Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-518/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Ilijani Petyo, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tuženice Republike Hrvatske za Ministarstvo obrane, Zagreb, Sarajevska 7, OIB: 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-672/2017-39 od 3. prosinca 2020., dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-672/2017-39 od 3. prosinca 2020. u dijelu kojim je tuženici naloženo tužitelju isplatiti na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 3.461,41 kn/459,41 eur[1] zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u bruto iznosu.

II. Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-672/2017-39 od 3. prosinca 2020. u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi parnični trošak za iznos od 5.234,37 kn/694,72 eur (preko iznosa od 7.578,13 kn/1.005,79 eur do iznosa od 12.812,50 kn/1.700,51 eur) sa zateznom kamatom od 3. prosinca 2020. do isplate, na način da se u tom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja protiv odluke o parničnom trošku sadržanoj u presudi Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-672/2017-39 od 3. prosinca 2020. u dijelu u kojem tužitelj nije uspio sa zahtjevom za naknadu parničnog troška i u tom dijelu se navedena prvostupanjska odluka potvrđuje.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tužitelja kao nedopuštena protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-672/2017-39 od 3. prosinca 2020. u dijelu odluke o glavnoj stvari.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj - za Ministarstvo obrane da tužitelju ZM, na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 3.461,41 kunu (slovima: tri tisuće četiri stotine šezdeset jedna kuna četrdeset jedna lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

- na iznos od 824,57 kune od 16.12.2013. godine

- na iznos od 224,86 kune od 16.04.2014. godine

- na iznos od 240,66 kune od 16.05.2014. godine

- na iznos od 2.171,32 kune od 16.06.2014. godine

kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 12.812,50 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 3. 12. 2020. do isplate po stopi od 5,89% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućom polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. i 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje ZPP), nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Predlaže prihvatiti žalbu tužitelja i ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica je podnijela žalbu protiv presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o trošku. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška tuženici odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak žalbe.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženice predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Žalba tužitelja je u dijelu odluke o glavnoj stvari nedopuštena, a u dijelu odluke o trošku neosnovana.

6. Žalba tuženice je djelomično osnovana (u dijelu odluke o trošku).

7. Tužbeni zahtjev u ovoj pravnoj stvari odnosi se na potraživanje koje ne prelazi iznos od 1.320,00 eur/10.000,00 kn pa se radi o sporu male vrijednosti (čl. 458. st.1 ZPP).

8. Odredbom čl. 467. st. 1 Zakona o parničnom postupku - "Narodne novine", broj 148/11 - službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14; dalje ZPP/11) u svezi s čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) propisano je da se presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 1., 2., 4., 5., 6., 7., 9., 10. i 11. ZPP/11 i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju upire tuženik, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, u presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i provedenih dokaza i samih tih isprava i dokaza.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada na terenu, rada noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama, u razdoblju od 23.11.2011. do 1.6.2014., odnosno prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u ukupnom iznosu od 3.461,41 kn za mjesec studeni 2013., te ožujak, travanj i svibanj 2014.

11. S obzirom da je tužbeni zahtjev koji je konačno postavio na ročištu 15. listopada 2020. u cijelosti usvojen u pogledu odluke o glavnoj stvari, tužitelj nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv presude u tom dijelu, tako da je valjalo žalbu tužitelja protiv presude u tom dijelu odbaciti kao nedopuštenu primjenom čl. 367. st. 1. ZPP u vezi s čl. 358. st. 3. ZPP te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

12. Prvostupanjski sud je polazeći od utvrđenja:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kao djelatna vojna osoba u ..., sa sjedištem zapovjedništva u [adresa],

-da je tužitelj, što proizlazi iz iskaza svjedoka HM i SM te tužitelja, u spornom razdoblju radom na terenu, pored redovnih sati, ostvario i prekovremene sate, o čemu tuženica nije vodila precizne evidencije, da je tužitelj na terenu u utuženom razdoblju radnim danom radio od 6,00 do 18,00 sati, subotom od 6,00 do 16,00 sati, nedjeljom od 6,00 do 13,00 sati, stoga da se radi o stvarno određenim satima rada na terenu,

- da iz izračuna vještaka iz dopunskog vještačenja u (četvrtoj) varijanti temeljem podataka o trajanju prekovremenog rada prema iskazu svjedoka i tužitelja ako se uzmu u obzir iskorišteni slobodni dani za prekovremene sate ostvarene radom na terenu, proizlazi da za rad na terenu nisu isplaćeni dodaci na plaću u ukupnom iznosu od 3.461,41 kn,

pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u ukupnom iznosu od 3.461,41 kn/459,41 eur primjenom odredbe čl. 10. st. 3. Zakona o obrani ("Narodne novine" br. 33/02., 58/02. i 76/07.), čl. 96. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07. i 88/09) i Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" br. 118/09.) kojima je bio propisan raspored tjednog i dnevnog radnog vremena u Oružanim snagama Republike Hrvatske te pravo na uvećanu plaću za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom i drugim neradnim danima, rad u smjenama i turnusima i na drugi odgovarajući način, te prekovremeni rad.

