Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1315/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Josipa Grubišića kao predsjednika vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja INA-INDUSTRIJA NAFTE, d.d., OIB 27759560625, Avenija Većeslava Holjevca 10, Zagreb zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Orehovec, Vinter, Kiš, Šimunović, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika JI iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Siniši Kolariću, odvjetniku u Varaždinu, radi povrata stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-880/2021-28 od 16. studenog 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj Pr-880/2021-28 od 16. studenog 2023. u pobijanom dijelu izreke pod točkom I. izreke kao i pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.602,25 € sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

II. Žalba tuženika uvažava se kao djelomično osnovana pa se preinačuje navedena presuda u dijelu izreke pod točkom II. u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa 5.602,25 € do iznosa od 7.157,60 € (za iznos od 1.555,35 €) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.555,35 €, kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplati tužitelju iznos od 13.337,88 €[1] /100.494,23 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2019 do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 7.157,60 €/53.928,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. studenog 2023. do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. -3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika kao neosnovane u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o parničnom trošku.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.337,88 €/100.494,23 kn po osnovi stečenog bez osnove jer tužitelj tužbom traži da mu tuženik vrati iznos isplaćen na temelju sklopljene sudske nagodbe kojom je ujedno određeno da njezini učinci ovise o presudi Vrhovnog suda RH povodom izjavljene revizije, tada tuženika podnesene u predmetu Općinskog suda u Varaždinu broj P-1059/12 te je utvrđena i obveza povrata iznosa isplaćenog temeljem nagodbe u slučaju da tužitelj, tada kao tuženik uspije u reviziji odnosno u sporu.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje žalitelj.

7. Isto tako, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da žalitelj u žalbi navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

8. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

-da je tuženik tužitelju 19. travnja 2012. otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1. listopada 2010. zbog osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa te je presudom Općinskog suda u Varaždinu br.P-1059/12-22 odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, ovdje tuženika kojim je tražio da se odluka o redovitom otkazu ugovora o radu proglasi nedopuštenom. Isto tako, utvrđeno je da je u povodu žalbe tuženika, tada tužitelja presudom Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, od 10. listopada 2013., posl.br. Gž-4176/13-2 preinačena prvostupanjska presuda te je za tužitelja, tada kao tuženika, nastala obveza povratka na rad kao i obveza isplate svih neisplaćenih naknada plaća i materijalnih prava u razdoblju od isteka otkaznog roka pa sve do povratka tuženika, tada tužitelja, na rad te je u povodu tužbe tuženika, tada tužitelja, kojom je potraživao naknadu plaće za razdoblje dok je vodio sudski spor, pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod posl.br. Pr-9129/14. sklopljena sudska nagodba od 7. srpnja 2014. kojom je okončan spor;

- da iz sudske nagodbe sklopljene na Zapisnik kod Općinskog radnog suda u Zagrebu od 7. srpnja 2014. proizlazi u točki I. da je tuženik INA-industrija nafte d.d. dužna JI obračunati iznos od 128.393,70 kn bruto s osnova glavnice te isplatiti iznos od 15.899,52 kn koji iznos predstavlja 50% zakonske zatezne kamate na neto iznos plaća tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana sklapanja sudske nagodbe te iznos od 79.010,25 kn koji predstavlja neto plaću nakon uplate svih obaveznih davanja u državni proračun, s danom 25. srpnja 2015. s time da u slučaju neplaćanja u tom roku cjelokupni iznos duga dospjeti na naplatu, dok sve pripadajuće poreze i doprinose na bruto iznos glavnice iz st. 1. članka tuženik- poslodavac uplaćuje sukladno prisilnim pozitivnim propisima. Pod točkom II. nagodbe je ugovoreno da ovom sudskom nagodbom stranke utvrđuju da učinci nagodbe ovise o presudi Vrhovnog suda RH povodom revizije tuženika (ovdje tužitelj) podnesene u predmetu Općinskog suda u Varaždinu, posl. br. P-1059/12 koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza na način da će tužitelj (ovdje tuženik), vratiti iznos isplaćen mu temeljem ove sudske nagodbe, u pogledu glavnice i kamate isplaćene u polovici iznosa zakonske zatezne kamate na isplaćenu glavnicu, u slučaju da tuženik uspije u reviziji odnosno ukoliko postupka nakon odluke o reviziji bude nastavljen i u njemu uspije tuženik (ovdje tužitelj);

