skladu s odredbom članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica održana u odsutnosti uredno izvještenog državnog odvjetnika.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Uvodno treba navesti da je rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj Kv-Rz- 22/2020. od 23. listopada 2020., na temelju članka 402. stavka 3. i 4. ZKP/08., određeno da će se optuženicima suditi u odsutnosti jer nisu bili dostupni sudbenim tijelima Republike Hrvatske.

8. S obzirom na naprijed navedenu odluku, nije u pravu optuženi JT kad u žalbi ističe da mu je prvostupanjski sud propustio dostaviti izmijenjene optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku od 21. veljače 2019. i 22. studenog 2021. Naime, optuženik gubi iz vida da mu je prvostupanjski sud na poznatu adresu prebivališta u Republici [adresa] pokušao dostaviti optužnicu koju je državno odvjetništvo protiv njega i drugih optuženika podiglo 14. studenog 2013., međutim, isti se na toj adresi ([adresa]) nije nalazio, zbog čega je za njim raspisana međunarodna tjeralica koja do danas nije dala rezultate, a u međuvremenu je optužnica postala pravomoćna. Kraj takvog stanja stvari, a s obzirom da je prvostupanjski sud odlučio da će se optuženicima suditi u odsutnosti jer nisu bili dostupni tijelima kaznenog progona, u odnosu na optuženog JT se postavlja pitanje gdje bi mu se te izmijenjene optužnice mogle dostaviti, s tim da se nije radilo o bitnim izmjenama jer se i u tim izmijenjenim optužnicama optuženik tereti za iste događaje i ista kaznena djela. Prema tome, navedenim žalbenim razlozima nisu povrijeđena optuženikova procesna prava, pa je njegova žalba u tom dijelu neosnovana.

9. Također, nije u pravu optuženi ČT kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna razlozima presude te ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

9.1. Nerazumljivost izreke pobijane presude optuženi ČT, prije svega, nalazi u tome što u odnosu na inkriminaciju iz točke 2) alineja d) nije navedeno vrijeme izvršenja djela i nije utvrđeno tko su još sedmorica nepoznatih osoba s kojima je zajedno tukao oštećenog ĆT, dok u odnosu na alineje pod točkama 2) e), f), g) i h), kako tvrdi, nije naveden način na koji je, zajedno s ostalim optuženicima, sudjelovao u zlostavljanju žrtve koje su od posljedica zlostavljanja umrli, u čemu, međutim, nije u pravu. To iz razloga jer je u preambuli inkriminiranog kaznenog djela pod točkom 2) navedeno vremensko razdoblje od 6. prosinca do 24. prosinca 1991. u kojem su optuženici OT, kao zapovjednik Stanice milicije u Okučanima, a optuženi JT i optuženi ČT kao pripadnici milicije paradržavne tvorevine tzv. SAO Krajine, za vrijeme oružanog sukoba mučili, ubijali i nečovječno postupali prema civilnim osobama, poimenično navedenim u alinejama od a) do h), koje su bile zatočene u toj stanici, pri čemu nije odlučno točno vrijeme radnje počinjenja djela pod točkom 2) alineja d), kao niti imena sedmorice nepoznatih osoba koji su, zajedno s optuženim C, tukli oštećenog ĆT. Također, suprotno žalbenim navodima optuženika u odnosu na djela pod točkom 2) alineje e), f), g) i h), optuženiku je u odnosu na sve navedene žrtve stavljeno na teret da je, zajedno s ostalim optuženicima, sudjelovao u njihovom premlaćivanju i da su isti od posljedica zadobivenih ozljeda nakon toga umrli, iz čega je evidentno da svi inkriminirani događaji sadrže jasan opis radnji koje je optuženik poduzeo, pa je njegova žalba u kojoj tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i time da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

