Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-92/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj, i članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja PO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Anto Pecirep, odvjetnik u Zagrebu, Bužanova 6d, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-79/2024-6 od 16. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 21. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj Pr-79/2024-6 od 16. prosinca 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tužbeni zahtjev prihvaćen u iznosu od 2.457,90 eura bruto sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to:

- na iznos od 731,46 eura od 16.03.2014. do isplate

- na iznos od 1.175,38 eura od 16.04.2014. do isplate

- na iznos od 551,06 eura od 16.06.2014. do isplate, u roku od 15 dana, izuzev zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanim u dosuđenom bruto iznosu za razdoblje do 31. prosinca 2016.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj- Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB 66486182714 da tužitelju PO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.457,90 EUR bruto sa zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose pobliže određene u izreci presude (točka I. izreke). Naloženo je tuženici Republici Hrvatskoj-Ministarstvo obrane, Zagreb, OIB 66486182714 da tužitelju PO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.214,53 eura sa zateznim kamatama tekućim od 16. prosinca 2024. do isplate, i to po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Presudu suda prvog stupnja pobija žalbom tuženica zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točkama 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. - dalje: ZPP). Predlaže nadležnom drugostupanjskom sudu žalbu uvažiti i presudu preinačiti, odnosno presudu ukinuti, i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troškova postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate. Zahtijeva troškove žalbe u iznosu od 250,00 eura.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj u cijelosti osporava žalbene navode tuženice te predlaže odbaciti žalbu kao nedopuštenu, podredno odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz nadoknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 2.457,90 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (od 16.-tog u mjesecu), s osnove dodatka na plaću za neplaćeni prekovremeni rad u razdoblju od 18. listopada 2011. do 1. lipnja 2014

6. U postupku koji je prethodio žalbi nije bilo sporno:

- da se, prije podnošenja predmetne tužbe, tužitelj obratio nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 18. listopada 2016. (list 3 spisa predmeta) čime je ispunio procesnu pretpostavku za vođenje ovog postupka koja je propisana odredbom članka 186.a ZPP;

- da je tužitelj djelatna vojna osoba zaposlena kod tuženika, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske - ... sa sjedištem zapovjedništva u [adresa].

7. U postupku je utvrđeno da tužitelju u razdoblju od 18. listopada 2011. do 31. svibnja 2014. pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad na temelju Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009., a da mu tek nakon 1. lipnja 2014. ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama i dr, za vrijeme boravka na terenu, jer je Odlukom o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", br. 66/2014., 23/2015., 84/2015., 106/2017.), i to u odredbi članka IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba.

8. U postupku koji je prethodio žalbi te u ovoj fazi postupka sporno je:

- je li tužitelj i koliko radio prekovremeno na terenu;

- pripada li mu uvećanje plaće s osnove prekovremenog rada na terenu.

8.1. U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

- da iz dostavljene evidencije radnog vremena tužitelja proizlazi da tužitelj nije radio prekovremeno na terenu u utuženom razdoblju ili da je radio kraće nego što to tužitelj i saslušani svjedoci navode u svojim iskazima;

- da je iz suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka DO, ĐO utvrđeno kako u utuženom razdoblju nisu bili evidentirani svi prekovremeni sati koje su odrađivali na terenu pa evidencije o radnom vremenu koje su dobivali na uvid i potpis nisu predstavljale stvarno odrađeno vrijeme na terenu s obzirom na to da se na terenu svakodnevno radilo prekovremeno, da je tužitelj iskazao da je u utuženom razdoblju potpisivao evidencije, ali da je na poleđini evidencija o radnim satima stavljao prigovor da se ne slaže s evidencijom.

8.2. Slijedom navedenih utvrđenja, a prihvaćajući suglasne iskaze svjedoka i tužitelja sud prvog stupnja je zaključio kako je tužitelj radio na terenu prekovremeno duže od vremena navedenog u evidencijama o radnim satima koje je jednostrano sačinila tuženica te da evidencije ne odražavaju stvarno odrađene radne sate na terenu, jer nisu evidentirani svi prekovremeni sati koje je tužitelj odradio na terenu.