- da je u povodu po tuženiku izjavljene revizije Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2016., posl.br. Revr-254/14-3 ukinuta presuda Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici posl.br. Gž-4176/13-2 od 10. listopada 2013. i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, nakon čega je Županijski sud po primitku ukidnog rješenja Vrhovnog suda RH, ponovno razmatrao žalbu tuženika, tada tužitelja, te je ponovno istu usvojio u cijelosti i preinačio prvostupanjsku presudu svojom odlukom u predmetu posl.br. Gž R-18/17- 2 od 24. svibnja 2018. da bi u povodu po tuženiku izjavljene revizije protiv drugostupanjske presude Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-3321/2018-2 od 30. siječnja 2019., ponovo bila ukinuta presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, posl.br. Gž R-18/17-2 od 24. svibnja 2018. te je predmet vraćen drugom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje. Konačno je presudom Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž R-3/2019- 2 od 18. travnja 2019., žalba tuženika, tada tužitelja odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvotna presuda Općinskog suda u Varaždinu, posl.br. P-1059/12-22 od 28. lipnja 2013. kojom je tužbeni zahtjev tuženika, tada tužitelja, odbijen u cijelosti;

- da je tužitelj u skladu s sklopljenom sudskom nagodbom tuženiku isplatio neto iznose naknade plaća kao i pripadajuće kamate, uplatama od 24. srpnja 2015. u iznosu od 84.594,71 kn na ime neto plaće i 15.899,52 kn na ime 50% zakonske zatezne kamate na neto iznos plaće, da je dakle tuženiku ukupno isplaćeno 100.49,23 kn neto na ime neto plaće i zakonskih zateznih kamata na istu;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u povodu revizije ovdje tuženika donio presudu poslovni broj: Rev-4423/2019-2 od 2. veljače 2022., predanu u spis predmeta po punomoćniku tužitelja na ročištu održanom 14, travnja 2023., kojom je odbijena revizija tužitelja, ovdje tuženika JI protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj: GŽ-R/19-2 od 18. travnja 2019., kojom je potvrđena presuda ovog suda poslovni broj: P-1059/12-22 od 28. lipnja 2023, a kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da otkaz ugovora o radu temeljem Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu od 19. travnja 2012. nije dopušten,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ukupan trošak isplate za tužitelja iznosi 172.864,28 kn koji čine doprinos na plaću s kamatama 23.407,50 kn, neto plaća u iznosu 84.594,72 kn, doprinos iz plaće s kamatama 30.842,28 kn, porez i prirez u iznosu od 18.120,26 kn i zatezne kamate na neto plaću u iznosu 15.899,52 kn, te da od iznosa ukupnog troška isplate od 172.864,28 kn sukladno obračunu koji prileži uz nagodbu proizlazi da se iznos od 100.494,24 kn isplaćuje na tekući račun JI od čega iznos od 84.594,72 kn s osnove neto plaće i iznos od 15.899,52 kn s osnove zatezne kamate, dok se iznos od 72.370,04 kn uplaćuje u korist državnog proračuna.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je tuženiku na temelju sklopljene sudske nagodbe isplaćen utuženi iznos te su ostvareni uvjeti za povrat tog iznosa tužitelju jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske o čijim odlukama ovise učinci nagodbe u povodu podnesenih revizija prvo ukinuo presudu Županijskog suda kojom je tuženikov otkaz utvrđen nedopuštenim, a potom odbio reviziju ovdje tuženika protiv presude ovog suda poslovni broj: P-1059/12-22 od 28. lipnja 2013. kojom je odbijen tužbeni zahtjev ovdje tuženika da se njegov otkaz Ugovora o radu utvrdi nedopuštenim te da ga se vrati na rad. Naime, iz sadržaja sklopljene Sudske nagodbe od 7. srpnja 2014. proizlazi da obaveza povrata primljenih sredstava nastupa kad tuženik, ovdje tužitelj uspije u reviziji, odnosno u tom radnom sporu. budući da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik uspio u reviziji, kako onoj podnesenoj od strane ovdje tužitelja, tako i onoj podnesenoj od strane ovdje tuženika te da je predmetni spor pravomoćno okončan u korist ovdje tužitelja, pa je dakle u tom sporu uspio, čime je otpala pravna osnova za isplatu navedenog iznosa tuženiku. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da je valjani pravni osnov za isplatu utuženog novčanog iznosa koji je u vrijeme ispunjenja činidbe postojao, nakon revizijskih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesene u povodu izjavljenih revizija otpao, da je osnovan zahtjev tužitelja za povratom iznosa isplaćenih tuženiku na temelju Sudske nagodbe od 7. srpnja 2014. Stoga, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj tuženiku na temelju Sudske nagodbe isplatio iznos od 13.337,38 €/100.494,23 kn, taj iznos mu je dužan vratiti jer su ostvareni uvjeti iz Nagodbe za povrat tog iznosa i to sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, slijedom čega odlučuje kao u izreci pod točkom I.

10. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

11. Naime, prema odredbi čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022-dalje u tekstu: ZOO), stjecanje bez osnove znači stjecanje neke koristi na štetu drugoga, kada za takvo stjecanje ne postoji pravni osnov, ili pravni osnov ima neku manu zbog koje nije valjan, ili je njegova valjanost kasnije prestala. Stjecanje bez pravnog osnova postoji i u slučaju kada je u vrijeme ispunjenja činidbe postojao valjani pravni osnov, ali je isti naknadno otpao, pa stoga zahtjev za povrat postoji uvijek kada nema pravnog temelja za određeno ispunjenje. Isto tako, prema odredbi čl. 1115. kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

12. Tuženik žalbenim navodima osporava ponovo visinu postavljenog tužbenog zahtjeva navodeći da je zahtjev morao biti postavljen u skladu s odredbama Sudske nagodbe odnosno da sama visina tužbenog zahtjeva je definirana Sudskom nagodbom te da je u njoj jasno i nedvosmisleno utvrđeno da u slučaju obveze tuženika na povrat isplaćenog mu iznosa temeljem Sudske nagodbe tuženik ima obvezu ”vratiti iznos isplaćen mu temeljem ove sudske nagodbe, u pogledu glavnice i kamate isplaćene u polovici iznosa zakonske zatezne kamate na isplaćenu glavnicu (...) kako bi bio ostvaren reciprocitet u obvezama stranaka.

13. Međutim, takvi navodi žalitelja su neosnovani jer iz pobijane odluke jasno i nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud vodio računa o odredbi nagodbe da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos isplaćen temeljem sudske nagodbe u pogledu glavnice i kamate isplaćene u polovini iznosa zakonske zatezne kamate na isplaćenu glavnicu.

14. Naime, iz sadržaja sudske nagodbe proizlazi da je ovdje tužitelj bio dužan uplatiti obračunati iznos od 128.393,70 kn bruto s osnova glavnice te isplatiti iznos od 15.899,52 kn koji iznos predstavlja 50% zakonske zatezne kamate na neto iznos plaća tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana sklapanja sudske nagodbe te iznos od 79.010,25 kn koji predstavlja neto plaću nakon uplate svih obaveznih davanja u državni proračun, s danom 25. srpnja 2015.

15. Isto tako, tijekom postupka je jasno utvrđeno da je tužitelj prije donošenja odluke Vrhovnog suda u skladu s sklopljenom sudskom nagodbom tuženiku isplatio neto iznose naknade plaća kao i pripadajuće kamate, uplatama od 24. srpnja 2015. u iznosu od 84.594,71 kn na ime neto plaće i 15.899,52 kn na ime 50% zakonske zatezne kamate na neto iznos plaće, odnosno da je dakle tuženiku ukupno isplaćeno 100.49,23 kn neto na ime neto plaće i zakonskih zateznih kamata na istu.

16. Prema tome, tužitelj je temeljem Sudske nagodbe isplatio tuženiku iznos zakonske zatezne kamate od 50% u iznosu od 15.899,52 kn, dakle, radi se o polovici iznosa zakonske zatezne kamate, a koji iznos je naložen tuženiku sada i vratiti tužitelju jer je otpala osnova odnosno jer je ispunjen uvjet iz nagodbe.

17. Da je tome tako, proizlazi i iz izvedenog financijskog vještačenja u kojem je vještak utvrdio da ukupan trošak isplate za tužitelja iznosi 172.864,28 kn koji čine doprinos na plaću s kamatama 23.407,50 kn, neto plaća u iznosu 84.594,72 kn, doprinos iz plaće s kamatama 30.842,28 kn, porez i prirez u iznosu od 18.120,26 kn i zatezne kamate na neto plaću u iznosu 15.899,52 kn, te da od iznosa ukupnog troška isplate od 172.864,28 kn sukladno obračunu koji prileži uz nagodbu proizlazi da se iznos od 100.494,24 kn isplaćuje na tekući račun JI od čega iznos od 84.594,72 kn s osnove neto plaće i iznos od 15.899,52 kn s osnove zatezne kamate, dok se iznos od 72.370,04 kn uplaćuje u korist državnog proračuna.