9.2. Također, u okviru iste žalbene osnove, nije u pravu optuženi ČT kad u žalbi ističe da je izreka pobijane presude proturječna razlozima, pri čemu ističe događaj pod točkom 2) alineja d), u kojoj se tereti da je žrtvu ĆT, osim što ga je fizički zlostavljao, prisilio i da drži užareni poklopac od peći, iako je u svom svjedočkom iskazu ĆT naveo da je taj događaj s poklopcem odvojen od događaja u kojem je bio optuženi ČT i gdje su ga tukli petorica. S tim u vezi treba navesti da, i bez te dodatne kriminalne količine, a s obzirom da je optuženiku stavljeno na teret da je navedenu žrtvu najprije natjerao da pojede šaku soli te ga je, zajedno s više drugi nepoznatih osoba fizički zlostavljao na način da su ga rukama, nogama i palicom udarali po tijelu, da su time nesporno ostvareni elementi inkriminiranog kaznenog djela, pa okolnost koju optuženik ističe u žalbi, s obzirom na cijeli činjenični supstrat protupravnih radnji produljenog kaznenog djela sadržan pod točkama 2) alineje d), e), f), g) i h), za koji je proglašen krivim, nije odlučan za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela.

9.3. Isto tako, optuženi ČT u žalbi ističe da je izreka pobijane presude u kojoj se pod točkama 2) alineje e), f), g) i h) tereti da je zajedno s drugim optuženicima iz ćelije izvodio žrtve VT, TT, ST i ĐT te ih je zajedno s istima premlatio, uslijed čega su isti umrli, suprotna iskazima svjedoka UT i ĆT, koji nisu naveli da je u tome i on sudjelovao, u čemu međutim nije u pravu jer je svjedok ĆT u svom iskazu eksplicitno naveo da je optuženik, zajedno s njemu više nepoznatih osoba, odvodio navedene žrtve i sudjelovao u njihovom premlaćivanju, dok je svjedok UT iskazao da je optuženik bio jedan od glavnih osoba koji ih je tukao u zatvoru u Okučanima pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., na koju optuženik upire u žalbi.

10. Optuženi CT i optuženi ČT u svojim žalbama ističu i da im je povrijeđeno konfrontacijsko pravo jer prilikom ispitivanja svjedoka čiji su iskazi pročitani, nisu bili prisutni ispitivanju.

10.1. Prije svega, treba navesti da ispitivanju svjedoka od strane istražnog suca ne moraju biti prisutni optuženik i njegov branitelj te se iskaz svjedoka, iako nije konfrontiran, kao dokaz može pročitati na raspravi, ali se samo na njemu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti sudska odluka odnosno presuda, što znači, ako postoje neki drugi podupirući personalni ili materijalni dokazi, da se presuda na tom nekonfrontiranom dokazu može temeljiti.

10.2. Povredu konfrontacijskog prava optuženi CT nalazi u tome što je vezano uz njegov status zapovjednika zatvora (logora) u Staroj Gradišci u inkriminiranom razdoblju svjedočio samo GT, čiji iskaz je sud pročitao, a on i njegov branitelj nisu bili prisutni njegovom ispitivanju. Međutim, da je optuženi CT bio zapovjednik zatvora u Staroj Gradišci, osim iz svjedočkog iskaza GT, proizlazi i iz iskaza svjedoka AT i svjedokinje MT, supruge žrtve VT koji se nalazio u tom zatvoru te je od posljedica fizičkog zlostavljanja umro, koje svjedoke je sud ispitao u raspravi, kao i na temelju materijalne dokumentacije, a sadržaj tih dokaza će se iznijeti nastavno, kod obrazlaganja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