8.3. Sud prvog stupnja je istaknuo kako tužitelj i svjedoci nisu vodili osobnu evidenciju o stvarno odrađenim radnim satima na terenu, a da se zbog proteka vremena nisu mogli detaljno sjetiti broja stvarno odrađenih radnih sati na svakom danu terena, to su isti iskazivali o trajanju njihovog radnog vremena na terenu u prosjeku, pa je, na temelju njihovih iskaza, sud prvog stupnja utvrdio da je tužitelj radio na terenu u prosjeku radnim danom i subotom od 7,00 do 20,00 sati, a nedjeljom od 7,00 do 12,00 sati.

8.4. Sud prvog stupnja je također, na temelju iskaza svjedoka i tužitelja utvrdio da je tužitelj bio angažiran na poplavama na kojima se radilo danonoćno, a radi odlaska na davanje počasti na sahranama, tužitelj je također radio prekovremeno, i to barem tri sahrane mjesečno, svaka u trajanju od 2 prekovremena sata.

8.5. Nadalje, sud prvog stupnja je istaknuo kako činjenica što je tužitelj potpisivao evidencije radnog vremena, a da se s njima nije slagao, ne znači da se tužitelj potpisivanjem takve evidencije naposljetku s njom složio te da je potpisivanjem evidencije tužitelj samo potvrdio da je istu dobio na uvid pa nakon toga ima pravo dokazivati drukčije, što upravo dokazuje u ovom postupku, te da je osim toga pisao prigovor na poleđini dokumentacije da se ne slaže s prikazom radnih sati.

8.6. Sud prvog stupnja je, nadalje, ocijenio kako evidencije o prisutnosti tužitelja na radu koje je vodila tuženica ne predstavljaju isprave iz članka 230. ZPP, već da predstavljaju dokaz kojega sud cijeni kao i sve druge predložene i provedene dokaze te da je stoga tužitelj imao pravo dokazivati te da je, naposljetku, i dokazao da evidencije tuženice nisu odgovarale stvarnom stanju stvari, dok je sve pravno relevantne činjenice u takvim okolnostima sud prvog stupnja utvrdio na temelju ostalih provedenih dokaza.

8.7. Sud prvog stupnja je također utvrdio kako tužitelj u upravnom postupku nije osporavao zakonitost tuženikovih evidencija te je istaknuo kako se ne radi o upravnim aktima protiv kojih se može pokretati upravni postupak.

8.8. U bitnom suglasnim iskazima svjedoka i tužitelja sud prvog stupnja je utvrdio da evidencije koje je vodila tužena nisu odgovarale stvarnom stanju.

8.9. Pozivom na odredbu članka 131. stavka 4. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/2009., 6/2011., 82/2012., 88/2012. i 73/2013.), sud prvog stupnja je zaključio kako tuženik nije dokazao da tužitelj nije radio prekovremeno.

9. U postupku je vještačenje izrađeno:

1. prema evidenciji tužene

2. prema iskazima tužitelja i svjedoka na način da se:

- uzme prosječno trajanje radnog dana i subotom od 7,00 do 20,00 sati, a nedjeljom od 7,00 do 12,00 sati, odnosno da se vrednuje ranije ili kasnije vrijeme početka i završetka radnog vremena na terenu ako je prekovremeni rad evidentiran u evidencijama tuženika

- ukoliko iz dokumentacije u spisu nije moguće utvrditi broj održavanja počasti na sahranama koje je odradio tužitelj, tada će vještak izračunati razliku bruto plaće za prekovremeni rad za tri sahrane mjesečno, i to dva sata prekovremeno po sahrani

- u odnosu na teren zbog poplava obračun izvršiti u dvije varijante:

- radno vrijeme od 0 do 24 h

- od radnog vremena oduzeti 8 sati dnevnog odmora.

9.1. Sud prvog stupnja je utvrdio da tuženica nije dostavila svu dokumentaciju iz koje bi se moglo utvrditi s koje osnove je tužitelj ostvario slobodne dane, a da teret ovog dokaza leži na tuženici koja je kao poslodavac bila dužna donositi rješenja ili naloge o korištenju slobodnih dana, a da se tuženica na glavnoj raspravi 6. prosinca 2021. očitovala da ne raspolaže takvom dokumentacijom (list 208 spisa predmeta).

9.2. Na temelju suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u utuženom razdoblju dobivao slobodne dane nakon odrađenih prekovremenih sati, s obzirom na to da nisu bili evidentirani svi odrađeni prekovremeni sati, to tužitelju nije mogao biti određen adekvatan broj slobodnih dana niti je sve dobivene slobodne dane s osnove prekovremenog rada svaki put mogao koristiti neposredno nakon odrađenog prekovremenog rada na terenu.