13. U odnosu na žalbene navode tuženice treba reći da je odredbom čl. 131. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 149/09, 6/11, 82/12 , 88/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR/09) odnosno odredbom čl. 135. st. 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZR/14) propisano da u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac na propisani način ne vodi evidenciju iz odredbe čl. 4. st. 1. i 2. ZR/09, odnosno čl. 5. st. 1. i 2. ZR/14, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu (odluka Vrhovnog suda RH Revr-3773/2018-2 od 8. siječnja 2019.), a tuženica tijekom postupka nije dokazala da je precizno vodila evidenciju radnog vremena u vezi s odrađenim prekovremenim radom na terenu u utuženom razdoblju, radi čega su žalbeni navodi tuženice bez pravnog uporišta i nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u tom dijelu.

14. Neosnovano je pozivanje tuženice da bi dostavljena evidencija od strane tuženice o radu tužitelja za sporno razdoblje predstavljala javnu ispravu jer ista nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, kojom određena isprava ima značaj javne isprave samo u dijelu u kojem je donesena u odnosu na specifičnosti poslova iz nadležnosti tijela koje ju je izdalo, dakle, tijela koje je upravo zbog svoje nadležnosti osnovano ili postoji, a o kojima ono vodi službenu evidenciju, ali ne i u odnosu na internu evidenciju koju određena pravna osoba ili tijelo vodi za svoje knjigovodstveno-računovodstvene potrebe, o čemu je u konkretnom slučaju riječ.

15. Tužitelj i tuženik pobijaju žalbom odluku o parničnom trošku koji je dosuđen tužitelju u iznosu od 12.812,50 kn/1.700,51 eur. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj s obzirom na konačno postavljeni zahtjev uspio u cijelosti u parnici tako da mu pripada pravo na naknadu troška u smislu čl. 154. st. 1 ZPP u cijelosti. Međutim, s obzirom da je tužitelj koji postupak pokrenuo stupnjevitom tužbom u smislu odredbe članka 186.b ZPP u kojoj je naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.200,00 kn, po provedenom vještačenju tužitelj postavio zahtjev u podnesku 8. studenog 2019. u iznosu glavnice od 1.619,96 kn, trebalo je i za radnje koje su bile poduzete prije 8. studenog 2019. uzeti kao mjerodavnu vrijednost predmeta spora u nižem iznosu od 1.619,96 kn, tako da je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u daljnjem tekstu: Tarifa) za zahtjev za mirno rješenje spora, tužbu, podnesak od 7. 9. 2017., zastupanje na ročištu 11.10. 2017. i 9. 1. 2018. umjesto 1.000,00 kn za svaku tu radnju kao trošak trebalo priznati po 250,00 kn, koliko je priznato za podnesak 8.11.2019. i za zastupanje na ročištu 2.7.2020. Za podnesak 22. 9. 2020. i za zastupanje na ročištu 15.10. 2020. tužitelju pripada trošak u iznosu od po 500,00 kn za svaku tu radnju. Tužitelj nema pravo na trošak podnesaka od 2.11.2017. i 14. 7. 2020. s obzirom da je dokaz o uplati predujma za vještačenje i dopunu vještačenja mogao biti dostavljen u spis i bez podneska. Neosnovani su navodi tuženika u pogledu troška za podnesak 4. 3. 2020. 62,50 kn jer je bio potreban s obzirom da se njime tužitelj očituje na dopunski nalaz, kao i u pogledu troška pristupa na ročište za objavu presude 250,00 kn. Ročište za objavu presude je sudska radnja koju određuje sud i poziva stranke na ročište (čl. 335. ZPP), na koji poziv su se dužne odazvati (jer u protivnom nastupaju pravne posljedice, prvenstveno u odnosu na dostavu presude), i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2023., stranci zastupanoj po punomoćniku odvjetniku pripada naknada troška zastupanja na ročištu za objavu presude temeljem čl. 155. st. 1. ZPP.

16. Tako je nakon ponovnog preračunavanja troška tužitelju trebalo priznati kao potreban trošak zastupanja po odvjetniku ukupno u iznosu od 3.062,50 kn, uz PDV25% 765,63 kn, 3.828,13 kn, čemu je valjalo dodati trošak vještačenja kao potreban 3.750,00 kn, sveukupno 7.578,13 kn/1.005,79 eur. Stoga je valjalo preinačiti odluku o trošku i odbiti zahtjev tužitelja za naknadom parničnoga troška za iznos od 5.234,37 kn/694,72 eur sa zateznim kamatama kao neosnovan.

17. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe, jer je tuženik u žalbenom postupku uspio samo sa sporednim zahtjevom (troškovi postupka), zbog kojega nisu nastali posebni troškovi (čl. 155. st. 1. ZPP).

18. Ovaj sud je dvojno iskazao iznose uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje (1 eur je 7,53450 kn) prema odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22).

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Sutkinja:

Ilijana Petyo