10.3. Iz istih, prethodno navedenih razloga, nije u pravu ni optuženi JT kad u žalbi ističe da nitko od desetorice ispitanih svjedoka u postupku nije potvrdio nekonfrontirane svjedočke iskaze koje je prvostupanjski sud pročitao, a vezano uz njegovo sudjelovanje u premlaćivanju civilnih osoba u zatvoru u Okučanima u inkriminiranom razdoblju, jer je svjedok ĆT, ispitan u raspravi od 5. listopada 2021., decidirano iskazao da je optuženik, zajedno s optuženim ČT i drugim nepoznatim osobama, sudjelovao u odvođenju i fizičkom zlostavljanju poimenično naznačenih žrtava koji su nakon toga od zadobivenih ozljeda umrli (list 1040. do 1042. spisa). Nastavno na to, neutemeljeno optuženi JT u žalbi tvrdi da pobijana presuda vezana uz njegovo sudjelovanje u premlaćivanju žrtava, što je imalo za posljedicu njihovu smrt, nema razloga o odlučnim činjenicama i da je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

11. Iako je optuženi CT u uvodu žalbe naznačio da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, ovu žalbenu osnovu nije obrazložio niti je naveo u čemu se ona sastoji, dok optuženi ČT povredu kaznenog zakona nalazi u ocjeni izvedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, iz kojih, kako smatra, ne proizlazi da je počinio inkriminirano kazneno djelo, čime isti upire na tzv. posrednu povredu kaznenog zakona kojom prvostupanjsku presudu zapravo pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a tu žalbenu osnovu ovaj drugostupanjski sud će nastavno razmotriti.

12. Nadalje, što se tiče povrede kaznenog zakona nije u pravu optuženi JT kad u žalbi, vrlo opširno, problematizira pravni kontinuitet i primjenu blažeg zakona, dovodeći u pitanje je li glede kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZ RH koje je predmet optužbe, primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, budući da u vrijeme kad je inkriminirano kazneno djelo počinjeno, na snazi nije bio OKZ RH već Krivični zakon SFRJ (dalje KZ SFRJ).

12.1. Naime, u pogledu pravnog kontinuiteta i blažeg zakona u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, dosadašnja sudska praksa je zauzela nepodijeljen stav prema kojemu je OKZ RH, s obzirom da je za to djelo propisao kaznu zatvora od pet do dvadeset godina, blaži zakon u odnosu na KZ SFRJ, koji je, prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj: 53/91. - stupio na snagu 8. listopada 1991.), za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva imao predviđenu mogućnost izricanja smrtne kazne, koja je, doduše, ukinuta Ustavom Republike Hrvatske – "Narodne novine" br. 56/90., s tim da je Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 91/92.) promijenjen naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnijim dopunama i izmjene tog zakona („Narodne novine“ broj: 31/93., 108/95. i 28/96.) ove odredbe se nisu izmijenile.

12.2. Također, i u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva OKZ RH je blaži i u odnosu na odredbu članka 158. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.) kao i odredbu članka 91. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.- ispravak zakona, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., i 114/22. – dalje. KZ/11.) u kojim odredbama kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH ima pravni kontinuitet, jer je u navedenim zakonima za inkriminirano kazneno djelo kao gornja mjera kazne propisana dugotrajna kazna zatvora. Prema tome, nema sumnje da je prvostupanjski sud primijenio zakon koji je za optuženika najblaži, pa nije ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/08.

13. Nisu u pravu optuženici ni kad u žalbama ističu da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje.

13.1. Optuženi CT u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz razloga kako je to već i naprijed navedeno pod točkom 10.2., bezuspješno problematizira iskaze ispitanih svjedoka glede njegova statusa zapovjednika zatvora u Staroj Gradišci, posebno kad se ima u vidu da je u arhivi Hrvatskog memorijalno- dokumentacijskog centra Domovinskog rata pronađena dokumentacija, i to Upitnik za prijem i rad u organima unutrašnjih poslova, koji je formular 11. siječnja 1993. popunio i potpisao optuženik, kao i njegova rukom pisana molba za zaposlenje i biografija, u kojoj, između ostalog, se navodi da je od 30. kolovoza 1991. do 15. prosinca 1991. radio u Stanici milicije u Okučanima, u kojoj je bio jedan od osnivača, a nakon hapšenja IT, tadašnjeg komandira, je bio vršilac dužnosti komandira Stanice milicije Stara Gradiška (list 1157. do 1163. spisa). Iz svjedočkog iskaza GT proizlaz da je za vrijeme dok je bio zatočen i mučen u zatvoru u Staroj Gradišci, od DT, koji je optuženom CT bio zamjenik, saznao da je optuženi CT zapovjednik zatvora (list 233.-234. spisa), što također proizlazi i iz iskaza svjedoka ŽT (list 45. do 48. i 130. spisa), AT (list 1004. spisa), ali i svjedokinje VT, koja je iskazala da se obraćala svim nadležnim ustanovama i osobama kako bi pomogla svom suprugu VT koji je bio zatvoren u zatvoru u Staroj Gradiški, pa je nazvala i optuženog CT koji joj je rekao da dođe u zatvor, međutim, od toga je u zadnji moment odustala, jer joj je jedna osoba rekla da je isti izdao neki nalog. Inače je znala da je zapovjednik zatvora bio O, ali je umjesto njega na to mjesto postavljen CT (list 1006. spisa).