9.3. Prema rezultatima provedenog financijskog vještačenja sud prvog stupnja je utvrdio da iz dokumentacije koju je sačinila i dostavila tuženica proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju odrađivao straže i dežurstva nakon kojih je ostvarivao slobodne dane koje ne bi trebalo koristiti za umanjenje prekovremenih sati jer su to slobodni dani koji su ostvareni s druge osnove-straže, a ne prekovremenog rada pa niti financijski vještak nije umanjivao prekovremeni sate za ove slobodne dane.

9.4. S obzirom na raspoloživu dokumentaciju i fond evidentiranih prekovremenih sati za koje je i tužitelj potvrdio da je dobivao određeni broj slobodnih dana, financijski vještak je, u sve tri varijante prekovremeni rad umanjivao za korištene slobodne dane.

9.5. Vještak je za dane koje je tužitelj proveo na terenu u tjednu sate rada obračunavao u trajanju od 7,00 do 20,00 sati, subotom od 7,00 do 20,00 sati te nedjeljom od 7,00 do 12,00 sati, ako je tužitelj prema podacima iz dnevnih evidencija započeo rad prije početka radnog vremena određenog po uputi suda, odnosno završio rad nakon naznačenog završetka radnog vremena određenog po uputi suda vještak početak, odnosno završetak radnog vremena, sukladno uputi suda, obračunava prema podacima iz dnevne evidencije, primjerice prema podacima iz dnevne evidencije tužitelj je 19. svibnja 2014. godine (ponedjeljak) radio od 8,00 do 24,00 sata pa je vještak završetak rada obračunavao na temelju podataka iz evidencije te radno vrijeme obračunavao u trajanju od 7,00 do 24,00 sata, tužitelj je u veljači i ožujku 2014. bio na terenu obrane od poplava (spis list 198), prema nalogu suda vještak je u drugoj varijanti rad na poplavama obračunavao u trajanju od 24 sata, za dane koje je tužitelj proveo na terenu obrane od poplava u tjednu vještak je tužitelju obračunavao 8 sati redovnog rada i 16 sati prekovremenog rada, od čega 8 sati noćnog rada, za dane koje je tužitelj proveo na terenu obrane od poplava za vikend vještak je obračunavao 24 sata prekovremenog rada, od čega 8 sati noćnog rada, rad na poplavama u trećoj varijanti vještak je obračunavao u trajanju od 24 sata s odbitkom dnevnog odmora od 8 sati, za dane koje je tužitelj proveo na terenu obrane od poplava u tjednu vještak je obračunavao 8 sati redovnog rada i 8 sati prekovremenog rada, za dane koje je tužitelj proveo na terenu obrane od poplava za vikend vještak tužitelju obračunava 16 sata prekovremenog rada, u dnevnoj evidenciji nije naznačeno kada je tužitelj bio na sahranama pa je vještak tužitelju, prema nalogu suda prvog stupnja, u 2. i 3. varijanti računa 3 sahrane mjesečno, svaka u trajanju od 2 sata, u listopadu 2012. godine tužitelj, prema podacima iz dnevne evidencije, nije radio u redovnom radnom vremenu.

9.6. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka obračun neplaćenih radnih sati tužitelja izvršen je u tri varijante:

1. prema evidenciji tužene, u iznosu od 838,25 kn

2. prema iskazima tužitelja i svjedoka, u kojem se rad na poplavama vrednuje u trajanju od 24 sata dnevno, u iznosu od 33.702,23 kn

3. prema iskazima tužitelja i svjedoka, u kojem se rad na poplavama vrednuje u trajanju od 24 sata dnevno s odbitkom dnevnog odmora u trajanju od 8 sati, u iznosu od 18.519,04 kn, sve u mjesečnim iznosima prikazanim u tablicama vještaka.