18. Slijedom navedenog, razvidno je da se iznos od 15.899,52 kn/2.110,23 € odnosi samo na polovicu zakonske zatezne kamate na neto iznos plaće koju je tužitelj isplatio tuženiku po sudskoj nagodbi i koji mu sada tuženik mora vratiti jer je otpala osnova. Naime, iz nagodbe jasno proizlazi da tužitelj ima pravo na iznos koji predstavlja 50% zakonske zatezne kamate na neto iznos plaća tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana sklapanja sudske nagodbe što iznosi 15.899,52 kn, dakle, ta polovica se odnosi na kamate tekuće na neto iznos plaća, a ne na dosuđenu glavnicu postavljenu tužbenim zahtjevom. Dakle, u skladu sa sklopljenom nagodbom tužitelju je dosuđena samo polovica iznosa zakonske zatezne kamate u iznosu od 15.899,52 kn koji predstavlja 50% zakonske zatezne kamate na neto iznos plaća.

19. Stoga su neosnovani žalbeni navodi da je tužitelju pobijanom presudom neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata na zatraženu glavnicu u punom iznosu jer predmetnom nagodbom, suprotno žalbenim navodima, nije određena visina zakonske zatezne kamate koja bi tekla na iznos koji bi bio dužan vratiti ovdje tužitelju u slučaju tužiteljeva uspjeha u sporu.

20. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio pošteni stjecatelj sve dok mu nije dostavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 3310/2018-2 od 30. siječnja 2019., kojom je u povodu po ovdje tužitelju podnesene revizije ukinuta odluka Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici poslovni broj Gž R-18/17-2 od 24. svibnja 2018., na kojoj se temelji sklopljena sudska nagodba, a ista mu je dostavljena prije nego je u ponovljenom postupku u predmetu ovog suda poslovni broj P-1059/12 pravomoćno utvrđeno da otkaz ugovora o radu koji je ovdje tužitelj dao ovdje tuženiku nije nedopušten, a presuda donesena u tom predmetu je postala pravomoćna 26. travnja 2019., tako da je pravilno tužitelju dosuđeno da kamate na ukupan iznos glavnice teku od 27. travnja 2019.

21. Slijedom svega navedenog, kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

22. Međutim, djelomično je osnovana žalba tuženika glede odluke o parničnom trošku tužitelja u odnosu na podneske koji nisu bili potrebni radi vođenja postupka. Naime, sud prvog stupnja pogrešno je priznao tužitelju trošak sastava podneska od 19. svibnja 2022. budući da u istom ponavlja navode već iznesene tijekom postupka, kao i trošak sastava podneska od 11. rujna 2023. koji je predan istog dana kada je održano ročište 11. rujna 2023. te je mogao navode iz tog podneska iznijeti na ročištu za koje mu je priznat trošak pristupa, tako da navedeni podnesci nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

23. U preostalom dijelu odluka o parničnom trošku je pravilna kako po osnovi tako i visini, pa je tako tuženiku pravilno dosuđen trošak sastava podneska od 3. prosinca 2019. kojim se očituje na prijedlog o prekidu postupka, zatim trošak pristupa na ročište od 17. rujna 2020. na kojem je zaključen prethodni postupak te se odlučivalo o dokaznim prijedlozima, kao i trošak pristupa na ročište o 28. listopada 2020. i 14. travnja 2022. Isto tako, pravilno je tužitelju dosuđen i trošak pristupa na ročište 21. prosinca 2022. na kojem se odredilo izvođenje dokaza te trošak pristupa na ročište od 11. rujna 2023. koje je tužitelju priznato po Tbr.9/2 OT (50%) te trošak pristupa na ročište 10. listopada 2023. na kojem ročištu su se izvodili dokazi čitanjem dokumentacije i zaključena je glavna rasprava. Također, pravilno je tužitelju dosuđen i trošak sastava podneska od 26. svibnja 2023. u kojem se očituje na tijek postupka te na nalaz i mišljenje vještaka.

24. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €/2.000,00 kn koji trošak je bio nužan i potreban radi dokazivanja visine tužbenog zahtjeva.

25. Kako je tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 7.157,60 €/53.928,94 kn, to je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP, valjalo preinačiti odluku o parničnom trošku u dijelu pod točkom II. izreke kojom je zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 5.602,25 € do iznosa od 7.157,60 € (za iznos od 1.555,35 €), te zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka odbiti za iznos od 1.555,35 € pa odlučiti kao u izreci pod točkom II.

26. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, pri čemu je tuženik uspio samo u neznatnom dijelu u pogledu parničnog troška koji je sporedno potraživanje tako da mu nije mu priznat trošak žalbenog postupka te je odlučeno kao pod točkom III. izreke.

27. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a) te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Josip Grubišić