13.2. Vjerodostojnost iskaza naprijed navedenih svjedoka u odnosu na status optuženog CT prvostupanjski sud nije imao razloga dovesti u pitanje jer svjedoci nisu imali razloga da optuženika, kojeg od ranije nisu poznavali, neosnovano terete, pa je njegova žalba u kojoj osporava da je u inkriminiranom razdoblju bio zapovjednik zatvora u Staroj Gradiški, neosnovana. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženika da je to što je bio komandir milicije značilo da nije moga biti i zapovjednik zatvora jer su to odvojene dužnosti, imajući u vidu da se radilo o događajima za vrijeme rata 1991. na tada okupiranom dijelu teritorija Republike Hrvatske na kojem je stvorena paradržavna tvorevina - tzv. SAO Krajina, koja nije imala uređen pravni ustroj. Međutim, i kao komandir stanice milicije čiji su pripadnici vršili nezakonita uhićenja i zatočenja građana hrvatske nacionalnosti, optuženik je, po prirodi svari, imao zapovjedne ingerencije i u odnosu na zatvor u Staroj Gradiški u kojem su, a što nije sporno, za vrijeme oružanog sukoba civilne osobe hrvatske nacionalnosti i ratni zarobljenik pripadnik Hrvatske vojske navedeni pod točkom 1) alineje a) do i) neosnovano bili zatvoreni te fizički zlostavljani i mučeni, što je optuženik, kršeći pravila međunarodnog prava (Ženevska konvencija o zaštiti žrtava međunarodnog oružanog sukoba od 12. kolovoza 1949, i Dopunski protokol tim ženevskim konvencijama- Protokol I) , propustio spriječiti.

14. I optuženi OT u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovano ističe da u inkriminiranom razdoblju nije bio zapovjednik stanice milicije u Okučanima, što je naveo i u svojoj obrani koju je iznio 25. veljače 2010. pred Višim sudom u Beogradu, a prvostupanjski sud je pročitao zapisnik o njegovom ispitivanju. Međutim, suprotno tome, iz iskaza brojnih svjedoka, koje je prvostupanjski sud naveo pod točkama 32. i 33. u obrazloženju pobijane presude te ih je, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno cijenio kao vjerodostojne jer svjedoci nisu imali razloga da optuženika neosnovano terete, kao i brojne dokumentacije navedene pod točkom 34. i 35. u presudi, iz koje nesporno proizlazi njegov status zapovjednika. Prema tome, na temelju navedenih personalnih i materijalnih dokaza sud je ispravno utvrdio činjenicu da je optuženik bio zapovjednik stanice milicije u Okučanima u vrijeme kad su u tom zatvoru, za vrijeme oružanog sukoba protuzakonito zatočene te zlostavljane i mučene civilne osobe hrvatske nacionalnosti navedene pod točkom 2. alineje a) do h), od kojih posljedica i zadobivenih povreda su neki (VT, NT, ST i ĐT) i umrli, a što isti, kršeći naprijed navedena pravila međunarodnog prava, iako je bio dužan, nije spriječio.