10. Na temelju navedenih utvrđenja, prethodno otklonivši prigovor zastare tražbine u cijelosti kao neosnovan, sud prvog stupnja je, primjenom odredaba članaka 3., 14., 97. i 168. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 33/2002., 58/2002., 175/2003., 136/2004., 76/2007., 88/2009. i 124/2009,

– dalje: ZSOSRH), prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu bruto iznosa od 2.457,90 eura bruto sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

11. Sud prvog stupnja je obrazložio kako je tužitelj radio na terenu prekovremeno duže od radnog vremena naznačenog u evidencijama koje je sačinila tuženica koje se zbog toga ne mogu prihvatiti jer ne odražavaju pravo stanje koje je sud utvrdio iskazima saslušanih svjedoka i tužitelja koje je prihvatio jer su bili suglasni u bitnom dijelu, da tuženica nije evidentirala sav odrađeni prekovremeni rad, a posljedično tome ga nije obračunala niti isplatila tužitelju kao dodatke na plaću, da u odnosu na prekovremene sate određene na sahranama, tuženica nije dostavila dokumentaciju pa je odrađene prekovremene sate radi angažiranost tužitelja na davanje počasti na sahranama utvrdio na temelju suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja, u odnosu na rad na poplavama sud je prihvatio varijantu u kojoj se od 24 sata oduzima 8 sati odmora s obzirom na to da je tužitelj bio višednevno bio angažiran na poplavama, a životno je i logično da nije mogao više dana raditi bez odmora te je od tako utvrđenog cjelokupnog fonda odrađenih prekovremenih sati oduzeo slobodne dane koje je tužitelj iskoristio s osnove evidentiranih prekovremenih sati (koje je i financijski vještak utvrdio prema dostavljenoj dokumentaciji u spisu).

12. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

13. Nadalje, na žalbene navode tuženice valja odgovoriti kako dokazom u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, da se ukupan broj ostvarenih prekovremenih sati može utvrditi i drugim dokaznim sredstvima, iskazima svjedoka i tužitelja, a što je ovdje slučaj, da sud imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi članka 8. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti, ovisno od okolnosti svakog konkretnog slučaja, sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, na koji je način sud prvog stupnja u postupio, i u konkretnom je slučaju broj prekovremenih sati utvrdio na temelju suglasnih iskaza tužitelja i svjedoka DO te ĐO. Također, valja reći kako je upravo na tuženici teret dokaza da tužitelj u spornom razdoblju nije radio prekovremeno onoliko koliko je to utvrđeno vještačenjem, a što tuženica u ovom postupku, nije dokazala, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja (u tom smislu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odlukama Rev 3877/2019-2 od 1. listopada 2019., Revr 1379/16-2 od 17. siječnja 2017., Revr 1124/16-2 od 17. siječnja 2017.).

14. Slijedom navedenih razloga, nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 355. ZPP), na koje žalbene razloge tuženica upire u žalbi.

15. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (članak 356. ZPP).

16. Odredbom članka 3. ZSOSRH, propisano je da su pripadnici oružanih snaga vojne osobe, državni službenici i namještenici.

17. Prema odredbi članka 14. ZSOSRH, o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donesenim na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

18. Odredbom članka 97. ZSOSRH, propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad odnosno rad dulji od punog radnog vremena, pod uvjetima i iznosima koji su određeni općim propisima te da se na prekovremeni rad, tj. na rad dulji od punog radnog vremena ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima, dok je odredbom članka 168. istog Zakona propisano da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji se od osnovne plaće i dodataka na plaću.

19. Odredbom članka 155. ZSOS/13, propisano je da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s člankom 139. navedenoga Zakona. Međutim, odredbom članka 219. ZSOS/13 propisano je kako će se plaće i druga materijalna prava djelatnih vojnih osoba do stupanja na snagu podzakonskih propisa donesenih na temelju tog Zakona, kojim će se urediti to područje, određivati u skladu s propisima donesenim na temelju ZSOS/02, kojima su uređena ta područja. To znači da se do 1. lipnja 2014. kada je stupila na snagu Odluka o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", br. 66/2014., 23/2015.), koju je donio ministar obrane na temelju ovlaštenja iz članka 153. stavka 3. ZSOS/13, a kojom je u točki IV. izrijekom isključeno pravo djelatne vojne osobe na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, primjenjuje Odluka o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", br. 118/2009.), a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

20. Slijedom navedenog, tužitelju u utuženom razdoblju od 18. listopada 2011. do 31. svibnja 2014. pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad na temelju Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika iz 2009., a nakon 1. lipnja 2014. tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad, noću, subotama, nedjeljama, blagdanom, u smjenama i dr., za vrijeme boravka na terenu, jer je Odlukom o rasporedu radnog vremena ("Narodne novine", br. 66/2014., 23/2015., 84/2015., 106/2017.), u odredbi čl. IV. propisano da djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju dodatke na plaću u skladu s propisima kojima se uređuje pravo na dodatke na plaću djelatnih vojnih osoba, a kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja.