15. Optuženi ČT u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja uglavnom ponavlja sve one razloge koje je iznio i pod žalbenom osnovom bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ustrajući na tvrdnji da niti jedan dokaza, pa niti iskaz svjedoka ĆT, ne upućuje da je sudjelovao u premlaćivanju oštećenika u zatvoru u Okučanima, u čemu, međutim, nije u pravu.

15.1. Naime, pod točkom 9.3. citiran je iskaz svjedoka ĆT iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je optuženik, zajedno s optuženim JT i nekim drugim nepoznatim osobama, sudjelovao u premlaćivanju ĆT, ali i VT, NT, ST i ĐT, koji su nedugo nakon toga podlegli zadobivenim ozljedama i umrli u zatvoru, kako mu je to stavljeno na teret pod točkom 2. alineja d) do h). Ako se iskaz ovog svjedoka poveže s iskazom svjedoka UT, koji također optuženog ČT apostrofira kao osobu koji ih je u zatvoru u Okučanima, zajedno s još nekoliko drugih osoba, tukla i mučila, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka AT, nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika kako njegovo sudjelovanje u tome nije dokazano.

16. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, na temelju sveobuhvatne ocjene izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice bitne za ocjenu postupanja optuženika te je ispravno zaključio da su u radnjama optuženog CT ostvarena sva bitna obilježja produljenog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH i produljenog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u vezi s člankom 28. stavak 2. OKZ RH, dok su u radnjama optuženog OT, optuženog JT i optuženog ČT ostvarena sva bitna obilježja produljenog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH, za koja djela su proglašeni krivim.

17. Pod točkom 1. ove presude su navedene kazne zatvora koje je prvostupanjski sud za inkriminirana kaznena djela izrekao svakom optuženiku s tim da je samo optuženi ČT podnio žalbu zbog odluke o kazni, navodeći da mu je sud izrekao prestrogu kaznu, dok se ostali optuženici nisu žalili zbog odluke o kazni, međutim, kako su se optuženi CT i optuženi OT žalili zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu članka 478. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud će ispitati je li i njima prvostupanjski sud izrekao prestroge kazne zatvora.

18. Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je naprijed navedenim optuženicima kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost i prekršajnu nekažnjavanost, dok im je kao otegotnih cijenio bezobzirnost u počinjenju djela koje je počinjeno prema većem broju oštećenika koji, kao civilne osobe ničim, osim što su bili građani hrvatske nacionalnosti, nisu doprinijeli da ih se privodi i muči u zatvoru, od kojeg zlostavljanja su neki, kako je to i naprijed navedeno, i umrli.

18.1. I po stavu ovog Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, pravilno je prvostupanjski sud optuženicima vrednovao sve naprijed utvrđene olakotne i otegotne okolnosti te je ispravno optuženog CT, nakon što mu je za radnje kaznenog djela iz članka 120. stavak 1. OKZ RH sadržane pod točkom 1.) alineja a), b), c), e), f), g) u izreci, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 godina, a za radnje kaznenog djelo iz članka 122. OKZ RH, sadržane pod točkom 1.) alineja d) i i) mu utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, na temelju članka 43. OKZ RH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, a isto tako je ispravno optuženog OT, za počinjenje kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. u vezi članka 28. stavka 2. OKZ RH, sadržanog pod točkom 2. alineja a) do h), osudio na 15 godina zatvora, kao i optuženog ČT za počinjenje istog kaznenog djela sadržanog pod točkom 2. alineja d) do h), na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

18.2. Suprotno žalbenim navodima, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izrečene kazne nisu prestroge već su primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se tim kaznama ostvariti svi oni u članku 41. KZ/11. predviđeni ciljevi i svrhe specijalne i generalne u kažnjavanju, a ujedno te kazne sadrže i dostatnu društvenu osudu za počinjena kaznena djela.

19. Zbog svega naprijed iznesenog, a budući da nije utvrđeno postojanje povreda kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 21. listopad 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Balenović