21. Utvrđenje suda prvog stupnja o obavljenom prekovremenom radu te visini dodataka za obavljeni rad koji pripadaju tužitelju za utuženo razdoblje imaju uporište u sadržaju izvedenih dokaza provedenih u postupku, a tuženica u ovom postupku nije dokazala suprotno. Naime, odredbom članka 4. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 149/2009., 61/2011., 82/2012., 73/2013. - dalje: ZR/09) propisano je da je poslodavac dužan voditi evidenciju o radnicima koji su kod njega zaposleni, koja evidencija mora sadržavati podatke o radnicima i o radnom vremenu (st. 2.), a ministar će pravilnikom propisati sadržaj i način vođenja evidencije iz stavka 1. ovoga članka (st. 4). Prema članku 131. stavku 4. ZR/09, u slučaju spora u svezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz članka 4. stavka 1. ovoga Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena leži na poslodavcu.

22. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta proizlazi kako tuženica nije dokazala da je precizno vodila evidenciju o radnom vremenu vezano za odrađeni prekovremeni rad na način propisan odredbom člankom 8. st. 1. točkama 3. i 4. Pravilnika o evidenciji o radnicima u vezi s odredbom članka 4. stavka 1. ZR/09. Kako tuženica, na kojoj je teret dokazivanja radnog vremena, u spis nije dostavila ručno vođene evidencije radnog vremena vođene po logističkom dočasniku (kako je to predlagao tužitelj s obzirom na to da je tijekom postupka prigovarao načinu evidentiranja svog radnog angažmana i tvrdio da postoje značajne razlike između ručno vođenog izvornika evidencije rada i prijepisa evidencije rada na kojim prijepisima nisu uvijek prepisane primjedbe tužitelja radi pogrešnog evidentiranja odrađenih sati) radi točnog utvrđenja cjelokupnog odrađenog radnog vremena na terenu u utuženom razdoblju (odnosno za utužene mjesece prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu), to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka u varijanti prema kojoj je naknada za prekovremeni rad obračunata prema nalogu suda (treća varijanta) u skladu s iskazima tužitelja i svjedoka (koji su u bitnome potvrdili iskaz tužitelja o prekovremenom radu te radu subotom i nedjeljom), odnosno prema svim izvedenim dokazima u ovom postupku, umanjeno za iskorištene slobodne dane, a u skladu s kojom je varijantom i tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev. Pritom, tuženica neosnovano u žalbi osporava vjerodostojnost iskaza saslušanih svjedoka jer i iz evidencija radnog vremena, koje je dostavila sama tuženica, proizlazi da je u vrijeme terenskog rada tužitelju završetak radnog vremena različito evidentiran. Stoga su žalbeni navodi neosnovani u cijelosti.

23. Sud prvog stupnja sve je izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP, imajući u vidu da su evidencije o vođenju radnog vremena tuženice tužitelju davane na uvid tužitelju koji je imao primjedbe na evidencije radnog vremena (sadržaj iskaza svjedoka i tužitelja da su evidencije o radnom vremenu koje su dobivali na uvid i potpis nisu predstavljale stvarno odrađeno vrijeme na terenu s obzirom na to da se na terenu svakodnevno radilo prekovremeno, da je tužitelj iskazao da je u utuženom razdoblju potpisivao evidencije, ali da je na poleđini evidencija o radnim satima stavljao prigovor da se ne slaže s evidencijom o radnom vremenu), da su iskazi svjedoka i tužitelja u bitnim dijelovima suglasni, dakle da je tužitelj do pokretanja ovog spora isticao primjedbe na evidencije o radnom vremenu koje je sačinila tuženica (koje ne predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. ZPPP te nisu pokretani upravni postupci), zbog čega su žalbeni navodi tuženice koja u suštini upire da je sud prvog stupnja trebao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka u prvoj varijanti (prema evidencijama o radnom vremenu koje je vodila tuženica), neosnovani.

24. I odluka o troškovima postupka pravilno je utemeljena na odredbama članaka 154. stavka 1. i 155. ZPP.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, žalbu tuženice kao neosnovanu odbiti, i pobijanu presudu suda prvog stupnja, potvrditi.

U Zagrebu 21. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Robert Jambor